Nije potrebno ni mnogo znati, niti posebno informisan biti, da bi današnji čovjek mogao vidjeti i zaključiti ko, gdje i za koga ratuje i prolijeva svoju i krv svog “neprijatelja“. Mali ratuju za one velike bez obzira ko su, na kojem nivou i kojih gabarita su ti “veliki-velikani“. Veliki uvijek nađu svoje poslušnike ili ucijenjenu sirotinju i konstruišu model kako da ih pridobiju na svoju stranu. Daju im malo novca, malo hrane, obećavajući im blagostanje i mir koji nikada doći neće - dok se stvari pokrenu u željenom pravcu. A onda, ti mali postaju još manji, postaju ovisni o pomoći koja uvijek kasni, postaju dužnici i vazali, siromašniji nego što su bili, postaju kupci i potrošači vojne opreme i svega što proizvode njihovi tobožnji veliki prijatelji. I nepovratno srljajući dalje i dublje u ambis i katastrofu, u uništenje i samouništenje, stavljaju na kocku svoj život, živote svog naroda i na koncu stavljaju i svoju zemlju na kocku bez koje nerijetko ostaju djelomično ili u cijelosti.
- Borba između malih nikada nije ni srazmjerna ni proporcionalna. Uvijek je neko od ovih malih u boljoj poziciji, tehnički ili brojem vojnika jači i nadmoćniji. Ali u svemu tome je najbitnije koji od ovih ratnih aktera ima jačeg saveznika, ko stoji iza njega, od koga dobija tehničku, finansijsku, političku i svaku drugu pomoć.
Svakodnevno nam se u medijima servira realizacija ove gore navedene konstatacije. Osim toga, sve ovo smo mi Bošnjaci iskusili na svojoj koži i platili visoku cijenu. Danas kao i jučer pa kao što će i sutra biti – bjesnilo koje vlada u glavama otrovnih nacionalosta neće splasnuti. To su Palestinci, ali i svi ostali Arapi u okruženju trebali znati još prije stotinu ili više godina. Pretpostavljam da su to znali svi u svijetu, ili makar oni veliki o kojima sam maločas govorio. Zapravo oni i jesu pomagali ili bili solidarni sa konstruktorima i utemeljivačima Izraela. Daleko od kućnog praga – nek se vele tamo biju i ubijaju, ruše i pale a mi ćemo biti sudije, publika, logistika i zadovoljno trljati ruke – dok ćemo njima prodavati – jednima poklanjati najzadnje hitove vojne tehnike a drugima prodavati ito što je moguće skuplje zastarjelo oružje koje nije potrošeno u drigim i dugim ratovima, Vijetnamu, Afganistanu, Iraku, Siriji, Alžiri. Libiji itd.

Dakle prošlo je vrijeme kada su veliki angažovali svoje armije, svoje mladiće i djevojke. Zašto. Zašto da ginu tamo negdje kada taj posao mogu obaviti oni mali za njih a ako treba i krv proliti i glavu izgubiti jer je njihova krv jeftinija nego nafta. A nama je nafta potrebnija nego njihova krv. – Tako razmišljaju dizajneri Izraela i svi belajsuzi ovog svijeta a mi dobro znamo ko su i koji su.
Nakon četrdeset vijekova lutanja po svijetu i nošenja ključeva svojih domova, nakon toliko izgnanstava i gubljenja teritorija na kojima su se nastanjivali, nakon gubljenja političke ne zavisnosti, nakon ako hoćete gubljenja i vjere i identiteta pod oreolom mučeničkog naroda dali su sebi za pravo da sada čine sve ono što su drugi njima činili pa i mnogo teže stvari.

Novi zavjet, odnosno Biblija, kaže da je Juda izdao Isusa (Issa a.s.) što govori u prilog tome da Jevrejima do vjere u Boga nije stalo a to potvrđuju svakodnevno jer sebe smatraju iznad svih naroda, smatraju sebe odabranim narodom što je zasigurno izvan svakog božijeg zakona, izvan razuma i logike. Dakle – bez vjere u Boga zakoni i ovog i Onog svijeta nemaju nikakvu težinu. Ne sumnjivo je da su za četrdeset vijekova lutanja izgubili identitet i njihova krv je isprana a vjera prepravljena, dopisivana i otpisivana i po njihovoj mjeri spakovana. Ne postoje više čisti jevreji ni po krvi ni po duhu. No ipak, veliku i najveću ulogu u njihovom držanju igra vjera – bar se na tu kartu pozivaju kao na najvažniji i najjači adut – ma kakva ona bila. Svaki Jevrej, i onaj ne obrazovan i onaj najobrazovaniji vjeruje da će ih Mesija jednog dana sakupiti u svetoj zemlji odakle su nekada krenuli i predati im – ali samo njima kao izabranom narodu - svu moć i slavu, sva prostranstva i bogatstva ovog svijeta. Zato i zbog toga su u prošlosti a velikim dijelom i danas birali trgovinu kao najunosnije zanimanje. A trgovina zlatom ili robom kojom mogu da kupe zlato im je bila preokupacija jer se nikada nisu vezali trajno za tuđinsku zemlju sa ciljem da uvijek svoje imanje u zlatu mogu da ponesu sa sobom ukoliko i kada bude trebalo. A, često puta je trebalo, – kako saznajemo iz povijesti. Najviše njih u Izrael se doselilo iz Rusije. A u Rusiji, oni, Jevreji, nikada se nisu izravnali u građanskim pravima sa Rusima, odnosno, nikada im ta prava nisu Rusi dali. Iz tog i još mnogo drugih razloga Jevreji u Rusiji a i mnogo drugdje su živjeli i organizirali se po formuli „Status in Statu“. Njihovi krugovi su bili zatvorenog tipa u koje se nije mogao niko infiltrirati a u njima pojedinačno i kolektivno se proizvela mržnja sa predrasudama prema svemu što nema jevrejski prefiks i prema svakome ko ne nosi Davidovu zvijedu u sebi. Taj zatvoreni model jevrejskih zajednica po principu „Status in Statu“ je obilježen sa: odvojenost od svega što nije jevrejstvo, isključivost, vjera u to da na svijetu postoje samo Jevreji kao narod dok ostali narodi i ljudi su drugo ili trećerazredni ili čak da i ne postoje i da su bezvrijedni. Po njihovoj nekoj zapovijedi iz iskrivljenih i dopisivanih knjiga žive u ubjeđenju da se treba potpuno izolovati i postaviti fizičku i svaku drugu granicu između sebe i drugog i drugačijeg (što je i činjenica- znamo da su u Izraelu postavljeni visoki betonski zidovi između jevrejskih i arapskih naselja – ali ti zidovi se uvijek pomijeraju na račun arapske teritorije). I na koncu, vjeruju oni da je Obećana zemlja samo za njih stvorena i da sve ostale narode treba uništiti ili pokoriti. Ali, vjerojatno da postoje još i njihovi unutrašnji i tajanstveni zakoni koje oni slijepo slijede.

*****
Jesu li zaista Jevreji bili osuđeni na nestanak?
Teško je i opasno kvartati se u Božije poslove, ali ako se osvrnemo unatrag do Drugog svjetskog rata ili daleko u povijest i njihovo četrdesetovjekovno lutanje – onda je odgovor bliži DA nego NE. Danas, bez obzira koliko Jevreji pojedinačno i kolektivno bili jaki, moćni i uticajni ne bi a ne bi ni mogli predstavljati nikakav faktor bez Izraela. Jer, ta moć, uticaj i zlatne i novčane mreže kojima pojedinci Jevreji upravljaju ne bi bez Izraela mogle doći do izražaja.
Dakle, sve dok su Jevreji bili rasejani po svijetu, bez obzira koliko su moćni bili, nisu predstavljali značajan faktor jer svoju moć nisu imali gdje usmjeriti i koncentrisat. Danas kada imaju Izrael, njihova moć se nažalost vidi u negativnom svjetlu. I svaki normalan čovjek na ovom svijetu se pita – koji su to mozgovi koji režiraju i realiziraju maskr u Palestini nad ne dužnom djecom, ženama, starcima, ... Pa zar niko makar malo pametan u blizini već poludjelog Natanyahua i njegovog zločinačkog tima nema da ga podsjeti na holokaust i upita zašto to radi. Odnosno, zar niko u Svijetu ne postoji toliko hrabar i moćan da ga zaustavi u njegovom ludilu. Ali ako nema – a izgleda da nema - onda čovjek pomisli – pa nije ni čudo što su vijekove i milenije živjeli u izgnanstvu ako su se tako ponašali a sigurno jesu, ako su tako vjerovali a sigurno jesu, ako su takvo držanje imali naspram svih drugih --- a jesu. Historija i svete knjige nam kazuju da jesu. I ne treba se onda pitati zašto su sve te vijekove i milenije bili bez domovine.

Međutim, kada smo kod naslova ove priče – ne smijemo zaboraviti da i mi u Evropi imamo malih naroda među kojima smo i mi Bošnjaci. I među tim evropskim narodima vlada često ne trpeljivost, mržnja i ratovi koji se svako malo ponavljaju. Ima tu i malih i malo manjih, ali onih većih koji su sebi umislili da su veliki. E ti malo veći zaslijepljeni mržnjom i na zaježljivim apetitima za osvajanjem, otimanjem i pljačkom guraju svoju i tuđu djecu u ratove a samim time u izbjeglištvo i nestanak.

Nestanak nacije se ne realizira samo tako što će oni jaći doći i pobiti one manje, slabije i malobrojne. Ne. Nestanak nacije je i progon, i raseljavanje, i asimiliranje. Jedan narod prosut po svijetu ne predstavlja nikakav značajan faktor jer nije organiziran u zajednicu. Bez obzira koliko taj narod imao umnih glava, naučnika, uspješnih privrednika,… Sve te uspješne jedinke osim što su sebi i užoj porodici obezbijedile egzistenciju i relativnu sigurnost – najviše su doprinijele ili doprinose dotičnoj zemlji u kojoj djeluju.

No međutim, nestankom malih nacija se posao ne završava – dolaze na red one malo veće od onih najmanjih. Zapravo, ne moraju se ovi malo brojniji do te mjere tući i ratovati da bi istrijebili jedni druge. Ali im je „obaveza“ da se biju tako često i bjesomučno da vojna industrija onih najvećih ne smije stati.