Naslovna | Arhiva | Pretraga | Redakcija | O Bosnjaci.Net | Kontakt | Bosniaks.Net | ||
|
Kolumne
NIČIJI DANIS TANOVIĆ Možete li zamisliti režisera palestinskog porijekla koji bi nakon okončanja izraelskog pogroma na Gazu snimio film koji bi prezentirao podijeljenu krivnju Jevreja i Palestinaca? Naravno da ne možete; ne može niko tako nešto uraditi osim Danisa Tanovića. Njegov film Ničija zemlja je baš takav: njegova osnovna teza je da su za rat u Bosni i Hercegovini podjednako krivi svi njegovi učesnici, što je sa stanovišta etike prvoklasni idiotizam. Tanović je taj sramotni film koncipirao tako da bi zadovoljio stajalište antiislamski nastrojenog Zapada. I pokupio nagrade. Svojevrstan idiotizam je i Tanovićev humor na račun stereotipa o glupim Bosancima: u filmu je jedna scena kako u toku najžešćeg četničkog bombardiranja Sarajeva u štab Armije BiH uletava preneraženi borac sa novinama u ruci, koji na pitanje šta ga je toliko uznemirilo odgovara: „Gledajte kakvo je sranje u Ruandi!“ I, nije Tanović kao javna ličnost usamljen u prljavoj raboti protiv Bosne i Hercegovine i Bošnjaka, vezano za agresiju nad njima devedesetih godina prošlog vijeka. Kada velika ratna tragedija zadesi neki narod, logično je da se otvaraju pitanja kako i zašto je došlo do toga; je li se mogla izbjeći, odnosno ko su vinovnici. Trenutno su na Planeti u tom smislu najeksponiraniji Palestinci. Genocid nad njima je u punom jeku, dok Izraelci i zapadni svijet objašnjavaju da se radi o odbrani Izraela od unutrašnjeg neprijatelja. Bosna i Hercegovina je prije trideset dvije godine doživjela brutalnu agresiju sa strane Srbije i Crne Gore, za koju su znalci tipa Tanović objavili uzrok: ugroženost prekodrinskog srpstva! Oni su podastrli i odgovor kako bi se katastrofa mogla izbjeći: Bošnjaci trebaju prihvatiti projekat stvaranja Velike Srbije i aktivno se u njega uključiti svojom vojnom i ekonomskom moći. Ugovor o tome su Karadžić i Krajišnik ponudili Izetbegoviću, ali on ga je odbio. Projekat Velike Srbije je predviđao progon iz BiH samo onih Bošnjaka, koji ga ne bi prihvatili, priključenje okupiranih djelova Hrvatske i uništenje kosovskih Albanaca. Nakon završetka agresije na BiH znalci tipa Tanovića su raspredali teoriju o njenom izbjegavanju na način, što su angažirali javne ličnosti kao što je bio akademik Muhamed Filipović, koji je javno optuživao Izetbegovića da je samovoljno odbio Karadžićevu i Krajišnikovu ponudu i tako izazvao srdžbu Srba i Crnogoraca nad Bošnjacima. U proces uvjeravanja da su za srpsko-crnogorsku agresiju nad BiH krivi sami Bošnjaci uključio se još jedan sumanuti režiser, zvani Nemanja: on je u filmu Undergraund prikazao Slovence, Hrvate, Bošnjake i Albance kao simpatizere nacizma i fašizma, a Srbe kao njihove žrtve. Po toj njegovoj teoriji bi trebalo biti jasno ko je nasrnuo na bratstvo i jedinstvo, i time na samu SFRJ. Film kao umjetnost ima veliku moć u oblikovanju javnog mnijenja kao i političkih stavova pojedinaca i kolektiviteta. Pored književnosti, on je najjače oružje u rukama obmanjivača najširih narodnih masa i svjetske javnosti. Ničiji Danis i srpski Nemanja tu kolo vode. Bar što se tiče zapadnog Balkana. |