MR. EKREM TUCAKOVIĆ, cdv.ba: Prema tome, termin “genocidifikacija” označava čin genocidiziranja ili stanje onoga što je genocidizirano, te ono što ima ili je dobilo obilježje genocida i stanje genocidne svijesti. S druge strane, “degenocidifikacija” označava iskorjenjivanje, potiranje ili uklanjanje naslijeđa i uzroka činjenja genocida, tj. svega onoga što dovodi do izvršenja genocida. U širem smislu, „degenocidifikacija srpske nacije“, u kontekstu Bosne i Hercegovine i Bošnjaka, podrazumijeva poduzimanje više mjera i postupaka na suzbijanju nastajanja, kao i uklanjanja cjeline ili ostataka one ideologije i prakse u srpskom društvu koji su doveli do izvršenja genocida u Bosni i Hercegovini i nad Bošnjacima, te iskorjenjivanje iz javnog i društvenog života elemenata koji su bili ili još uvijek jesu njeni akteri ili promotori.

Krajem januara ove godine dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema 1993-2012., u tekstu na svom FB profilu, koji je prenio i jedan broj internet portala, praveći paralelu s procesom denacifikacije koja je bila nužna za opću katarzu njemačke nacije i postratnog srpskog društva, upotrijebio je sintagmu “degenocidifikacija srpske nacije”. On je to nazvao “uvjetom za oslobađanje srpske nacije od kolektivne krivnje za genocid u Srebrenici”.

Ovoj sintagmi i reisovom stavu prethodi s najviših srpskih političkih i državnih vrhova permanentno negiranje pa i sramno ismijavanje izvršenog genocida nad Bošnjacima. Vrhunac takvog odnosa predstavlja odbacivanje već prihvaćenog izvještaja o genocidu u Srebrenici iz 2004. godine, nakon čega je uslijedilo, početkom februara, formiranje komisije za navodno utvrđivanje činjenica koje su već odavno u međunarodnim sudskim procesima precizno utvrđene u vezi genocida u Srebrenici.

Njemački filozof Karl Jaspers u djelu „Pitanje krivice“ 1946. godine ukazao je da svaki čovjek snosi dio odgovornosti za postupke vlasti i države kojoj je potčinjen. To je politička odgovornost, dok metafizička odgovornost proizilazi iz obaveze solidarnosti među ljudima kao pripadnicima ljudskog roda „koja svakog čini suodgovornim za svaku krivdu i nepravednost u svijetu, a posebno za zločine počinjene u njegovom prisustvu ili s njegovim znanjem“. On je isticao da svaki Nijemac „dijeli odgovornost pred zločinima počinjenim u ime njemačkog Rajha“, prvenstveno u političkom smislu. Jaspers je smatrao da je pročišćenje preduslov njemačke političke slobode, jer „bez pročišćenja duše nema političke slobode“.

Filozofija hitlerizma
Stavovi njemačkih intelektualaca, ali prije svega odlučnost sila pobjednica u Drugom svjetskom ratu, doveli su do denacifikacije njemačkog društva. Denacifikacija se sastojala od sprovođenja niza pravnih i političkih postupaka koje su nakon Drugog svjetskog rata u Njemačkoj provodile savezničke snage radi uklanjanja ostataka nacizma i kažnjavanja njegovih vodećih zagovornika.
Za dostizanje stepena pročišćenja duše srpskog naroda zbog počinjenog genocida, kao uvjeta njegove političke slobode, nužno je da se u tom narodu sagleda, spozna i prihvati objektivna krivica i odgovornost u njenim različitim aspektima. Pored ostalog, bitan segment na putu pročišćenja duše svakako je precizno opisivanje zločina i odgovornosti u jasnim, čvrstim i potpuno prikladnim pojmovima. Politička i društvena ideologija i režim nametnut njemačkom narodu od strane Hitlera, te principi vladanja Nacističke partije u Njemačkoj naziva se u literaturi terminom „hitlerizam“. Francuski filozof Emmanuel Levinas (1906-1995) objavio je 1934. godine esej pod nazivom “Nekoliko refleksija o filozofiji hitlerizma“, u kojem je iznio uvjerenje da nacionalsocijalizam nije neka slučajna anomalija ljudskog rasuđivanja ili neki slučajni ideološki nesporazum, nego se radi o pojavi elementarnog zla (elementalno zlo) protiv kojega se zapadnjačka filozofija nije adekvatno osigurala. „Više od zaraze ili ludosti, hitlerizam je buđenje elementarnih čuvstava“, istakao je Levinas, tvrdeći da je ova pojava zanimljiva sa filozofskog stajališta na način što „elementarna čuvstva prikrivaju stanovitu filozofiju“. Filozofija hitlerizma „dovodi u pitanje sama načela civilizacije“, upozorio je Levinas. U toku agresije na Bosnu i Hercegovinu profesor filozofije na Filozofskom fakultetu u Sarajevu dr. Rasim Muminović je objavio knjigu pod nazivom „Srbizam i stradalništvo Bošnjaka“ (Sarajevo, 1994. g.), u kojoj je upotrijebio termin „srbizam“ za opisivanje stanja duha i svijesti koja je u srpskom narodu potakla izvršenje agresije, genocida i destrukcije Bosne i Hercegovine. Ova knjiga i terminologija izazvala je stanovite osude u srpskim krugovima u kojima se autor optužuje za rasizam a njegovi stavovi, nastali u opkoljenom Sarajevu, nazivaju rasističkim.

Permanentno idejno i praktično razobličavanje zločinačkih i totalitarnih režima i njihovih političkih praksi značajno je društveno i političko dostignuće tokom druge polovine 20. stoljeća koje je doprinijelo razvoju demokratije, ljudskih prava i sloboda. Destaljinizacijom je nazvan proces otklanjanja posljedica Staljinove vladavine. Dekomunizacija je naziv za inicijativu oslobađanja različitih postkomunističkih i tranzicijskih društava od komunističkog utjecaja i prevladavanja naslijeđa komunističkih država, ustanova i mentaliteta. Vijeće Evrope osudilo je zločine totalitarnih komunističkih režima (Rezolucija 1481, od 25. januara 2006.), i zatražilo uklanjanje naslijeđa bivših komunističkih totalitarnih sistema (Rezolucija 1096, od 27. juna 1996. godine). Vijeće Evrope je ovim rezolucijama osudilo deportacije, mučenja, psihički teror, masovna kršenja ljudskih prava, te izrazilo sućut, razumijevanje i priznanje žrtvama tih zločina, a sve u cilju da se zablude i grijesi iz prošlosti ne ponavljaju u budućnosti.




Kako bi se spriječilo ponavljanje u budućnosti zabluda i grijeha iz prošlosti, odnosno spriječilo ponavljanje genocida nad Bošnjacima, potrebno je da cijelo društvo kontinuirano čini sve potrebne napore, u čemu posebnu zadaću imaju lingvisti, filozofi, sociolozi, teolozi i politički subjekti, kako bi se izvorišta elementarnog zla u svakoj formi i smislu objasnila i preduprijedila. Jaspers je smatrao da „stanovništvo koje sve svoje snage stavlja u službu zločinačke države ne može da računa na poštedu.“

Značenje pojma degenocidifikacija
Šta znači naprijed spomenuta sintagma “degenocidifikacija srpske nacije”? Prefiks „de” (u složenicama znači: od, iz, raz) dolazi u značenjima: a) odvajanje, rastavljanje, ukidanje (npr. dekonstrukcija, demobilizacija); b) padanje, srozavanje, snižavanje (npr. degradacija). Nadalje, “fikacija” dolazi iz latinskog: “ficatio”, što znači „činjenje“, a glagol “facere”, u značenju „činiti“, „načiniti“, dok u drugom dijelu riječi sa kojima dolazi znači “činjenje”, “nastajanje” (npr. elektrifikacija, unifikacija). Prema tome, termin “genocidifikacija” označava čin genocidiziranja ili stanje onoga što je genocidizirano, te ono što ima ili je dobilo obilježje genocida i stanje genocidne svijesti. S druge strane, “degenocidifikacija” označava iskorjenjivanje, potiranje ili uklanjanje naslijeđa i uzroka činjenja genocida, tj. svega onoga što dovodi do izvršenja genocida. U širem smislu, „degenocidifikacija srpske nacije“, u kontekstu Bosne i Hercegovine i Bošnjaka, podrazumijeva poduzimanje više mjera i postupaka na suzbijanju nastajanja, kao i uklanjanja cjeline ili ostataka one ideologije i prakse u srpskom društvu koji su doveli do izvršenja genocida u Bosni i Hercegovini i nad Bošnjacima, te iskorjenjivanje iz javnog i društvenog života elemenata koji su bili ili još uvijek jesu njeni akteri ili promotori.

Denacifikacija u Njemačkoj se temeljila na sporazumima postignutima 1945. na Krimskoj i Potsdamskoj konferenciji savezničkih sila. Osnov za degenocidifikaciju u srpskom društvu ima u Dejtonskom mirovnom sporazumu kojim su se svi potpisnici i njegovi međunarodni garanti obavezali na demokratsko ustrojstvo, poštivanje najviših standarda ljudskih prava i sloboda, te kažnjavanje ratnih zločina. Snažni i otvoreni revizionistički napori zvaničnih političkih struktura srpskog naroda, koji su postali čvrsta podloga političkog života i platforma na kojoj se danas dobijaju parlamentarni izbori, samo pokazuju hitnost i neodložnost degenocidifikacije kao uvjeta mira u Evropi i sigurnosti Bošnjaka. Oko ovog pitanja trebao bi se postići najviši mogući intelektualni, društveni i politički konsenzus, naročito među Bošnjacima. Iskustvo pokazuje da je često taj konsenzus postizan prekasno, kada se krvavi tokovi historije nisu više mogli zaustavljati ili značajnije preusmjeravati.

Fizičko i kulturno preživljavanje Bošnjaka ovisi o sposobnostima blagovremenog uočavanja mogućih opasnosti i pravovremenog uspješnog reagiranja i snalaženja u zamršenim tokovima regionalnih i globalnih političkih promjena i koaliranja. Kao što je nekada pametnom dovoljan i išaret, instinkt za prepoznavanje opasnosti ili uočavanje dalekih nagovještaja potresa i oluja može biti ključan i za narod spasonosan. Postoji izreka da zlo ne dolazi prekonoći, bez ranijih priprema i nagovještaja. Nespremni i slabi ne dobijaju često drugu priliku. „Međunarodna politika je poput džungle; manje i slabije životinje trebaju osjetljivija čula i snalažljivost pri kretanju kako bi preživjele, dok one jače, poput slonova, ne moraju pridavati toliku pažnju vanjskim uvjetima i obično mogu raditi šta im je volja, jer će im se drugi sklanjati s puta.“ (Graham E. Fuller, Svijet bez islama, Dobra knjiga, Sarajevo, 2015., str. 12)