Ali-pašini izvori - Gusinje

Piše: Džavid Begović, mr.sci.

Ledenu zimsku hladnoću s Prokletija ugrijalo je toplo gusinjsko gostoprimstvo i prelijepa velika sala Centra za kulturu u Gusinju prepuna žena, djevojaka i ljudi koji su, po mraku i snijegu, došli slušati predavanje Sare Sabri u organizaciji Alen ef. Šabovića i MIZ. Sara se nije osjećala kao da drži predavanje nekim strancima koje prvi put u životu vidi, već kao da razgovora sa bliskim prijateljima o običnim temama koje se tiču nas, naših porodica i odgoja djece. Gusinjani su pokazali da gostoprimstvo nije nešto što se uči u školi iz knjiga, već da je to urezan genetski kōd lijepog domaćeg odgoja, koji se stoljećima izgrađivao i prenosio sa pokoljenja na pokoljenje, sve do današnjih generacija.

Samo prisustvo najviših zvaničnika Gusinja ukazuje na poštovanje prema musafirima, ali i prema svom narodu kojeg predstavljaju, pokazujući time da su uvijek sa njima i uz njih.
Moju suprugu Saru i mene su dočekali: Predsjednica Opštine gospođica Anela Čekić, glavni administrator gosp. Hasret Radončić, glavni imam hfz. Rešad ef. Dautović, predsjednik Medžlisa IZ Alen ef. Šabović, direktor Centra za kulturu Irfan Dervišević, te drugi Gusinjani iz javno-političkog i kulturnog miljea.

Došli smo sa osjećajem da je Gusinje mjesto u kojem se mladi zadržavaju samo dok ne odrastu, da je Gusinje prepušteno vremenu i uspomenama na svoju slavnu prošlost, na Ali-pašu, na bitku na Nokšiću i na druge velike bitke za slobodu. Da Gusinje živi samo za vrijeme jula-avgusta, da bi dočekalo nostalgičare iz Amerike i država zapadne Evrope za vrijeme ljetnjih odmora i manifestacija. Međutim, ova puna sala Doma kulture, uglavnom omladine, pokazala nam je sasvim drugu sliku, ne o sadašnjosti, već o budućnosti ovoga prelijepog grada ispod Prokletija.

Sara Sabri u Centru kulture u Gusinju

Gledajući taj skup vitalnih građana Gusinja, posmatrajući napore Ifeta-hanume i drugih, da se održi kultura i tradicija Gusinja, zamišljajući akciju izgradnje Islamskog centra u Gusinju i brige za islamske vrijednosti, a istovremeno, znajući za ogromne ljudske i materijalne kapacitete gusinjske dijaspore u Americi, čovjek se mora zapitati: a zašto je Gusinje tu gdje jeste, malo zabačeno mjesto ispod Prokletija, poluprazno, bez ljudi; mjesto odakle postoji samo jedan pravac – nizbrdo do Amerike? Tu se djeca rađaju da bi, kad odrastu, išla za Ameriku, tu se djevojke samo pripremaju za put u Ameriku, tu se živi da bi se išlo u Ameriku. Gusinje mi je izgledalo kao rasadnik zdrave, lijepo odgojene, pametne omladine čiji je plasman već unaprijed osiguran, preko okeana u New York, Chicago, Floridu…

U bošnjačkoj sobi u Gusinju

Zadrhti duša pri spoznaji da se narod Gusinja navikao da to stanje smatra prirodnim, normalnim i trajnim. Zato nas i jeste oduševio nadahnuti govor Alen ef. Šabovića u toku najave predavanja Sare Sabri u kojem je dao iscrpne detalje prisutnima u sali o toku priprema za izgradnju Islamskog centra u Gusinju. To je znak da Gusinjani nisu odustali od Gusinja, da se bore zadržati narod i stvoriti mu uslove za ostanak i opstanak. Zemljište, na kojoj je bila pijaca, vraćena je, konačno, Vakufu i time su se stvorili uslovi za izgradnju Islamskog centra sa svim potrebnim sadržajima. Sve ostalo je „lahko“: izrada projekta, skupljanje donacija, izgradnja. Tu su Gusinjani i njihova dijaspora nenadmašni. Ne žale ni sredstva ni napor, ni vrijeme da se sagradi hajrat za svoj voljeni grad, samo je potrebno pokrenuti i organizovati ljude. Oni to hoće i žele. Svakako, izgradnja Islamskog centra važan je psihološki momenat za građane Gusinja koji nagovještava početak drugačijeg načina razmišljanja što podrazumijeva mogućnost života u Gusinju za Gusinje.

Impresionirani smo bili nestrpljenjem Ifeta-hanume Rašić koja nam je željela pokazati muzej u Centru, To je djelo njenog truda i njenih eksponata koje je uglavnom nasijedila i godinama skupljala. To je neprocjenjivo blago, ostavština jedne bogate gusinjske kulture i tradicije. Vidio sam mnoge ala-turko sobe sa bošnjačko-muslimanskim folklorom, ali moram priznati, da nikada nisam na jednom mjestu vidio ovoliko vrijednih i lijepih predmeta iz naše kulture. Ovu sobu, sa okićenom nevjestom, minderima, mangalom, muzičkim instrumentima, predmetima za domaćinstvo koja je odisala posebnim duhom prošlosti nazvao sam ala-gusinjska soba, jer je izgledala bogatija i raskošnija nego sve ala-turko sobe koje sam do sada vidio.
Izložba Ifeta-hanume nije bila samo forma: da se pokaže da i Gusinje ima muzej. Tu se osjećala snažna emotivna vezanost za bogatu gospodsku kulturu i tradiciju Gusinjana. Tu se mogao primjetiti osjećaj za čuvanje kulturne baštine jer je Centar za kulturu ustupio veliki prostor za ovu vrijednu postavku na udarnom mjestu u prizemlju zgrade. Ifeta-hanuma nam je sa velikom ljubavlju preslagala i pokazivala svaki ručni rad, komad po komad, a mi smo se iskreno divili tom blagu, tom gusinjskom vremeplovu iz sehara.

Gusinjski domaćini znaju dočekati i ispratiti musafira. To znanje se ne uči. To je dio njihove vjekovne tradicije i navika. Odveli su nas u prelijepi restoran Napoli’s na večeru. „Siti smo raznih ručkova i večera, ali treba ispoštovati domaćina, družiti se“ - pomislismo. Očekivali smo na meniju uobičajenu bečku ili parišku šniclu ili slično evropsko jelo koje se prepisuje sa menija na meni. Ali su nas Gusinjani ponovo iznenadili svojom originalnošću i privrženošću svojim vrijednostima. Sve što je bilo na meniju raslo je i proizvedeno tu, u Gusinju, prirodno i zdravo.

Primjeri, koje smo naveli u zadnjim pasusima, su nam razbili predrasude o Gusinju kao prelijepoj, ali učmaloj sredini, bez volje i snage da se odupru stalnom procesu kretanja u jednom pravcu. Uvjerili smo se da se ovdje misli i vodi borba za ostanak i opstanak, da u Gusinju pulsira neki novi život.

Intelektualni, finansijski, turistički, kulturološki i odgojni potencijal koji imaju Gusinje i njegova dijaspora ogroman je, daleko veći od daleko većih gradova. Ogroman, ali jednako toliko i neiskorišten. Pitamo se: zašto?

Pokušali smo saznati zašto Gusinjani odlaze u svijet i zašto se ne vraćaju iz svijeta. Zaustaviti i obrnuti taj proces nam je izgledalo kao nemoguća misija. No, u opuštenom razgovoru sa našim domaćinima uz večeru, sa ljudima koji su svjesni stanja i problema sa kojima se bore, ta misija nam više nije izgledala tako nemoguća. Nije, ako shvatimo realnost i upitamo se;
Zašto bi se neko zadržavao u gradu:
- u kojem nema proizvodnih kapaciteta, nema posla i nema nade;
- u kojem nema odgovarajućih škola i fakulteta, ako se želi obrazovanje;
- u kojem ima turističkih mogućnosti, ali nema turističkih kapaciteta;
- koji nema kvalitetne saobraćajne veze sa ostatkom svijeta;
- o kojem niko ne brine, osim njih samih.

Jasno je da ljubav prema rodnoj kući, prema planinama i kulama, ljibav prema Ali-pašinim izvorima prošlosti i tradiciji Gusinja nije ni blizu toliko jaka da savlada ovolika pitanja: „Zašto bi...“

Mudri Gusinjani znaju odgovore na ova pitanja i znaju šta treba činiti. Oni čine ono što mogu u gradu koji je zadnji na redu čekanja u vlastitoj državi. Njihova dijaspora, možda najjača u Sandžaku (finansijski, intelektualno i nostalgijom prema rodnom kraju), ima i mogućnosti i volje za ulaganjem u Gusinje, ali se na kraju, sva ta volja svodi na godišnje okupljanje, na teferiče i vjenčanja, na krečenje glomaznih kuća i krčenje korova oko njih. To što ostave novca preko ljeta, održava Gusinjane, kao infuzija, do novog ljeta i do nove ljetnje manifestacije. Od investicija iz dijaspore ostane neka nova hajrat česma, a od ljubavi prema zavičaju samo po koja suza i čekirana avionska karta za nazad odakle su došli.

Očigledno je, da ovdje nedostaje kopča koja bi potencijal dijaspore snažno uvezao sa potrebama Gusinja, a ona se zove: INTERES. Ta čarobna riječ je jača od ljubavi, brža od države i veća od budžeta svake opštine.

Za razvoj ovog kraja potrebni dobri putevi

To bi bila dobra prilika za gusinjske multimilionere iz dijaspore da otvore privatne, profitabilne srednje škole i univerzitet u Gusinju. Ne iz ljubavi, već iz interesa. Cijeli sjever Crne Gore bi gravitirao prema Gusinju. Gusinjska omladina je sada upućena da studira u Podgorici, Novom Pazaru ili Sarajevu. I mnogo manja mjesta po Bosni imaju univerzitete koji rade i ostvaruju profit. Na taj način bi se zadržala omladina u Gusinju, ali i privukli akademski građani, da se obrazovno povežu sa Gusinjem i prenose znanja stečena na univerzitetima iz regiona.
To bi bila prilika za gusinjske multimilionere da u Gusinju otvore kapaciteti za prikupljanje i preradu zdravih poljoprivrednih proizvoda, u ekološki čistoj sredini, po kojima je Gusinje bilo poznato. Ne iz ljubavi, već iz interesa.
To bi bila prilika za gusinjske multimilionere da otvore turističke kapacitete koji bi iskoristili ogromne turističke potencijale. Ne iz ljubavi, već iz interesa.
Naravno, opština i država moraju pokazati senzibilitet za ovakva ulaganja. Uraditi projekte i dodijeliti koncesije (takvih projekata već ima), olakšati dobijanje potrebnih dozvola, te obezbjediti neophodnu infrastrukturu.

Sve nabrojano, uz izgradnju autoputa koji će ubrzo proći u blizini Gusinja, čini se izvodljivim uz dosta lobiranja po dijaspori. Zaustaviti proces iseljavanja iz Gusinja i obrnuti ga u suprotnom smjeru je realno moguć, ako se eliminiraju razlozi za odlazak i stvore razlozi za povratak.
Fakultet, fabrike i autoput su formula za ostanak Gusinjana i opstanak Gusinja.

Plavsko jezero - Plav

Sljedećeg dana Sara Sabri je održala predavanje u velikoj sali Centra za kulturu u Plavu. Sa jednakim osjećajem gostoprimstva dočekali su nas ljubazni domaćini: Direktor JU Vladimir Knežević, rukovodilac biblioteke i organizator kulturnih djelatnosti Alija Redžematović, koordinatorica Sena Vatić, umjetnik Ibrahim Reković i drugi.

Nismo se mogli oteti utisku da ovaj grad živi slične probleme kao i Gusinje, ima slične potencijale i sličnu volju da se nešto uradi za svoju bolju budućnost. Ova dva grada, udaljena samo devet kilometara, dijele istu historiju, istu kulturu, istu borbu za slobodu, isti odnos države prema ovom „slijepom crijevu Crne Gore, a bili su, ne tako davno, moćni trgovački centri i raskrsnica puteva od Stambola do Risna, Dubrovnika i južne Bosne. Osjeća se među njima neka vrsta rivaliteta „ko je bolji“, što je pozitivno i podstiče na rad i napredak, ali bismo više voljeli da vidimo zajedničku strategiju, zajednički interes i zajednički napredak.

Ljubazni domaćini, puni topline su nam pokazali svoj odnos prema kulturi Plava kroz muzejsku postavku u Centru za kulturu, pričali su nam uz večeru o turističkim mogućnostima Plavskog jezera, Redžepagića kule i drugih ljepota i znamenitosti Plava.

Ja lično, posebno sam emotivno vezan za ovaj grad, jer su moje dajidže dr. Ramiz i mr. Hasan Paripović, negdje šetdesetih godina prošlog stoljeća, u Plavu uspostavili zdravstveni sistem. Daidža dr. Ramiz je kao pedijatar, pokrenuo izgradnju prve bolnice u ovom kraju, a mr. Hasan Paripović je osnovao prvu apoteku.

Sara Sabri u Centru za kulturu u Plavu

Zato bih bih posebno bio sretan kada bi plavska dijaspora razumjela poruke upućene gusinjskoj dijaspori, da se usredotoči na iskorištenje potencijala tog kraja i da iskoristi svoje potencijale u obostranu korist: i svoju i svog rodnog kraja.

Za nama ostadoše mnogobrojne kule Plava i Gusinja, simboli jednog otmenog vremena, da svjedoče i pričaju o gospodskim korjenima tamošnjih ljudi, ali i nada da će ova dva lijepa grada zaživjeti punim životom, puni omladine koja neće žudjeti za tuđinom, već za svojim toplim zavičajem.

Veliko interesovanje za predavanje