SAFFET ATALAY (LJAJIĆ): Nadam se samo da će se u našeg čovjeka napokon probuditi svijest o značaju naših knjiga, i da će i naša udruženja jednog dana ove knjige uvrstiti u svoje biblioteke!

PORTRET JEDNOG BOŠNJAČKOG JUNAKA IZ MOG VREMENA: Tražila sam dugo novi pojam za originalnog čovjeka poput njega, i pronašla novi naziv koji je upravo posvećen samo njemu - kulturni humanitarac br.1.

Saffet (Ljajić) Atalay rođen je 26.04.1951. godine u Novom Pazaru. U februaru 1959. g. otac se odlučuje za novu domovinu, i kao mnoge porodice iz Sandžaka i Bosne, i Safetova porodica kreće za Tursku. Jedan dug, težak i neizvjestan put (ali mi ćemo ga skratiti u ovoj priči.) I dok se rješavala "papirologija" za Tursku, Saffet u Makedoniji završava prvo polugodište prvog razreda, gdje uči i turski jezik, što će pomoći njegovoj porodici na tom dalekom putu za Tursku. Na turskoj granici, pošto otac, majka i sestra nisu znali turski, on prevodi. Carinici su tada čak posumnjali da nije možda ukraden.
U Turskoj Saffet završava osnovnu školu, a kasnije i gimnaziju. No tadašnja Turska nije ono što se očekivalo i sanjalo, i njegov otac, kako bi mogao izdržavati svoju porodicu, odlazi u Njemačku, gdje ostaje sve do svoje smrti 1973 g., kada se Saffet nalazi na studijama ekonomije u Sarajevu, koje sada mora da napusti kako bi se brinuo dalje o porodici.
Talentiran za jezike Saffet sada radi u Turskoj kao sudski prevodilac i vodič. No život ga ne štedi i on nakon teške saobraćajne nesreće, koja odnosi živote njegove majke i supruge, ubrzo odlazi u penziju. I tu započinje jedno novo poglavlje u njegovom životu. Saffet mora dalje da se bavim tim što voli. Pod nepodnošljivim bolovima u kičmi, on sjedi za pisaćom mašinom, kasnije kompjuterom, i prevodi. Sada mu pomaže supruga, njegov životni pratilac i istinski prijatelj.
36 knjiga je Saffet preveo sa bosanskog i srpskog jezika na turski. Ali to ne bi bilo možda toliko ni značajno da Saffet nije sve te knjige preveo gotovo bez ikakve novčane nadoknade: na hiljade i hiljade prevedenih redaka njegov je vakuf zavičaju i svom narodu - da se ne zaboravi bošnjačka kultura, odnosno da se turski narod upozna sa našom kulturom. Jer, čovjek koji ima i gaji svoju kulturu, ima i budućnost.
Nažalost, Bošnjaci ne daju mnogo za kulturu. U mnogim našim vilama i velelepnim kućama čovjek ne može najčešće naći ni jednu knjigu, a kamo li da provede jedan dio vremena u čitanju knjiga. Mi, Sandžaklije kao da vjerujemo jedino novcu.
Nedavno sam srela u Njemačkoj jednog veoma uspješnog bizismena iz Sandžaka, koji se u pričama "razmećao milionima", kao neko sitnišem. Priđem mu i pokušam da ga ubijedim da jedan malešni dio novca uloži u kulturu svog naroda; da napravi makar jednu biblioteku u nekom sandžačkom selu, u nekoj školi, da opremi jednu prostoriju sa internetom, ja ću se pobrinuti da nađem dobre knjige, i da djeca mogu u toplom sjesti i pročitati neku knjigu, da mogu tako da je zavole, jer u knjizi i kulturi leži budućnost tog djeteta. Gledao me kao da sam, u najmanju ruku "otkačena". Nije mogao da shvati da on treba da uloži jedan mali, sasvim neznačajni dio svog novca u tako nešto. Pričao je o političarima, korupciji po Sandžaku, o tome da je jednom dao za neke klupe u nekom dječijem vrtiću u Sjenici, i vjerovali ili ne, očekivao je, kako sam vidjela na facebooku, da mu se zato dodjijeli nagrada: Ličnost godine u Sandžaku. Bože! I kakvi smo, dodijelićemo mu je, iako ništa posebno nije uradio za svoj zavičaj. Uradio je samo za svoj džep. Ali, nažalost, mi znamo da se divimo samo takvima, da ih bodrimo, i da se ponosimo se njima. A zašto? Šta ima naše društvo od toga? Šta ima zajednica, narod naš? Ništa. Razmišljam tada, da je Bog dao u tom uspješnom bizismenu samo malo Saffetovog znanja, srca i duše, naša djeca bi po tim našim zabitima mogla da se obrazuju, da se bogate znanjem, nauče mudrosti. Ali ne, to kod nas ne ide. Svi će rado dati u Sandžaku za neko kolo na seoskom sijelu po hiljade eura, ali ni dinara za knjigu. A znaju li oni, da ljudi što se drže knjige, vladaju cijelim svijetom? Očito ne znaju, i neće da znaju, nažalost...
I zato je Saffet jedna bošnjačka posebnost. Ovim tekstom želim našem čitaocu predstaviti takvog jednog bošnjačkog humanitarca, pokazati kroz njegovu istinitu priču, kako je i zašto postao to što jeste i dati mogućnost čitaocu da sam ocijeni da li je to bilo dobro i isplativo ili nije. Želim da u razgovoru sa Saffetom osvijetlim jedan tamni puteljak koji vodi u lijepe predjele čovjekove fantazije. Svaka dobra knjiga je novi svijet, poklonjen samo čovjeku; knjiga je mogućnost da se vidi višestruko, da se upozna još jedan dio svijeta, dar je to Božji - jer svaka dobra knjiga je još jedan svijet u našoj mašti. A šta je mašta do još jedna stvarnost!...

Nadam se da će čitalac, poslije Saffetove priče biti bogatiji za još jedno iskustvo i još jednu mudrost i poučnu životnu priču.

Saffet sa hanumom Nadirom

B: Gospodine Saffete, kada ste odlučili da, kao preko velike rijeke, sa jedne obale na drugu, prenesete našu duhovnu ljepotu, da je rastrete po toj drugoj obali, po toj drugoj zemlji, a sve kako bi i drugi vidjeli tu našu ljepotu, kako ste i zašto krenuli da prevodite knjige?
SAFFET ATALAY: Vidi, u Turskoj smo Bošnjaci, a u Jugoslaviji smo Turci! Mi jedan te isti narod. To mi je uvijek nekako bilo nejasno!? Zato sam počeo da se raspitujem. Prvo pitam roditelje, pa onda i starije ljude (koji su se doselili u Tursku), ko smo mi? Svi odgovori bili su nekako rekla-kazala. Za mene su ti odgovori bili nezadovoljavajući! Zato se prihvatim knjige i počinjem čitati i istraživati, a onda i prevoditi! Prevodio sam jer sam želio da ostavim potomcima nešto više o nama, nešto napisano, da se ne zaboravi!
Moja prva knjiga koju sam preveo bio je roman Ćamila Sijarića „Bihorci“. Nažalost ta knjiga nije objavljena. Druga knjiga „Saliha hanuma“ od čuvenog turskog pisca Halit Ziya Uşaglıgila. Isto tako nije objavljena. Pa onda od Osmana Hadžića „Bez nade“. Sve tri knjige sam našao u sehari moje rahmetli majke, koja mi je i ime dala po junaku iz romana „Bez nade“. Nisam za njih mogao da nađem izdavača, iako sam dugo tražio. Ali ja, i pored toga što ne mogu da nađem izdavača za moje prevode, ipak intenzivno nastavljam da prevodim knjige.

B: Mnogi bi, ako ne i svi, odustali od tog "džaba" posla, zašto Vi i dalje prevodite?
SAFFET ATALAY: Zašto? 1981. god. upoznajem se sa rahmetli Ejupom Muševićem, koji mı poklanja svoju knjigu „Etnički procesi i etnička sturktura stanovništva Novog Pazara“. Odmah sam počeo da prevodim to vrijedno djelo. Jednog dana knjigu Ejupa Mušovića (druga je polovina 80. god.) uzimam pod pazuhom, i pravac u kafečajnicu (Stambol, naselje Pendik), gdje su naši stariji ljudi provodili vakat kartanjem i muhabetom. Prilazim za stol mojih poznanika (Biševci i Pazarci) i kažem: ljudi, ja bih preveo ovu divnu knjigu! Začudili su se. Ali neki su rekli i da će me podržati, dok su dvojica oštro protestovali sa riječima: ma ko si ti da prevedeš, i to baš tu knjigu?!
Ta njihova negativna energija kao da se u meni tada pretvorila u pozitivnu energiju za još jedan prevod. Interesantno je, kada sam završio sa prevodom i ponovo otišao u istu kafečajnicu, ljudi nisu mogli da vjeruju da je prevod završen, svi su bili totalno začuđeni. E sad tu je prevod i treba knjiga da se objavi, a za to je potrebne određena svota novca. Oni ljudi koji su obećavali da će mı pomoći, počeli su da se kriju. Strpam prevod u jednu kesu i skrajnem u svoj dolap, gdje će čekati drugo vrijeme.
Nisam mogao da objavim taj prevod sve do septembra mjesaca 2004. god. Znači, naši u Turskoj nisu htjeli donirati za objavu knjige, a pored toga morao sam platiti i autorsko prvo nasljedniku rahmetli Ejupa Mušovića (što je iznosio tada negdje kao danas oko 800 eura). Sva sreća u to vrijeme pojavio se je trgovac iz Istanbula, Mustafa Turan (inače Turčin) s kojim sam uspostavio čvrsto prijateljstvo. I tu se pojavilo svjetlo toj knjizi. Naime, 2000. god. taj moj prijatelj Mustafa Turan počinje da sarađuje sa Makedoncima. Često me zove da mu pomognem kad ima mušterije iz Skoplja. Znao je Mustafa za prevod koji strpljivo čeka da progleda bijeli dan. I desi se moj san. Jednog dana on me pozove i kaže: uzmi ovaj novac i objavi jednom tu knjigu.
Jedna velika pobjeda.

B: Prve tri knjige „Bihorci“, „Saliha hanuma“ i „Bez nede“ nisu objavljene?
SAFFET ATALAY: Ne. To je sve ostalo na papiru napisano rukom. Ja i dalje radim kao sudski prevodilac i profesinalni vodič. 2010 god. javlja se Velid Bajramović iz Sarajeva (inače Zlatni ljiljan, gazija) i pita me dali bi mogao da mu prevedem dvije knjige: „Srebrenica na kraj srca“ i „Oskar za sporednu ulogu“. Odmah sam mu preveo obje knjige bez ikakvih zahtjeva. Mada mı je on poslao 150 evra. Nešto kasnije ponovo se javlja Velid za prevod sljedeće knjige: „Pokošeni populjci“, „Dnopolje“, „Špalir“ i „Nečujni vrisci“.

Neki naslovi knjiga koje je Saffet preveo sa bosanskog na turski jezik

B: Šta se dalje dešava u domu besplatnog prevodioca mnogobrojih knjiga?
SAFFET ATALAY: Dolazi preokret. 2011. god zvoni telefon i javlja se Bećir Redžović za prevod njegove knjige: „Od Biševa u Sandžaku do seobe u Tursku“. Predhodno mı kaže da je dosta njih pokušalo da mu prevedu knjigu, ali prevodi mu se ne dopadaju. Nakon mog prevoda, bio toliko oduševljen, odmah me je nagradio sa 1000 dollara. Na promociji njegove knjige, bili su pozvati; rahmetli Zaim Azemović, Alija Džogović i Redžep Škrijelj.
Nakon toga dobivam ponudu da prevedem knjigu Zaima Azemovića pod naslovom: „Šemsi pašina balkanska sudbina“.
Eto, krenulo je sad bržim tempom. Bećir me zove ponovo i nudi da prevedem roman „Olivera“. Autorica je Stojana Magdalinić, inače Bećirova školska drugarica iz Biševa.
Pročulo se sad da uspješno prevodim knjige. Tako da mi 2012 god. izdavačka kuća iz Istanbula Arunas nudi prevod romana „Ringispil“, autorice Jelene Bačić Alimpić.

B: I tu je ona poučna životna priča, da se nagradi kad-tad nečiji znoj i rad?
SAFFET ATALAY: Da. 2013. god. doktor otkriva u meni tumor. Nakon opširnog pregleda donosimo zajedničku odluku za opreciju. Doktor mı traži 5 000 eura da me operiše. I pita on mene u kakvim sam mogućnostima. Penzioner sam, kažem, a bavim se prevođenjem raznih kjiga. Moja supruga traži jednu knjigu pod nazivom Atlikarinca, što znači Ringispil, kaže. Nasmijem se i kažem mu da sam ja preveo tu knjigu. Sav iznenađen doktor ustaje i pružajući svoju posjetnicu na kojoj je bila i kućna adresa kaže, molim te pošalji nam na ovu adresu taj roman. Po dobivanju knjige, me zove i kaže da će me operisati besplatno. Tako je i bilo. Zahvaljujući tom prevodiocu u meni, nisam platio skupu operaciju.

B: Dragi Bog kao da Vam je platio Vaš trud i prevode? I meni se uvijek desi da mi Bog na neki drugi način isplati tako neki rad koji nije plaćen. Zar ovo nije najbolji primjer da nafaka uvijek dolazi sa trudom? No, kako ide dalje Vaš put prevodioca?
SAFFET ATALAY: Godine 2014. opet zove Bećir. Sada me upoznaje sa prof. dr. Saitom Kačaporom. Sait mı je ukratko ispričao da planira napisati opširnu knjigu u vezi uspješnih Bošnjaka koji žive u Turskoj, s tim da će posjećivati svaki kraj, ma gdje oni živjeli. Nudi mi da ja budem prevodilac njegovog projekta koji će trajati pune tri godine. Hvala Bogu obojica smo uspješno završili svoje misije. Na promociji ove knjige gostovali su dr. Smail Čekić i predsjednik opštine Tutina rah. Šemsudin Kučević, a prisutni su bili predsjednik opštine Bayrampaşa-Istanbul Atilla Aydıner, te naša elita: doktori, sportisti, biznismeni i intelektualci. Nažalost, nezainteresovanost čitaoca u našem narodu je zadesila i ovu knjigu. Za prevod ove knjige nisam zahtijevao ništa, mada me je dobri Nusret Sandcakli darovao sa 3000 lira. Tom prilikom sam se upoznao sa Nusretom, s kojim smo uspostavili veliko prijateljstvo. Nusret tada predlaže da će donirati i objaviti svaku knjigu koju ja budem preveo. Plod tog dobrovoljnog projekta je publikovanje romana od Isnama Taljića „Opet ćemo se vidjeti ispod crvene jabuke“ . Zatim prevodim od Mevlude Melajac „Đurumlija“. Ova knjiga je promovisana u Izmiru u bošnjačkom udruženju, gdje je gostovala Mevluda Melajac kao autorica i njen recezent Redžep Škrijelj. Tu je meni prvi put uručena plaketa. Kasnije sam preveo knjigu od Mustafe Memića „Bošnjaci muslimani Crne Gore“ (u pripremi je drugo izdanje) i od Safeta Bašagića „Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine“...

B: Do sada je oko 36 knjiga koje ste preveli. Veliki je to spisak da ga ovdje sav navodimo, a kamo li koliko je tu redaka koje ste preveli. Jeste li ikada požalili što ste to radili?
SAFFET ATALAY: Zaista je bilo momenata kada uzmem pisaću mašinu i želim da je bacim u smeće. Jednom sam krenuo da to uradim, a i u tom momentu zvoni telefon. Na telefonu je koleginica Fatoşa, prevodilac ruskog jezika. Pita. „Saffete gde si, trebaš mi, pod hitno“. U Stambolu sam, kažem. E, baš dobro, taksijem odmah idi na aerodrom, tamo ispred ulaza VIP javi se gospodinu Kemal begu, inače on je vlasnik građevinske firme Kolin koja realizuje značajne projekte po čitavom svijetu! Bićeš dobro plaćen! Taman da je pitam o čemu se radi, veza se prekinula. Putujem ja sa upitnicima u glavi. Dolazim na aerodrom i ispred VIP-ulaza upoznajem se sa gospodinom Kemalom i njegovim saradnicima. Rekli su mi da vi veoma dobro govorite srpski jezik, kaže Kemal beg.
Imamo doček državne delegacije Crne Gore. Dolazi predsjednik vlade Milo Đukanović, kaže. Odjednom se otvoriše vrata VIP ulaza i pojavljuje se delegacija. Imam tremu, ali ubrzo se skoncentrišem. Vodili su se razni razgovori u vezi saradnje, a ja sve simultano prevodim. Na svječanoj večeri sjedim ja između Kemal bega i Mila. Svi jedu, a ja ne. Pita me Milo, zašto vi ne jedete? Kasnije ću ja, jer kad prevodim ne mogu jesti, kažem. Čestitao mı je. Poslije večere, na ispraćaju svi redom su izrazili zahvalnost meni i domoćinu. Kemal beg na kraju mi se zahvaljuje, pruža mı kovertu i svoju posjetnicu, i dodaje, za dvadeset dana treba ćeš nam ponovo u Ankari.

B: Znači, ne da se da bacite posao prevodioca u kantu za smeće?
SAFFET ATALAY: Upravo tako. Nakon dvadest dana putujem za Ankaru, ovog puta delegacija iz Srbije, došli da sklope protokol u vezi rehabilitacije puteva, tunala, telekom mreže i infrastrukture. Preda mnom stotine raznih projekata odštampanih ćirilicom! Približno 1200 stranica. Za 6 mjeseci radeći dnevno 12 sahata, hvala Bogu, završim i taj rad sa uspjehom. Pored dobre plate dobivam za mene najdraži poklon, to jest laptop, i to Toshibu. E sad mi je puno lakše da prevodim, odmah sam se riješio pisaće mašine.

B: Da li Vam laptop donosi više sreće?
SAFFET ATALAY: Moglo bi se reći. Telefonom se sad javlja general Mehmet Ali Erdoğan (komandant turskih snaga u sklopu UN-a stacionirani u Zenici za vrijeme rata u BiH). Kaže, odnosno, naređuje mi da brzo dođem u Ankaru. Zadatak mi je da prevedem autoboigrafiju sa turskog na bosanski jezik našeg rahmetli Husein Avni Başmana, (prvi minister prosvjete u vladi Adnana Menderesa pedesetih godina prošlog vijeka) porijeklom iz Travnika. Nije bilo druge, prihvatio sam taj prevod. Sait Kaçapor lekturisao je taj prevod i knjiga se publikuje u Sarajevu 2015. god. Baš se ponosim sa ovom knjigom koja nosi naslov: „Prosvjetar i pisac Husein Avni Başman“, jer po prvi put neko iz Turske uspjeva da prevede knjigu sa turskog na bosanski jezik.

Muhabet Bisere i Saffeta nakon odštampanog romana "Pešter" na turskom jeziku

B: Preveli ste i moj roman Pešter, bez da ste mi rekli da ga prevodite. Bilo je to šokantno iznenađenje za mene; da mi neko prevede knjigu, da nađe sam izdavača u Turskoj, i da je objavi čak i to bez ijednog feniga. Zašto ste to uradili?
SAFFET ATALAY: Knjiga Pešter me je posebno privukla, jer moji pradjedovi su sa Pešteri došli u Dugu Poljanu. Da, ja iako često prevodim pod bolovima, ipak ne mogu da odolim nekim knjigama. Ono, srce mi počne igrati, i govoriti, prevedi je, prevedi je Saffete! I ja krenem. I sretan sam zbog toga. Jer predivan je osjećaj kad uđete u neku knjižaru i vidite te knjige. Vidite sada tu na turskim policama prevedene: Historija Sandžaka, Historija Bosne, Historija Crne Gore, pa i tvoja „Pešter“... Ponosan sam da sam svoju misiju završio, jer unazad deset godina niste mogli naći u Turskoj nigdje naše knjige.

B: Šta biste na kraju preporučili našem čitaocu i našem čovjeku?
SAFFET ATALAY: Nadam se samo da će se u našeg čovjeka napokon probuditi svijest o značaju naših knjiga, i da će i naša udruženja jednog dana ove knjige uvrstiti u svoje biblioteke!
A ja, još koliko imam vijeka ne znam, ali ako Bog bude dao zdravlja, nastaviću sa prevodima... No, moram ovdje da izrazim zahvalnost mojim prijateljima, koji su me podržavali i potpomogli objavljivanju nekih meni dragih knjiga: Mustafi Turanu, ra. Bećiru Redžoviću, Nusretu Sandžakliji, kao i mojoj strpljivoj supruzi Nadiri... Evo zvoni telefon, možda neko zove za novi prevod...
Na kraju, srdačan pozdrav i respekt ljubiteljima knjige.