U svom domu u Washingtonu 30. marta 2024. preminuo je u 77. godini života Clifford George Bond, američki ambasador u nezavisnoj državi Bosni i Hercegovini od 2001. do 2004. i specijalni izaslanik za Srebrenicu za 2007. i 2008. godinu.

Od prvog američkog ambasadora u samostalnoj i demokratskoj državi Bosni i Hercegovini Viktora Jakovića do zadnjeg u mom reisovskom mandatu Patricka Moona nosim lijepo sjećanje i zahvalnu suradnju sa svakim od njih radi mira, pomirenja i sigurnost u našoj zemlji.

Svi američki ambasadori, uključujući i aktualnog Michaela Murphyja, zaslužuju zahvalnost bosanskih patriota za njihov predani radi na očuvanja teritorijalnog integriteta i državnog suvereniteta bosanske državnosti.

No, za razliku od svih, preminuli Clifford Bond bio je više od ambasadora. On je bio prijatelj i brat u zajedničkom nam post-genocidnoj boli. Bez pretjerivanja, mogu i moram svjedočiti da je ambasador Bond bio najzaslužniji za osnivanje Srebreničke fondacije, napose za izgradnju „Musalle“ i memorijalnog centra u Potočarima.

Ne umanjujem doprinos pokojnog Paddy Eshdowna, ali ambasador Bond je bio ključna osoba za taj poduhvat.

Osobno, sa ambasadorom Bondom sa dijelio moje radosti i žalosti. Bio mi je rad gost doma na večeri, kao što sam i ja bio njegov rad gost doma na večeri u Washingtonu. Posebno me dirnula njegova pažnja kad mi je bilo najpotrebnije kod operacije “Lezije na mozgu”. Ambasador Bond je bio i ostao moj prijatelj, kojem sam bio i ostao zahvalan i sretan što sam ga poznavao.

Svoj mandat američkog ambasadora u Bosni Bond je započeto netom terorističkog napada u New Yorku 11. septembra, 2001. Radili smo zajedno na ublažavanju posljedica tog strašnog terora. Na dan sjećanja na 11. septembara organizirali bismo u Tuzi okrugli stol, gdje se govorilo ne samo o 11. septembru, 2001, već i o 11. julu, 1995. god.

Ambasador Bond je bio vjernik i razumio je naša bošnjačka vjernička osjećanja i potrebe. Nakon jedne od zajedničkih dženaza u Potočarima za žrtve genocida, ambasador Bond mi je prigovorio da nije zadovoljan što ga se drži u diplomatskom koru odvojenog od dženazijskog saffa. Tražio je da sljedeći put bude u prvom saffu dženaze. Ispoštovali smo njegovu želju.

Ni nakon što je završio svoj ambasadorski mandat, ambasador Bond nije prestao misliti i raditi za Bosnu. Otuda, imenovan je 2007. specijalnim izaslanikom za Srebrenicu. Bio je to isti čovjek, ali sa različitom američkom misijom, a to je da bude jedan od nas Bošnjaka, kojima treba pomoć za post-genocidni oporavak, posebno u Srebrenici.

Napravili smo plan akcije za rad u Srebrenici, posebno sa političarima – Bošnjacima. Bio je to strog, zahtjevan, disciplinatorski, ali pravedan i akcioni plan od deset tačaka ili naputaka. Nažalost, taj plan nije bio prihvatljiv tadašnjim i tamošnjim bošnjačkim političarima u i oko Srebrenice, pa je i ambasador Bond vrlo brzo završio svoju specijalnu misiju za Srebrenicu (2008). Juzuka!

Nakon njegovog odlaska iz Bosne – Srebrenice, ostali smo u vizi preko Maila. Ambasador Bond se interesirao se za stanje u našoj zemlji. Slao sam mu pozitivne vijesti, ali je bio skeptičan zbog retorike Milorada Dodika. Zato bi privatno dolazio 11. jula na dženazu u Potočarima. Naravno, posjetio bi me u domu mom. Volio je Azrin burek. Mnogo bismo razgovarali o mnogim pitanjima lokalne, regionalne i svjetske politike i, svakako, o međureligijskom dijalogu u Bosni i svijetu.

Clifford George Bond nije bio veliki čovjek zato što je bio „američki ambasador“, već je Amerika bila velika zato što je u Bosni imala Clifforda Georgea Bonda za svog ambasadora.

Neka je prijatelju i bratu Clifforda Georgea Bonda lahka zemlja, a njegovoj porodici: supruzi Michele Thoren Bondu, djeci Robertu (Gina), Elisabethi (Stefan), Lilliani (Eoin) i Matthewu te petoro unučadi i njegovoj braći i sestra Franki, Robertu, Peteri i Susani naš iskreni sućut uz molitvu Bog da im podari sabur.


POSTSCRIPTUM
Bošnjaci moji,
U posljednje vrijeme mediji nas ubiše pričom o „neprijateljima“, koji nam ruše državu tako što nam udaraju na državni ustavni sud i na instituciju Visokog predstavnika. Dobro je da znamo ko su nam dušmani i šta rade, ali je mnogo važnije da znamo ko su nam prijatelji i šta rade da nam pomognu u borbi protiv dušmana.

Ovdje mislim na prijatelje Upravnog odbora Vijeća za provedbu mira. Naime, ovo Vijeće (PIC) je izdalo Comuniqué od 19. i 20. juna, 2024. u Sarajevu, gdje se podcrtavaju prilike u vezi s Općim okvirnim sporazumom za mir (OOSM) u Bosni i Hercegovini.

Bošnjaci moji,
Imamo razlog da budemo nezadovoljni sa radom međunarodne zajednice od početka agresije na našu zemlju, ali, imajući na umu trenutne „profašističke“ političke procese u Europi i ratne povike u svijetu, ne smijemo biti nezahvalni i ne prepoznati ovaj Comuniqué PIC-a, koji snažno brani državne bosanske institucije. Čini mi se da „politička pamet“ u Bošnjaka nonšalantno rezonira da se podrazumijeva da PIC stane uz bosansku državu i bosanska očekivanja za bosanski mir i sigurnost. To je naivno i opasno rezoniranje jer u današnjem, kao i uvijek, svijetu ništa se ne podrazumijeva, već se sve treba radom, trudom i žrtvom zaslužiti, pa i prijateljstvo prijatelja, kojih Bosna ima više nego što zaslužuje prema radu i djelovanju bosanskih državnih dužnosnika.

Naime, neshvatljivo je da je ovaj Comuniqué popraćen mizernom pažnjom bosanskih medija, a još mizernije je imao pažnju bošnjačke/bosanske politike, koja nije našla za shodno da izrazi zahvalnost PIC-u za ovaj izuzetno važan, rekao bih, povijesni Comuniqué sa jasnom porukom svim antibosanskim dušmanima da se ne igraju sa sudbinom bosanske države.

Stoga, Bošnjaci moji, umjesto kletve nad dušmanimo, zahvalimo se prijateljima za njihovu ljubav i pažnju. To je mnogo važnije da se čuje u bosanskim medijima nego boksačka spremnost Milorada Dodika protiv američkog ambasadora Michaela Murphya, mnogo važnije nego vijest o komarcima, koji hrle u Bosnu.

Smrt dušmanima, zahvalnost prijateljima Bosne!