Sjećanje na Nobelovca Camilo José Cela, velikog prijatelja Bosne i Hercegovine

Dr. sc. Jusuf Mulić, profesor emeritus

Danas se navršava sedam godina (11.maj 1916.-17. januara 2002. Iria Flavia, Galicia) od kako nas je zauvijek napustio Nobelovac, veliki prijatelj Bosne i Hercegovine španski pjesnik i romanisijer Kamilo Hoze Sela (Camilo José Cela), potpisnik Rezolucije 170 Nobelovaca protiv srpske agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu.
Na prijdlog Ambasade SFRJ u Madridu, podršku Folozofskog fakulteta i Naučno-nastavno vijeća Univerziteta, Savjet Univerziteta u Sarajevu na sjednici od 7. novembra 1991. godine dodijelilo mu je počasni doktorat nauka. Na istoj sjednici Savjeta bilo je predviđeno da se dodjela diplome obavi na svečanosti koja bi se upriličila na Univerzitetu u Sarajevu. ali zbog početka srpske agresije na Bosnu i Hercegovinu, to nije bilo moguće. U takvim okolnostima, Kolegijum Univerziteta (na kojega su Rješenjem Ministarstva obrazovanja, nauke i kulture prenesan ovlaštenja Naučno-nastavnog vijeća i Savjeta Univerziterta) na sjednici od 22. februara 1993. godine odlučio je da rektor Univerziteta diplomu Kamilu Hose Seli dodijeli u Fondaciji koja nosi njegovo ime u Irii Flavii i organizaciji Fondacije i Univerzitet Santjago de Kompusteli u Galiciji (Santiago de Compustela).
Diploma je bila napisana na latinskom jeziku s obrazloženjem da je Cèla velikan svjetske literature, a višebojni rub s raznim motivima uradio je poznati akademski slikar rahmetli Ibrahim Ljubović, ali nije bila uokvirena. Diplomu sam ponio sa sobom u Beč i posredstvom Ambasade Bosne i dostavljena je Ambasadi Kraljevine Španije, a ova Univerzitetu Santiago de Kompustela. Univerzitet je u jednoj gradskoj umjetničkoj radionici diplomu uokvirio u prekrsan u ramu.
Ja sam u Iriju Flaviju doputovao va dana prije promocije, a Cela je popodne avionom stigao iz Malage. Kolima ga je dočekao sekretar Fondacije i meni ponudio da prisustvujem dolasku, što sam rado prihvatio. Kad je aerodromski glasnogovrnik najavio da iz aviona izlazi Nobelovac Kamilo Hoze Sela, nastale su spontane ovacije, a izlazak je je bio praćen dugotrajnim aplauzom.
Dogovoreno je da svečanost dodjele diplome počasnog doktora nauka Univerziteta u Sarajevu bude u organizaciji Univerziteta u Sdarajevu, Fondacije Camulkoo Jose Céla i Univerziteta Santjago de Kompustela (Santiago de Compustela).



Uz podršku Pokrajinske vlade Galicije, Univerzitet Santjago de Kompustela organizirao je je u Celinoj Fondaciji u Irii Flaviji gala svečanost, dostojnu slvodobitnika, uz prisustvo velikog broja uglednika javnog života Galicije.
Prije dodjele diplome kraće govore održali smo rektor Univerziteta Santjago de Kompustela i ja. Moj govor donosim u cjelini:

Uvaženi gospodine Céla, Dame i gospodo! U ovome izuzetno svečanom trenutku, moji su osjećaji podijeljeni, jer sam istovremeno i tužan i sretan. Tužan sam zbog toga što Vam, zbog agresije na našu zemlju, ovo visoko priznanje nismo mogli uručiti prošle godine u Sarajevu u okviru brižljivo pripreemljene manifestacije Dani španske kulture. Tom prilikom htjeli smom Vam se predpostaviti kao dobri domaćiini u našem kosmopolitskom Sarajevu i u duhu naaše tradicionalne gostiljubivosti. Vašim očekivanim diolaskom u Sarajevo, naši bi napori na unapređivanju međusobnih veza, zacijelo, bili krunisani. Veći ama odluka Savjeta Univerziteta da Vam je dodijelio počasni doktorat nauka, a nešto kasnije i objava Vašeg dolaska u Sarajevo, izazvala je u našoj kulturnoj i široj javnosti, nepodijeljenu radost. Ali, na našu opću žalost, nismo imali prilike da taj trenutak dočekamo. Preko Sefarda, koji su krajem XV vijeka kao prognanici iz Španije stigli u naš grad, a kasnije i putem drugih kanala, bili smo u toku domašaja u oblasti španske kutlure i umjetnosti. To je doprinijelo da je veliki broj našoih ljudi, napose u većim kulturnim središtima, vrlo dobro upućrn u špansku kulturu i umjetnost. Rijetki su naši ljudi, čak i oni s nižim obrtazovanjem, kojima Servantesov viteški roman srednjeg vijeka o bistroumnom plemiću Don Kihotu, nije bila prva lektira, Lorkine pjesme pravo nadahnuće, a djela Goje, Pikasa, Dalijai drugih španskih likovnih umjetnika, kao vrhunska dostignuća. Moja zemlja prteživljava krvavi rat u kojemu je desetine gradova i stotine sela prtetvoreno u uševine, preko 200 hiljada ljudi izgubilo živote, na desetine hiljada ranjeno, od kojih je dobar broj ostao s rajnim invaliditetom, a preko milion njenih stanovnika luta svijetom kao izbjeglice, najčešće s imovinom koja koja stane u jdnu najlonsku kesu. Njihova nada da će sve ovo jedcnom prestati, svakim danom je sve slabijsa, jer se kraj krvavom ratu ne nazirfe. Sve ovo dešava se krajem XX vijeka na očigled civiliziranog svijeta, koji iz svoje lagodnosti nema namjertu da nam pomogne. Valjda će se i toga sjetiti kad nas više uopće ne bude. Uvaženi gospodine Céla, Uručujući Vam ovo visoko priznanaje počasnog doktora nauka Univerziteta u Sarajevu, u ime njegovog kolektiva i u svoje lično ime, izražavam Vam zahvalnost za sve što ste učinili za našu civilizaciju. Želim Vam dobro zdravlje, dug život i sretan porodični život, te još mnogoličnih uspjeha i doprinosa ljudskom društvu. Vašoj prelijepoj zemlji i njenim dobrim ljudima izražavam naše najbolje želje za blčagostanje i naprtedak. Duboko smo uvjereni da ćete nam doći, kada se swve ovo jednog dana smiri i kada budermo u mogućnosti i kada budemo u prilici da Vas dostojno ugostimo. Time bi naša velika želja bila ostvarena, a aktivnosti na čvršćem povezivanju naših dviju zemalkja, ubrzanije bi se odvijali. Ako moj španski nije bio dobar, nemojte biti strogi, jer za tri dana, kolikio boravim u Španiji, nisam mogao bolje naučiti.[1] Hvala na pažnji.

Kad sam mu uručio diplomu, vidno uzbuđen, Céla je održao potresan govor, koji donosim u cjelini:

Ekselencijo, uzvišeni gospodine Rektore Univerziteta mučenika u Sarajevu, Ekselencijo, uzvišeni Rektore Univerziteta Santiago de Compustela, Gospodine Predsjedniče Parlamenta Galicije, Gospodiner izaslaniče Vlade, Gospodine Gradonačelniče, Gospodo savjetnici, Gospodo generalni ditrektori, Gopodo i direktori moje Fondacije, Gospođe i gospodo, moji dragi prijatelji! Ovo je moj šesnaesti dokotar koji primam. Nijedan nije bio ni tako ugodan, ni tako dramatičan, ni tako potresan za mene. Da jedan Univerzitet, kojeg je divljaštvo fizički uništilo i pretvorilo ga u gomilu ruševina, iz kojih se jedino spasila ona duhovna grana, još uvijek ima snage i volje da mi može ponuditi ovaj doktorat, je nešto što se, naravno, nikada neće zaboraviti i ne smatrati ga onakvim kakav ja kažem da je on za mene. Sramotno je da nakon dvadeset hiljada godina civilizacije i nakon dvadesetog vijeka, još uivijek narodi moraju pribjegavati upotrebi sile da razriješe pitanja koja su često vještačka i često stvarana iz mržnje i silne želje da se zaustavi ni pred čim, a na štetu onog što bi uvijek moralo postojati: kulture i života. Jučer me je upitao jedan novinar, kako meni izgleda da bi se kultura trebala sačuvati, usprkos svim nedaćama u jednoj zemlji kakva je Bosna i Hercegovina, kaao i u svim onim koje su prirodno činile ivšu Jugoslaviju, a koje su žestoko šibane ratom, a ja mu rekoh sasvim i potpuno drugorazredno. Ogromno košta zaboraviti slike one djece koja plaču s jednom rukom manje i koja sebi ne mogu objasniti šta im se to dešava. Strašno je vidjeti one na smrt preplašene žene s djetetom pod rukom koje bježe putem koji nikamo ne vodi. Grozno je vidjeti one stare ljude koji umiru od gladi, užasno je gledati vojnike koji se barbarski ponašaju leteći na sve strane. Grozno je promatrati dramatična događanja. Mi Španci imamo bolno iskustvo, koje meožda izgleda bijedno naspram onog kojeg upravo sada trpe ovi narodi. Od našeg bolnog iskustva prošlo je, na svu sreću, više od pola vijeka i vjerovali smo u svojoj naivnost, da je svijet već prevazišao ova stranja, koja samo vode usložnjavanju stvari i to svakim danom koji prolazi, sve više i više. Mislili smo u vojoj naivnosti da to nije istina, međutim, još uvijek žive ostaci tog urođenog divljaštva, koje čovjek čuvaju svom srcu, a koje nikada ne može dati sadržaj ni miru ni kulturi. Želio bih putem ove male sićušne zvučne kutije. Da uspijem prenijeti do biločijeg srca da nije moguće da svijet nastavi sa događanjima kakva se upravo dešavaju. Političari cijelog svijeta užasnos u pogriješili u njegovom upravljanju, političari cijelog svijeta nisu znali kako izbjeći ovaj rat koji uništava bivšu Jugoslaviju, kao ni onaj upaljen na bliskom istoku i u Africi, a ne znaju, taakođer, kako da stave tačku na glad u svijetu, koje je endemsko zlo tolikih i tolikih krajeva svijeta. Koje je rješenje za ove probleme? Jasno je da ga ja ne znam da sam ga imao, ja bih već požurio da ga kažem onome koji bi htio da me sluša, ali smatram da bi morali, ti političari iz cijelog svijeta na koje aludiram, - da sjednu, da razmišljaju, da ne kompliciraju stvari preko svojih propisa i birokracija, nego da savjesno promisle zašto upravo sada propadaju svi ti napori da se nešto postigne u čovjeku i čovjekovoj duši. Dirnuo me je profesor Jusf Mulić, kad je u jednom vrlo teškom putovanju, - on ne putuje avionom, jer je doživio dovoljno i straha u jednom avionu, - stigao je iz daleke polazišne tačke svoga putovanja ovdje u Iriu, došao je vozom i iznenada me pozvao prije tri dana, užasno preplašen, jadnik i Monpeljea (Montpelier), jer je bio štrajk francuskih željeznica. Pozvaše me iz Fondacije mojoj kući, a meni dođe da se smijem, - kako je moguće da pada kiša na onoga koji je već sav mokar, kako je moguće da na pleća, inače jakog našeg rektora, - baš padne i ta komplikacija da ne može stići na vrijeme. Na sreću, to se nije desilo i, eto, imamo i ga ovdje. Tronut sam kad pomislim da je on stigao s posuđenim naočarama, jer nije imao apsolutno ništa. Dira me kad pomislim da je imao dovoljno snage da mi dodijeli ovaj doktorat. Ponavljam, - najdirljiviji koji sam ikada primio u svom životu. Ne znam koliko će me još godina Bog držati na nogama u ovoj dolini suza, ali u svakom slučaju pretpostavljam da neću doživjeti sto deset. Dakle, od tih stodeset godina o kojima govorim, - a još mi do tog nedostaje nekoliko, - predpostavljam da neću primiti ni na jednoj tako dirljivoj ceremoniji kao što je ovo odličje, mada nezasluženo i tako potresno kao što je ovo. Želio bih zamoliti profesora doktora Jusufa Mulića da se digne i primi moj najbolji zagrlja zahvalnosti.[2]

Nakon ovog potresnog govora, brojni su sudionici pustili suze.

Pošto me je zagrlio, Camilo Jose Céla mi je darovao prijevod na hrvatski jezik Tatjane Ribić njegove danas u svijetu napoznatijeg romana Pasqual Duarte i njegova porodica, za koju je napisao predgovor, s posvetom koja u prijevodu na bosanski jezik glasi: Mome bratu prof. dr Jusufu Muliću od sveg srca, s čvrstim zagrljajem.



Još jednom veliko hvala ovom divnom čovjeku i neka mu je lahka zemlja njegove rodne Galicije.

FUSSNOTE:
^1]Ove su moje riječi izazvale se gromoglasan aplauz. U ovladavanju Izgovorom na španskom jeziku bio mi je olakšan odličnim poznavanjem italijanskogm jezika, a instruktor mi je bila Celina sekretarica gospođica Amparo.
^2]Govor je sa španskog na bosanski jezik preveo rahmetli dr sc. Muhamed Nezirović, profesor romanistike i
hispanstike na Filozofskom fakultetu nUniverziteta u sarajevu i ambasador Bosne i Hercegovine u Španiji.