Naslovna | Arhiva | Pretraga | Redakcija | O Bosnjaci.Net | Kontakt | Bosniaks.Net | ||||
|
Kolumne
IVO ANDRIĆ I NACISTI: Veličkovićev pokušaj „omekšavanja“ Andrićeve epske laži KAŽI NAM, PROFESORE, DA I MI ZNAMO U Travniku u kući gdje je navodno rođen Nobelovac Ivo Andrić, za koju je on u nekoliko navrata rekao da nikada u nju nije ušao, a niti to želi učiniti, održana je promocija knjige autora Nenada Veličkovića, baš čudnog naslova „Karakazandžiluk“! Ovo djelo profesora srpskog jezika na Filozofskom fakultetu u Sarajevu i dugogodišnjeg urednika televizijske emisije za osnovce naziva „Školokrečina“, koja je svojim edukativnim kvalitetom bila ravna žabokrečini, od strane servilnog, nepromišljenog i maksimalno naivnog bosanskog novinarstva, odmah je u javnosti bombastično najavljeno kao knjiga godine! U podnaslovu je autor napisao da mu je tema bila srpski nacionalizam u akademskoj književnoj kritici o djelima pisaca iz Bosne i Hercegovine. Dokazano veliki srboljub, ovaj prepoznatljivo fizički dosta neuredan čovjek je uzeo sebi za pravo da, kroz svoju knjigu, objasni bosanskoj javnosti kako ona uopšte ne zna iščitavati i pravilno razumijevati književna djela srpskih autora, koji su porijeklom sa ovih prostora, kao što su: Ivo Andrić, Branko Ćopić, Petar Kočić, Vladimir Kecmanović, Vojislav Lubarda i Miroslav Toholj. Nije objasnio iz kojeg razloga je sa ovog spiska izostavio Mešu Selimovića, koji mu je toliko prirastao srcu da ga, kao najrođenijeg, uporno i žestoko brani od svake vrste bošnjačke kritike. Svjedočeći činjenici da su grozne poruke velikosrpske književnosti, od strane Bošnjaka razotkrivene i prepoznate kao jedan od glavnih generatora zla koje se desilo tokom agresije na prostoru države Bosne i Hercegovine, Veličković je veoma proračunato i smišljeno krenuo u spasavanje onoga što se spasiti može. U ulozi advokata, on sa teritorije Federacije brani one koji su, kroz prošlo vrijeme svojom književnošću, vršili perfidnu dehumanizaciju Bošnjaka i pripremali četničku bratiju za završni pokolj istih. Baveći se „tekstualnim činjenicama“, kako je to formulisao, on pokušava dokazati da nije tačno to kako se u Bosni razumijevaju poruke iz takvih knjiga i osporava zaključke koji bjelodano proizilaze iz onoga što je u njima napisano. Za primjer njegove „intrevencije“ i prijeko potrebnog dodatnog tumačenja, dovoljno je navesti dva slučaja iz knjige „Na Drini ćuprija“ čiji je autor fašistički saradnik Ivo Andrić, bez ikakve sumnje, duhovni guru pomenutog profesora. Svjestan da je nemoguće poreći činjenicu da je kulminirajući momenat tog romana, hirurški precizno i temeljito opisano nabijanje bosanskog pravoslavca, momka Radisava na kolac, ustvari prepisani novinski članak o groznoj smrti mudžahida Sulejmana el – Halebija u Egiptu, ubijenog od strane francuske okupacione vlasti, Veličković zaobilazi istinu tako što naglašava da je dvadesetak stranica kasnije, Andrić opisao isto tako detaljno i tragičnu smrt muslimana arapa, crnca, čije je tijelo ogromni kameni blok, prilikom ugradnje u most, doslovno prepolovio. Za njega je, znači, nesretan slučaj pandan osmišljenoj groznoj smrti nabijanja čovjeka na kolac!? A, koliko je Bošnjaka poklano zbog onih riječi, „prokleti Turci“, koje je izmišljeni pravoslavni nesretnik, navodno izgovarao u samrtnom hropcu? Drugi eklatantan momenat Veličkovićeve arbitraže je njegov pokušaj „omekšavanja“ Andrićeve epske laži da su janjičari otimali malu mušku djecu iz naručja uplakanih, pravoslavnih majki, kažem pravoslavnih jer tada nije bilo Srba u Bosni i navodno ih odnosili u Stambol u sepetima obješenim na sapima konja. Veličković te lažne mitomanske izmišljotine i gnusobe upoređuje i glupo izjednačava sa općom mobilizacijom muškaraca u Bosni i Hercegovini od strane Austrougarske monarhije pred Prvi svjetski rat o kojoj u istoj knjizi Andrić piše! Za ublehe od ljudi koji govore takve gluposti i nelogičnosti u Bosni kažu da su „udareni mokrom čarapom po glavi.“ Kamo sreće kada bi ova knjiga, koja je po „atraktivnosti“ naslova kopija Andrićevog nedjela „Prokleta avlija“, prošla tek tako, bez posljedica. Ona će u budućnosti sigurno biti novi, veliki argument mrziteljima Bosne i Bošnjaka jer, objašnjavajući naslov knjige „Karakazandžiluk“ Veličković reče da je za njega Bosna i Hercegovina crni kazan, vještičiji kazan i da on doživljava Bosnu kao neko divlje, problematično mjesto sa negativnim predznakom zbog daha prošlosti sa Orijenta, odnosano u njoj prisutnog islama. Upravo to je svojevremeno konstatovao i napisao nobelovac Andrić u čuvenom pismu svom prijatelju. Za razliku od napredne Srbije, Veličković tako kaže, Bosna dođe kao nešto mračno, nešto što tek treba da se civilizuje! Pa, ako je i od profesora Nenada, ovo sve što je izrekao, previše je. Ovom knjigom profesor Nenad Veličković je, bez ikakve sumnje, pokazao i dokazao kojoj ideologiji on svojim bićem pripada! A, to je ciljano i bila njegova namjera.
|