Kolumne
Bosanski jezik nije politički, njime se u Bosni govori otkako se za nju zna i piše pismom bosančica
BOSNA, BOŠNJACI, BOSANSKI JEZIK I BOSANČICA
|
|
Autor: Prof. dr. Jusuf Mulić
Objavljeno: 08. November 2017. 20:11:01
|
POVOD RASPORAVI -
Povodom 823. godišnjice Povelje Kulina bana koju je izdao Dubrovčanima 29. kolovoza (augusta) 1189. godine, u organizaciji Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti krajem kolovoza (augusta) održana je javna tribina o bosanskom jeziku naslovljena sa Lingvistička demitologizacija povelje Kulina bana. Za ovu tribinu sam dobio poziv, na kojemu sam se zahvalio, ali na njoj zbog boravka u inostranstvu nisam mogao prisustvovati. Moja primjedba organizatorima tribine bila je da je naslov umjesto dijelom na latinskom u cjelini trebalo napisati na bosanskom jeziku.
Iako nestručnjak za jezička pitanja, odavno prikupljam građu o bosanskom jeziku i pismu bosančica, koja nepobitno potvrđuje njegovo dugovječno postojanje i opstojnost, pa nema nikakve potrebe da ga se brani. Ali, to ne znači da ne treba iznositi nepoznate dokaze o njegovom postojanju, a upravo je to cilj ovoga priloga.
Narodna Skupština Republike Srpske na Palama je 1991. godine donijela Zakon o službenoj upotrebi jezika i pisma, a srpski jezik i ćirilično pismo proglasila službenim.
U amandmanima izmijenjenom Ustavu Republike srpske koji je na snazi navedeno je da je Republika Srpskadržava srpskog naroda i svih njenih građana, dakle ne tri konstutivna (od lat. constitui=utemeljiti) naroda, a o jeziku je rečeno da je u Republici u službenoj upotrebi srpski jezik ijekavskog i ekavskog izgovora i ćirilično pismo, a latinično pismo na način određen zakonom. Na područjima gdje žive druge jezičke grupe, u službenoj upotrebi su i njihovi jezici i pisma, na način određen zakonom.
Ta vještačka tvorevina sebe je proglasila državom, Bošnjacima i Hrvati su svrstani u sve njene građane, a danas priznati kao konstutivni, što bi trebalo značiti ravnopravni narodi, u najnovije vrijeme bosanskom jeziku je osporeno pravo postojanja, pa se učenicima bošnjačke narodnosti izdaju svjedočanstva kao da su učili i polagali srpski jezik ili jezik bošnjačkog naroda. Za ono malo učenika Bošnjaka koji su naseljeni u graničnim općinama s RS, susjedne općine u Federacija BiH organizovale su prijevoz do škola u kojima se uči bosanski jezik. Ono što je u svemu najčudnije je što nema nikoga da ovaj cirkus za sva vremena zaustave.
Nema nikakve sumnje u činjenicu da su počev od Garašaninovih Načertanija s kraja prve polovine XIX vijeka posrbljivani Vlasi u Bosni, jer do tada u njoj nikakvih Srba nije bilo, potpomognuti izvornim Srbima iz južne Mađarske (kojima će se savez s njima kansije o glavu obiti), išli unaprijed dobro utvrđenim stazama, pa su čitav postupak posrbljenja Bosne i bosanskih muslimana, provodili po etapama. P r v a od njih bila je da su bosanski muslimani Turci, ali su slabi Turci kad za 415 godina godina prisustva Osmanalija u Bosni (1463-1878) nisu naučili turski, a ako su Turci onda proizlazi da su napustili maternji i prihvatili jezik pokorenog naroda, d r u g a, njihovo fizičko istrebljenje i t r e ć a, odricanje postojanja bosanskog jezika i njegovo proglašavanje poilitičkim. Što bi se u Bosni reko: došli divlji da istjeruju pitome.
Ako je bosanski jezik politički, onda njime govore Milorad Dodik i njegovi podanici, jer srpski ne znaju, a on ga do kraja života ne može naučiti. Bosanski Srbi jezik kojim govore mogu zvati onako kako im je volja, ali to pravo ne mogu odricati drugima.
Jezik se u govornu praksu ne uvodi zakonima, ali se zakonima može odbraniti od napasti. Svjedoci smo nastavka posrbljivanja lijepog bosanskog suhoparnim ekavskim srpskim jezikom. Sve je manje koristi infinitiv, pa se se umjesto on će ga ubiti kaže on će da ga ubije, sati su postali časovi itd. Na elektronskim sredstvima obavještavanja više je ekavštine nego ijekavštine i, se ovako nastavi, srpski će jezik da ubije bosanski. Danas u Bosni čistim bosanskim jezikom naljepše govore nepismeni ili nedovoljno pismeni ljudi, a sasvim izuzetno i poneki intelektualac. I umjesto da doprinose očuvanju vlastitog jezika, utrkuju se koji će više stranih riječi upotrijebiti. Valjda da opsjene neuke. Zato nije potrebno gubiti vrijeme na odbranu bosanskog jezika, nego treba donijeti Zakon o upotrebi bosanskog jezika štolavskog narječja i ijekavskog izgovora, s ravnopravnom upotrebom latiničnog i ćiriličnog pisma, obavezno na području FBiH. Zakonom bi se, osim zabrane upotrebe stranih riječi, ukoliko za njih postoje istoznačnice u bosanskom jeziku (umjesto konstitucija=utemeljenje, umjesto restitucija=povrat itd.), što se poglavito odnosi na oblast zakonodavstva, a javna sredstva obavještavanja, napose elektronička, na obaveznu upotrebu bosanskog jezika.
Bošnjačka akademija nauka i umjetnosti bi, umjesto javnih tribina kojima u većini slučajeva prisustvuje desetina sudionika, zbog nipodaštavanja kulture jednog od tri konstitutivna naroda, trebala protiv Republike Srpske podnijeti tužbu Sudu za ljudska prava u Strazburu (Strasbourg).
O BOSANSKOM JEZIKU I PISMU-
Otkako se zna za Bosnu, u njoj se govorilo bosanskim jezikom,[1] štokavskog narječja i ikavskog izgovora, a do dolaska Osmanlija, pisalo se isključivo pismom bosančica i to onako kako se i govorilo.
Srbi su svim silama nastojali naziv bosanski jezik proglasiti političkim. O tome Dževad Juzbašić kaže:[2]
Apsurdna je, dakle, tvrdnja da je naziv bosanski jezik politički naziv, vještački isforsiran, neutemeljen, najbolji dokaz te apsurdnosti je vitalnost samog naziva i njegova sposobnost da opstane. To što je i njemu (kao i u svakom drugom nazivu jezika) nužna politička podrška, ne govori uopće o njegovoj ispolitiziranosti i vještačkom porijeklu. Svaki naziv jezika ispolitizirana je pojava, jer on je političko a ne naučno pitanje. Ali, ako je naziv zaista samo politička tvorevina, on ne može opstati, jer nema unutarnje značajke vitalnosti da preživi. Svako vještačko nastajanje historija odbacuje. Ostaje samo ono što je organski stvoreno, organski u smislu historijske zakonitosti nastanka i razvoja. A naziv bosanski jezik (naglasio JM), upravo je takva pojava.
A Muhsin Rizvić dodaje:[1]
 Naslovna strana Ispoviednika prevedenog iz 1630. godine |
BOSANSKI JEZIK -
Prevazilazilo bi okvire ovoga priloga i piščevo poznavanje ove oblasti, dublje upuštanje u pojedinosti o porijeklu i historijatu bosanskog jezika i pisma bosančica. Zato će ove biti podastrti materijalni dokazi, koje iznesene pretpostavke o vremenu njihove pojave, koji to zorno potvrđuju. To se, osim prizemne promičbe, ničim ne može osporiti.
Prilikom popisa stanovništva 2012. godine u Bosni i Hercegovini se 1, 866.585 ili 52,8% izjasnilo se da govori bosanskim jezikom[5] a osim toga, u Srbiji 138.871, Crnoj Gori 33.077, Hrvatska 16.856, Kosovo 28.898, Turska (1965) l17.27 kao maternji jezik, 2.345 kao jedini i 34.892 kao drugi jezik uz maternji, te Zapadna Evropa i Sjeverna Amerika l50.000.
U Rimu je 1630. godine u izdanju Svete kongregacije za promičbu vjere objavljen Ispoviednik, čiji je autor bosanki franjevac Stjepan Matijević Solinjanin (po šumovitom brdu u tuzlanskome predgrađu Solina o.p.) a na naslovnoj strani doslovno napisano: Preneseno (prevedeno o. p.) od jezik bosanski. [6]
Bošnjak Muhammed Hevaija Uskufija/Uskopljak čiji je pseudonim bio Hevai (Visao je 1631. godine Bosansko-turski rječnik/Magbul-i Arif. [7]
 Obnovljeo izdanje Uskufijinog Bosansko-turskog rječnika iz 1631. godine |
Nezavisno od Uskufije, franjevac Matija Divković, napisao je 11632. godine Tursko-bosanski rječnik.[8]
ODAKLE RJEČNICI NEPOSTOJEĆEG JEZIKA - Govoreći o jeziku kojim se govori u Bosni, putopisac Evlija Čelebija kaže:[9]
Narod se u ovim krajevima u pučkom govoru zove Bošnjaci (Bosnak/Bošnjak). Samo, draže im je kad se kaže Bosanci (Bosnewi). Kao što je čist njihov jezik, tako su i oni sami, bistri ljudi koji sve ispravno prosuđuju. …Učenjanci i pjesnici šeher-Sarajeva napisali su jedan rječnik na bosanskom jeziku.
 |
Bunjevci su za sebe navodili da govore slavensko-bosanskim jezikom. Franjevac Mihajlo Radnić, koji je djelovao među Bunjevcima u Bačkoj, izjavio je početkom XVIII stoljeća da govori slavensko-bosanskim jezikom.[10]
Nakon okupacije Bosne i Hercegovine, Austro-Ugarska Monarhija je priznala bosanski jezik kao zemaljski i od pojedinih autora naručila odgovarajuće udžbenike. Jedan od njih je i prva je gramatika za međuvjersko školstvo u Bosni i Hercegovini, koju je pod naslovom Gramatika bosanskog jezika za srednje škole napisao Frane Vuletić, a objavila Zemaljska vlada za BiH 1890. godine. Gramatika je doživjela je više izdanja. Na zahtjev Kluba Srba poslanika u Bosanskom saboru (ustrojen 1905. godine), od 1908. godine nosila je naziv Gramatika srpsko-hrvatskog jezika.
PISMO BOSANČICA -
 Azbuka crkvene ćirilice i bosančice |
Prikupljajući građu o posljednjim ostacima bosančice među Bošnjanima, Muhamed Hadžijahić je pronašao brojne oblike njenih pismena (slova),[11] koje su se stoljećima njegovale, napose u begovskim (plemićkim) porodicama sve do naših dana. Ono što posebno treba istaknuti, jeste činjenica da su i žene u Bosni[12] i Sandžaku[13] bile pismene i da su se služile samo njima poznatim posebnim odlikama bosančice, a svoje znanje su prenosile na svoju djecu.
O načinu na koji su djeca obučavana pismu bosančica, Ćiro Truhelka kaže:[14]
Muslimansku djecu nisu tom pismu poučavali putujući daskali ili meštri, nego rođena majka ili koji stariji kući privrženi i s njom srasli sluga ili dvorjanin, vješt tome pismu.
Da je Truhelka u pravu, potvrđuje pismo Đul-hanume Filipović nekoj Fehme-hanumi i Muhamedagi, napisano latiničnim pismom, u kojemu je ispisala slova pisma bosančica, uz napomenu: To je mene moja mati naučila.[15]
 Pismo Đul-hanume Filipović prijateljima sa ispisanim slovima bosnačice |
Osnovana je pretpostavka da se pismo bosančica u Sandžaku zadržala sve do pred Drugi svjetski rat. [16] To se vidi iz jednog izvještaja između dva svjetska rata, u kojemu je priložen slovarnik pisma bosančica[17] iz Pljevalja.[18]
 Pismo nepoznate djevojke pisano pismom bosančica jednom odmetniku u Sandžaku prije Drugog svjetskog rata |
 Begovska bosančica u Bosanskoj Krajini i u Hercegovini |
Pismom bosančica služili su se bosanski begovi, koji su obavljali razne vojno-upravne dužnosti, kako u međusobnom obraćanju, tako i u obraćanju Dubrovačkoj republici, hrvatskim i mletačkim dužnosnicima.
Koji je prvi tekst napisan bosanskim jezikom i pismom bosančica, do danas nije pobliže utvrđeno. Možda je to, ipak, natpis na hramu Crkve bosanske, zadužbini Kulina-bana sagrađena u vrijeme njegove vladavine (1180-1204) u selu Muhašinovići (Visoko).[19]
Ako je natpis ispisan pismom bosančica, onda je i jezik uz koji je ona vezana, bosanski. To je osnova koja potvrđuje Juzbašićevu pretpostavku i Rzivićevu i Čelebijinu potvrdu.
Sve povelje, koje su izdavali bosanski vladari i gospodari feudalnih oblasti, pisane su na bosanskom jeziku i pismom bosančica. Koliko se do danas zna, prva povelja pisana na bosanskom jeziku i pismom bosančica, bila je ona koju je ban Kulin izdao Dubrovčanima 29.augusta/kolovoza 1189. godine[20] o pravu slobodnog prolaza kroz Bosnu i slobodnoj trgovini po njoj. Samo su povelje, koje su se odnosile na međunarodne ugovore, napisane i na latinskom jeziku pismom latinica, što je u diplomaciji uobičajena praksa, ali srpskim jezikom i staroslavenskim crkvenim pismom, koje je tada bilo zvanično u Srbiji, nije napisana nijedna.
Povelja bana Kulina izdata Dubrovčanima o pravu slobodnog prolaza kroz Bosnu i o slobodnoj trgovini po Bosni od 29. kolovoza/augusta 1189. godine
Prijevod Povelje pisan pismom bosančica latiničnim pismom
 |  |
Svi tekstovi na grobnim spomenicima u Bosni, pisani su na bosanskom jeziku i pismom bosančica.
 |
I oporuke bosanskih dostojanstvenika, pisane su na bosanskom jeziku i pismom bosančica. Tu spadaju i one koje su sastavljane u Slavjanskoj kancelariji Notarijata Dubrovačke republike. Među njima je i čuvena opruka gosta Crkve bosanske Radina Butkovića od 15. siečna ( jnauara) 1465. godine.[21]
Prva stranica oporuke gosta Radina Butkovića sastavljena u Slavjanskoj kancelariji Notarijata Dubrovačke republike 15. siječna 1465. godine |
Tekstovi Crkve bosanske pisani su na bosanskom jeziku i pismom bosančica (molitvenici, misali, apokalipse, razni književni uradci i dr.). Među tim tekstovima ljepotom kaligrafskog ispisivanja pismena (slova), ističu se Zbornik Krstjanina Hvala, poznat pod nazivom Hvalov Zbornik [22] i Glagolski misal Hercega Hrvoja (Vukčića Hrvatinića o.p.). [23]
Naslovna stranica pisma Radosava Krstjanina Gojsavu krstjaninu i minijatura iz Hvalovog zbornika |
Zahvaljujući istraživanjima velikog poznavaoca prilika u srednjovjekovnoj bosanskoj državi Đure Baslera, na temelju brojnih pisanih spomenika koje je pronašao, danas se pouzdano zna da je Crkva bosanska još između 1175. i 1180. godine imala svoje Visoko duhovno učilište, koje je nazvao filosofskim,[24] a kao mjesto u kojemu se nalazilo uslovno je opredijelio u selu Milama (u župi Visoko). [25] Postojanje visokog učilišta, također, na temelju pisanih spomenika, potvrdio je i Dominik Mandić, koji ga je nazvao duhovnim i smjestio u selo Gornja Bila, [26] čiji je današnji ijekavizirani naziv Bijela (u župi hercegovačka Neretva, danas Općina Konjic).
Iako pitanje mjesta u kojemu se nalazilo Visoko duhovno (filosofsko/) učilište Ckve bosanske nije opredeljujuće, koliko činjenica da je postojalo, može se s velikom sigurnošću prihvatiti da se nalazilo u selu Gornja Bijela. Ono je imalo sve potrebne uslove da u njemu bude jedno takvo učilište:
a) U zaseoku ovoga sela Butkovina, živjela je porodica Butković, jedna od najuglednijih strojničkih porodica Crkve bosanske. Ona je ovoj Crkvi podarila veći broj krstjanica, krstjana, staraca i gostiju. Nije isključeno da su i neki od velikih gostiju, a možda i sami did, bili iz ove porodice. U oporuci gosta Radina Butkovića, navedena su čak četiri gosta: sam Radin Butković, njegovi nećaci Radivoj Priljubović, gost bijeljanski i Radin Seoničanin, gost seonički, te sin njegovog nećaka gosta Radoja Prilubovića gost uskopaljski Vuk Radivojević.
b) Zahvaljujući ugledu porodice Butković i visokim činovima koje su pripadnici ove porodice imali u strojničkoj hijerarhiji Crkve bosanske, u selu Bila bilo je sjedište bijeljanskog gostiluka, koji je pokrivao široko područje župa Neretva, Vrabač, Dbar/Borovac i Debreka/Kom, a vjerovatno i dijelove ili cjelinu župa Nevesinje, Viševa i Zagorje (područja današnjih općina Jablanica, Konjic, Nevesinje i Kalinovik).
c) Poslije trobrodnog hrama koji je u današnjem selu Muhašinovići sagradio ban Kulin između 1182. i 1204. godine, trobrodni hram u selu Bijela, možda uz onaj u trgu Hoča/Foča, bio je najveći u srednjovjekovnoj bosanskoj državi. Uz hram je bila velika nekropola, s preko 70 stećaka i nekoliko stotina grobova bez posebno uređenih spomenika.
d) Selo Bila ima izvanredan geografski položaj: bilo je u blizini glavnog rimskog druma (kasnije nazvanog mostarska džada), koji je išao od juga (Mostara) prema sjeveru (Sarajeva) Bosne, a istovremeno je bilo dobro zaklonjeno od nepoželjnika.
Polaznici ovoga učilišta bili su krstjani[27] Crkve bosanske, među kojima pripadnici porodice Butković i njihovi brojni srodnici, krstjani i strojnici Crkve bosanske. U ovom su učilištu naukovali i sinovi bosanskih feudalaca, koji su bili pripadnici Crkve bosanske.
U učilištu je posebna pažnja bila posvećivana pismu bosančica (naglasio JM) i naukovanju ispisivanja njenih pismena (slova) krasnopisom.
Polaznici Visokog (filosofskog/duhovnog) učilišta Crkve bosanske u Gornjoj Bijeloj izučavali, ne samo teološke, nego i filosofske i prirodne nauke i filologiju, s posebnim naglaskom na latinski jezik. Time je polaznicima omogućavano da dobiju izuzetno dobro i široko obrazovanje.
U Učilištu je posebna pažnja posvećivana stilistici jezika. To se lijepo vidi iz punomoći gosta Radivoja Priljubovića, koji je još početkom 1470. godine bio na dužnosti gosta bijeljanskog gostiluka, a punomoć je napisao u selu Bila (Bijela) 23. februara 1470. godine. Njome je opunomoćio rođaka Tvrtka Brajanovića (unuka gosta Radina Butkovića) da, zajedno s Cvjetkom Radojkovićem, krstjaninom, može preuzeti njegov polog koji je bio pohranjen kod umrlog gosta Radina Butkovića i poklade koje mu je ovaj zavještao. Puni tekst punomoći glasi: [28]
U ime Božje, neka bude obznanjeno gospodu knezu i dubrovačkim plemićima, da ja gost Radivoj Priljubović, kojemu god čovjeku predoči ovo naše pismo, dragovoljno imenujem za svoga opunomoćenika Tvrtka Brajanovića i s njim šaljem Cvjetka Radojkovića, krstjanina da mi donesu ono što se može isposlovati od svih mojih stvari gore spomenuti, kao da sam ja lično prisutan, te da moj punomoćenik Tvrtko Brajanović može uz potvrdu učiniti sve od onoga što mi se duguje ili što dugujem … od moga pologa. Ako moj opunomoćenik štogod uzme i povrati nazad, neka to moj prokurator može postići s potvrdom Dubrovačke kancelarije, kako gore i piše. I za veću vrijednost, ja gost Radivoj Priljubović, zapisah svojom rukom pred svjedocima, dubrovačkim podanicima Tvrtkom Brajanovićem i Bogčinom Stoislićem. Pisano u Biloj (Bijeloj), 1470., misica veljače[29]
Nema sumnje da je ovo preteča okvira u kojemu se i danas pišu punomoći. Osim toga, mnogi bi se današnji visokoobrazovani ljudi, pa čak i oni koji se nekim od južnoslavenskih jezika (bosanski, hrvatski, srpski, crnogorski) bave kao pozivom, namučili da sastave ovako stilski savršen tekst.
U XV i XVI stoljeću carski fermani i namjesničke bujruldije, koje su se odnosile na Bosnu, ali su upućivane i Dubrovčanima, pisane su na bosanskom jeziku i pismom bosančica.
U jednom rukopisu iz druge polovine XV stoljeća, koji se nalazi se u Biblioteci Aya Sofiya[30] u Istanbulu, [31] sadržani su navodi o bosanskom jeziku kojim se govorilo na dvoru u Istanbulu. O tome Mustafa Ćeman kaže: [32]
Pored arapskog, turksog i perzijskog jezika, sastavljanja i prepisivanja njegovih rječnika, naši su pisci izučavali i bosanski jezik. Oni sastavljaju rječnike bosansko-turskog jezika. U drugoj polovini XV st. priređen je četverojezični priručnik- na araspskom, perzijskom, grčkom i bosanskom jeziku-koji je služio sultanima za učenje stranih jezika. U tome priručniku, naš bosanski jezik ravnopravno stoji uz tadašnje vodeće jezike Istoka-arapski, perzijski i grčki…
Ovo je u svome Putopisu, potvrdio i Benedikt Kuripešić ili Kuripečić/njem. Curipeschitz. On je naveo da je bosanski dio izaslanstva sultan Sulejman I Zakonodavac/Veličanstveni, pozdravio na bosanskom jeziku riječima: Dobro došli i jeste li dobro putovali. [33] Kao i u svim zaposjednutim zemljama, Osmanlije su i u Bosni uvele turski jezik i osmanlijsko-tursko pismo kao službene, kojima se služilo u administraciji, vojsci, školama i dr., ali ga Bošnjani, odnosno Bošnjaci (tur. Bošnak), nisu prihvatili. Narod u Bosni, ni za više od četiri stoljeća prisustva Osmanlija nije ga ni naučio ni prihvatio, nego je i dalje nastavio govoriti bosanskim jezikom (naglasio JM). Na žalost, s pismom bosančica, stvari su završile lošije, jer je među širokim slojevima Bošnjaka skoro zaboravljeno. Njegovala se još samo u plemićkim porodicama.
Bosanskim jezikom govorili su svi dostojanstvenici Osmanskog carstva porijeklom iz Bosne. Evo šta je s tim u vezi zabilježeno u kalendaru Bošnjak: [34]
Mehmed-paša Sokolović nije se stidio govoriti svojim materinskim jezikom ni onda, kada se je popeo do najveće časti velikog vezira. Turska nam istorija (tarih) kazuje, da se je tada u kancelariji velikog vezira govorilo samo bosanski… (naglasio JM).
Sve osmanske isprave s početka osmanske vlasti, pisane su na bosanskom jeziku i pismom bosančica: sultana sandžakbezima u Bosn, a bosasnki begovi, koji su obavljali razne vojno-upravne dužnosti, i sandžabezi Bosne u međusobnom obraćanju ili u dopisivanju s Dubrovačkom republikom, hrvatskim dužnosnicima i mletačkim duždovima, pisane su su na bosanskom jeziku i pismom bosančica.
Pismo sultana Bajazida II Pismo hercegovačkog sandžakbega hercegovačkom sandžabegu Hamza-bega Obrinovića Mustafa-begu Milojeviću Dubovčanima |
Poljički statut[35] iz 1619. godine pisan je pismom bosančica.
Prvi list rukopisa Poljičkog statuta iz 1619. godine |
Nažalost, Bosanci su vremenom napustili pismo bosančicu i prihvatili latinicu.
Bunjevci su za sebe navodili da govore slavensko-bosanskim jezikom. Franjevac Mihajlo Radnić, koji je djelovao među Bunjevcima u Bačkoj, izjavio je početkom XVIII stoljeća da govori slavensko-bosanskim jezikom[36].
Bošnjaci u Bosni bosanskim jezikom govorili i kroz dugih oko 416 godina, koliko je trajalo prisustvo Osmanlija, a bosanskim jezikom govorili su i Bošnjaci nastanjeni drguim dijelovima Osmanskog carstva kojima su bili nastanjeni, dakle, oni koje velikosrbi nazivaju Turcima. A slabi su Turci ako su zaboravili maternji jezik ili dorbi Bošnjani ako ga za 416 godina nisu naučili, jer nisu htjeli. Bosanski jezik od Bošnjaka su naučili Vlasi i Arbanasi, ali kao Romani, njihova neprosvjećena većina još uvijek ima teškoća pri izgovoru glasa ha, koji jednostavno zanemare (hiljadu-iljadu, hrana-rana, ham-am, Hercegovina-Ercegovina, Hilmija-Ilmija i dr.).
O bosanskom jeziku i pismu bosančica do sada su napisani brojni radovi raznih razina i kakvoće, ali je za upoznavanje njihove historije i ovo dovoljno.
FUSSNOTE:
1] Prilikom popisa stanovništva 1991. godine, 1,631.191 stanovnik Bosne i Hercegovine ili 37,3%,% izjasnilo se da im maternji jezik bosanski (FZS, Statistički bilten broj 233, oktobar 1993). Na Saboru muslimanskih intelektualaca, koji je održanu Sarajevu 1994. godine, izdat je Proglas o bosanskom jeziku, u kome je zatraženo da se tome imenu vrati pravo javne upotrebe . To se i ostvarilo na Kongresu vijeća bosanskih intelektualaca 1995. U Bihaću je 1998. godine održan Simpozijum o bosanskom jeziku, u Tuzli od 1997. godine izlazi časopis Bosanski jezik, a o bosanskom jeziku do danas je objavljen veći broj radova.
2] Juzbašić, Dž.: Jezičko pitanje u austro-ugarskoj politici u Bosni i Hercegovgini pred Prvi svjetski rat, Sarajevo, 1973.
3] Rizvić, M.: Bosna i Bošnjaci: Jezik i pismo, Sarajevo, 1996.4] Rizvić je , zacijelo, pri tome mislio na stvarni početak uspostave bosanske državnosti, a pouzdano od vladavine bana Kulina (1182-1203/1204), odnosno izdavanja njegove Povelje Dubrovčanima o slobodi kretanja po Bosni i slobodnoj rgovini od 29. kolovoza/ (augusta) 1189. godine. A Bosna je, uz Hrvatsku, jedna od rijetkih zemalja koja dan obnove državnosti slavi kao dan državnosti
5] Popis stanovništva, domaćinstava i stanova u Boasni i Hercegovini 2013.-Rezltati popisa, Agencija za
statistiku Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 2016.
6] Naslovna strana je navedena u Bibliografiji franjevca Bosne Srebrene, Sarajevo, 1991.
7] Rječnik je 1942. godine objaavio Derviš Korkut pod naslovom: Makbul-i ‚arif (Potur-Šahidija), Uskufi
Bosnevije, Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, godina 54, 1942.
8] Rječnik se čuva u bibloteci Franjevačkog samostana u Fojnici.
9] Čelebi, E.: Putopis, u prijevodu Hazima Šabanovića, Sarajevo, 1959.,121.
10] Evetović, M.: Natuknica Bunjevci, Hrvatska enciklopedija, Sveska 3, 1942, 522.
11] Hadžijahić, M.: Građa o posljednjim ostacima bosančice: Dodatak, Anali Gazi Husrevbegove biblioteke, 11-12, 1985.101-111
12] Muhamed Hadžijahić je, među ostalim, naveo i dva zanimljiva pisma: prvo kojr je caru Franji Josipu I, 1879. godine napisala Begzada-Bega-hanuma Gavrankapetanović, iz nevesinjskog begovskog roda Bašagić, u kojemu se žalila na nezakonito prisavajanje neke njene zemlje, a drugo koje je neka travnička begovica napisala Narodnom odboru sreza Travnik 1948. godine kojemu se žalila na nacionalizaciju njene imovine.
13] Muhamed Hadžijahić: Posljkednji ostaci bosančice: Dodatak, n.dj. ) i Vojislav Bogičević (Pismenost u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1975., donijeli su jednu odliku bosančice kojom su se koristile žene u današnjem Sandžaku.
14] Truhelka, Ć.: Porijeklo bosanskih muslimana, Hrvatska smotra, 2, Zagreb, 1934. i Poseban otisak
15] Preuzeto iz DODATKA radu Muhameda Hadžijahića Građa o posljednjim ostacima bosančice.
16] Ako su stanovnici Sandžaka govorili bosanskim jezikom i pisali pismom bosančica, koju su brižno njegovali i očuvali kroz više od pet stoljeća, kako bi onda mogli biti Srbi.
17] Kad su žandarmi uhvatili dvojicu muslimanskih odmetnika u okolini Pljevalja, kod jednog od njih pronašli su pismo njegove djevojke, pisano pismom bosančica. Tako je učinjeno zbog bojazni da pismo, pisano ćiriličnim ili latiničnim pismom, ne bi palo u ruke žandarma.
18] Ovaj slovarnik bosančice pronašao je Muhamed Hadžijahić i objavio u DODATKU radu Građa ompolsjednjim ostacima bosančice.
19] Ova je ploča sačuvana i izložena je ispred Zemaljskog muzeja u Sarajevu.
20] Ovo je prvi zvanični spomenik o postojanju srednjovjekovne bosanske države, koji je napisao neki njen vladar, pa se s pravom može uzeti kao pouzdan nadnevak njene državnosti. Ona će, nakon nešto više od 754 godine biti obnovljena na Prvom zasjedanju Zemaljskogantifašističkog vijeća narodnoh oslobođenja Bosne i Hercegovine (ZAVNOBIH), održanom u Mrkonjić Gradu između 25. i 27. studenog/novembra 1943. godine.
21] Opuruku je u Notarskim spisima pronašao Ćiro Truhelka i objavio u radu Testament gosta Radina, Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu (GZM), 23, Sarajevo, 1911., 3.
22] Hvalov zbornik objavljen je u Sarajevu 1986. Godine.
23] Thallozy, L.: Glagolski misal Hercega Hrvoja u Eski-Saraju u Carigradu, GZM, 4, 1892., 2.
24] Basler, Đ.:Visoko učilište Crkve bosanske u mjestu Bosna, PREGLED, 65, Sarajevo, 1975.
25] Basler, Đ.: Gnosistički elementi u temeljima Crkve bosanske (Problem porijekla i starosti manihejske hereze u Bosni), Zbornik KULTURA, Sarajevo, 203-257
26] Mandić, D.: Bogumilska crkva bosanskih krstjana u knjizi Etnička prošlost Bosne i Hercegovine, Knjiga 2, Rim, 1967., 74-78.
27] U pisanim spomenicima i u historiografskoj literaturi nema navoda da su Visoko učilište pohođale i žene, iako se zna da su i krstjanice bile pismene i dobro osnovane.
28] Te punomoći pronašao je Ćiro Truhelka u Državnom arhivu u Dubrovniku (PROCURCANC, 1, 4’) i objavio u dodatku rada Još o testamentu gosta Radinai o patarenima, Glasnik Zemaljskog muzeja, 25, 1913, 372-373
29] Tako je doslovno napisano.
30] Dakle, osim što su ostavili ime bivšem bizantisjkom hramu Sveta Sofija (Aya Sofiya) i kad su ga pretvorili u džamiju, Osmanlije su i jednu bilioteku u istanbulu nazvali njenim imenom.
31] IBIS, broj 4739-4740.
32] Ćeman, M.: Bibliografija bošnjačke književnosti, 15-16.
33] Kuripešić, B.: Putovanje kroz Bosnu, Srbiju, Bugarsku i Rumuniju 1530. (prijevod s njemačkog), Sarajevo, 1950.
34] KALENDAR BOŠNJAK, 5, Zemaljska vlada za Bosnu i Hercegovinu.
35] Statut općine Poljica, u historiografiji poznat kao Poljički statut, predstavlja zbornik propisa poljičke općine, ali u cjelosti nije nastalo u isto vrijeme, nego u dugom periodu od 1400. ili 1144. do 1619. godine. Izdao ga je Vatroslav Jagić u četvrtoj svesci MHJSM, na njemački jezik preveli su ga Tomo Matić i Milan Rešetar, a na ruski Boris Dimitrijević Grekov.
36] Evetović, M.: Natuknica Bunjevci, Hrvatska enciklopedija, Sveska 3, 1942, 522.
