Ko i kako instalira “podobne“ na najviše odgovorne funkcije počev od općinskih do državnih. Tim i takvim bjelosvjetskim protuhama običan šovjek i normalna poštena vlast bilo koje države neće i ne može nikada stati ukraj. Jer su protuhe u konstantnom preobražaju kao virus koji iz jednog oblika prelazi u drugi!!

Odmah na početku da kažem da ne želim da hvalim jugo-režim prije devedesetih prošlog vijeka ali ni onaj prije Drugog svj. rata. Nije bilo ni pravde ni demokratije. Cjelokupno pravo i moć je bilo u rukama vrlo vrlo malog broja ljudi. Dakle, uskog ali dubokog intenziteta – kao rijeka sabijena u neki kanjon gdje joj dolazi snaga i moć do izražaja. Svi ostali su morali da brinu drugu brigu – kako raditi i preživjeti. Iako se vlast u velikoj mjeri zasnivala na diktatu – to nije mnogima smetalo.

Dolaskom demokratije vlast i moć su dobili na ekstenzitetu ali izgubili na snazi. Kao kad se rijeka iz kanjona razlije u jedno široko korito i nastavi lagani i miran tok. Međutim, Demokratija kao temelj svih uređenih i modernih društava i država i ta ista – ako je uopće ista – koja je nama prodata, nametnuta i poturena nije naišla na plodno tlo. Zapravo – vladavina naroda – kao osnovni uzus uređenja jedne države i društva je ponikla još davno u antičkim društvima da bi se pritajila i bila odbačena vijekovima. A zatim prerađena i prilagođena zapadnim razvijenim društvima. Zatim, kao takva odnosno po mjeri zapadnjaka izvezena u zemlje Istične Evrope. Naravno – nije se primila , negdje manje negdje više ali nigdje onako kao što je očekivano – ne odgovara joj “klima ni tlo“
Za demokratsku svijest potrebno je i nužno obrazovano i savjesno društvo – što nažalost nije bio slučaj u postjugoslovenskim državama tako da osvitanjem višepartijskog sistema građani su bili dezorijentirani i prepušteni sami sebi. Prije svega uslov za vladavinu naroda isključuje sve pretenzije i aspiracije jednih prema drugima, isključuje mrđnju, netrpeljivost, nepravdu, među religijska trvenja, pristrasnost… U Jugo-slučaju to se nije moglo zaobići jer je jedan narod (a znamo i koji je taj) živio, vjerovao i pa možda i danas jedan veći procenat misli da je njihova Jugoslavija i svi narodi u njoj da su njihova svojina.

No ipak, procesi koji su raspakovani devedesete godine proš. vijeka iznenadili su uglavnom siromašne, male i manje obrazovane za razliku od velikih i jakih koji su se pripremali dugi niz godina i usmjeravali tok događaja koji je slijedio. Prije nekoliko godina naišao sam na podatak da u Beogradu svaki dan dvije hiljade ljudi je zaposleno sa zadatkom – kako da u susjedstvu zakomplikuju ionako teško stanje, kako da zaustave ili otežaju svaki napredak, kako da ubace kosku između političkih partija, nacionalnih tabora pa i vjerskih, i sportskih i kulturnih i svih drugih.
>>>>>>>>
Kada su na prelazu iz kraja osamdesetih u devedesete socio-komunističke postave odlazile sa vlasti – većina je samo promijenila dresove i nastavili raditi isti posao. Samo u nekim republikama a poslije državama su dolazile na vlast nove vrhuške tzv. blago rečeno bivši disidenti u prethodnoj vlasti. A to su BiH i Hrvatska. Pored njih odnosno uz sebe oni su povlačili i neznatan broj provjerenih sebi odanih i vjernih ali ogromanan državni aparat je samo prešao s lijeva na desno i promijenio ćurak. Tako su se mijenjali stari ili stari-novi direktori preduzeća, dir. škola razni predsjednici kojekavih ustanova i komandiri i načelnici policije itd. Helem u jednom malom mistu dođe na red da se postavi novi stranački načelnik policije. A kad se radi o tako važnoj faci onda se traži mišljenje svih onih koji poznaju dotičnog predloženog. Dotični, i ne samo on je imao malo, ali ne samo on … bilo ih je još u rodu njegovom – čudno ponašanje. Kao školarac je birvaktile dok je pohađao školu u Sarajevu trenirao i karate i bio opsjednut svojim stasom, mišićima, trenerima – pa je na svakom koraku u školi, na hodniku, u učionici, na ulici demonstrirao tako neke kate (izraz iz karate-vještine) i razmet‘o se rukama i nogama. Mišljenja onih koji su ga poznavali samo spolja bijaše manje više pozitivna. Ali osim mišljenja trebalo je izlistati i zdravstvene kartone. Iako je i to bila obična formalnost. Ali u kartonu kandidata za ovu funkciju je stajalo i šizofrenik između ostalog. Međutim, neko iz pozadine je bio toliko uticajan da je šizofrenik glatko postao načelnik. ... Ne bi to bio nikakav gaf partijskih moćnika da se na tom zaustavilo. Trebalo je u istoj kući postaviti čovjeka bezbjednjaka. Čovjeka koji ima i može i smije i treba da ima uvida u sve pore društvenog, javnog i privatnog života. Taj je mogao da uhodi svakoga ko mu se čini sumnjiv, da zna o svakom više nego njegova rođena mati. Dakle ne ograničenih sposobnosti i mogućnosti je trebao da sjedi čovjek na tom iznimno važnom mjestu. Prijedlog pade na Šoka. Pravo ime mu je malo ko znao Spadalo koji je prekucav'o brojeve na motorima auta, bavio se svim i svačim, otvarao i zatvarao kafane i birtije. Naš čovjek bi rekao obični muljator. Opet se išlo po mišljenje i stavove kod onih koje je Šok šok-irao. Svi su uglavnom dostavili Šok-antno negativno mišljenje. Ali opet je nečiji glas iz Saraj'va prevagnuo.

Dođe i 93-ća i sukobi sa “susjedima“. Šok na svom radnom mjestu je bio ili je trebao da bude uvijek korak-dva ispred svih ili bar jedan ili dva dana ranije je znao šta će se zbiti ili šta je planirano da se zbije. Taj mali gradić je bio u opasnosti da ga “susjedi“ osvoje i priključe Herceg-Bosni – iako niko nije znao da postoji takav plan Mate Bobana. Međutim Armija BiH je bila spremnija i na vrijeme reagirala. U sred borbi neko se sjetio Šoka. Gdje, šta, kako ? Kad stiže haber od susjeda: haj, haj, da ste vi živi i zdravi Šok je još juće bio u Širokom brijegu a danas je već u Zagrebu. Poslije su kazivali da je Šok sve znao i da je za dobre pare navodio “susjede“ kako i kada da pregaze taj srednjebosanski gradić.

Dakle još jedan šok. I koliko takvih “šokova“ imamo svaki dan.

Šokova ima i na čitavom Balkanu. Kako to sad da zapadu nije interesantna srbijanska opzicija. Ako im Vučić nije po njihovom kuntu onda bi trebali podržati opziciju i ukloniti Merkelinog mezimca ili im je i dalje u interesu da se natežu oko Kosova i da prave sebi posao. I ne samo oko Kosova nego i na relaciji C. Gora – Srbija i BiH – Srbija. Ali možda ima i sljedeći šok što im pravi najpikantniju zabavu. To je šok iz Banjaluke. Kako to da su ga mogli pronaći, dovesti i postaviti a sada, ne mogu ga se tobože kutarisat. Ne. On kao takav njima odgovara – jer on Šok-ira samo uži region i one koji očekuju da ga nestane. Dok velike i daleke igraće on zabavlja jer radi onako kako je njima volja i želja. Kako idemo dalje i dublje možemo negdje iskopati da je isti projektant instalirao Izrael početkom dvadesetog vijeka a malo kasnije i Hamas. I jedni i drugi prave dobar posao za bivše a i sadašnje projektante.