Sa usana silazile su posljednje riječi dove, koja se uči po završetku namaza, rukama je potirala lice, orošeno suzama.
Vrijeme ide, pretače se u dane, mjesece, godine, desetljeća, ali bol u srcu ostala je ista, osjećaj praznine koji niko i ništa i nikad nije mogao da popuni trajat će i nedostajanjem ispisivati njezin život, sve do trenutka kad Allah odluči poslati meleka smrti i usrećiti je susretom sa njezinim evladom, šehidom, onim za kojeg Gospodar svjedoči da je živ, samo to oči smrtnika ne mogu vidjeti.

Svaki namaz, sedžda i podignute ruke u dovi ispunjenji su posebnim uzdahom, koji nije ispuštala, nego gutala, a progutan uzdah boli više od urlika. Nikad nije pustila glasa, nikad zaplakala nije da joj se čuje jecaj, svjesna da to nije edeb, to nije dio vjere koju nosi u srcu i praktikuje u životu. Plakala je tiho u sebi i najčešće kad je niko ne vidi, plakala je na sedždi i u tišini izgovorenih dova, koje je upućivala Njemu koji zna stanje njezine duše. Stvoritelju je otkrivala svoju bol, svjesna da je On taj koji vidi kako joj duša krvari dok osmijehom na licu nudi ljubav svima oko sebe, dok grli svijet, zagrljajem koji je ostao željan njezina sina.

Gleda u postekiju ispred sebe, gleda a pogleda nema, on nije tu u sadašnjosti, pogled je kao skoro svakog trenutka kojeg pokloni sebi u prošlosti. Gleda u postekiju, a pred očima joj se razvijaju slike koje su njezino bogatstvo. Pred očima joj mladić koji osmijehom ispunjava svaku poru njezine duše, gleda ga kako nastoji obgrliti svijet i svima staviti osmijeh na lice. Pokušava mu s lica pročitati mladalačke želje, kojih ima na pretek, toliko želja, a tako malo mogućnosti da ih ostvari. Gleda sina koji preko noći postaje vojnik, osmijeh je na licu, ali mladalačke želje su nekako postale drugačije, u očima mu nazire žar borbe koji plamti u duši, u pogledu mu nazire Bosnu i odlučnost da sve od sebe da za njezin opstanak.

Da, srpsko-hrvatska agresija na Bosnu preko noći promijenila je život, djeca su postajala zreli ljudi, mladići su iz školskih klupa otišli u rovove, sve želje mladosti pretočene su u jednu želju, koja se odazvala na riječ sloboda.

Pamti trenutke kao da se dešavaju sada, kao da je od njih ne dijeli više od četvrt vijeka, kad je preko noći od mladića postao gazija, kad je u rijetkim momentima odmora s ushićenjem pričao o pobjedama, o Bosni koja mora biti slobodna, o ljepoti borbe koja znači opstanak, a ne podaništvo i nestanak. Slušala je sina koji snove o slobodi pretvara u stvarnost, bila je ponosna, ali i zabrinuta, u njoj su se borile emocije i razum. Dok je pričao o borbi, željela je da ga čvrsto zagrli i nikad ne pusti, da ga zagrljajem zauvijek zadrži uz sebe, zaštiti ga od svih nevolja, sakrije ga u dušu da ga niko ne nađe, da nikad više ne ode od nje u bitke iz kojih može da se ne vrati. Takvi trenuci trajali su do momenta, kad bi joj s osmijehom prišao, zgrlio je čvrsto, onako kako se grli majka i Domovina, poljubio je i tiho, samo da ona čuj, šapnuo „ne sekiraj se, majko, Bosna mora biti slobodna, moj život je zalogom za Domovinu“. Te riječi su je hrabrile istom snagom kojom su je i boljele, zagrlila bi ga još jače, dobro mu udahnula miris, tiho, samo da on čuje, izgovorila dovu,“neka te Allah čuva sine, za Domovinu se živi, ali se za Domovinu i gine“, pustila bi ga iz zagrljaja. Dok bi odlazio, dugo je gledala za njim, šaputala Allahu svoje želje, a njezina želja je bila da joj se vrati živ i zdrav.

Svaki zvuk borbe, udar granata, na njezinom srcu je pravio kratere brige, uvijek je gledala na put, iščekivala da se pomoli on, njezin sin, ili neki vjesnik, koji će doći, tražeći najblažu, najutješniju riječ, kao da takva riječ postoji u rječniku majčine ljubavi, da joj kaže, da je njezin sin, šehida, da je zalog za Domovinu.

Živjela je život između straha i nade, između ponosa i brige, potrebe da štiti, ali i da bude od onih koje su spremne da njihovi sinovi budu štit za druge, štit Bosne i naroda.

Kad je osvanuo dan, u kojem je saznala da je ranjen, osjetila je olakšanje, mislila je, da će ga to udaljiti od borbe, od smrti, znala je da rana zaraste na mladom insanu brzo, njegova rana je bila teška, toliko da za njega rat može biti završen.

Međutim, on nije mislio tako, ni teško ranjen nije odustao od borbe, čekao samo trenutak da može stati na noge i kretati se, kako bi se vratio među saborce i nastavio tamo gdje ga je neprijateljski rafal zaustavio. Nije vidio sebe pošteđenog, rane nisu izgovor, rane su mu bile poticaj, borba je njegov život.
Nije ga mogla zaustaviti, jer se sudbina ne zaustavlja, kao što se ne zaustavlja ni prolaznost ovog života, sve što je mogla uraditi, bila je nada, da je njezin sin vojnik sreće, onaj pancir od koji se odvija smrt, dovila je da mu Allah podari najbolje.

I Allah mu je dao najbolje, dredžu šehida, onog koji je živ u smrti, onog čije će lice sijati posebnim nurom i koji će Allahovom odredbom biti nagrađen posebno nagradom.

Dan kada je ranjen otišao u borbu, osjećala je neki čudan nemir, kao da se sva dunjalučka praznina naselila u njezinu dušu, neka jeziva studen okovala joj tijelo, drhtala je od išareta, kojem nije mogla naslutiti značenje. Pogledala je u daljinu, tražeći odgovor neizvjesnosti, nije ga mogla dobiti, duša je uznemireno čekala da nastupi čaš sudbine, koji će donijeti odgovor.

U jednom trenutku osjetila je bol, težu od porođajne boli, težu od čini joj se i rastanka duše od tijela, kad smrtni čas nastupi, tu bol niko nije odgonetno, ali svi misle da boli. U istom trenutku sudarila se bol duše i tijela, grom sudbine pogodio je njezinu nadu, osjetila je kako dio njezine duše napušta tijelo i zauvijek odlazi. Taj trenutak njezina bola, bio je trenutak kada je njezin sin očima šehida vidi svoje mjesto u džennetu i deredžu njemu pripremljenu.

Neka stanja duše nisu prevodila u riječi, neke se boli vremenom pretvore u ponos, život se pretvori u čekanje trenutka susreta, a uzdah se nauči gutati, suze zadržavati u očima, smijati se i kad se plače, grliti svijet onim zagrljajem koji je ostao željan i nepotrošen, šaputati bol samo Allahu, a pričati o ponosu ljudima.

Nauči insan živjeti sa pola duše, jer polovica ode, nauči se smijati i kad boli, plakati bez suza, grliti rukama koje su iščašene ali stisak imaju jak. Nauči se insan ponositi sudbinom, voljeti bol, nauči, jer zna da sve što biva je Njegovom voljom i određenjem, a Njemu se mora biti pokoran i zahvalan, razmišlja dok rukom miluje postekiju na kojoj je učinila sedždu, kao da miluje lice sina šehida.

Pred kućom je čeka najljepši pogled, u daljini vidi mezarje, blistavi nišan šehidski, koji se smiješi na nju, jer osjeća živ je, tu je, vidi je, grli je, samo ona njega ne može da vidi, osmjehnu se.
Džennet je ako Bog da naše mjesto sastanka, šapnu da čuje on, i Onaj koji ga učini živim u smrti.

Pogleda brda bosanska, slobodu koja je opasala Bosnu, osjeti smiraj, jer za ovaj grumen Dženneta na Dunjaluku, ukurbanila je sina.