Monoteizam, poslanstvo i hilafet, to su osnovna tri principa na kojima se zasniva politički sistem islama. Budući da je politički sistem u islamu gotovo nemoguće razumjeti bez poznavanja ova tri elementa, zato se oko toga pristalice islama ne slažu i ne razumiju.

Pisati o politici u islamu treba se vratiti u vremenske određenosti, ova civilizacija se pojavila kada se političko carstvo raspalo od 3. do 9. stoljeća kao realnost. Prvo stoljeće je bilo stoljeće osvajanja i vladavine, a drugo prilagođavanje te historijske činjenice ideološko – vjerskoj činjenici i težnjama podređenih naroda.

Islam koji označava jednu političku, kulturu, vjersku i ekonomsku cjelinu, kao takav je važio samo u jednom kratkom vremenskom razmaku. U stvari, islam nije skoro nikada uspio da različite konstitutivne instance svoga jedinstva istovremeno ostvari na istom stupnju intenziteta. Kada je je bio na vrhuncu kao političko carstvo - pod Emevijama – islam je bio samo religija Arapa u ekspanziji; najveći dio društva niti je bio preobraćen, niti prožet islamskim principima ili kulturom. Kada je bio na vrhuncu kao kultura, vjera, zajednica – od 10. do 12. stoljeća – islam se politički raspao, spoznajući nove utjecaje sve više obilježene lokalnim tradicijama.

Islam se situirao u jedno doba ljudske civilizacije, obilježeno snagom religijske ideologije koja je, sa svoje strane, stvorila i formirala jednu izvjesnu strukturu čovjekovog - Ja.

Islam je je igrao bitnu ulogu medijatora između civilizacija, dakle, dobio je i sam formu, također, na ovaj način u kontaktu s drugim civilizacijama. On je poprimio formu na jedan progresivan način, svoju definitivnu formu ili prije svoje definitivne forme, jer postoje razne forme, odnosno razni oblici islama: postoji šiitski islam, karadžitski islam, na religioznom planu, zatim sunitski islam, heterodoksni. Na planu civilizacije islam se proširio na veoma široke prostore.

Islam je igrao osnovnu ulogu, ne radi se o religiji, radi se o islamu kao historijskom bloku, kao muslimanskom svijetu, to jest koji je islam konstituisao u carstvo, u jednu civilizaciju, zasnovanu po porijeklu na religioznoj objavi. To predstavlja jedan blok koji se zove islam. Dakle, islam se u historiji ostvario nesporedno i kao stanovita svijtla snaga.

Islamska civilizacija je bila izrazito urbana i trgovačka. Arapsko osvajanje je pokrenulo intenzivnu urbanizaciju, kako u području koje će postati trajno arapsko, tako i u iranskom području. Bila je to urbanizacija proistekla iz osnovne sheme, iz svjesne želje za usađivanjem, ali se razvijala sa općim rastom islamskog svijeta, grabeći u svom hodu čitave talase useljenika.

Model jedinstvene civilizacije, koji je koristio grad kao svoj privilegirani okvir, formirao se u 3. i 4. stoljeću kao mobilizacija svih mogućnosti, da bi se u naredna dva stoljeća usavršavao i razvijao. Vezana za jednu religiju, za jedan način života, ova civilizacija nije nametala samo svoje norme različitim društvima, politički podijeljenim, nego se predstavljala i kao norma za sve buduće generacije: ona je vjerovala da je postigla savršenstvo.

Islam kao religija, civilizacija, kultura: snažni elementi islamske sveukupnosti.
A politika?

Na političkom nivou, islam je poistovjećivan sa Otomanskim Carstvom. Arapin nestaje sa evropskog horizonta, ali se na njemu sad pojavljuje turski islam.

Orijentalisti 19. stoljeća su učinili osjetljivom zapadnjačku svijest na ideju o političkoj religiji, na strukturu u kojoj se islam i politika udružuju, pretvarajući islam u jednu agresivnu, polemičnu, eksplozivnu silu. Strah od pokretačke snage islama koju on poprima kada, u tragičnim momentima, dobiva akcenat odbrane, borbe, prepirke, jedan od najsnažnijih emocionalnih akcenata u historiji, uvjetovao je poimanje političkog islama kao povratne prijetnje, a pojam političke religije kao historijske strukture islamskog porijekla.

Islam je izvršio sekularizaciju religije, on je htio ostvariti vladavinu na ovom svijetu, pomoću ovosvjetskih sredstava. Ovo je direktno povezano sa kolonijalnim poduhvatima, a islam „je ušao u svijet kao politička religija, on svoj univerzalni značaj duguje tom spoju dva u principu nespojiva faktora“.

Iz ovog se može shvatiti da se radi o jednoj izuzetno uspješnoj sintezi: islam je jedna istinska religija, Božanska, etnička, kultura, dok je Hilafet istinska država, a zatim i carstvo. Ali izuzetak ne može biti trajna struktura; islam je opstao kao religija, carstvo se brzo raspalo, ali se islam nastavio širiti na njegovim ruševinama. I upravo ovdje treba prekinuti vezu: islam se univerzalizirao tek pošto je izbrisana posebnost politike. Ali, pošto je početni period uspio uspostaviti vezu između snažnog prizivanja Boga i samopotvrđivanja jedne zajednice, on je za nju ostao preduslov, jezik, akcent. Ne radi se o pribjegavanju politike religiji kao obliku pozitivnog organizovanja države i društva, nego o jednom polemičkom zanosu čija snaga apela počiva ipak na pozitivno emocionalnim vrijednostima bratstva, zajednice, jedinstva. Snaga islama je u tome što je on znao izraziti poetičnost kolektiva. Ne kroz ludilo demagoga modernog tipa, nego kroz dramsku snagu teških trenutaka. Njegova druga snaga je u tome što je bio samo to što jeste.

Politika u islamu nije ni nekakva koncepcija vlasti, kao nit sama vlast, ni traženje principa organizacije društva kao političkog tijela, nego čista nostalgijka za prvom epohom odbranbene pokretačke snage. Emevijski Hilafet je bio obnovljena istočnjačkog tipa, Abasijski Hilafet je bilo obnovljena sasanidska monarhija sa ublaženim despotizmom, nasljedne države su bile prave i jedinstvene lokalne monarhije čija je snaga počivala upravo u monarhijskom sistemu. Iluzija o dominantnoj ulozi politike u religijiskom životu islama nametnula se nekim duhovima zato što se vjerski žar, u prvih pet stoljeća, ne raspolažući nekim institucionalnim okvirima kao zapadno hršćanstvo. Crkvom, često angažovao u neumornom traženju idealne vlasti. U stvari, Abasiski Hilafet je upravo oscilirao između vladajućij ideoloških strujanja, kao što su na primjer elitistički mu'tezilizam i populistički tradicionalizam. On nije stvorio nekakvu ideologiju o državi, kao što ni njegov prethodnik nije mogao pretopiti arapsku plemensku strukturu u nekakvu novu političku cjelinu. Mada nije bilo u mogućnosti da preoblikuje društvo, klasična islamska država je ipak bila jedna snažna realnost u drugim domenima. Već u odnosu prema ideološkim snagama i velikim kulturnim izborima ona, ako nije bila kreativna, bila je pažljiva i obzirna.

Nikada nije bila indiferentna na pulsiranje ideja kao što bi to mogla biti nedovoljno politizirana država: ona je dopuštala, ohrabrivala ili, naprotiv, zabranjivala neke pokrete, ali nije bila ni vodič, niti je bila sasvim odsutna.

Na ekonomsko – društvenom planu, ona djeluje u dvostrukom svojstvu, kao sila koja nasljeđuje ranije strukture i kao carska država proistekla iz osvajanja, a ne kao čisto islamska država. Otuda i njena kontrola nad većim dijelom privrednog aparata i društvenog organizma i, u tom domenu, dosta izražen karakter snažne države mada mnogo manje snažne nego što je to bila recimo drevna hidraulična država (faraonski Egipat) ili suvremena (Kina).

Činjenica je da je islamska država bila represivna, ali je isto tako činjenica da su njeno odsustvo i silazak sa scene uzrokovali katastrofe različitih vrsta, slabljenje tonusa civilizacije, zastrašujuće efekte tursko – mongolskih invazija, kao i propast Iraka, između 13. i 14. stoljeća, kao i kulturno slabljenje centralnog Magreba. Ako je politička instanca mogla upravljati ekonomskom sferom, ona to nije mogla u istoj mjeri činiti i sa ideološkom ili kulturnom sferom: to je bitna razlika koju treba imati u vidu kod procjenjivanja uloge države i uloge društva. U Kini je na prvom mjestu bila država, a tek onda su dolazile civilizacija i religija. U islamu je na prvom mjestu bila religija, zatim civilizacija i kultura, a njih dvije su potjecale koliko od religije toliko i od te slučajnosti koju su predstavljali osvajanje i njegov pratilac: Hilafet. Kineska država nikad nije dovedena u pitanje zato što nije rođena iz osvajanja i onda potiče i današnja politička kohezija Kine, mada je ona tek danas otkrila univerzalnu misiju. Otuda i onaj drugi paradoks: ona kulturno slabi i negira svoju suštinu i svoju prošlost. A islam je spoznao univerzalni cilj, ali ga nikada nije uspio konkretizirati u jedan trajno jedinstven politički organizam, možda zato što se radi o dva apsoluitno suprotna pola. Za žaljenje je što se otomanska država, najorganiziranije od svih islamskih teritorija koje čak nije ni nastojala pripojiti, umjesto da se koncentrirala na organizaciju i jedinstvo čisto islamskih teritorija. A to znači da je Afgani bio sasvim u pravu: apsurdno je bilo upropastiti takvu šansu kakvu je imala jedna ogromna politička struktura, historijski data, koja je istinski postojala i bila podarena snažnim ujedinjujućim principom (islamom). Ali, greška je već bila učinjena: evropsko iskušenje kojem je, na različite načine i u raznim etapama svoje historije, podiglo Otomansko Carstvo. Evropsko iskušenje, to je bilo potiskivanje prema Zapadu, a kasnije pokret evropeizacije u 19. stoljeću koji je stvorio mladoturke i, konačno, Ataturke. Islam je bio u danom momentu jedan veliki i značajni elemenat u historiji čovječanstva, to svi vjeruju, jer je on obuhvatio široke dijelove čovječanstva: on se podigao na najstarijim civilizacijama svijeta, imajući istinski monopol produkcije, ingenoziteta misli oduvijek, to jest na starom babilonskom svijetu, ali obnovljen od Perzije, to jest sam Iran, to jest stari faraonski Egipat, ali heleniziran, a sve su to zemlje veoma stare civilizacije. Ne zaboravimo ni orijentalno hršćanstvo; trebalo je da to bude islam, koji ga je uništio, uostalom, na jedan nenasilan način, da bi se hršćanstvo povuklo na Zapad i da bi Zapad nanovo došao u hršćanstvo. Prema tome, islam je došao da se postavi na najstarije civilizacije svijeta koje su imale vrlo jaku materijalnu osnovu na agrarnom, komercijalnom i na tehnološkom planu.
Islam se neće moći izjednačiti sa Zapadom u njegovom tehnološkom kapacitetu, u njegovoj nauci ili njegovoj moći, Ali ne treba reći: neka odustane od trke, samo neka se u njoj ne izgubi.

Jednom rječju, neka čuva, njeguje i usavršava svoju humanu dimenziju, koja je značajna. U tim okvirima će islam moći ponovo vršiti svoju uzvišenu misiju. Jedna civilizacija se guši i umire ako se ona ne obnavlja sa nasljeđem čovječanstva, ako nema kontinuiteta.

Moderni svijet, ma kakav bio, nije sekretirao svoju vlastitu civilizaciju i svoju vlastitu kulturu, a to prevazilazi problem islama i Zapada. Islam i Zapad trebaju napokon izaći iz sučeljavanja, da prošire svoje poglede na izvanredno bogatstvo koje imaju, na nove elemente, nove strukture, koje su važile na Zapadu i da važe za čitavo čovječanstvo. Sve ovo je izvodljivo ako ima i vjerske i političke volje.

Mislim da bi u politici muslimani imali više uspjeha kada bi se manje (ili nikako) sučeljavali sa zapadnim političarima, jer političari su ti koji proizvode probleme između islama i Zapada. Moderni islamski mislioci počeli su tražiti nova tumačenja ovih starih državnih odredbi. Za neke je demokratija u ovom novom 21. stoljeću najprihvatljiviji i najefikasniji način sudjelovanja naroda u vlasti i davanja smisla narodnoj vlasti. Za druge islamske mislioce to ne važi. Ti mislioci se slažu da može postojati samo suverenitet Boga. Ovo zbunjuje sljedbenike islama, a Zapadu daje mogućnost da ubacuju klipove u točkove islama da use uspori kretanje ka boljoj budućnosti. Dok se islamski mislioci hvataju za riječi oni, koji nisu mislioci hvataju se za vratove.

Islamsko pravo ne pravi razliku između vjerskog i sekularnog života, tako šerijat ne uključuje samo vjerske rituale, već mnoge aspekte svakodnevnog života, politiku, ekonomiju, bankarstvo, poslovanje ili ugovorno pravo i društvena pitanja. Dakle, islam ne pravi razlike, ali ga prave islamski mislioci koji bi se trebali o tome dogovoriti i ne dijeliti islamski umet.

Prilikom pisanja ovog članka koristio sam historijske podatke iz knjige: EVROPA I ISLAM koju je napisao Hišam Džait, predavač, profesor, esejist. Knjigu je objavio u Francuskoj 1978. godine, koja je prevedena na bosanski jezik i štampana u Sarajevu, 1989. godine.