Gubim snagu
trnu mi ruke,
kad dolaze dani
Srebreničke muke..
Ostaje mi samo sjenka
suza skamena,
postajem nevidljiva i bezimena..
Tuga mi prekriva lice
srce zastaje, kad sjeti se te spoznaje,
duša tih dana prilog sjećanja daje.

O! Bošnjo kako da ti vjerujem
kako da ti, mladost darujem.
kako da Bosnom s tobom putujem..
Kad izdao si sve i žive i mrtve
Srebrenicu našu miljenicu
Sarajevo srce njeno...

Ti svojim pute hodi, ja od rata istim idem
znam da na pravi kraj ću da stignem,
Tamo će me čekati moj Gospodar
jedini prijatelj odan...
Tamo se ljubavi grade
stanovi vječne nade, kad život jednom stane..
Kad dolazi juli, nebo plače, plaču cvijetovi svi,
plaču polja zelena, plače i lasta malena...

Opet se čuje jecaj i vrisak daljine
ne vjeruj Bošnjo sine,
na pusti pute nade, nebo i zemlja zna,da znali su šta rade.
Kad dolazi juli gubim se, još ne shvatam,mislim,
mislim dali su to činile zvjeri ili ljudi...
Gubim se sve prazne ulice, nigdje sretno lice,
samo oči plačne, vrijeme se kvari, plače nebo, plaču Potočari.
Kad je bio juli devedeset pete,
nestalo je ljudstva jedne nacije
nestalo je razne generacije.
Ubila ih ruka zla, ostavila bol i tugu
ostavila sram za vječnost predugu.
Nemir mi u prsima vlada
molim se uvjek i sada, molim se nebu i zvijezdi
Bošnjo s puta ne skreni,
i vuk i medvjed,
i vjeverica na grani
i sova što spava
i pčelica što zuji,
znaj svi su čuli za bol kad dolazi Juli....

Pamti - Ne zaboravi

Autor: Alma Buljubašić Maglić

Photo: Ahmedin Đozić, Srebrenica Memorial Center