SAMIR HADŽALIĆ: Jedan od potpisnika pisma, bio je djed autora ovog teksta. On je za vrijeme Kraljevine Jugoslavije službovao u Zagrebu na željeznici kao vlakovođa odnosno željeznicki službenik. Po izbijanju Drugog svjetskog rata biva raspoređen na službu u rodnom Prijedoru. U jednoj od partizanskih akcija na pruzi Prijedor – Bosanski Novi, voz u kojem je nadgledao rad željezničkog osoblja, nalijeće na improviziranu minu. Igrom slučaja preživio je ali sa teško povrijeđenom nogom. Iako je nerado pričao o ratnim i poratnim vremenima, pred kraj života je govorio o pismu sa ponosom, sjećaju se svih potpisnika.

U hororu Drugog svjetskog rata kao i najveće kampanje protjerivanja, deportiranja i likvidacije civilnog stanovnistva, naši preci su hrabro podigli svoj glas i stali u odbranu svojih komšija druge nacionalnosti.

Prijedor, godina ratna 1942. mjesec septembar. Nakon raspada Kraljevine Jugoslavije, grad Prijedor je ušao u sastav novosonovane Nezavisne Države Hrvatske, koja je odmah počela revnosno implementirati neonacističku ideologiju. Uslijedio je obračun, protjerivanje i likvidacija neistomišjenika odnosno “nearijevaca”. Takva doktrina nove države, ponukala je grupu uglednih prijedorskih muslimana, da pošalju pismo “Glavnom stožeru” sa molbom da se pismo proslijedi poglavniku Paveliću. U pismu se između ostalog ukazuje na: “Bolne pojave u pojedinim mjestima prijedorske općine. Te vas molimo da sa najvišeg mjesta utječete i po mogućnosti stanete na put ovim bolnim pojavama”.
Dakle, iako se to direktno u pismu ne navodi, moli se poglavnik da svojim utjecajem spriječi protjerivanje i ubijanje pravoslavaca, židova, muslimana i Roma. Jedan ovakav neosporno hrabar i human gest prvih muslimana grada, ma kako on sa današnje vremenske distance zvučao naivno, i sa unaprijed odredjenim negativnim epilogom, ipak će ostati samo tiho svjedočansto u prohujalom vremenu. Na žalost njihov primjer je čak i u vremenu u kojem živimo, ostao usamljen.
Decenijama se nakon zavšetka Drugog svjetskog rata nista nije znalo ili se po čarsijskim kuloraima pričalo o ovom pismu prijedorskih istaknutih muslimana. I danas se rijetko i površno spomene ova inicijativa. Na žalost nerijetko se toj inicijativi daje negativna konotacija u smislu da su potpisnici ustvari dali podršku Paveliću i njegovom fašitickom režimu. Naravno ovakve neistine su servirane iz onih propagadnih centara koji danas umanjuju bilo kakvu ulogu muslimana u antifaštičkom pokretu za vrijeme drugog svjetskog rata u potkozarju. U tome je u velikoj mjeri doprinijela i masovna propagandna mašinerija bivše nam zajednčke države, koja se trudila da prikaže stradanja uglavnom jednog naroda. Vrhunac takve propagadne mašinerije bivše nam države ,svakako je bilo ignorisanje činjenice, da je i legendarni Dr Mladen Stojanović, vođa ustanka protiv okupatora u Potkozarju, preživio i iz zatvora pobjegao zahvaljući i muslimanima antifašistima grada Prijedora. Dr. Mladen Stojanović je u svojim govorima narodu potkozarja, često upozoravao da se za “slobodu bore svi naši narodi bez obzira na vjeru i naciju”, i da se muslimani ne mogu nazivati “Turcima” kako je u to vrijeme bilo uobičajeno. Na žalost njegove revolucionarne i humanističke ideje o ravnopravnosti i zajedničkoj borbi protiv fašizma, zaustavila je četnička nacionalistička propaganda, koja je organizirala i njegovo svirepo ubistvo.


Jedan od potpisnika pisma, bio je djed autora ovog teksta. On je za vrijeme Kraljevine Jugoslavije službovao u Zagrebu na željeznici kao vlakovođa odnosno željeznicki službenik. Po izbijanju Drugog svjetskog rata biva raspoređen na službu u rodnom Prijedoru. U jednoj od partizanskih akcija na pruzi Prijedor – Bosanski Novi, voz u kojem je nadgledao rad željezničkog osoblja, nalijeće na improviziranu minu. Igrom slučaja preživio je ali sa teško povrijeđenom nogom. Iako je nerado pričao o ratnim i poratnim vremenima, pred kraj života je govorio o pismu sa ponosom, sjećaju se svih potpisnika.

Moj djed kao i većina potpisnika incijative nisu ni slutili da će nakon pisma uslijediti progoni i ubijanja samih potpisnika. Zato i ne čudi cinjenica da se o ovom pismu malo ili gotovo ništa ne zna čak ni do danas, jer su se sami potpisnici pisma odlučili na duboku konspiraciju koja je podrazumijevala ne otkrivanje detalja i svojim najbližim. Svoje prezime u jednom momentu u službenim dokumentima moj djed zamjenjuje sa drugim prezimenom, koje će zadržati kratko i nakon Drugog svjetskog rata. Na taj način uspijeva zavarati okupatorske, a kasnje, i komunističke vlasti. Obzirom da su mu i jedni i drugi bili prijetnja iz različitih razloga. Nažalost neki od potpisnika tog pisma Paveliću, nisu preživjeli. Neke su likvidirale ustaške, a neke pak komunističke vlasti zbog navodne saradnje sa okupatorom. Pojedinci su uspjeli pobjeći i u partizane, poput Ahmeta Babića koji je postao jedan od najboljih partizanskih boraca i narodni heroj sa Kozare. Ulica u kojoj sam odrastao i danas u starom dijelu grada Prijedora nosi njegovo ime. Preživjela je najezdu preimenovanja ulica od strane današnjih gradskih vlastodržaca.

Prijedor godina, 1992. Dok se civilizirani dio planete uveliko pripremao za ulazak u novo stoljeće i u novi milenij, u Prijedoru velikosrpska mašinerija uveliko počinje “puhati u ratne trube”. Na žalost, ovoga puta, nije bilo onih koji bi barem deklarativno, poput potpisnika pisma, muslimana iz 1942, ustali protiv opšte nacionalističke euforije. Posljedice onoga što uslijedilo ‘90-tih, prošlog stoljeća u gradu na obalama Sane ,osjećamo i danas a čini se da ni ratne trube nisu još utihnule.
Neka je vječni rahmet muslimanima Prijedora, potpisnicima Prijedorske deklaracije iz 1942 godine:

Alagić Edhem Alagić Ibrahim Alihodžić Jakub Ališić Avdo Ališić Smail Ališić Sulejman Ališić Uzeir Arnautović Suljo Babić Ahmet Babić Mehmed Bajramović Rahim Bašić Alija Bašić Besir Beganović Mehmed Beširović Smajlbeg Bikić Omer Blekić Sadik Brekić Teufik Burazerović Husnija Čaušević Fehim Ćehić Alija Cepić Salih Cepić Salko Cikota Husein hafiz Cipranić Ahmed Cirkinagić Fuad Cumurija Muhamed Đulkić Serif Đulkić Sulejman Džananović Hasan Goretić Kasim Habibović Ishak Habibović Jusuf Habibović Mumin Habibović Mustafa Habibović Smajo Hadzalić Abdulah Hadzalić Hakija Hadzalić Hilmija

Jahić Alija Hergić Ibrahim Hergić Mehmed Hrustanović Kasim Jahić Mustafa Jakubović Smail Jakupović Osman Jogić Omer Kahrić Edhem Kahrić Fehim Kahrić Muhamed Kapetanović Halid Kodzić Smail hafiz Kurović Adem Kurtović Safet Mesić Ibrahim Mesić Nurija Midžić Dževad Midžić Muharem Pehlić Pašo Petrović Enver Petrović Esad Ramadanović Ramadan Sadiković Muhamed Salihbegovć Fadil Sarić Reuf Šehić Smail Šehović Kasim Selimbegović Esad Selimbegović Idriz Selimbegović Mustafa Selimbegović Salih Serhatlić Ahmet Softić Muharem Softić Nijaz Suljanović Omer Trepić Muhamed Trepić Uzeir.