Kolumne
ovodom 70. godišnjice smrti bosanskohercegovačkog književnika i prosvjetitelja
EDHEM MULABDIĆ BORIO SE NAUKOM, A NE MAČEM
|
|
Autor: Mehmed Meša Delić
Objavljeno: 28. January 2024. 14:01:56
Edhem Mulabdić rođen je u gradu Maglaju 19. oktobra 1862. godine, gdje je završio mekteb i rušdiju. Umro je 29. januara 1954. godine u Sarajevu. Mulabdićev otac Selim bio je porezni službenik, a majku Nur – hanumu su ubili pljačkaši nakon austrougarske okupacije Maglaja i Bosne. U tim bitkama poginuo je i Edhemov stariji brat Mehmed, a mlađi brat Đulaga ranjen.
Godine 1887. godine, Mulabdić se upisao u Učiteljsku školu u Sarajevu, a nakon sticanja diplome prvi posao dobio je u Brčkom, da bi 1892. godine bio premješten u Sarajevo na „Darul - muallimin“, gdje je osam godina predavao bosanski jezik, historiju i zemljopis. U to vrijeme počeo je i saradnju s Mehmed – begom Kapetanovićem, pokrenuvši politički sedminičnik „Bošnjak“, čiji je bio glavni odgovorni urednik od 1892. do 1894, godine. Također, bio je urednik muslimanskih kalendara „Bajraktar“ i „Marif“, sekretar sarajevske Kiraethane, a potom s Bašagićem i Hadžićem pokretač muslimanskog časopisa „Behar“, čiji je bio prvi urednik, od 1900. do 1906. godine.
Zajedno s reisu-l-ulemom Džemaludin – efendijom Čauševićem, Safvet – begom Bešagićem, Huseinom Đogom Dubravićem i drugima Mulabdić je, 1927. godine pokrenuo kulturni časopis muslimana Bosne i Hercegovine „Novi Behar“, napisavši proglas o značaju u ulozi tog časopisa: „Dužni smo i dužni ste i vi svi da predajemo u amanet našem potomstvu sve što je vrijedno, što oplemenjuje i uzdiže, što izgrađuje potpune ljude i dobre muslimane.“
Znajući moć javno izgovorene riječi, Mulabdić je savjetovao imamima da njihove hutbe budu kvalitetne, poučne i korisne narodu.
-Da je što više prilike da se narod pouči, u čemu je nauk, da se osvijesti, da se dozove k sebi. Stoga je ta pouka od velike neprocijenjive zamašitosti po narod, po njegov intelektualni, etični, narodni i religiozni razvitak... Dobar vaz može učiniti više nego iko u pogledu razvoja narodnog. Vaz se obraća svim uzrastima, djeci, ali i zrelim osobama. Naprotiv, slab vaz može štetno da djeluje na svoju okolinu, a onda uvidi da je kriv, kriv je da se izreći ne može nije svejedno kazivati vaz samo da se kaže, kad se već troši u to vrijeme i trud, a sami je predmet vaza tako uzvišen, iz džamije svak' mora otići ganut i dirnut slatkom riječi vazovom.
Ovaj savjet bi trebao i da danas vrijedi, a ne da se hutbe šalju putem interneta džematima, koje nemaju pravu svrhu, jer nije isto stanje džemata i džematlija u Sarajevu i Hamburgu.
Kako dolazi smjene dana i noći iznad Bosne i Hercegovine bilo je puno i historijski smjena. Smjena istočne, islamske, osmanske vlasti onom zapadnom, kršćanskom, austrougarskom u Bosni i Hercegovini krajem 19. i 20. stoljeća, najviše je pogodila Bošnjake. Posljedica njihovog nesnalaženja u novonastalim okolnostima i straha „od tuđina“ bilo je desetogodišnje gotovo potpuno odsustvo književnog života.
Nakon tog perioda stagnacije Bošnjaci se počinju prilagođavati novom kulturnom ambijentu, otvaraju škole i čitaonice, pokreću prve časopise, a pojavljuje se i prva generacija bošnjačkih književnika koji pišu na bosanskom jeziku, predvođeni Mehmed – begom Kapetanovićem Ljubaškom, Safert – begom Bašagićem, Osmanom Nurijem Hadžićem, Edhemom Mulabdićem i Šemsudinom Sarajlićem, začetnicima bošnjačkog književnog preporoda.
Naime, da bi se prilagodili novim društvenim tokovima, bošnjački pisci su prekinuli dotadašnju tradiciju pisanja književnih dijela na arapskom, turskom i perzijskom jeziku i počeli pisati svoja djela na narodnom bosanskom jeziku. Među prvima koji je krčio taj trnovit put, aktivno se uključivši u oblikovanje, ne samo književne nego i političke, društvene i kulturne stvarnosti Bošnjaka, bio je Edhem Mulabdić.
-Prošla su vremena kad smo mi svoj imetak, svoj šuhret, ugled, moć i sve svoje branili mačem, danas je došlo vrijeme da to branimo naukom. Nauka nam to može očuvati, pa ako mi ne budemo valjani te se ne prihvatimo za nju, niko nam neće biti kriv ako sva ta dobra izgubimo i ona pređu u tuđe ruke, u ruke onoga koji je za vremena prihvatio nauku – napisao je Mulabdić u svom romanu „Zeleno busenje“ koji je proglašen prvim bosanskohercegovačkim romanom na bosanskom jeziku. Ima onih koji smatraju da je prvi roman „Bez nade“ Osmana Nurija Hadžića i Ivana Miličevića (Osman – Aziz) koji je objavljen tri godine prije Mulabdičevog.
Koje prvi napisao, a ko objavio nije bitno, bitna su oba romana, jer su na bosanskom jeziku i oba tretiraju austrougarsku temu u našoj književnosti, ali činjenica je da je, za razliku od „Bez nade“, roman „Zeleno busenje“ mnogo više odmakao od dokumentarističkog u književno – umjetnički stil.
Godine 1893. godine Mulabdić je izdao prvu knjigu, zbirku pripovjetki „Rukovijet šale“, a svoje najpoznatije djelo „Zeleno busenje“ objavio je u izdanju Matice hrvatske 1898. godine. „Nova vremena“ je roman manjeg značaja, ali ipak vrijedan dokument za izučavanje tog perioda historije Bosne i Hercegovine. Zbirku novela „Na obali Bosne“ izdaje 1910. godine, upisavši se njome kao prvi bošnjački novelist.
Svjestan da samo pisanjem neće moći mnogo učiniti za svoj narod, Mulabdić se i politički aktivira, pa je kao kandidat na listi Jugoslavenske muslimanske organizacije (JMO) tri puta biran u Narodnu skupštinu Kraljevine SHS, 1923., 1925. i 1927. godine. Paralelno s politikom pokrenuo je i osnivanje Kulturno – prosvjetnog društva „Narodna uzdanica“, na čijoj je godišnjoj skupštini, 1929. godine, jednoglasno izabran za predsjednika. Od 1933. do1945. godine „Narodna uzdanica“ je izdavala kalendar čije je priloge uređivao Mulabdić. U tom periodu doživio je i veliku porodičnu tragediju, kada mu je u Bihaću umro sin jedinac Ešref.
Pod optužbom za verbalni delikt tokom Drugog svjetskog rata s NDH (Nezavisna Država Hrvatska), Mulabdić je uhapšen i pritvoren, a na slobodu pušten krajem marta 1946. godine. Mulabdić je nakon izlaska iz zatvora ostao bez ičega, bez penzije, posla i bilo kakvih prihoda. Do smrti 29. januara 1954. godine, živio je u siromaštvu, oviseći o milostinji nekolicine prijatelja, a najviše mu je pomagao naš istaknuti historičar i još jedan Bošnjak Hamdija Kreševljaković.
Ime bosanskohercegovačkog velikana Edhema Mulabdića danas nose četiri osnovne i jedna srednja šjkola u Bosni i Hercegovini, te ulice u Tuzli, Bihaću, Sarajevu, Brčkom, i Tešnju.
U njegovom rodnom Maglaju svake godine održava se tradicionalna manifestacija „Mulabdićevi dani kulture“.
Godine 1887. godine, Mulabdić se upisao u Učiteljsku školu u Sarajevu, a nakon sticanja diplome prvi posao dobio je u Brčkom, da bi 1892. godine bio premješten u Sarajevo na „Darul - muallimin“, gdje je osam godina predavao bosanski jezik, historiju i zemljopis. U to vrijeme počeo je i saradnju s Mehmed – begom Kapetanovićem, pokrenuvši politički sedminičnik „Bošnjak“, čiji je bio glavni odgovorni urednik od 1892. do 1894, godine. Također, bio je urednik muslimanskih kalendara „Bajraktar“ i „Marif“, sekretar sarajevske Kiraethane, a potom s Bašagićem i Hadžićem pokretač muslimanskog časopisa „Behar“, čiji je bio prvi urednik, od 1900. do 1906. godine.
Zajedno s reisu-l-ulemom Džemaludin – efendijom Čauševićem, Safvet – begom Bešagićem, Huseinom Đogom Dubravićem i drugima Mulabdić je, 1927. godine pokrenuo kulturni časopis muslimana Bosne i Hercegovine „Novi Behar“, napisavši proglas o značaju u ulozi tog časopisa: „Dužni smo i dužni ste i vi svi da predajemo u amanet našem potomstvu sve što je vrijedno, što oplemenjuje i uzdiže, što izgrađuje potpune ljude i dobre muslimane.“
Znajući moć javno izgovorene riječi, Mulabdić je savjetovao imamima da njihove hutbe budu kvalitetne, poučne i korisne narodu.
-Da je što više prilike da se narod pouči, u čemu je nauk, da se osvijesti, da se dozove k sebi. Stoga je ta pouka od velike neprocijenjive zamašitosti po narod, po njegov intelektualni, etični, narodni i religiozni razvitak... Dobar vaz može učiniti više nego iko u pogledu razvoja narodnog. Vaz se obraća svim uzrastima, djeci, ali i zrelim osobama. Naprotiv, slab vaz može štetno da djeluje na svoju okolinu, a onda uvidi da je kriv, kriv je da se izreći ne može nije svejedno kazivati vaz samo da se kaže, kad se već troši u to vrijeme i trud, a sami je predmet vaza tako uzvišen, iz džamije svak' mora otići ganut i dirnut slatkom riječi vazovom.
Ovaj savjet bi trebao i da danas vrijedi, a ne da se hutbe šalju putem interneta džematima, koje nemaju pravu svrhu, jer nije isto stanje džemata i džematlija u Sarajevu i Hamburgu.
Kako dolazi smjene dana i noći iznad Bosne i Hercegovine bilo je puno i historijski smjena. Smjena istočne, islamske, osmanske vlasti onom zapadnom, kršćanskom, austrougarskom u Bosni i Hercegovini krajem 19. i 20. stoljeća, najviše je pogodila Bošnjake. Posljedica njihovog nesnalaženja u novonastalim okolnostima i straha „od tuđina“ bilo je desetogodišnje gotovo potpuno odsustvo književnog života.
Nakon tog perioda stagnacije Bošnjaci se počinju prilagođavati novom kulturnom ambijentu, otvaraju škole i čitaonice, pokreću prve časopise, a pojavljuje se i prva generacija bošnjačkih književnika koji pišu na bosanskom jeziku, predvođeni Mehmed – begom Kapetanovićem Ljubaškom, Safert – begom Bašagićem, Osmanom Nurijem Hadžićem, Edhemom Mulabdićem i Šemsudinom Sarajlićem, začetnicima bošnjačkog književnog preporoda.
Naime, da bi se prilagodili novim društvenim tokovima, bošnjački pisci su prekinuli dotadašnju tradiciju pisanja književnih dijela na arapskom, turskom i perzijskom jeziku i počeli pisati svoja djela na narodnom bosanskom jeziku. Među prvima koji je krčio taj trnovit put, aktivno se uključivši u oblikovanje, ne samo književne nego i političke, društvene i kulturne stvarnosti Bošnjaka, bio je Edhem Mulabdić.
-Prošla su vremena kad smo mi svoj imetak, svoj šuhret, ugled, moć i sve svoje branili mačem, danas je došlo vrijeme da to branimo naukom. Nauka nam to može očuvati, pa ako mi ne budemo valjani te se ne prihvatimo za nju, niko nam neće biti kriv ako sva ta dobra izgubimo i ona pređu u tuđe ruke, u ruke onoga koji je za vremena prihvatio nauku – napisao je Mulabdić u svom romanu „Zeleno busenje“ koji je proglašen prvim bosanskohercegovačkim romanom na bosanskom jeziku. Ima onih koji smatraju da je prvi roman „Bez nade“ Osmana Nurija Hadžića i Ivana Miličevića (Osman – Aziz) koji je objavljen tri godine prije Mulabdičevog.
Koje prvi napisao, a ko objavio nije bitno, bitna su oba romana, jer su na bosanskom jeziku i oba tretiraju austrougarsku temu u našoj književnosti, ali činjenica je da je, za razliku od „Bez nade“, roman „Zeleno busenje“ mnogo više odmakao od dokumentarističkog u književno – umjetnički stil.
Godine 1893. godine Mulabdić je izdao prvu knjigu, zbirku pripovjetki „Rukovijet šale“, a svoje najpoznatije djelo „Zeleno busenje“ objavio je u izdanju Matice hrvatske 1898. godine. „Nova vremena“ je roman manjeg značaja, ali ipak vrijedan dokument za izučavanje tog perioda historije Bosne i Hercegovine. Zbirku novela „Na obali Bosne“ izdaje 1910. godine, upisavši se njome kao prvi bošnjački novelist.
Svjestan da samo pisanjem neće moći mnogo učiniti za svoj narod, Mulabdić se i politički aktivira, pa je kao kandidat na listi Jugoslavenske muslimanske organizacije (JMO) tri puta biran u Narodnu skupštinu Kraljevine SHS, 1923., 1925. i 1927. godine. Paralelno s politikom pokrenuo je i osnivanje Kulturno – prosvjetnog društva „Narodna uzdanica“, na čijoj je godišnjoj skupštini, 1929. godine, jednoglasno izabran za predsjednika. Od 1933. do1945. godine „Narodna uzdanica“ je izdavala kalendar čije je priloge uređivao Mulabdić. U tom periodu doživio je i veliku porodičnu tragediju, kada mu je u Bihaću umro sin jedinac Ešref.
Pod optužbom za verbalni delikt tokom Drugog svjetskog rata s NDH (Nezavisna Država Hrvatska), Mulabdić je uhapšen i pritvoren, a na slobodu pušten krajem marta 1946. godine. Mulabdić je nakon izlaska iz zatvora ostao bez ičega, bez penzije, posla i bilo kakvih prihoda. Do smrti 29. januara 1954. godine, živio je u siromaštvu, oviseći o milostinji nekolicine prijatelja, a najviše mu je pomagao naš istaknuti historičar i još jedan Bošnjak Hamdija Kreševljaković.
Ime bosanskohercegovačkog velikana Edhema Mulabdića danas nose četiri osnovne i jedna srednja šjkola u Bosni i Hercegovini, te ulice u Tuzli, Bihaću, Sarajevu, Brčkom, i Tešnju.
U njegovom rodnom Maglaju svake godine održava se tradicionalna manifestacija „Mulabdićevi dani kulture“.
