Gost uživo u studiju Face televizije u Centralnom dnevniku bio je Mirsad Duratović. Istovremeno, uživo je sniman i novi dokumentarni film Dine Mustafića. Tema gostovanja ali i dokumentarnog filma je jeziva.

''U Londonu postoji Olimpijski park i monument ArcelorMittal Orbit koji je napravljen u čast Olimpijskih igara od čelika iz svih djelova svijeta gdje je Mittal poslovao. Između ostalog korišteno je željezo iz bišeg rudnika željeza Omarska gdje je bio smješten i istoimeni logor. U tom logoru ubijen je veliki broj logoraša. Većinu njih još uvijek nismo pronašli pa teoretski gledano njihove kosti su na lokaciji logora Omarska iskopane, istopljene u Zenici, a na kraju ugrađene u konstrukciju monumenta. U željezu kojim je izgrađen monument nalaze se kosti naših mrtvih logoraša. Mi taj monument nazivamo Memorijalnim centrom Omarska u egzilu'', započinje priču Mirsad Duratović.

Ne radi se o fikciji niti o pretpostavkama kaže Duratović.

''Kompleks bivšeg logora Omarska nikada nije istražen na postojanje masovnih grobnica. Postoje hiljade logoraša koji su svjedoci strašnih ubistava tokom dana i noći u Omarskoj. U jutarnjim satima mrtva tijela su odvožena malim narandžastim tamićem na prostor površinskih kopova rudnika Omarska, koji je od 2004. godine ponovo u funkciji. Mittal i dalje kopa, rovi rudu, vozi u željezaru u Zenici, pravi metalne šipke i izvozi ih negdje u svijet. U tim šipkama su i kosti logoraša.''

Ova priča traje dugo. Posebno se o ovome govorilo 2012. godine kada je monumet i izgrađen.

''U zadnjoj godini, a posebno u zadnja dva mjeseca aktuelizirana je prodaja rudnika željezne rude Ljubija. Potencijalni kupci su Mittal i jedna izraelsko-ruska kompanija koje žele kupiti preostale kopove. Do sada je na tim kopovima pronađeno 5 masovnih grobnica.''



Situacija je beznadežna, pojašnjava Mirsad.

''Prodaja se izgleda ne može zaustaviti. Na aukciji na Banjalučkoj berzi 25. januara će biti prodati rudnik, ali i sve masovne grobnice u paketu s njim.''

Država nažalost ništa nije uradila kako bi to zaustavila i zaštitila žrtve.

''U Prijedoru se traga za oko 700 ubijenih civila nesrpske nacionalnosti. Prema izjava svjedoka ta tijela bi mogla biti na lokalitetu rudnika Ljubija.''

Iako rijetko ko zna, postoji državni zakon prema kojem svako ima pravo obilježiti mjesto stradanja svog naroda.

'' Zakon je usvojen samo da bi se dala nada žrtvama, ali do sada ništa konkretno nije urađen. Već 10 godina država šuti. Masovne grobnice sa tijelima ubijenih logoraša iz dana u dan prelaze u privatna vlasništva.''

Na pitanje, ko je njemu nastradao, Duratović odgovara:

''Jedini sam ja preživio. 47 članova moje porodice je ubijeno. Mlađi brat od 15 godina, otac, amiđe, strine, dajdže, djed, nana..... Kao maloljetnik sam preživio živi štit i prošao sam golgotu tri logora. Prvo sam bio u Omarskoj, pa sam odveden u Manjaču, a nakon toga i u Trnopolje.''

Mirsad za kraj ističe da je Prijedor, nažalost, svjetski rekorder po mnogo čemu, i to: najveći broj presuda za ratne zločine, najveći broj procesa za ratne zločine, najviše logora, najveći broj protjeranih osoba nesrpskog stanovništva, broj masovnih grobnica..... ali upravo zbog svega toga Mirsad se vratio iz izbjeglištva iz Njemačke. Bori se i istrajat će u borbi za pravdu, zaključuje Mirsad.