Dr. Fikret ARNAUT: Teravih namaz spada u dobrovoljne namaze (nafile) koja se obavlja u noćima najodabranijeg mjeseca Ramazani šerifa. Kod učenjaka islamskog fikha ovaj namaz spada u namaze Sunnet muekkeda (pritvrđenog sunneta). Teravih namaz je sunnet za ljude i žene. Prenosi se da je Ebu Jusuf upitao Ebu Hanifu r.a. o teravih namazu i kakva je uloga hazreti Omera o teravih namazu? Ebu Hanife je rekao: “Teravih namaz je sunnet muekkede. To nije novotarija koju je uveo Omer ibn hattab. Ono što je Omer uradio, uradio je na osnovu nečega što je preuzeo od Resulullaha a.s..

El-hamdulillahi vessalatu vesselamu ala resulillahi! Ve ba'du!

Prije upuštanja u elaboriranje gore naslovljene teme navodim dvije napomene:

Prva je: Fetva reisul-uleme objavljena 1993 g., čiji integralni tekst je:

REISOVA FETVA
Sarajevo, 29. džumadel-uhra, 1414 h.g.
13. decembra 1993 g.
Bismillahirrahmanirrahim
Imajući u vidu povijesnu činjenicu da su muslimani u Bosni još od dolaska islama u ove krajeve suniti hanefijskog mezheba (pravna škola), koji nikada svoju pripadnost ovome mezhebu nisu dovodili u pitanje, znajući za nerijetke pojave odstupanja od hanefijskog mezheba u vršenju pojedinih vjerskih obreda, naročito u posljednje vrijeme, čemu je uzrok dolazak naših muslimana u dodir s našom braćom – pripadnicima drugih mezheba – kako u zemlji tako i u iseljeništvu i muhadžerluku, slijedeći šerijatsko pravilo da su priznati mezhebi ravnopravni i da nije dozvoljeno samoinicijativno miješati njihove propise u području ibadeta (obredoslovlja) i konačno, polazeći od odredaba Ustavne odluke I.Z. u RBiH. Reisul-ulema Islamske zajednice u RBiH dr. Mustafa ef. Cerić izdao je

F E T V U O obaveznosti pridržavanja propisa hanefijskog mezheba u načinu vršenja vjerskih obreda u džamijama, mesdžidima, tekijama i na svim vrstama islamskih skupova. 1. Muftije, imami, starješine tarikata i svi drugi vjerski službenici u muftijstvima, odborima, institucijama i ustanovama Islamske zajednice u zemlji, iseljeništvu i muhadžerluku dužni su da se dosljedno pridržavaju propisa hanefijskog mezheba u vršenju vjerskih obreda u džamijama, mesdžidima, tekijama i na svim vrstama islamskih skupova. 2. Muftije, imami, starješine tarikata i drugi vjerski službenici dužni su poučavati svijet da nije dozvoljeno u području ibadeta samoinicijativno miješati propise priznatih mezheba, to jest u nekim slučajevima postupati po propisima jednog mezheba, a u drugim slučajevima po propisima drugog mezheba. 3. Pri sastavljanju udžbenika iz područja ibadeta voditi računa o tome da se ne povrijede načela hanefijskog mezheba. Reisu-l-ulema Dr. Mustafa ef. Cerić

Druga važna napomena je: Pitanja po kojima su se složili mudžtehidi jednog vremena postaju obevezujuća za sljedbenike islama. Nije dozvoljeno raditi suprotno njima. Među pitanjima po kojima postoji idžma´a (suglasnost mudžtehida jednog vremena) je i pitanje slijeđenja jednog od Četiri poznata i od Ummeta priznata mezheba:hanefisjkog, malikijskog, šafijskog i hanbelijskog. To je obavezujuće za e’avam (muslimane koji nisu postigli stepen idžtihada). Imam Haremejn – El-Džuvejni je u svome poznatom djelu „Burhan“ naveo: “Mudžtehidi su se saglasili da obični muslimani ne mogu da slijede lično bilo kojeg od ashaba r.a. nego im je obaveza da slijede mezheb imama koji su islamske propise kodificirali, pojasnili i zaokružili u cjeline- u posebne knjige i tako su zaštićeni od gubljenja i zaborava. Svi ti propisi su utemeljeni na ispravnim izvorima i prilagođeni su da ih mogu razumiti obični ljudi i lahko ih slijediti. Dok su mišljenja ashaba raštrkana i nisu sabrana i sačuvana na jedno mjesto kao posebni mezhebi, tako da bi neko ko bi htio da slijedi jenog od ashaba, zbog nedostataka zapisanog materijala, ne bi mogao doći do potrebnih riješenja.“ Također poznati učenjak Ibn Salah prenosi: “Od sada je obavezno slijeđenje jednog od četiri mezheba- jer su se oni rasprostranili i raširili kao kodificirani u zasebna djela što nije slučaj sa ostalima.“ Ovo je utvrđeno idžmaom (koncenzusom) mudžtehida i muslimani su obavezni da to slijede i poštuju. / Hasan Ali Essekaf, Tenakudat.13)

Teravih namaz spada u dobrovoljne namaze (nafile) koja se obavlja u noćima najodabranijeg mjeseca Ramazani šerifa. Kod učenjaka islamskog fikha ovaj namaz spada u namaze Sunnet muekkeda (pritvrđenog sunneta). Teravih namaz je sunnet za ljude i žene. Prenosi se da je Ebu Jusuf upitao Ebu Hanifu r.a. o teravih namazu i kakva je uloga hazreti Omera o teravih namazu? Ebu Hanife je rekao: “Teravih namaz je sunnet muekkede. To nije novotarija koju je uveo Omer ibn hattab. Ono što je Omer uradio, uradio je na osnovu nečega što je preuzeo od Resulullaha a.s.. Teravih je sunnet muškarcima i ženama. Ona je utemeljena postupkom Resulullaha a.s. i njegovim riječima: »Držite se moga sunneta i sunneta ispravnih halifa poslije mene.» Omer je istrajao na klanjanju i čuvanju teravih namaza, Osman i Alija također.» ^[1] Dakle, to je nešto što je Allahov Poslanik -’alejhi-sselam- obavljao i preporučio svojim sljedbenicima da to obavljaju. Teravih namaz se sastoji se od 20 rekjata. Tako je bilo za vrijeme Poslanika Muhammeda -’alejhi-sselam-, zatim u doba četverice hulefai- rašidina, te u vrijeme velikih islamskih fakiha (Ebu Hanife, Malika, Šafije i Ahmed ibn Hanbela) koji su kodificirali i sačuvali islamske propise. Njima muslimani današnjice najviše trebaju biti zahvalni da imaju sačuvan i neiskrivljen islam. Tako je bilo i u kasnijim periodima koji su dolazili, sve do ovog doba kada su muslimani izgubili svoju moć i utjecaj i kada o islamu može govoriti šta ko hoće i želi.

Abdu-Rahman ibn Avf prenosi da je Allahov Poslanik -’alejhi-sselam- rekao: «Allah -dželle-še’nuhu- vam je propisao post u mjesecu Ramazanu, a ja vam naređujem klanjanje noćnog namaza u njemu. Pa ko ga isposti i noću klanja, vjerujući i nadajući se nagradi od Allaha -dželle-še’nuhu- izaći će iz Ramazana čist od grijeha kao onog dana kada ga je majka rodila.»^[2]

U ovom hadisu Allahova Poslanika -’alejhi-sselam- se potvrđuje naredba posta u danima mjeseca Ramazana koja je prethodno naređena Kur´anom (Bekare 183). Također se potvrđuje sunnet klanjanja noćnog namaza, a svi učenjaci hadisa se slažu da se ovdje pod noćnim namazom misli na Teravih namaz. Ovim hadisom se također odbacuje dilema koju neki postavljaju da je Teravih namaz Omerova novotarija, a ne Poslanikov sunnet. Iz drugih hadisa koji će uslijediti vidjet ćemo da je teravih namaz Poslanikov sunnet a da je Omer zaveo samo da se Teravih namaz klanja za jednim imamom, kada je primjetio da se u njegovom vremenu pojavilo više imama u jednoj džamiji te su tako podijeljeni na više džemata klanjali. Halifa Omer je samo zaveo red i jedinstvo i spriječio da dođe do anarhije. Naredio je da se Teravih namaz klanja za jednim imamom.

Ibn Kuddame u svome poznatom djelu El-Mugni navodi: »Teravih namaz u mjesecu Ramazanu je od dvadeset rekjata, i to je sunnet muekkede (pritvrđeni sunnet) i prvi koji ga je propisao je Resulullah -’alejhi-sselam- Također je sunnet da se ovaj namaz obavlja u džematu.»^[3]

Tirmizi je rekao: »Većina učenjaka je na stanovištu koje zastupaju Alija ibn Ebi Talib i Omer ibn Hattab i drugi ashabi, da je Teravih namaz od dvadeset rekjata. To je i govor Sufjana Sevrija, Ibn Mubareka, Šafije i dr. Imam Šafija je rekao: »Doživio sam u našem gradu Mekki da se teravih namaz klanjala po dvadeset rekjata.»

Ibn Ebi Šejbete r.a. prenosi od Vekia, koji je čuo Hasana ibn Saliha a on od Amra ibn Kajsa da kaže: » Halifa Alija ibn Ebi Talib naredio jednom čovjeku da ljudima klanja u Ramazanu dvadeset rekjata.» ^[4]

Četverica velikih fakiha su se izjasnila o broju rekjata koji se klanja u Teravih namazu. Ebu Hanifa, Šafija i Ahmed ibn Hanbel su rekli da je Sunnet da se teravih namaz klanja po dvadeset rekjata. Malik ibn Enes je rekao da Teravih namaz ima trideset i šest rekjata, i da je u Medini u njegovo vrijeme bila takva praksa. Većina je na stanovištu da je Teravih namaz od dvadeset rekjata. Ni jedan učenjak nije rekao da je manje od toga.

Ibn Abbas r.a. je rekao: «Allahov Poslanik -’alejhi-sselam- je u Ramazanu klanjao dvadeset rekjata i vitr.» ^[5]

Abdul-Aziz ibn Refii r.a. je rekao: »Ubejj ibn Kjab je po naređenju Omera klanjao ljudima u Medini dvadeset rekjata Teravih namaz i tri rekjata vitra.»

Skoro da se ne može naći predaja koja upućuje na to da se je Teravih namaz klanjala manje od dvadeset rekjata, izuzev predaja h.Aiše iz koje neki indirektno zaključuju da je nekada Poslanik klanjao manje od dvadest rekjata.
Ebu Selleme ibn Abdu-Rahman r.a. kaže: «Pitao sam Aišu: »Kakav je bio Poslanikov namaz u Ramazanu? Rekla je: »Nije klanjao u Ramazanu niti van Ramazana više od jedanaest rekjata.»

Dok sama Aiša r.a. u drugog predaji kaže: »Allahov Poslanik se trudio u Ramazanu više nego što se je trudio izvan Ramazana.» -Misli se na namaz.
Kao i ova predaja: »Kada bi nastupila zadnja trećina Ramazana, Allahov Poslanik bi dugo klanjao, dove činio, noge bi mu oticale u namazu...»
Svakako da je h. Aiša govorila o namazu koji je Poslanik -’alejhi-sselam- obavljao u kući, što se ne odnosi na namaz koji je Poslanik obavljao ashabima u noćima Ramazana u džamiji. A poznato je da je Allahov Poslanik bio zadužen da klanja i noćni namaz Tehedždžud i to mu je bila obaveza. Zato neki učenjaci Aišinu izjavu povezuju sa tom činjenicom. A svakako da se ne odnosi na Poslanikov namaz u noćima Ramazana.

Jezid ibn Husejlete prenosi od Sabita ibn Jezida da je rekao: »U vrijeme Omera ibn Hattaba Teravih namaz se klanjala dvadeset rekjata.»

Imam Ševkani u svome djelu «Nejlul-evtar» je o pitanju da li je vrijednije klanjati Teravih namaz u svojoj kući pojedinačno ili je bolje zajednički u džamiji, rekao: »Imam Šafija i većina njegovih sljedbenika-učenika, Ebu Hanife, Ahmed i neki učenjaci malikijskog mezheba, su rekli: »Bolje je da se klanja zajednički u džematu, kao što je to činio Omer ibn Hattab i ashabi r.a. i na čemu su ih slijedilie generacije koje su došle poslije njih.»
Iz navedenog se da zaključiti da je i Omer r.a. klanjao Teravih namaz u džematu.

UČENJE KURA'ANA U TEREVIH NAMAZU

Sunnet je u teravih namazu da se u toku cijelog Ramazana prouči jedna hatma (cijeli Kur'an). Ovo je mišljenje večine učenjaka. Hasen prenosi da je Ebu Hanife rekao da se uči na svakom rekjatu po deset ajeta ili manje ili više. A sam Ebu Hanife je u toku Ramazna proučio 61 hatmu. Svaki dan bi uz ramazan proučio jednu hatmu, svaku noć jednu hatmu i svaku teravih jednu hatmu. Obavio je namaz od dva rekjata na kojima je proučio cijei Kur'ana i 40 godina je klanjao sabah s abdestom jacije. ^[6]

A ako bi dosadilo ljudima i postajala bojazan da će se razbježati onda je bolje da se uči kraće. Bolje je u našem vremenu ( šesto stoljeće po hidžri) da se uči kraće na teravih namazu da se ljudi ne bi razbježali, jer je „teksirul-kavmi efdalu min tatvili kirateti¨“ ( veći džemat s kraćim učenjem vrjedniji od manjeg džemata sa dužim učenjem.» ^[7]

Ostalo je još da se ukaže na objašnjenje koje daju učenjaci zašto je Allahov Poslanik u nekim noćima preskakao da ashabima klanja teravih namaz. I da li se može uzeti da je to ostavljeno kao sunnet da se koji puta preskoči teravih namaz ili je bolje da se teravih namaz klanja svaku večer?

Majka pravovjernih Aiša r.a. rekla je: »Allahov Poslanik -’alejhi-sselam- je jedne noći izašao u džamiju i klanjao namaz. Ljudi su se prilkjučili za njim. Nastavio je tako i ljudi su se svaku večer okupljali u većem broju. Jedne večeri nije im izašao da im klanja namaz. Kada su osvanuli rekao im je: »Vidio sam da ste se bili okupili da vam klanjam namaz (teravih). Ali me je spriječila bojazan da vam se ovaj namaz ne propiše obaveznim u Ramazanu, te nisam izišao.» ^[8]

Sam Poslanik je ukazao zbog čega je te prilike preskočio da im klanja namaz. Iz bojazni da ga Allah -dželle-še’nuhu- ne učini farzom, te teravih namaz postane obaveznim namazom njegovim sljedbenicima. Nakon što je ostao u tretmanu sunneta muekkedeta, ne postoji više bojazan da će taj namaz biti učinjen obaveznim, od tada se je redovno praktikovao. I učenjaci kažu da je sunnet redovno praktikovati ovaj namaz i ne preskakati po mogućnosti ni jednu večer. Tako su prakticirali ashabi i oni koji su došli poslije njih. I, inšaellah, praktikovat će oni koji žele da slijede Poslanika s.a.v.s. a takvih će biti do Sudnjeg dana. Vidimo i kroz primjer teravih namaza, da islamsko naslijeđe koje je došlo do Bosne, preko vrijednih Osmanlija da je upravo ono naslijeđe koje su od Poslanika preuzeli ashabi i vjerno ga prenosili sa generacije na generaciju. ^[9]

VRIJEME KLANJANJA TERAVIH NAMAZA

Vrijeme ovoga namaza po kazivanju Ibn Abidina, poslije jacije namaza do pojave zore. Može se klanjati prije i poslije vitra, jer je ovo noćni namaz (kijamullejl) a mustehab je da se ostavi teravih namaz do zadnje trećine noći, jer je od noći najefdalniji njezin zadnji dio. ^[10]
A u hanefisjkim djelima navode se i još ova dva mišnjenja o vremenu klanjanja teravih namaza:
1. Da je vrijeme za klanjanje teravih namaza cijela noć, od zalaska sunca do pojave zore. Tako da se po ovome mišljenju teravih namaz bi se mogla klanjati i prije jacije, također prije vitra i poslije vitra. Dakle, nastup teravijskog vremena je odmah poslije akšama namaza.
2. Da je vrijeme teravih namaza između jacije i vitr namaza i uglavnom je ovo mišljenje pretežno (radžih) i po njemu se postupa. ^[11]

DRUGI PRIMJER: NAMAZ MUSAFIRA (PUTNIKA)
Drugi primjer koji želim da rasvjetlim je putnikov namaz. Mišljenje hanefijske pravne škole je da je kraćenje namaza na putu obaveza(vadžib) koju ako neko ne bi ispoštovao, čini grijeh. A što se tiče spajanja namaza (džemi´) mišljenje ovog mezheba je da je džemi´-sastavljanje namaza dozvoljeno samo na Arefatu za vrijeme obavljanja hadža (podne i ikindija u podnevskom vremenu) i Muzdelifi (akšam i jacija u jacijskom vremenu). A u drugim prilikama to nije dozvoljeno. Na osnovu čega je Ebu Hanife izrekao ove stavove? To će biti predmet našeg izlaganja. Dokazi za obaveznost (vadžib) putnikovog skraćivanja namaza su:
1)Kur ´anski ajet:“Kada budete putovali, neće vam biti grijeh da skratite namaz, ako se bojite da bi vam nevjernici napravili kakvu spletku. Zaista su nevjernici vaši otvoreni neprijatelji. “(En-Nisa 101)
2) Praksa Allahova Poslanika da je na svim putovanjima skraćivao namaz. Nema ni jednog ispravnog dokaza da je Muhammed a.s. ikada upotpunio četverorekjatni namaz na putu. A poslanikova istrajnost u tome ukazuje da je to obaveza. Da se ne radi o obavezi skraćivanja, Poslanik a.s. bi makar nekada na putovanjima upotpunio namaz. Uvijek je praktikovao da vjernicima primjerom ukaže na nešto da li je obaveza ili sunnet. Prenosi se hadis od Ibn Omera r. a. koji je rekao:“U mome druženju sa Muhammedom a.s. primijetio sam da na putu nikada nije klanjao više od dva rekjata, a tako su praktikovali i Ebu Bekr, Omer i Osman r. a. (Muttefekun alejh -Buharija i Muslim)
3) Hadis koji prenosi Aiša r. a., žena Allahova Poslanika:“Namaz je u početku propisan po dva rekjata, pa je poslije propisan četverorekjatni namaz, a putnikov namaz je ustaljen da bude kao namaz u prvobitnoj formi.“ (prenose Ahmed i Buharija -postoji saglasnost o ispravnosti ovoga hadisa)
4) Predaja od Ibn Omera, koji je rekao:“Putnikov namaz je dva rekjata, Bajram namaz dva rekjata, Ramazanski bajram dva rekjata, džuma namaz dva rekjata, bez kraćenja, ovo je izrečeno preko jezika Muhammeda a. S. (Prenose Ahmed, En-Nesai i ibn Madže)
5) Prenosi se da je Ibn Omer r. a. rekao :“Uistinu kada nam je došao Allahov Poslanik , bili smo u zabludi i on nas je podučavao. Između ostalog poučio nas je i to da je Uzvišeni Allah dž. š. naredio da klanjamo namaz, kada smo na putu, po dva rekjata.“(Prenosi En-Nesa)

Što se tiče zabrane spajanja namaza hanefijski mezheb to temelji na sljedećim argumentima:
1) Hadisi na kojima su utvrđena namaska vremena su mutevatir predaje. Promijeniti vrijeme jednom namazu može se samo ako se to dokaže hadisom iste jačine-mutevatir predaje.
2) Ebu Davud prenosi hadis u kome Ibn Omer r. a. izvještava da Muhammed a.s. nikada nije na putu spajao akšam i jaciju osim jednom. “Također predaja Abdullah ibn Mes´uda r.a. koji je rekao: “Tako mi Allaha, Muhammed a. s. nikada nije klanjao namaz osim u njegovom vremenu, izuzev dva namaza koji je spojio na Arefatu (podne i ikindiju) i akšam i jaciju (na Muzdelifi-za vrijeme obavljanja hadža)(Prenose Buharija i Muslim)
Ovu su argumenti na kojima Ebu Hanife temelji svoj stav po gore navedenim pitanjima. Ovo ne znači da učenjaci drugih mezheba ne raspolažu dokazima na kojima temelje svoje stavove koji su drugačiji od Ebu Hanifinih. Oni koji imaju želju da se bave ovom problematikom mogu da se obrate na kapitalna djela u kojima se govori o ovim temama. Važno je spomenuti da svaki mudžtehid zaslužuje nagradu od Allaha dž. š. za svoj trud proučavanja. Pa makar i izrekao stav koji nije ispravan, mudžtehid opet ima jednu nagradu, a ako pogodi ima dvije nagrade. A nama koji nismo mudžtehidi, Allah dž.š. je naredio da pitamo učene o stvarima koje ne znamo:
„Pitajte učene, ako ne znate!“ (Kur´an )
„Pokoravajte se Allahu, Njegovom Poslaniku i onima koji vas predvode.“(Kur´an )
Ve sallallhu ala sejjidina Muhammedin ve alihi !!!

Literatura:
1) Fikhul islamijj ve edilletuhu- Dr. Vehbe Zuhejli.
2) Mukarenetul mezahib fil- fikhi, -Muhammed Mahmud Šeltutu
3) I´lau Sunen - Šejh Zaferuddin El-Osmani.

Fussnote:
^1] Meraki el-Felah str. 404)
^2] En-Nesai,
^3]El-Mugni,II tom str. .. Ibn Kuddame
^4]Bejheki,
^5]El-Keši, El-Begavi, Taberani i Bejheki.
^6]Meraki el-felah str. 406
^7]Ibid
^8]Buharija.
^9]Zafer Ahmed Osman, I’lau sunen, VII tom str. 72
^10]Hašijetu ibn Abdidin, str. 44
^11]Ibid


U Minhenu, 10.03.2009. Fikret ef. Arnaut