MR. HASAN PARIPOVIĆ Za svojih sto godina Hasan je prošao dug put od Berana gdje je rođen, preko studija farmacije u Beogradu te zaposlenja u Loparama kod Tuzle, Beogradu i Plavu pa preko Sarajeva do Siona. Na tom svom stoljetnom putu Hasanov život je bio ispunjen učenjem, pisanjem, pomaganjem drugima i ljubavlju prema svojima. I sve to traje i danas, nakon sto godina istim tempom i istim žarom. Tog jutra zatekao sam ga kako vadi citate iz knjige na italijanskom i prevodi na bosanski. Pored italijanskog tečno govori njemački i francusku. U njegovoj radnoj sobi je riznica knjiga, časopisa i dnevne štampe iz 1900. i neke.

Autor: DŽAVID BEGOVIĆ, MR.SCI.: Njegov svijet je realan, njegova analiza izvornog islama je takođe realnost, logika i Božji dar. Decenijama je skupljao građu i ispisivao svoje stavove o usporedbi izvornog islama i nauke i na najuzvišeniji način opisao njihovu podudarnost u knjizi „VIŠE SVJETLA O ISLAMU“ koja sadrži preko 1500 strana i čija je promocija održana u Plavu 2018. g. U istoj knjizi je pravio paralelu između izvornog islama prema hanefijskom meshebu, te jaso osvijetlio odstupanja primjene islamskih propisa u današnjem vremenu kao i nedavnoj prošlosti.

Kada sam tog jutra ustao sunce u Sionu (Švajcarska) je već bilo odskočilo na vedrom nebu koje je takvo skoro 360 dana u godini: svijetlo plavo bez i jedog oblačka. Udahnuo sam svjež i čist jutarnji zrak koji je klizio niz padine brda pokrivenih nizovima čokota vinove loze. Išao sam na prstima niz hodnik kako ne bih napravio niti jedan šum i probudio nekoga. Vrata na njegovoj sobi su bila širom otvorena. Okrenut leđima u čistoj bijeloj košulji sjedio je na stolici i čitao knjigu „Vicerektori“ od Federica De Roberta na talijanskom. Ispred njega je bio upaljen lap-top i otvoren WORD. Činilo se da zapisuje citate iz knjige ili da traži neke informacije sa Googla. Lagano sam pokucao na vrata. Okrenuo se i ugledao sam njegovo aristokratsko lice sa očima punim srdačne topline. Ustao je lahko kao mladić, visok i vitak a usne mu se razvukoše u širok osmjeh: Mr. Hasan Paripović, stogodišnjak porijeklom iz Berana.

Život ga je doveo u Sion kako bi sa suprugom bio blizu svoje kćerke Mejreme i unika Arifa. Mejrema je došla davno i dugo radila kao medicinska sestra sa starim i nepokretnim bolesnicima sve dok nije specijalizirala psihijatriju i postala jedan od nekoliko najjačih eksperata u Švajcarskoj.
Za svojih sto godina Hasan je prošao dug put od Berana gdje je rođen, preko studija farmacije u Beogradu te zaposlenja u Loparama kod Tuzle, Beogradu i Plavu pa preko Sarajeva do Siona. Na tom svom stoljetnom putu Hasanov život je bio ispunjen učenjem, pisanjem, pomaganjem drugima i ljubavlju prema svojima. I sve to traje i danas, nakon sto godina istim tempom i istim žarom. Tog jutra zatekao sam ga kako vadi citate iz knjige na italijanskom i prevodi na bosanski. Pored italijanskog tečno govori njemački i francusku. U njegovoj radnoj sobi je riznica knjiga, časopisa i dnevne štampe iz 1900. i neke.

Hasan je pozvao mene i moju suprugu Saru u trpezariju na doručak. Sto je bio već postavljen. Razne vrste švajcarskih sireva, mlijeka, ribe, maslina, povrća... Hasan je tog, kao i svakog drugog jutra, već išao u kupovinu sa svojom torbom na kolicima niz prilično strmu ulicu do pijace udaljene skoro kilometar. To je njegova dnevna šetnja, i to sa svojih sto godina. Njegova kćerka Mejrema nam je pripremila bogatu trpezu punu jela koje volimo, a on je jeo samo rižu kuhanu na vodi i nekuhano ovčje mlijeko. Uzeo je i nešto paradajiza koji je prethodno bio opran u rastvoru sode bikarbone. Njegov način ishrane i higijena su vrlo strogi. So, šećer, bijeli hljeb su za njega potpuno izbačeni iz upotrebe. Deterdženti takođe. Sve se pere omekšanom vodom i sodom bikarbonom, pa čak i veš u veš mašini kao i suđe u mašini za suđe. Njegov asketski način ishrane je legendaran ali zato Hasan uživa u životu bez tableta za pritisak, dijabetes, cirkulaciju, depresiju i ostale moderne bolesti.

Radovao sam se svaki put razgovoru sa Hasanom, za koga s pravom mogu reći da je na ovim prostorima neponovljiva intelektualna gromada i neiscrpna živa enciklopedija. Sjeli smo u prostrani dnevni boravak na čaj i počeo je višesatni razgovor u kojem sam svaki put uživao i od kojeg sam svaki put izvlačio lijepe pouke i zdrave životne poruke. Gdje god da taknem, koju god temu da otvorim pričao je sa puno žara o činjenicama, navodio izvore informacija, datume i imena ljudi, detaljno opisivao događaje i prostore te sasvim tečno citirao Samuila Smajlsa i njegov „Karakter“, recitovao guslarsku pjesmu Ženidba bega Ljubovića, diskutovao o aktuelnim političkim događajima u regionu... Samo jednog takvog čovjeka znam: rahmetli akademika Muhameda Filipovića koji nas je, nažalost, napustio prošle godine. No, Akademik Filipović je odabrao akademski put, put profesora istraživača koji svoje znanje i rezultate istraživanja prenosi na svoje studente, široke narodne mase i u svoje knjige. Hasan je, baš zbog te svoje pretjerane skromnosti, svoje znanje i rezultate istraživanja prenosio svojoj rodbini, prijateljima i poznanicima.

Njegov svijet je realan, njegova analiza izvornog islama je takođe realnost, logika i Božji dar. Decenijama je skupljao građu i ispisivao svoje stavove o usporedbi izvornog islama i nauke i na najuzvišeniji način opisao njihovu podudarnost u knjizi „VIŠE SVJETLA O ISLAMU“ koja sadrži preko 1500 strana i čija je promocija održana u Plavu 2018. g. U istoj knjizi je pravio paralelu između izvornog islama prema hanefijskom meshebu, te jaso osvijetlio odstupanja primjene islamskih propisa u današnjem vremenu kao i nedavnoj prošlosti.

Preživio je i bio svjedok bošnjačkog stradanja u dva rata. Opomenu Bošnjacima i amanet nezaborava ostavio je u knjizi „BOSNA POHARANA“, takođe na preko 1500 strana koja još nije publikovana.
To je ogromno intelektualno bogatstvo u kome je sažet njegov višedecenijski rad namijenjen običnom čovjeku: Bošnjaku, muslimanu ali i svim drugima kojima je potrebna pouzdana građa za naučna istraživanja. Knjige su bogate ilustracijama, kopijama članaka, izjavama poznatih ličnosti, te svojih vlastitih razmišljanja koja sve to dovode u međusobnu vezu.

Hasan je sin Arif-age Paripovića i Ajše-hanum (rođ. Pašić) iz Berana. Imao je bratću Muharema, Ramiza i Hivziju. Imao je sestru Munibu, udata Begović u Sarajevu kao i dvije sestre Zinu i Muratu koje se nisu udavale i ostale su do kraja života u svojoj porodičnoj kući u Beranama-Hareme.

Arif-aga je u centru Berana imao trgovačku radnju tzv. manufakturu i tečno je govorio turski, perzijski i arapski jezik. Kako mu je otac bio izuzetno mudar, svoja četiri sina je poslao na fakultetske studije u Beograd, Muharema na Filološki fakultet, Hasana na Farmaciju, Hivziju i Ramiza na Medicinu, a to je prije osamdeset godina bila rijetkost da iz jedne kuće izađu četiri intelektualca, pogotovu muslimana.

Takođe je bila rijetkost da mislimani školuju žensku djecu. Na pritisak sredine i vjeroučitelja da mu se kćeri ne „povlaše“ Arifaga je njih ostavio sa nižim obrazovanjem.

Ivangrad_1967: Hasan sa suprugom i kćerkom

Najstariji daidža Muharem je bio svršeni učenik Prve Kraljeve Medrese u Skoplu, a Filološki fakultet je završio 1938. god. Za bratom Muharemom, Hasan je otpočeo studije Farmacije i 1952, g. završio sa ocjenom 9, 30 i Titovim odlikovanjem.

Po završetku studija Hasan počinje raditi kao apotekar u apoteci u Lopare kod Tuzle, da bi mu nakon jednog odmora u Beranama, bila ponuđen posao u Plavu. Iako je Berane njegovo rodno mjesto, od tada su Plav i ljudi u postali njegova velika ljubav.

To svjedoči njegov amanet koji svakodnevno iznova ponavlja ćerki Mejri:

„Kada umrem, želim biti ukopan u Plavu, da me Plavljani na zadnji put isprate“!

Ljudi koji ga znaju, pamte ga po humanosti, srčanosti i skromnosti. Nikada se nije hvalio ni znanjem ni stasom, a bio je izuzetno lijep čovjek, poznat po gordom hodu, koji mu se i u starosti nazire.

U prelijepom Plava podno prokletija Hasan je proveo skoro 40 godina, sve do penzije. Tu je bio vezan svojom sudbinskom misijom da pomogne bošnjačkom i albanskom narodu koje je sistem stavio u ekonomski i društveni trap kao i većinu sandžačkih gradova. Mogao je nastaviti u Beogradu u Galenici, baviti se istraživanjem, ostvariti se kroz akademsku karijeru, pisati knjige, predavati studentima, nastupati na medijima, uživati u slavi i uspjehu. Ali nije, njegov smisao života nije bio da usreći sebe, već da pomaže slabim i nevoljnim.

Plav i obližnje Gusinje sa gotovo stopostotnim bošnjačkim i albanskim stanovništvom bili su i ostali prostor u kojem je „trebalo“ ekonomske, obrazovne, zdravstvene i druge uslove držati na donjoj granici izdržljivosti kak bi se muslimansko stanovništvo tih gradova natjeralo na tihi egzodus i iseljavanje u druge krajeve bivše Jugoslavije, Evrope a najčeđće u Sjedinjene Američke Države. Jedini otpor i protivtežu takvom podmuklom projektu pružali su nekoliko plavljanskih intelektualci poput Mr. Hasana Paripovića koji su imali dovoljno znanja, svijesti, hrabrosti i energije da svojim zalaganjem, svaki u svojoj oblasti, ublaže efekte beznađa stanovnika Plava i Gusinja. Hasan i njegov mlađi brat dr. Ramiz Paripović, pedijatar, su odlučili da učine ono što oni mogu, da promijene stanje u Plavu i Gusinju u kojima nije bilo ni apoteke ni bolnice, te su stanovnici ovih gradova morali putovati preko 40 kilometara do Berana po lošem vremenu, lošem putu i sa lošim prevoznim kapacitetima da bi prevezli teškog bolesnika, nabavili lijek za čovjeka u bolovima ili za dijete koje „gori“ od temperature, drugim riječima: da bi preživjeli.

Čakor: Paripovići 1965.

Braću Paripović je boljela muka ovog naroda i nepravda koja im se čini, zasukali su rukave i krenuli uz vjetar. Hasan je osnovao prvu modernu apoteku, a Ramiz je uspio da zakopa temelje i osnuje prvu bolnicu u Plavu. Tako su Hasan i Ramiz otklonili bar jedan veliki problem stanovnika ovog kraja koji su sada konačno mogli naći čare za svoje jade tu na kućnom pragu, bar kada je bolest u pitanju i bar za one koji su opstali i ostali na svom topraku.

Otpor, iftira, negiranje potrebe za poboljšanjem zdravstvenih usluga, prijetnje i pozivi na razgovor su bili sastavni dio borbe Paripovića sa nevidljivim silama koje su željele zaustaviti ovaj kraj u vremenu i prostoru kakav jeste. Hasan je svojom savešću bio prisiljen da se protiv sila režima bori njihovim sredstvom za bolji život Plavljana i Gusinjana i pristao je na poslaničku funkciju u Skupštini Crne Gore, odakle je mogao bolje uticati na ublažavanje dušmanskog otpora pojedinaca. Apoteka je otvorila vrata, a bolnica je primila prve bolesnike. Žila kucavica u ovom kraju je počela da kuca brže i zdravije.

Odlučnost braće Paripović je dala rezultate u organizovanju zdravstvenog sistema Plava, ali i njihova sloga i međusobna bratska ljubav o kojoj se pričala nadaleko. Iako su često bili udaljeni stotinama kilometara njihova međusobna ljubav ih je snažno vezivala.

Posebno su dirljiva njihova česta osjećajna pisma. Sva ta pisma su brižljivo skupljali i čuvali decenijama kao najveće blago koje i danas postoji u velikom sanduku u njihovoj rodnoj kući na vrhu Harema. U toj kamenoj kući su sada pogašena sva svjetla ali sija nur koji je ostao iza njih i njihovih roditelja i koji svjedoči o velikoj ljubavi između braće i sestara.

Kada su stasali zaposlili se i poženili, a kada Arif-age više nije bilo, braća su, a posebno Hasan, nastavili školovati svog najmlađeg brata Hivzije, te se brinuti za svoje neudate sestre Zinu i Muratu koja je takođe doživjela svoju stotu godinu, a koje su iznijeli glavni teret njihovog školovanja. Hasan je posebno pomagao sestri Munibi da lakše podnese školovanje svoje šestoro djece a koja se uvijek sjećaju njegovih pisama koja su počinjala sa „Uželjena sestro...“. Svake zime im je slao pletenke ribljeg ulja i pakete vitamina B, C i D u tabletama. Svoj Munibinoj djeci je pisao duga pisma u kojim ih je savjetovao da čuvaju zdravlje, o štetnosti cigareta, masne i pržene hrane, unosa šećera...

Hasan nije žalio ni svoju slobodu ni svoj mir pa ni život kada je trebalo zaštiti ljude, bez obzira na vjeru, naciju, političko ubjeđenje čak i kada se radilo o neprijatelju. Nebrojeno je primjera iz rata (1941.1945.) u kojima je Hasan sa svojim ocem Arifagom krio u svojoj kući ranjene partizane, progonjene baliste, italijanske vojnike (nakon kapitulacije Italije) pa čak i silom mobilizirane četničke sinove koji su mu bili školski drugovi i koji nisu okrvavili ruke. Dobro se vraća dobrim pa je komšinica Magda Joksimović nekoliko puta spašavala braću Hivziju i Hasana od strijeljanja kada su četničke horde napadale Hareme i njihovu kuću. Izdato je naređenje da niko ne smije dirati Arif-aginu kuću iako su znali da je njegova kćerka Zineta partizanski saradnik.
Jedne noći su na njihova vrata u Berane zakucala dva izgladnjela i zapuštena italijanska vojnika. Kako je Hasan znao italijanski jezik, razumio je da mole za hranu i prenoćište. Iako je bila ratna oskudica i njihova porodica mnogobrojna, primili su ih isto onako kako su i svim nevoljnicima pružali utočište. Jedan vojnik, Vitorio, koji je bio iscrpljen i neuhranjen, ostao je kod njih šest mjeseci dok se nije oporavio i put ka Italiji postao bezbjedan. Njega su danju krili u tajnom skloništu ispod patosa u kuhinji. Naveče je Vitorio izlazio iz skloništa i družio se sa daidžom Hasanom.

U isto vrijeme, italijanska porodica Konstantina Rosoti je u Korasku, mjestu blizu italijanskog grada Albe, je skrivala i njegovala od tuberkuloze oboljelog njegovog brata Muharema (zarobljenog u Sarajevu dok je bio na odsluženju vojnog roka) i izbjeglog robijaša iz logora Mira Monti.
Trieset godina nakon rata, Hasan se u Italiji susreo i sa spasiocima njegovog brata Muharema i sa Vitoriom kojeg je on sa svojom porodicom spasio. Divan li može biti svijet sa dobrim ljudima.
Arif-agi i Hasanu je ljudski život bio iznad prolazne politike, preči od karijere i karijerista, skuplji od para i blaga. A Hasanu su podrum njegove kuće i tavan na vili Rosotijevih bili stalno pred očima, sjećanje na ratne strahote stalno u mislima i strepnja da će se sve to ponoviti kada se vlasti ponovo dohvati nesoj, potomak onih ratnih nesoja spremnih da ponovo okrvave svoje kame. Kada je 1973. godine pravio kuću u Sarajevu iznad Skenderije, nismo se mogli načuditi njegovom naumu da pravi u kući sklonište za ljude. Za ljude? „A što će mu to u vremenu mira, vremenu kada su neprijatelji konaćno poraženi, u vremenu slobode?“ – Pitali smo se, smatrajući ga pretjerano sumnjičavim. Ipak je napravio sklonište za desetak ljudi, sa strujom vodom i ventilacijom. Uzidao je u zid kuće veliki kanister benzina, gomilu konzervi, pregršt raznih lijekova i pištolj njemečke marke sa municijom. Da li možete zamisliti iznenađenje i radost svojih sestrića u opkoljenom Sarajevu kad im je Hasan javio gdje se nalazi sve to u vremenu kada u Sarajevu nije bilo ni goriva ni lijekova ni hrane, ni oružja ni nade. Kakva je to bila mudrost i dalekovidost da se predvidi novi rat dvadeset godina unaprijed. Kako smo mogli biti mi tako naivni i ne vidjeti nište i ne slutiti ništa.

Pričao mi je Hasan još mnogo toga o ratovima, globalnoj politici, zdravlju, ljubavi među ljudima, dobročinstvu, islamu, nauci... I pričao bi još dugo da nas nije prekinuo sabah sljedećeg dana. Znamo da smo ručali i večerali, ali nismo prekidali briljantan tok njegovih misli, racionalog zaključivanja, diplomatskih kritika i korisnih nasihata. I uvijek se u mislima vraćao u Plav i rodno Berane u kuću svog oca Arif-age Paripovića.

Danas je Arifagina kuća napuštena, svi koji su u njoj živjeli, izuzev Hasana, napustili su ovaj svijet. Na ulaznim vratima okačen je katanac, svjedok životne prolaznosti.

Ispred napuštene kuće na adresi Hareme br. 3 jedino cvjetaju ruže, koje žubore da su iz Arifaginog i Aiše hanuminog cvijetnjaka po svijetu rastureni njihovi izdanci kao inženjeri, pravnici, književnici, ekonomisti, profesori, doktori, magistri, defektolozi, slikari, bankari, žurnalisti i da svuda mirišu na njihovu čast i poštenje.

Ponovo sam bacio pogled na Sion koji se budi u praskozorju. Naniže se spuštao srednjovekovni gradić, umiven i čist kao poslije kiše. Iznad grada visoko na brdu, srednjovjekovne kule i bedemi se uzdižu visoko i čine prizor poput najljepše bajke.

Uskoro ćemo se oprostiti od Hasana. On nas je ispratio do auta sa suzama u očima i dugo dugo nam mahao. Neka ga Allah poživi još narednih sto godina. Ovakvi se ljudi ne rađaju decenijama.