Ideologija je skup ideja koji održava uvjerenja i interese neke nacije, političkog uređenja na kome se zasniva političko djelovanje. Termin „ideologija“ skovan je 1796. godine u vrijeme Francuske revolucije. Ideologija je i nauka o pojmovima, o idejama, o osnovama saznanja, metafizika; učenje o psihičkim funkcijama i tvorevinama, o postanku i razvitku mišljenja; mišljenje misli koje sačinjavaju jednu idejnu cjelinu, npr. ideologija socijalizma, sve misli koje sačinjavaju socijalizam i kojima se rukovodi socijalizam; po Marksu skupina svjesti, ideja i određivanja vrijednosti neke društvene grupe, ona je „nadgradnja“ na osnovu društvenih odnosa, od kojih zavisi postanak i razvoj odeđenih duhovnih, kulturnih oblika. Funkcije ideologije mogu se podijeliti u dvije globalne funkcije: pozitivna i negetivna, a koriste se i dva osnovna značenja: vrijednosno negativno obilježje i neutralna značenja u duhu funkcionalizma.

Kulturno – politički i intelektualni život savremenog čovjeka odvija se u znaku pluralizma ideologija i društveno – političkih sistema koji su u sjeni filozofskog racionaliteta devetnaestog stoljeća. Doba velikih carstava i imperija već je prošlo. Usavršavanjem sredstava za proizvodnju i otkrićem novih ekonomsko – produkcionih odnosa koji su njegov život učinili lakšim i gospodskijim, čovjek je iskušao i svoj egoizam i nemoć kada je u pitanju priroda i zapao u ekološku stupicu. Čovjekovo znanstveno – tehničko potčinjavanje prirode praćeno je odgovarajućim oblicima svijesti instiucionaliziranim u različitim društvenim sistemima.

Od humanizma i renesanse čovjek nastoji srušiti autoritet i normativnost tradicije. Religijske norme i sistemi vrednovanja sekuliziraju se i djelimično zamjenjuju ideologijskim sistemima. Znanje u novovjekovlju postaje moć, a njegova vrijednost se legitimira kroz instrumentalizaciju. Interes čovjeka za apsulutnim i apstraktnim u novovjekovlju se zamjenjuje interesom za konkretnim. Religija se sekularizira, a ideologija postaje sakarlnom. Bit ideologije je da sakriva istinu, da jedino samu sebe hoće. Ona je nadređena svijetu, mada je njegov odraz. Uvijek nastoji biti sistemom koji će moći regulirati cjelokupni čovjekov život. Ideologija nema sluha za vrijednosti drugačije od osobnih. Njena interpretacija drevnih kultura uvijek je ideologijsko pretumačenje s namjerom da se njihova osobina vitalnost rastroji i apsorbira u vlastiti sistem. Odnos ideologije naspram svijeta odvija se u znaku čovjekovih krutih kanona za koje je svijet puko pred – ručno, sirovina za unaprijed znane svrhe. Sve ideologije novije povijesti pokazale su se kao isključive i normativne represivne. Ideologije su odigrale povijesnu ulogu u funkciji organona revolucije. Ideologijski izraz društvene misli najčešće ostaje pod diktaturom „novog“ koje zahtjeva destrukciju postojećeg. Diktatura „novog“, „progresivnog“ i „naprednog“, svojstvena ideologijskom uobličavanju vrijednosti, protivurječna je samoj sebi. Njena protivurječnost je njen život.

Komunikacijska stereotipnosti ideologijiziranog i totalitarnog društva, uspostavljajući žurnalistički kliše ispoljavanja i reprezentiranja čovjekovog mišljenja i osjećaja, stavljajući mu na raspolaganje uskladišteni instrumentarij pojmova i etiketa sa iskušanom masovnom prođom, proizvodi žargon koji je paradigma kulturnog života postvarenog čovjeka u otuđenom društvu.

Ideologičnost žargonskog govora je izraz kratkog daha kreativnog mišljenja i apologija je pozicija i interesa. Žargon ideologije je sveobuhvatan i sve što želi stupiti na širu pozornicu kulturno – aktuelnog života jednodimenzionalnog čovjeka institucionaliziranim putevima mora da bude prepušteno kroz ideologiski filter sistema vrijednosti. Tako npr. da bi jedna kulturno – duhovna tvorevina bila konzumatorski podobna za šire mase, ona mora da bude snabdjevena žargonsko – ideologijskim atributima kao što su: demokratičnost, humanost, revolucionarnost, progresivnost, naučnost, praktičnost, ekonomičnost, nacionalni i opći interesi itd. Pod diktaturom ovako široko uspostavljene javnosti odvija se najveći dio kulturnog i duhovnog života pred kojom nisu imuni ni filozofija, ni umjetnost ni religija.

Osnovno pitanje koje se nameće u okviru tematskog interesa muslimana jeste:
Da li je i koliko, islam ideologija?

Ovo pitanje samo po sebi se može tretirati kao provokativno jer udara u mnijenjem prihvaćene stavove u kojima je islam opjevan kao univerzalna, progresivna i općečovječanska ideologija. Takva shvatanja, u biti ideologijska i inferiorba u scijentističko – racionalističkoj klimi vremena, sterilna su za svaku auterefleksiju. Društvene forme njihovog ispoljavanja su: ili diktatura dinastije, ili političke partije, ili pak despotizam suverena koji je bog u ime Boga.

Suština islama, posljednjeg izravnog Božijeg ukaza zemljaninu Ademu, stvorenom za Božiju milost, ali i za kaznu, jeste njegova otvorenost i širina, prostor za uvijek nadolazećeg čovjeka za funkciju Božijeg halife na planeti. Božansko pokazivanje puta od Adema a.s. do Muhammeda a.s. jeste sukcesivna stimulacija Božanskog u čovjeku. Objava, sa namjerom putokaza, ali ne i zapreke da se ne može poći i drugim putem, omogućuje čovjekovu kreaciju u svemiru i lišava ga pozicije pukog instrumenta Božije volje. Konačan sud o čovjekovom životu i radu na ovom svijetu pripada samo Bogu. Ideologijske sustave uvijek proizvode velike povijesne ličnosti, vrlo često obogotvorujući svoj ego što predstavlja svojevrstan izraz pobune protiv neba. Relativnost svakog sistema vlasti i organizacije ljudskog života na zemlji eksplicirana je u Kur'anu.

Zadaća vjernika u islamu jeste dati Zemlji nebeski smisao svojim angažmanom koji će biti podstaknut Božijom Objavom. Čovjekova ličnost i spoznaja ne smiju se nikada uzimati kao zadnji izraz umnosti i pobožnosti.

Islam sa svojom dimenzijom iskonske sakralnosti i eshatološke nade nije se u svijetu pojavio u formi ideologije. Njegove vjerske manifestne forme nikada nisu same sebi svrha i lišene su svakog smisla ukoliko im ne prethodi unutarnji impuls ljubavlju naspram Boga oplemenjenog srca koje je kadro za uvijek novo prosvjetljenje vanjskih okoštalih formi. Uspostavljanjem službenih nadzornika, oficijalni islam dobija instituciju crkve koja religiju ispoljava u formi ideologije. Zamjena religije i ideologije dogodila se više puta u kršćanskoj Evropi. Muslimanski svijet u najnovijem peridu svog razvoja jednim dijelom slijedi zapadni primjer. U islamu nažalost i te kako ima ideologija, kako pozitivnih tako i negativnih, jer ima muslimana kojima je ideologija bitnija od samog islama.
„Ideologija islamske države“, u kojoj se forsira: selefizam, selefijski džihadizam, islamizam i vehabizam, zagovaranje nasilja uključujući brutalna mučenja, ubistva i masovna ubojstva, u cilju vraćanja ranoislamskog – kalifata. Ideolozi „političkog islama“ koriste dva krila - islamizam i džihadizam.

„Panislaministička ideologija“ je islamski ideološko – politički pokret u kojem bi vrhovni zakon bio – šerijat, a osnovna kultura bi bila – islamska, u islamskoj zajedničkoj državi bez obzira na nacionalnost i kulturu.

Okupljanje svih muslimana i muslimanskih zajednica i stvaranje velike muslimanske federacije od Maroka do Indonezije, od tropske Afrike do centralne Azije – Islamska deklaracija, Alija Izetbegović.
Ni Bosna i Hercegovina, nažalost, nije pošteđena utjecaja ni novih treadicionalista ni ovog „novog tradicionalizma“.

Ovdje je vidljivo ideologiziranje Objave, koje sa sobom nosi njenu sekularizaciju, priprema iskustvo revolucije zapadnog tipa. Revolucija je nasilna, krvava, ako je krvava ona biva i uspješna, radikalna promjena društveno – političkog sistema vlasti u ime klasnih ili nacionalnih interesa, strana je izvornoj islamskoj tradiciji konstituiranoj u prvim decenijama islama. Poslanik je imao najviše pokriće za revoluciju, jer je bio siguran da radi po Božijem uputu, ali je ipak nije poduzeo. Treba imati na umu da promjene koje su uslijedile pojavom novih ideologija nisu slične revolucijama koje je povijest donijela i čiji smo mi posredni ili neposredni svjedoci. U srži revolucija koje se događaju u muslimanskom svijetu i za sebe laskaju da su islamske jeste ideologija parcijalnosti koja „uverzalnost“ svojih ciljeva sagledava isključivo kroz nacionalnost nacionalnih partija i lidera. Bilo je i kulturnih revolucija u suverenim republikanskim uređenjima nekih muslimanskih zemalja uvezene su iz već preživjelih socijalističkih modela koje su u biti zapadna socijalizirajuća represivnost posredstvom tehno – političkih institucija emancipacije čovjeka na Istoku.
Mišljenje revolucije našeg doba u znaku „arapskog buđenja“, „arapskog proljeća“, ili revolucija iz 2011. godine bile su znaku velike krize jer ne postoji subjekat koji bi svijet mogao učiniti boljim. Revolucija prestaje da bude nadom potlačenih jer su tekovinama civilizacije „blagostanja“ učinjeni samozadovoljnim u svom ostvarenju.

Svijet iz koga je Bog „prognan“ ili učinjen „posjedom“ crkve, može da ponudi samo ostvarenog čovjeka. Nihilizam (latinski, nihil – ništa) koji prijeti da postane planetaran, hrani se svojom prazninom.
Parcijalna ideologizacija islama kroz povijest izvršila je hermeneutičku blokadu životvornog i istinotvornog razumjevanja njegovih izvora. Teološke i fikhsko – pravne škole do petog muslimanskog stoljeća postale su neprikosnovene za nadošla pokoljenja sa inertnom vjerom i uspavanom mišlju. Od tada se promišljanje islama i svaki teorijski odnos muslimana naspram njega odvija u znaku metafizičko – filozofskih impulsa Zapada.

Susret sa velikom kulturnom tradicijom islama koji nam tek predstoji ne bi se smio dogoditi na način tradicionalizma, jer bi bio neproduktivan. Ideologizacija islamskog civilizacijskog iskustva blokirala bi kreativnu recepciju potreba naše suvremenosti.

Ono što se u našem vremenu čini najplodotvornijim jeste svakako otvorenost za prožimanje kultura, oplodnja drugim i oplodnja drugog za tvorbu novog kvaliteta našeg cjelokupnog života.
Ako razmišljamo o svemu ovome, osjećamo da sve ovo što se dešava muslimanima je došlo zbog toga što su muslimani zanemarili ili potpuno zaboravili svoju misiju, zaboravili Objavu ili možda zbog toga što dovoljno ne poznaju Božansko štivo. Božanska Objava i misija koju nam je Bog namijenio nije naše puko nagađanje ili zahtjev u ime korpusa kome pripadamo. Narodu koji ne zna svoj cilj i put mogu se desiti samo tri stvari: ili tapka u mjestu, ili da se kreće u suprotnom pravcu, ili pak da radi u korist vlastite štete.

Muslimani danas posjeduju ogromnu snagu i potencijale koje troše na koje kakve ideologije, na afirmacije nacije, ili ostvarenju državne i nacionalne slave i prestiža, što je svakako u svakom slučaju pogrešno. A kako ne bi kada oni koji su zaduženi za promicanje i ostvarivanje interesa muslimana su neznalice i nestručne osobe ili, da stvar bude još gora, odgovorne funkcije zauzimaju „neprijatelji“, širitelji lažnih vijesti, bundžije i paničari.

Čini nam se da su muslimani – podjednako i kao svi narodi i kao vlade i države – pali na vrlo nizak nivo. Šta više, pali su i srozali se ispod nivoa drugih naroda koji nisu bili počašćeni Objavom.