Piše: Avdo HUSEINOVIĆ

Centralno šehidsko spomen obilježje ubijenim Bošnjacima Nevesinja tokom agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, svečano je otvoreno 23.jula 2017. u selu Kljuna kod Nevesinja. Na spomen obilježju uklesano je 507 imena svih ubijenih i poginulih koji su rođeni u tom kraju.

Početkom agresije na RBiH, u junu 1992.godine u Nevesinju je ubijeno 305 civila.

Još nisu pronađeni posmrtni ostaci 124 osobe, od tih 305 bilo je 26 djece. Samo u selu Žulja, srpski vojnici su u jednom danu mučki ubili 34 Bošnjaka.

Najmlađa žrtva ubijena u Nevesinju, bila je tek rođena djevojčica u porodici Šipković. Rođena je u zbijegu, a kada je ubijena, imala je samo sedam dana.

NEVESINJE - GRAD DJECOUBICA: Svaki osmi Bošnjak Nevesinjac je ubijen. Amor Mašović, član Kolegija direktora Instituta za nestale osobe BiH Nevesinje naziva „gradom djecoubica“.
- Nevesinje je općina s najvećim procentom ubijenih, kad se u obzir uzme broj stanovništva prije 1992.godine.

AMOR MAŠOVIĆ na otvaranju spomen obilježja ubijenim Bošnjacima u Nevesinju: Nevesinje je grad djecoubica

Na ovom prostoru je počinjen strašni genocid nad bošnjačkim narodom. Najgore je što su ljudi koji su ubijeni bili civili. Nemoćni, stari i nepokretni. Iz četničkih zločina na ovom prostoru vidljivo je da im je jedino bilo bitno da se radi o Bošnjacima muslimanima. Ta činjenica za ove ljude je bila smrtna presuda, - kaže Mašović.

Prespora je pravda u ovom dijelu Hercegovine. Vesna Ilić, tužiteljica Tužilaštva BiH, primjer je kako su se neki predmeti stavljali u fioku. Senad Omerika, autor dokumentarnog filma „Istina o stradanju Bošnjaka u Nevesinju“, poručuje kako je nedopustivo da su za zločine u Nevesinju odgovarala samo dvojica počinilaca.

- Tužilaštvo uglavnom snosi krivicu zbog malog broja procesuiranih zločina. Pravosnažno je osuđen samo Krsto Savić, a Milku Mučibabiću, bivšem pripadniku Stanice javne bezbjednosti Nevesinje, izrečena je prvostepena kazna od pet godina i tri mjeseca, nakon koje je umro kao slobodan čovjek. Ubistva najuglednijih ljudi u Nevesinju posmatralo je gotovo hiljadu Srba Nevesinjaca, koji se svi odreda kunu u ono što im je sveto da niko ništa nije vidio i da niko ništa ne zna,– navodi Omerika.

Pravosnažnom presudom Krsto Savić je u aprilu 2011. osuđen na 17 godina zatvora zbog progona bošnjačkog i hrvatskog stanovništva s područja Nevesinja, Bileće, Gacka i Kalinovika. Savić, bivši načelnik Centra službi bezbjednosti Trebinje, proglašen je krivim za zločin protiv čovječnosti jer je planirao i naredio progon stanovništva zatvaranjem, deportovanjem, ubistvima i drugim nečovječnim djelima. Poslije procesa Krstiću i Mučibabiću, Posebni odjel Tužilaštva za ratne zločine BiH se ušutio, iako postoje mnogobrojna svjedočanstva u kojima se spominju još desetine direktnih izvršilaca zločina nad Bošnjacima Nevesinja. Kroz brojne izjave, pogotovo svjedoka koji su preživjeli zločine, Tužilaštvu su dostavljeni brojni dokazi u kojima se imenom i prezimenom spominju nalogodavci zločina. Tužilaštvo šuti, a jedan po jedan od svjedoka umire.

Obilježavanja godišnjice ratnog zločina na Uborku

UBORAK I SUTINA: Već 25 godina, svakog 14.juna, u mostarskom naselju Zalik ukaže se iznova slika nemoći porodica mostarskih žrtava. Nemoći i tihe patnje zbog mraka nepravde, koji se nadvio nad gradom sunca.

Bile su to prve mostarske žrtve, koje su mučki ubijene na lokalitetima Uborak i Sutina od ruke komšija Srba, uz apsolutnu podršku i asistenciju Vojske Jugoslavije. Iako se ovaj slučaj u pravosudnim krugovima tretira kao prvi slučaj masovnog zločina na području Hercegovine i prvi slučaj otkrivanja masovne grobnice u Bosni i Hercegovini, za ubistva 114 mostarskih civila (od kojih je 85 bošnjačke, a 29 hrvatske nacionalnosti), do sada niko nije odgovarao.

Mostarski civili su 13. juna 1992. pokupljeni su iz atomskog skloništa u mostarskom naselju Zalik ili u racijama iz svojih privatnih kuća i stanova. Srpski vojnici uveče su došli i odveli sve muške – od nepunih 15 do 80 godina, da bi nakon mučenja i ubijanja bili bačeni u dvije grobnice u Uborku i Sutini.

Na lokalitetu gradske deponije Uborak strijeljano je 88, a na lokalitetu Sutina 26 nedužnih građana Mostara.

Bio je dječak kada su mu Srbi ubili oca i majku: Adnin Hasić

Adninu Hasiću, tada dječaku, u ovom velikom zločinu ubijeni su i otac i majka.

„Kad su ekshumirane grobnice na Uborku i Sutini krajem avgusta 1992.godine, onda smo nakon identifikacije moja sestra i ja saznali da su nam roditelji strijeljani.

Teško je bilo šta kazati nakon 25 godina i činjenice da nisu procesuirana ova ubistva nad našim najmilijim. Možda je šutnja najbolji odgovor za pravosudne institucije koje 25 godina šute kada je riječ o odgovoru na ovaj zločin", kaže Adnin, koji je i predsjednik Udruženja porodica stradalih na Uborku i Sutini.

Naredba generala Perišića za artiljerijsko djelovanje po Mostaru 19.aprila 1992. (Kliknite na sliku za uvećati)

TAJNA RUKA ŠTITI GENERALA PERIŠIĆA: Cijeli slučaj opisanog zločina istražen je i najvećim dijelom dokumentovan još krajem prošlog stoljeća, međutim, on nikada u Tužilaštvu BiH nije smješten među prioritetne predmete. Srbijanski agresori se nisu trudili previše skrivati zločin, neki od civila su preživjeli, dobro je poznata i linija komandovanja, ali do sada ni optužnice, ni suda!?

Kako je to moguće? Haški sud se nije na pravi način pozabavio ovim zločinom, iako je Redžep Karišik, jedan od preživjelih svjedočio na suđenju Vojislavu Šešelju, koji je prvostepenom odlukom Suda u Hagu oslobođen odgovornosti za ovaj, ali i druge teške zločine.

Glavnokomandujući Bilećkog korpusa bivše JNA (u to vrijeme preimenovane u Vojsku Jugoslavije) i srpskih snaga, general Momčilo Perišić u haškoj optužnici nije niti pomenut!
Prema haškoj optužnici Perišić se teretio za granatiranje Zagreba, Zadra, Sarajeva, kao i masovna ubistva bošnjačkih muškaraca u Srebrenici, ali ne i za razaranja i svakodnevno granatiranje Mostara i ubistva oko 700 Bošnjaka i Hrvata u Mostaru.

Nema nikakve sumnje da je general Perišić imao pod svojom punom kontrolom sve srpske jedinice u Mostaru i istočnoj Hercegovini. U tom kontekstu, svakako treba sagledati i veliki zločin u Sutini i Uborku.

Ppreživio strijeljanja u Uborku: Redžep Karišik

Oni koji su istraživali razloge zločina, tvrde kako nije bilo nikakvog vojnog razloga za ubistvo civila, koji nisu ugrožavali bilo koga.

Vrijeme počinjenja zločina u Sutini i Uborku, poklapa se sa očiglednom implementacijom dogovora Karadžić - Boban u Gracu, o obustavi vojnih aktivnosti između Srba i Hrvata,
s' ciljem razmjene teritorija, prema kojoj su srbijanske snage trebale napustiti dolinu rijeke Neretve u zamjenu za "posavski koridor".

Neko je svjesno zločin u Uborku i Sutini uspio useliti u hašku optužnicu Vojislavu Šešelju, unaprijed znajući za nepostojanje valjanih dokaza za to i da će je vrstan pravnik, što se Šešelju ne može osporiti, bez većeg zahmeta oboriti.

Uz sinhronizovano djelovanje s' onima koji su iz arhive Radio Mostara uništili zlata vrijedan dokaz, snimke čestih ponoćnih prijetnji generala građanima Mostara, ta tajna ruka u Hercegovini je zaštitila Perišića.

To su bili dokazi, koji van razumne sumnje dokazuju direktnu umiješanost i kontrolu generala Perišića nad agresorskim trupama u Mostaru u periodu april-kraj juna 1992.godine. Napominjemo, general Perišić je 28.februara 2013.godine, pred Međunarodnim tribunalom u Hagu, pravosnažno oslobođen optužbi za ratne zločine.