Ako posmatramo na planetarnom nivou, sijaset je izazova sa kojima se svakodnevno suočavamo. Raspamećeni smo stalnim čekanjem boljeg, većeg, skupljeg, bržeg... Sindrom opterećenosti dunjalukom i materijalnim toliko nas je zahvatio da teško prihvatamo činjenicu koliko smo postali neosjetljivi na ljudsku, iskonsku potrebu za osloncem. U porodici, komšiluku, kancelariji, zajednici, u prijatelju...Matrica u kojoj živimo nametnula je svoje sekvence, i teško polazi za rukom da takav oslonac bude pronađen. U milosti si Božijoj, ako bar jedan primjer imaš kraj sebe, pa ga iz tih razloga držiš grčevito i snažno, svjestan sopstvene nemoći, ispustiš li ga.

Imala je sreću mala zajednica Bosanaca i Hercegovaca što je Aida Bačić (rođena Heldić) sudbinski bila predodređena da se nađe na ovom kraju svijeta kao 13-to godišnja djevojčica te '94. godine. Ratne strahote natjerale su Aidinu porodicu da napusti rodnu Vrbanju, da se otisne iz svog doma i krene put neizvjesnosti i ne sanjajući da će svoju sreću graditi na sjeveru Evrope, u Finskoj. U svoj nesnađenosti najvažnije je bilo da su zajedno, pa joj je to davalo podstrek da uči jezik, završi osnovnu školu a potom i srednju.

Kao svršeni srednjoškolac dobila je zaposlenje u jednom od prvih "Lidl" marketa na teritoriji Finske. Rad sa ljudima, strpljivost i posvećenost sticajem okolnosti odvode je u "TOGETHER ASSOCIATION" na važan projekat nevladine organizacije čiji je primarni zadatak integracija stranaca u finsko društvo. Omiljena među kolegama, strankama s kojima radi, uči i razvija se, sve vrijeme je dio Bosanskog kulturnog centra čiji je aktivni član i nesebična podrška.

Radeći u ovim organizacijama, imala je privilegiju pomagati ljudima. Vodila se onom da čovjekov život ima smisao ako iza sebe ostavlja trag, kada čini dobro za sebe a još više kada čini za dobro drugih. Grad Turku je prepoznao Aidino zalaganje te joj odao priznanje tako što ju je 2020. godine proglasio doseljenikom godine grada Turkua.

Za odnos kakav je razvila prema poslu, vođena željom da zna više, u njoj je probudila ambiciju da upiše fakultet sociologije, te mi danas imamo tek svršenog sociologa čiji se pečat u indeksu još nije osušio.

Aida je majka dvije sjajne djevojke. Ona je kćerka, supruga, sestra i snaha, ali prije svega toga, ona je sjajan čovjek. Skromna, prizemna, solidarna, nenametljiva, odlično se zapravo uklopila u ovaj skandinavski model uspjeha-ništa nije vidljivo na prvi pogled. Svako ko je i najmanje poznaje složio bi se sa mnom, ističući nesumnjivo njen pozitivan odnos prema svemu. Široko nasmiješena uvijek, trudi se da sasluša, pruži ruku, ne kritikujući i osuđujući nikada. Iznese svoj stav na jedan pronicljiv način ne držeći se po strani kada je najpotrebnije.


Sve nas nekad život satjera u ćošak, često zamandaljena vrata pritišću nas a ključ i bravu koji su nam ispred nosa nismo u stanju da prepoznamo bez podrške pravog prijatelja.

Gotovo su izumrla vrsta. Ja uživam taj komfor da imam prijatelje koji su bolji od mene. Sigurno je Aida jedna od njih. Radost je biti svjestan toga da ima još uvijek ljudi sa kojima se život lakše žvaće, jer zagrcneš li se oslanac ćeš naći u njima, znaš da će te lupiti po leđima kako bi progutao pregolem zalogaj i udahnuo ponovo.

Takvim ljudima to je prirodno stanje. Sve ovo što je Aida postala njenu porodicu i prijatelje čini izuzetno ponosnim. Sama od sebe ona je personifikacija za dobrotu, podršku i razumijevanje.
Samo da joj zaželimo svim srcem da još dugo ostane naše ostrvo mira!

P.S. Rahmetli babo Kemo sigurna sam bdije nad tobom, isijava zadovoljstvom, ponosom, miran nad činjenicom šta je ostavio. Pokriva te nevidljivim krznom od sedefa, namiguje i šeretski se osmjehuje. Ja sam sigurna da je tako, a ti?

Tekst i foto: Irma Rožajac / BHDINFODESK