Mr. sci. Džavid BEGOVIĆ: Smatram da je ovo čisto pravna bitka i treba je podići na najviši nivo kroz ustavne sudove i sudove za ljudska prava uz upotrebu legitimnih pritisaka kao što su krivične prijave, bojkoti, protesti i sl.

Konačno se pojavila nada da će bosanski jezik ući u program institucionalne brige i njege što je u zadnjem stoljeću bilo apsolutno onemogućeno.
Akademik Dževad Jahić je pokrenuo ciklus tribina, u organizaciji Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti – BANU, koji je posvećen borbi za afirmaciju bosanskog jezika i koji se održava u kontinuitetu.
Na jučerašnjoj tribini posvećenoj poziciji bosanskog jezika u svjetlu zadnjeg popisa u BiH, koju je otvorio akademik Muhamed Filipović i čiji je uvodničar bio akademik Dževad Jahić, čini se da se konačno slegao mulj oko ovog pitanja i odvojila čista bistra voda bosanskog jezika koja se više neće dati zamutiti.
Pokušao sam na ovoj tribini iskristalizirati kompletnu problematiku oko bosanskog jezika i svesti to u četiri jasno zaokružena pitanja odnosno zaključka sa tribine:

1. Pitanje postojanja bosanskog jezika

Ovo pitanje je konačno riješeno. Skoro 1.900.000 građana BiH iz popisa 2013. je ovjerilo bosanski jezik kao jezik bošnjačkog naroda i drugih koji ga smatraju svojim.
Na ovakve rezultate su svakako utjecale mnoge institucije, ali i pojedinci koji su dali ogroman doprinos osvješćivanju, prije svega Bošnjaka, da svoj jezik nazovu pravim imenom. U toj borbi posebno treba odati priznanje prisutnom gosp. Sejfudinu Tokiću koji je svojim aktivnostima na terenu značajno pozitivno utjecao na brojke iz popisa.
Ja, lično, nikada nisam smatrao da treba dokazivati postojanje bosanskog jezika, jer je to za mene aksiom, dakle, temeljna istina koja se ne dokazuje. Oni, koji to ne znaju, neka nauče.

Smatram da, na pitanje naziva bosanskog jezika ili njegovo postojanje, više ne treba trošiti ni energiju ni vrijeme.

2. Pitanje prava na upotrebu bosanskog jezika
Ovo je prostor gdje treba ulagati napore da se Bošnjaci izbore za pravo na upotrebu bosanskog jezika, ne samo u RS-u već i u nekoliko kantona u FBiH u kojima ga, neshvatljivo, nazivaju bošnjačkim. Ovakvom stanju umnogome doprinosi pasivnost bošnjačkih predstavnika u vlasti ali i institucija.

Smatram da je ovo čisto pravna bitka i treba je podići na najviši nivo kroz ustavne sudove i sudove za ljudska prava uz upotrebu legitimnih pritisaka kao što su krivične prijave, bojkoti, protesti i sl.

3. Pitanje implementacije bosanskog jezika
Dobijena bitka za naziv bosanskog jezika ne znači i dobijenu bitku za bosanski jezik. Postoji plebiscit Bošnjaka kada je u pitanju pravo na upotrebu bosanskog jezika, ali, postoji totalna konfuzija, nesigurnost i neznanje kada je u pitanju njegova upotreba u praksi. Svjedoci smo da bosanski jezik, kojim se koriste mediji, bošnjački predstavnici u vlasti i vjerskim institucijama, nastavnici bosanskog jezika, lektori pa i drugi građani, daleko više liči na hrvatski nego na bosanski.
Slušao sam govore bošnjačkih lidere na tribinama i skupovima posvećenim bosanskom jeziku koji su prepuni kroatizama poput naputak, činbenik, ovrha, i sl. Ne mogu se oteti utisku da je to jako neodgovoran odnos prema svom jeziku, te da me jako podsjeća na komunističko vrijeme kada su se govornici upinjali da upotrijebe što više novokomponovanih ili uvoznih riječi kako bi ostavili utisak pametnih ljudi.
Jedan lektor bosanskog jezika, koji je iz poznate bošnjačke porodice, čovjek u islamu koji radi u jednoj profesionalnoj kući a koja se bavi njegovanjem bošnjačke kulture i jezika, potpuno je kroatizirao jednu moju knjigu ne samo pojmovno već i pravopisno. Bio sam začuđen, pa sam redakturu povjerio akademiku Jahiću koji je usput obavio i lekturu, te vratio moju knjigu u okvire standardnog bosanskog jezika.
Iz ova dva, gore navedena primjera se može zaključiti koliko smo duboko zagazili izvan topline i sigurnosti bosanskog jezika, a da pri tome gotovo da i nismo svjesni opasnosti kuda gazimo.

Smatram da je borba za povratak bosanskog jezika u život najvažnija, najodgovornija i najteža borba bošnjačkih intelekualaca iz ove oblasti, ali i nadležnih institucija odgovornih za zaštitu jezika.

4. Predstavljanje javnosti zaključaka sa tribina BANU
Održavanje tribina u zatvorenom prostoru BANU uz prisustvo malog broja, uglavnom nezaiteresovanih medija, je potpuno besmisleno jer se predavanja i govori drže istomišljenicima.
Mediji, koji dođu na tribinu, uglavnom se zadrže po nekoliko minuta i to prije početka tribine, skrate svoj prilog prema nahođenju na nekoliko sterilnih sekundi, te ga prikažu u zadnjim minutama informativne emisije kada je pažnja svih gledalaca blizu nule.
Takvo izveštavanje ne ostavlja nikakav trag na ciljne grupe. S druge strane, saopštenja za štampu koja BANU distribuira medijima, ne privlače pažnju medija jer nemaju skandalozni karakter. Tako, kvaliteni sadržaji govora prisutnih, ideje, elaborati, smjernice, strategije i svi drugi rezultati tribina ostaju uglavnom između četiri zida u ušima prisutnih aktivista. Konačno, osim potrošenog vremena i truda, održavanje ovakvih tribina nema posebnog društvenog značaja i pored najboljih namjera.

Smatram da BANU mora vršiti stalni pritisak na medije da objavljuju integralna saopštenja i video priloge sa tribina, te da im to postane i obaveza i navika. Isto tako, BANU treba vršiti pritisak na bošnjačke predstavnike u vlasti i institucije da implementiraju konkretne zaključke i prijedloge BANU kako bi se uveo red kada je u pitanju upotreba bosanskog jezika u školama, medijima i institucijama.