Djevojčice moja draga – pregažena na ulici, kad budeš naš grad, crni grad odozgo gledala, nemoj im oprostiti što su ti tek započeti život bezdušno zgazili, a tvoje sugrađanke, majke i žene nisu ništa uradile da se to ponovo ne desi.

Sandžaklijka je poznata bila kao čestita i vrijedna žena. I mnogi se diče time i dan danas, iako je to već davno prošlo vrijeme. Jer, da li je ta vrijedna žena danas preuzela svoj zadatak s ovim vremenom? Ne. Nije. Sandžaklijka je zaostala u svom prošlom vremenu – a time je postala sve manje vrijedna i hrabra, a sve više egoistična i žena koje samo misle na sebe i svoju udobnost u zatvorenom kućnom okruženju. Sandžaklijke rađaju djecu, spremaju im jela, čiste kuću i gledaju najviše tv serije.

Nažalost, ja koja sam često pisala o njima i borila se za njihova «prava» sad ovo tvrdim, jer sam posve razočarana u takvu ženu u današnjem vaktu. Nisu to dobre žene, a loši muškarci. Ne, to su sve više nego dobre žene i majke, jer da su majke mislile bi na svoju djecu i borile se za njihovo bolje sutra.

Nije majka ta koja samo bude «sluga» u kući i poslušnica sviju, majka je neko ko misli na budućnost svoje djece i bori se za njihovu budućnost. Boriti se za njihovu budućnost je vaspitavati svoje dijete: i muško i žensko. A da smo ih vaspitavali ne bi oni tako bezdušno pergazili to nevino djetešce i vozili dalje preko njenog tijela, glave, očiju. O boli i tuge u jednom narodu koji se busa da je najbolji, najvjerniji Bogu, najčestitiji! A je li to? Zapitajte svoje duše da li ste dobri koliko mislite, da li ste vijernici koliko mislite da jeste? Ne! Niste.

Da, i ja ponavljam da su za ovo samo žene i majke krive! Novopazarke čestite, recite mi kada ste se organizovale da nešto poboljšate i učinite za bolju budućnost svojoj djeci? Kada ste ustale protiv nepravdi? Kada ste ustale i rekle dosta je! Idemo na ulicu, i nećemo danas kuhati i čistiti, idemo praviti parole i pokazati državi i svima da vide da znamo da nam truju djecu vodom iz starih azbestnih cijevi kao u Tutinu, da nam zagađuju okolinu posjekavši nam sva stabla u gradu, sve parkove, a mi ih ne znamo pošumiti, da nam zagađuju rijeke, da nemamo puteva, struje, da nam u zatvorima trunu mladići nedužni kao Fahrudin...

Kada su se žene u Sandžaku pobunile zbog izgladnjelih uličnih pasa i gladnih mačaka? Gdje im je vjera? Zar misle da je vjera samo to što obavljaju namaz? Da, to jeste jedan dio vjere, ali samo dio vjere je to. Uči, čitaj, čitaj u ime Allaha! – Zaboravile su prvu Božju Objavu svi u Sandžaku. Jer, kada su pročitale knjigu? Kada su otišle sa svojim malim sinovima do biblioteke i pokazale im kako se uči i upoznaje svijet i život, te šta je etika i estetika u životu.

U Sandžaku je sramota imati knjigu u kući i čitati je djeci. To je «dokonisanje» za njih.
Jedna moja bivša studentica, veoma inteligentna i učena mi prije neki dan kaže da čita knjigu krijući u wc-u, da ne bi ko vidio i rekao: A draga, imaš vremena za čitanje, a nemaš za svoju porodicu i da obiđeš češće rodbinu.

Da, ponavljam, samo su žene krive, jer one su te koje rađaju i odgajaju djecu koja postaju muškarci i koja kasnije vladaju i tiranišu ih, jer djeca vide primjer najprije u svojoj kući. Vide tu majku kraj šporeta, i u čišćenju wc-a, i tako zatim vide sve žene. I zato među Bošnjacima nema puno žena koje su u politici, tamo gdje se odlučuje o njihovoj djeci, jer Bošnjak, pa i Bošnjakinja su ženu vidjeli samo u kući ili na poslu: kuća – posao – posao - kuća. A gdje su im druge društvene aktivnosti? Sve što je bitnije je prepušteno muškarcima koji nemaju snage i kapaciteta da to ostvaruju sami. Jer pogledajmo, tamo gdje naša djeca odlaze, tamo u tuđem svijetu, tamo su žene te koje drže državu i konce života i tamo cvjetaju ruže upravo jer su tamo i žene aktivne. A naše žene se drže samo kuhanja i glancanja kuće, naše žene su sam čistačice u životu i sve su ostalo ostavile da odrađuju muškarci, ti isti koji su ih zavili i ovili oko sebe i svog doma. A šta je van kuće? Šta je sa tim dijelom života?

Stidim se da pripadam takvom nespospobnom narodu, iako volim taj svoj narod, jer Bog je htio da pripadam njima i to ne mogu i ne želim promijeniti. A željela bih da se promijene, jer smatram, a i vi sigurno, da vijernici pravi koji se boje grijeha i vole Boga, ne rade to ovako kao što se u Novom Pazaru desilo. Da su pravi vijernici i pravi veliki ljudi, da su ih majke naučile drugačijim primjerom, ne bi danas oni tako bezdušno zgazili jedno nevino biće i prelazili autom preko njenog tijela kao preko pregažene mačke.

Djevojčice moja draga – pregažena na ulici, kad budeš naš grad, crni grad odozgo gledala, nemoj im oprostiti što su ti tek započeti život bezdušno zgazili, a tvoje sugrađanke, majke i žene nisu ništa uradile da se to ponovo ne desi.