''Ukoliko naši lideri ništa ne poduzmu smatrat ćemo ih nepoželjnim u Srebrenici'' - Hatidža Mehmedović

Da li je Hatidža Mehmedović bošnjačka Žan Dark (Jeanne d' Arc) ili je paradigma bošnjačke političke posrnulosti? Hatidža Mehmedović je bezbroj puta stajala pred kamerama i govorila o porodičnom i kolektivnom ubijanju Bošnjaka u srebreničkom genocidu.
Hatidža Mehmedović je učinila veliki korak prijavljujući boravište u Srebrenici. Njena gesta je pouka za sve ''snalažljive'' Podrinjce, poglavito Srebreničane. Posebno za one koji su se ekonomski i politički snašli na nivou Federacije BiH. Nisam u stanju da ih ubijedim da se preregistruju. Mnogima se ne može ni prići. Ni primiriti, što bi naš narod rekao. Ako Hatidža Mehmedović uspije namamiti i mobilizirati Podrinjce koji ovih dana ''gordo'' posrću, da se preregistruju i glasaju za bošnjačke načelnike u svim podrinjskim općinama, proglašavamo je Žanom Orleankom, odnosno Hatidžom Srebreničkom, što je kvalitetnija kvalifikacija, jer ona neposustalo upozorava, zove, moli, traži, ''prijeti', kuca u savjest bošnjačku, ukazuje na pogreške, otvara vidike duhovnim slijepcima, nudi pouku.
Njena preregistracija je historijska pouka. Njena gesta je kompletiranje bošnjaštva. Oni koji su sa njom krenuli u preregistraciju su njena vojska. Hutbe u Potočarima od strane najviših predstavnika Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini su kao sur pred kijametski dan. Traži se uspravljanje muslimana Bošnjaka.
To je velika pouka, rekao bih historijska, veliko iskustvo, koje uvijek valja imati na umu. Zato se svaka negativna priča o islamskim vrijednostima nužno u nas mora smatrati i nedostatkom smisla za kompletni idenditet bošnjački. Bošnjak bez islama može biti neka krnjava vrsta bošnjačka. Ali, biti Bošnjak bez islama kao krunske komponente bošnjaštva i nije neki Bošnjak. Vrijeme nas je naučilo da je to baš tako. Bošnjaci takvog tipa uglavnom razaraju bošnjaštvo u cjelini. Oni to često i nesvjesno čine, ovih dana i mjeseci krajnje zgusnuto, jer kada neko nema svijesti, nema ni čiste savjesti kao krune ljudskog bitka. Brojni su primjeri u tom pogledu, a najviše njih iznjedrava naš bošnjački odnos prema otetom topraku u Podrinju. Nejedinstvo bošnjačko oko Srebrenice to očigledno ilustruje. Zapravo, te neke ''snage'' (ama, nema tu nekih snaga), stranačke/partijske naročito, i ne misle mijenjati svoju razbijačku bošnjačku politiku, što je bolno i neprebolno, futuristički sagledano. Oni samo i jedino mijenjaju vidove borbe u svoju uskopartijsku/uskostranačku korist. Kompaktnog nastojanja o kompaktnom bošnjaštvu nemaju u svom programu ni u krajičku nekom. Agresija se na Bosnu i Hercegovinu kao, eto, završila, ali agresija i autobošnjačka agresija na Bošnjake, u takozvanom agresivnom miru, još traje. Razjedinjeni bošnjački korpus je sada prava logistika modernoj agresiji na svako ime i prezime bošnjačko. Političari iz ovog korpusa danas ratuju sa svojom sredinom, umjesto da i oni i sredina zajedno se bore za vlastiti opstanak tamo gdje su bili prije agresije na njihov toprak. Eto, tu smo – takvi kakvi smo. Kao takvi, najbolje bi bilo da smo poznati sami sebi. O nama se rasuđuje na osnovu onoga šta jesmo i šta već nismo. A ko smo to mi? I šta smo to mi? Pametni pojedinačno, a razuzdani džematile, kolektivno. Valja nam to stalno imati u vidu. Bez ujedinjenih misli i bez ujedinjene strategije, nećemo se nikad moći baviti pravim tokom stvari, već samo i jedino hrđavim posljedicama iz naših rasparčanih misli, šema i dilema. Bošnjaštvo u Bošnjaka treba emancipirati. Krajnje je vrijeme za to!
Emancipacija bošnjačka treba da je i široka, i svestrana i zajednička. A u našim bh prostorima potrebno je više šireg dijaloga sa onim snagama koje se ideološki nisu već izlizale, sa snagama koje ne odvajaju srce od razuma i osjećaja, sa onim snagama koje ne odvajaju srce od realnosti i općeg interesa, najšire gledano. Bošnjaci bi, više nego i jedan drugi narod, definiciju politike trebali predefinisati. Šutnuti vjernike iz politike vlastitog opstanka, bošnjačkim političarima je, do ovih dana, bila prava poslastica. Nastave li tako, biće posigurno zatrpani u vlastito političko okno. Šutnuti vjernike iz politike, kojih svakog petka ima u džamijama gotov koliko i na dan izbora, neumjesan je i krajnje blesav postupak. To je čisti autogol iz kornera, sportski sagledano. To je malj u vlastitu svjesnost, to je buzdovan u vlastitu savjest. Iz tih razloga Hatidža Mehmedović žandarkovski poručuje: ''Ukoliko naši lideri ništa ne poduzmu smatrat ćemo ih nepoželjnim u Srebrenici.''
Hatidža je jedna hrabra žena, a bilo bi bolje da ima i hrabrih dobrostojećih i dobrokotirajućih srebreničkih muškaraca koji bi bili spremni i živjeti i umrijeti u Srebrenici. I lidera koji iskreno žele popraviti stanje u ovom gradu i široj okolini.
Dženaze u Potočarima svakog 11. jula može obaviti mala ali iskrena muslimanskobošnjačka skupina. Posmatračke misije na taj dan nisu potrebne Srebrenici. Ni bošnjačke ni inozemne! Ako prije ili na taj dan Srebreničani dođu izvršiti preregistraciju i klanjati dženazu svojim najmilijim, biće to njihov najkonkretniji i najkorisniji dan u životu. Neka ih Hatidža Srebreničanka neumorno doziva i na bošnjačku korist poziva! Ona je, bar tako izgleda, naš zadnji priključak Podrinju.

Preuzeto sa WWW. Islamskazajednica.ba, 8.juni 2012. godine.