Reagiranje - demanti Hasana Muratovića na tekst prof. Jusufa Mulića

KAKO SU VLASNIK PRIVATNE FIRME HASAN MURATOVIĆ I ASISTENT MUHAREM AVDISPAHIĆ
POSTALI REDOVNI PROFESORI I REKTORI UNIVERZITETA, A KAKO STVARI STOJE MURATOVIĆ USKORO I AKDEMIK

Dr. Muratović i dr. Avdispahić

Prof. dr. Jusuf MULIĆ: Radi boljeg razumijevaja onoga što slijedi, napominjem da je u ratnim prlikama Savjet Univerziteta zamjenjivao Kolegijum Univerziteta, a sastojao se od Kolegijuma Rektorata Univerziteta, čiji su članovi bili rektor, prorektori, generalni sekretar Univerziteta i direktor Direkcije za razvoj Univerziteta i Kolegijuma Univerziteta, čiji su članovi bili rukovodioci njegovh članica, a na ćelu mu je bio rektor kao predsjednik.. To je tijelo u svim nadležnostima zamjenjivalo Savjet Univerziterta i, između ostalog, vršilo izbore nastavnika na temelju od stručnih komisija napisanih referata i odredbi važećeg Zakona o visokom obrazovanju. Rješenja o rezultatima izbora potpisivao sam ja kao rektor Univerzitta i predsjedavajući njegovog Kolegijuma.

UVODNO OBRAZLOŽENJE
Pošto su dva rektora i jedan broj prorektora u mirovinu otišli u vrijeme srpsko-crnoorske agrsijenna BiH i ili neposredno poslije toga, mirovine su im ostale tako male da su ih pretekle i plate asistenata pripravnika, a među njjima sam se, nažalost, i ja našao. To me ponukalo da Upravnom odboru Univerzteta (21. 3 .2011) predložim utemeljenje Fonda za pomoć bivšim rektorima i prorektorima s malim mirovinama. Prijdlog je razmatran nakon punih godnu i po dana i donesen je zaključak da se to pitanje zbog smanjnog budžeta Kantona Sarajevo i doprinosa Unverztetu ne može riješiti, a li da će se pokušati riješiti u okviru sistema. Budući da se ni nakon pola godine poslije donošenja toga zaključka nije ništa preduzelo, pismom sam se za objašnjenje obrato genealnom sekretaru Univerzieta g. Zoranu Seleskoviću, a on me uputo na rektora Univerziteta prof. dr Muharema Avdispahića. Napisao sam mu pismo, ali mi na njega nije odgvorio, pa sam napisao i drugo. U pismu sam mu rekao da u praksi univerziteta nije zabilježen slučaj da rektor na dužnosti ne odgovara bivšem rektoru, da time sramoti Univetitet na čijem je čelu i da je to kraj Univerziteta. Njegovo oddbijanje da ispoštuje Zaključak Upravnog odbora, ne odgovara na moja pismasma i preduzima sve što je u njegovoj moći da to spriječi, izvjesno, bila je osveta za moj čvrst stav da neću potpisati možebitnu odluku Kolegijuma Univerziteta o potvrdi njegovog izbora iz zvanja asistenta u zvanje vanredng profesora.

Upravo kad sam se spremao da o postupku rektora napišem pismo Nadzornom odboru Univerziteta, došlo je do njegovog ukidanja i obrazovanja jedinstvenog Upravnog odbora Univrziteta. Novom Upranom dboru obratio sam se samo sa zahtjevom da provede Zaključak predhodnog Upravnog odbra, uz napomenu da rektor Avdispahić s tim, osim provođenja odluke, ne može imati nikakve veze. I, umjesto da postupi po mom zahtjevu, Upravni odbor je po savjetu rektora Avdispahića zaključio da se moj prijedlog uputi Senatu Univerziteta, iako je znao da materijalna pitanja nisu u nadležnosti Senata. A pošto na njegovom čelu stoji rektor Avdispahić i odlučuje o njegovom dnevnom redu, moj prijdlog se do njegovog odlaska s dužnosti rektora nije našao na dnevnom redu. Nije mi poznato da li je Upravni odbor provjeravao rektorovo izvršenje svojih zaključaka. O tome sam se pokušao obavjestiti pismom upućenom predsjedniku Upravnog odbora doc. dr Mevludinu Mekiću, ali nisam udostojen odgovora ni na ovo ni na drugo pismo.Nakon toga, obratio sam se pismom novoizabranom rektoru prof. dr Rifatu Škrijelju, ali mi on na dva pisma nije odgovorio. Da bih mogao znati o čemu se radi, pismom sam se obratio predsjednici Skupštine Kantona Sarajevo gospođi Ani Babić, ali ni nakon nekoliko požurnica od nje nisam dobio odgovor. I, konačno, posljednji pokušaj učinio sam slanjem pisma (31. jula 2017.) predsjedniku Vlade Kantona Sarajevo prof. dr Izudinu Kurjakoviću, ali ni od njega nisam dobio odgovor, a ni šefica njegovog kabineta nije odgovorila na moja dva e.m. Time su bile iscrpljene sve adrese koje su o mome prijedlogu mogle udlučivat, pa sam nakon skoro šest i po godina borbe s vjetrenjačama, od svega digao ruke.
I, još samo da napomenem: mene se na svečanosti koje upriličuje Rekotrat Univerziteta ne poziva.
U jednom razgovoru na TV rekao sam da u Bosni možeš pisati kome god hoćeš i tražiti šta god hoćeš, ali niodkoga nećeš dobiti odgovor. Eto, to je naša stvarnost, jer se na položajima nalaze ljudi kojima, da ne upotrijebim teže riječi, nedostaje kultura ponašanja.


NEOPHODNA PRETHODNA SAZANJA
Radi boljeg razumijevaja onoga što slijedi, napominjem da je u ratnim prlikama Savjet Univerziteta zamjenjivao Kolegijum Univerziteta, a sastojao se od Kolegijuma Rektorata Univerziteta, čiji su članovi bili rektor, prorektori, generalni sekretar Univerziteta i direktor Direkcije za razvoj Univerziteta i Kolegijuma Univerziteta, čiji su članovi bili rukovodioci njegovh članica, a na ćelu mu je bio rektor kao predsjednik.. To je tijelo u svim nadležnostima zamjenjivalo Savjet Univerziterta i, između ostalog, vršilo izbore nastavnika na temelju od stručnih komisija napisanih referata i odredbi važećeg Zakona o visokom obrazovanju. Rješenja o rezultatima izbora potpisivao sam ja kao rektor Univerzitta i predsjedavajući njegovog Kolegijuma.
Uslovi za izbor kandidata u zvanje redovnog profesora bili su vrlo strogi: p r v o, da u Komisiji za izbor morala su biti najmanje dvojica nstavnika u zvanju redovnog profesora koji predaju predmet za koji se kandidat bira, d r u g o, da kandidat morao imati doktorat iz uže naučne oblasti u koju spada predmet na koji konkuriše, t r e ć e, da ima objavljene naučno-istraživačke radove iz iste oblasti objavljene u domaćim i inostranim časopisima i, č e t v r t o, da ima napisan udžbenik za predmet na koji konkuriše. Isti uslovi važili su i za izbor u zvanje vanrednog profesora osim onoga da ima objavljen udžbenik iz predmeta na koji konkuriše.
Po odredbama posljednjeg Zakona o visokom obrazovanju, koji je u to vrijeme bio na snazi, mogućnost da istaknuti političari i privrednici mogu biti birani u zvanjne redovnog profesora, zamijenjena je mogućnošću da to može biti samo zvanje naslovnog docenta.

PRIJAVAKANDIDATA HASANA MURATOVIĆA I MUHAREMA AVDISPAHIĆA ZA IZBOR U NASTANIČKA ZVANJA
Među ostalim prijedlozima za izbor nastavnika, u Rektorat su stigli referati o izboru vlasnika i direktora privatne firme BHM Konsalting dr Hasana Muratovića za izbor u zvanje redovnog profesora na predmetu Ekonomika preduzeća Ekonomskog fakultetua i asistenta dr Mharema Avdispahića u zavnje vanrednog profsora na predmetu Matematika Prirdno-matematićkog fakulteta. Oba sam prijedloga o izboru osporio i obznanio da nemam namjeru potpisati rješenja o možebitnom izboru dvaju kandidata u predložena zvanja.

Nakon moga odlaska na službeni put u inostranstvo, obojica su ostavrila svoj cilj, i izabrana u zvanje redovnog profesora. Time su grubo prekršene odredbe važećeg Zakona i praksa o izboru nastavnika. A dotle na Univerzitetu nije zabilježena praksa da je neki privrednik bio biran u zvanje redovnog, a asistent u zvanje vanrednog profesora.

SLIJED POJEDINOSTI O OVIM PRIJASVAMA I NJIHOVOJ SUDBINI

Dr Hasan Muratović

Tadašnjem vlasniku i direktor privatne firme BHM Konsalting i ministar u Vladi BiH dr Hasan Muratović BiH, a jedno kraće vriujeme i predsjedniku Vlade BiH, osporio sam potvrdu izbora u bilo koje nastavničko zvanje na prdmetu Ekonomika prduzeća, osim možda uzvanje naslovnog docenta ili dcenta na predmetu Organizacija preduzeća.
Za Muratovićev izbor u zavnje redovnog profesora na pedmetu Ekonomika preduzeća nije bio ispunjen nijedan Zakonom propisani uslov. P r v o, u sastavu stručne komisje za njegov izbor nije bilo nijednog redovnog profesora koji predaju predmet Ekonomika preduzeća. Ko su oni bili, ne sjećam se, ali sam dobro zapamtio ime pokojnog dr Janka Klobučara, redovnog profesora na predmetu Računovodstvo. Bilo je znakovito što u sastavu Komisiji nema dr Mire Šunjić, jedinog redovnog profesora na tom predmetu i šefa Katedre za mikroekonomiku. Nema sumnje da je to namjerno učinjeno, jer se moglo očekivati da ovoj časnoj osobi ni na kraj pameti ne bi palo da napiše i potpiše referat za izbor Muratovića u zvnje redovnog profesora. D r u g o, doktorat mu je bio iz makroekonomike. T r e ć e, njegovu radovi bili su skoro isključivo stručni. Č e t v r t o, nije imao objavljen udžebnik iz predmeta Ekonomika preduzeća. Dakle, nije bio ispunjen nijedan od četiri glavna uslova za izbor u zvanje redovnog profesora.
Ovo je za mene bilo veliko iznenađenje, jer mi je Muratovićeva stručna biografija bila vrlo dobro poznata. Javljajući se na razne konkurse za izbor u zvanje univerzitetskog nastavnika, naišao je i na konkurs Poljoprivrednog fakukteta za izbor nstavnika u zvanje docenta na predmetu Ekonomika prehrambene industrije. Komisija za izbor nastavnika, čiji sam bio predsjednik, pažljivo se upoznala s onim što je Muratović u prijavi ponudio i nije našla ništa što bi mu omogućilo izbor u zvanje docenta na tako specifičnom predmetu, pa je Naučno-nastavnom vijeću predložila da se njegova prijava odbije. Vijeće je prihvatilo prijedlog Komisije i na njegovoj izbornoj sjednici Muratović nije dobio nijedan glas. A to znači da, bez obzira na sve što je rečeno, nisam mogao podržati njegov izbor u zvanje redovnog profesora za predmet Ekonomika preduzeća na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu, jer bi time prekršio odredbe važećeg Zakona i presudio svojoj savjesti.
Za moj stav u pogledu njegovog izbora, Muratović je saznao i zatražio da ga primim na rzgovor. Pošto sam ono što sam na Kolegijumu izjavio i pred njim potvrdio, upitao sam ga samo kako može od mene tražiti da potpišem Rješenje o njegovom izboru u zavnje redovnog profesora kad sam potptisao referat u kojemu je stajalo da na predmetu Ekonomika prehramene industrije nije predložen ni za izbor u zvanje docenta. Moram priznati da je razgovor za mene bio vrlo mučan, pa ću čitaoce poštediti pojedinosti, ali mi je između redova stavio do znanja da bih mogao izgubiti mjesto rektora. Rekao sam mu da me on na njega nije postavio, a da me razrješiti može samo tijelo koje me je na to mjesto i izabralo. Dodao sam da se nismo razumjeli: ja možda i neću biti rektor, ali ono što se kosi s mojom obavezom da popštujem važeći Zakon, s praksom izbora nastavnika i mojom savješću, neću potpisati.

U Muratovićevom Curriclumu vitae, koji je objavljen na Googlu, samo je navedeno da je u zvanju redovnog profesora na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu. Na Katedri na kojoj je izabran i Hasan Muratović, njen šef je bila dr Mira Šunjić. Provjeravanjem sam utvrdio da je od izbora u zvanje asistenta do redovnog profesora provela 12 godina: asistent (1969-1976), docent (1977-1981), vanredni profesor (1982-1986) i redovni profesor (1986). A Muratović bi zvanja asistenta, docenta i vanrednog profesora, jer do tada na Univerziteu nije bio nijedan slučaj preskakanja zvanja: da neko, ko nije bio ni asistent na Univerzitetu, bude izabran u zvanje redovnog profesora.

Dr Muharem Avdispahić

Prijedlog stručne komisije koja je pisala referat za asistenta dr Muharema Avdispahića da odmah iz zvanja asistenta bude izabran u zvanje vanrednog profesora, bio je neutemeljen i kosio se s odredbama važećeg Zakona i praksom izbora nastavnika. Kao i kod Muratovića, do tada na Univerziteu nije bio nijedan slučaj preskakanja zvanja: da asisnet bude izabran u zvanje vanrednog profesora.
Kad je saznao da sam se suprotstavio potvrdi njegovog izboru u zvanje vanrednog profesora, Avdispahić je došao u moj Kabinet da protiv toga protestuje. Rekao sam mu da lično nemam ništa protiv njega, ali da neću prekršiti odredbe važećeg Zakon i praksu i vezanu za izbor asistenata i nastavnika i njihovo unapređivanje u viša zvanja, a da je promaknuće iz zvanja docenta u zvanje vanrednog profesora moguće i bez čekanja popisanog petogodišnjeg perioda, s tim što se u predhodnom zvanju obavezno mora provesti propisani period u izbornom zvanju.
Kao i u Muratovićevom, tako ni u Avdispahićevom Curriculumu vitae koji je objavljen na Googlu, navedeno je samo da ima zvanje redovnog proesora, ali je izostavljeno vrijeme provedeno u predhodnim zvanjima: asisenta, docenta i vanrednog profesora, jer bi se iz toga vidjelo da je dva nastavnička zvanja preskočio i iz zvanja asistenta izabran u zvanje redovnog profesora. Provjeravanjem sam utvrdio da je akademik (1990) Fikret Vajzović, redovni profesor za predmet Matematika na PMF, u svakom predzvanju do redovnog profesora proveo po punih pet godna: asistent (1960-1965), docent (1976-1971), vanredni profesor (1971-1976) i redovni profesor (1976), pa je nakon izbora u zvanje docenta na izbor u zvanje redovnog profesora čekao punih deset godina. A nema nikakve osnove za za predpostavku da je Avdispahić kvalifokovaniji naučni radnik i pedagog od Vajzovića.
Ovom, još uvijek nelegalnom, redovnom profesoru, to ne bi pošlo za rukom u vremenima kad su se poštovali univeritetska praksa i Zakon.

Izgleda da ja nisam jedni slučaj Avdispahićeve osvete. Na Googlu se mogu naći stranice na kojima je napisana njegova osveta prof. dr Mirjani Vuković i njenom odtsranjivanju s Pirrodno-matmatičkog fakulteta zbog povrijeđene sujete, što je prije njega izabrana za dopisnog člana ANUBiH. Taj čovjek, očito, nikome ne ostaje dužan.

Nije mi poznato da li je u vrijeme rektorovanja dr Hasana Muratovića i dr Muharema Avdispahića ijedan asistent, odnosno viši asistent izabran u zvanje više od docenta, jer bi u oba slučaja za to bio odgovran Senat Univerziteta.

PRIČA O MOM BJEKSTVU U INOSTRANSTVO
Da bi javnost bila upoznata s mojim navodnim bjegom u inostranstvo, , ukratko ću iznijeti tok događaja s mojim odlaskom u inostranstvo.

Nakon dužeg čekanja, iz Predsjedništva sam 15. marta 1993. dobio poziv da ću sutradan putovati avionom za Zagreb, kako bih mogao nastaviti put u Austriju i Španiju
da promovišem ministra vanjskih poslova Republike Austrije dr Alojza Mocka (Alois Mock) i španskog Nobelovca Camali Jose Selu Kamilo Hoze Sela) za počasne doktore Univerziteta u Sarajevu i da tražiom pomoć za Univerzitet.

Kad sam saznao za odlazak, otišao sam u Rektorat i potpisao Rješenje kojim prorektora prof. dr Faruka Seleskovića opunomoćujem da me u svim dužnostim i pravima u vrijeme službenog puta zamjenjuje. U frizerskom salonu Mehe Šabića (danas Muvekitova ulica). zatekao ministra unutrašnjih poslova Jusufa Pušinu, rekao mu da putujem u Beč i s njim se pozdravio, a nakon toga i u Komandu II brdske brigade do komandata pukovnika Sakiba Puške i s njim se pozdravio.

Sutradan ujutru u zgradu Predsjedništva došao je generalni sekretar Univerziteta Milorad Bašić i ja sam potpisao nekoliko diploma. U kabinetu prof. dr Abdulaha Konjicije, gdje sam čekao poziv za odlazak, bio je i g. Irfan Ajanović. Dao mi je adresu g. Pave Jusufa Urbana, uglednog bečkog privrednka sarajevskih korjena i to mi je puno pomoglo..

U bornim kolima ukrajinskog bataljona UNPROFOR-a bio je i predsjednik Prerdsjedništva BiH rahmetli Alija Izetbegović i opisivao nam prepreke koje nam na putu do Aerodromu predstavljati teškoću. U avionu UNPROFOR-a, predsjedniku dao sam mu moj govor koji sam pripremio za promociju dr Alojza Moka (Alois Mock) da ga pročita i stavi možebitne primjdbe. Govor mi je vratio i rekao O.K.

Ambasada Republike Austrije smjestila me je u Hotel Park na Zronjevcu, a g. Predsjednik je odsjeo u Hotelu Palace. Sutradan me nazvala gospođa Amira Kapetanović, službeni predsjednikov prevodilac, upitala da li imam etničku kartu Bosne i Hercegovine i, ako imam, zamolila da je ustupim g. Predsjednik, jer mu treba zbog neke konferencije u Nju Jorku (New York). Budući da sam imao nekoliko primjeraka, rado sam molbi udovoljio i kovertu s kartom ostavio na Portirnici Hotela.

Čim su mi ugledali leđa, dvojac Muratović-Avdispahić, a vjervatno i neki drugi intelektualni ratni profiteri, došli su na svoje, jer su samo u mome odsustvu mogli ostavriti svoj cilj: Avdispahić jke izabrana u zavanje vanrednog, a Muratović redovnog profesora. Nakon samo nekoliko mjeseci i Avdispahić je izabran u zvanje redovnog profesora.

U Zagrebu sam posjetio Ambasadu, razgovarao sa amabasadoricom Bisreom Turković i zamoloio je da moja služnbena pošta s Univerzitetom i drugim aderesama ide preko Ambasade, s čime se saglasila. U Ambasadi je bio i prof. dr Kasim Trnka u ulozi nekog savjetnika. U to vrijeme Radovan Karadžić je širio glasove da je sva zemlja u Bosna i Hercegocini srpska, a ja sam napisao studiju o tome kako su posrbljeni Vlasi došli do zemlje. Studiju sam predao dr Trnki s prijedlogom da se prevede na tri glavna svjetska jezika i da naši predstavnici to dijele na raznim konferencijama. Ali, od toga nije bilo ništa.

Pošto je promocija g. Moka ss naše strane bila u organizaciji naše Ambasade u Beču, odmah po dolasku u Beč javio sam se Ambasadi i ugovorio sastanak sa g. Mahirom Hadžiahmetovićem, vršiocem dužnosti ambasadora. Dogovrili smo se da se novi rektorski lanac uradi u nekoj od poznatijih bečkih kovnica na trošak Ambasade i da sve poslove oko organizacije promocije preuzme g. Denis Bašić, vršilac dužnosti atašea za kulturu.

Promocija dr Aloisa Moka održana je 29. aprila 1993. godine u svećanoj sali Univerziteta u Beču, uz prisustvo brojnih ulednih uzvanica i diplomatskog kora. Moku sam darovao seriju prvih papirnih novčanoca Bosne i Hercegovine, što ga je posebno obradovalo.




Svečanosti su bili prisutni predstavnici naše Ambasade naši studenti u Austriji i s Univerziteta u Gracu, predvođšeni prof. dr Volgangom (Wolfgang) Benedekom, predsjednikom Austrijskogkomiteta Svjetskog sudentskog kongresa.





Na svečanom ručku poslije promocije, koji je upriličio Alojz Mok za najbiliže prijatelje, a bili su papski nuncij u Beču i član Predsjedištva BiH prof. dr Ejub Ganić. Ja sam na njemačkom, engleskom i italijanskom jeziku održao kraću zdravicu.

Sutradan nakon promocije, Konzulrano odjeljenje Ambasade BiH izdalo mi je diplomatski pasoš.



O toku promocije javnost je obviještena iz opširne reportaže koja je objavljena u sarajevskom listu Večernje novine.



Kćerka mi je javila da se po Sarajevu šire glasine o mome bjegu u inostastvo i ogavne objede. Bio sam stavljen na stub srama i to breme je bilo preteško. Od pratelja iz Sarajeva saznao sam da gnusne laži o mome bjegu u inostranstvo širi Hasan Muratović, ne birajući izmišljotine. U tome je otišao tako daleko da je u užim društvima pričao kako sam se nudio HVO-u, a da mu je to rekao Jadranko Prilić, kojega ja nikada uživo nisam sreo.

Po povraku u Sarajevo, kćerka mi je predala sačuvane izreske iz dnevnih novina, među kojima i jedan iz lista Oslobođenje koji je bio upućen Kolegijumu Univerziteta. U njemu lijepo piše da sslužbenmi izvještaj šaljem sa službenog putu u inosranstvu.

U čitavoj Muratovićevoj priči slaba je karika što kao bjegunac nisam bio smijenjen, nego sam na kraju mandata s položaja 1. novembra 1993. godine na vlastiti zahtjev otišao u prijevremenu mirovinu, a Senat Univerziteta mi je 1997. godine dodijelio počasno zvanje professor emeritus. Ono što je u svemu neobjašnjivo, u to je uvukao i stranku SDA, o kojoj ja nikada nisam progovorio nijedne riječi. A kad je, uz njenu podršku dobio sve što je poželio, zaključio je da mu ona više ne treba. Nema ga u njenom Glavnom odboru, a ne zna se i da li je više njen aktivni član.

Taj je nečasni čovjek mogao sve što je htio. Da bi me zadržao u inostranstvu dok ne ostvari svoj cilj izborom u zvanje redovnog profesora, uredio je sa amabasadoricom Biserom Turković da me po povratku u Zagreb ne primi i ne odgovori na moje telefonske pozive. To se i obistinilo, iako je bila u toku moga dolaska u Zagreb i o poslovima koje sam trebao obaviti.
U položaju u kojemu sam se našao, moralnu potporu imao sam u mojim brojnim iskrenim prijateljima.

IZBOR HASANA MURATOVIĆA I MUHAREMA AVDISPAHIĆA NA POLOŽAJ REKTORA UNIVERZITETA

Ambicije Hasana Muratovića i Muharema Avdispahić nisu se zaustavile na izboru u zcvanje redovnog profesora, nego su poželjeli da postanu i rekotri Univerziteta.
U vrijeme izbora Hasana Muratovića, po odredbama Zakona o visokom obrazovanju Kantona Sarajevoi, to je bilo u nadleržnosti petočlanog Upravnog odbora, a Muharema Avdispahića Senata Univerziteta.
Zahvaljujući dijelu nezavisne štampe, okolnosti u kojima su izabrani na položaj rektora, javnosti su vrlo dobro poznate. A kandidatura Muratovića poprimila je obilježja velike afere, jer mu je protukandidat bila ugledna naučnica prof. dr Lamija Tanović. Trebali podsjetiti da je o njegovom izboru odlučio samo jedan glas, pa je rezultat bio 3:2.
Ništa manje problema nije bilo ni oko izbora Muharema Avdispahića.

Da je na snazi bio Statut Univerziteta po kojemu je u podržavanju kandidata za rektora sudjelovalo oko 2.000 članova univerzitetske zajedice, a u njegovom izboru 74 člana Savjeta Univerziteta, nijedan od njih ne bi bio dobio ni podršku, niti bi bio izaban na položaj rektora. Jer, nikome ne bi pošlo za rukom da oberlatiti toliki broj ljudi.

U već spomentutom razgovoru na TV izjavio sam da je jadna zemlja u kojoj neko može postati ono što hoće, a ne što po svojim umnim mogućnostima i sposobnostima može.

PITANJE IZBORA HASANA MURATOVIĆA I MUHAREMA AVDISPAHIĆAZA AKADEMIKA
Izbor za akademike bila bi kruna na glavama ovoga dvojca. Hasan Muratovć je na dobrom putu da to ostvari, a nakon afere s njegovim zvanjem redovnog profesora, sva je prilika da to Muharemu Avdispahću neće poći za rukom.

Dr sc. Jusuf Mulić, professor emeritus