Ibrahim ČIKIĆ: Sramno, drsko i bezobrazno je povezivati pomenute terorističke formacije sa islamskim svjetonazorom! Historijska je činjenica da se poslanik svim silama trudio da izbjegne ratovanje i da je u ratne sukobe ulazio jedino onda kada nije imao izbora. I tada, kada nije imao drugog izbora, kada je bio prinuđen ratovati, strogo je zabranjivao nasilje. Njegova izričita naredba kojom zabranjuje sječu drveća, korištenje vode kao vid iznurivanja protivnika, odnos prema zarobljenicima, tuđim materijalnim dobrima antalogijski je primjer odnosa pobjednika prema poraženim.

Poslije raspada SSSR-a i demontiranja Varšavskog pakta imperijalističke sile u cilju ostvarivanja ekstremne profiti „organizirano“ na političkoj sceni plasiraju nasilje sa „islamskim“ predznakom. Neću se baviti suštinom planiranih agresija na Afganistan, Libiju, Irak, Siriju, Jemen... već ću pokušati radi lakšeg razumijevanja aktuelnih političkih gibanja baciti zračak svjetlosti na praskozorje islamske religije.

Dakle, podjele među muslimanima počele su odmah nakon preseljenja plemenitog poslanika Muhammeda, Bog blagoslovio njega i njegov čisti i plemeniti rod. Za vrijeme halife Osmana i izbora Imama Alija za halifu između ostalih pojavio se i pokret haridžija. Duhovno zakržljala, intelektualno ograničena i istinski primitivna grupacija nije priznavala nikakav autoritet osim Božije Knjige, Kur'ana. Apsurdnost njihovog poimanja vjere između ostalog ogledao se i u činjenici da tumačenje kur'anskih ajeta nisu uzimali od duhovnih autoriteta, već su sami proizvoljno po vanjskom značenju shvatali poruku. Gledajući formu haridžije su sačinjavali pobožni ljudi ali oni su bili neznalice, prostog i primitivnog duha i od unutarnje dimenzije Islama nisu posjedovali ništa. Uskogrudi i potpuno neobrazovani, moralno otupjeli i kulturno zapušteni nisu prihvatali nikakav argument ili dijalog osim sablje. Zato Imam Ali nije imao izbora i morao se vojno sukobiti sa njima. U tom sukobu haridžije su doživjele takav poraz da se nikada poslije toga nisu oporavili.

Imajući ove historijske činjenice u vidu aktuelne terorističke organizacije sa raznim „islamskim“ predznacima doista predstavljaju najveće zlo savremene civilizacije. Primitivni i potpuno moralno i kulturno zapušteni predstavljaju prvorazrednu antiislamsku reklamu. Inicirani od strane kreatora svjetskog poretka, postali su oruđe u rukama plutokracije rušeći drevne države i uništavajući živote miliona nevinih ljudi, razarajući neprocjenjiva kulturna dobra. Trenutno na zemaljskoj kugli ne postoji brutalnijih i bezobraznijih karikaturista koji vrijeđaju Islam i plemenitog poslanika, Bog blagoslovio njega i njegov čisti i plemeniti rod od pomenutih grupacija. Zaista, današnji pobornici „Islamske države“ osim forme nemaju ama baš ništa islamsko u sebi i kao takvi predstavljaju direktne duhovne potomke haridžija koje imperijalisti koriste za ostvarivanje svojih ciljeva na Bliskom i Srednjem istoku.



Svako ko je imao prilike pročitati bilo šta iz životopisa plemenitog poslanika Muhammeda a.s. mora priznati da aktuelne terorističke formacije nanose najveću štetu upravo muslimanima. Plemenitost posljednjeg Božijeg poslanika svjedoči između ostalih i ova predaja koja govori o njegovom odnosu prema životinjama. Dakle, u konkretnom slučaju radi se o njegovom odnosu prema mački, koja je zaspala na rukavu njegove haljinke. I dok je mačka spavala začuo se ezan (poziv za molitvu). Plemeniti poslanik je odsjekao rukav na kojem je mačka spavala, ustao i otišao u džamiju. Možete li zamisliti plemenitost i uzvišenost čovjeka koji odsjeca rukav jedine haljinke kako ne bi probudio usnulu mačku? Pomenuti događaj dovoljno govori o njegovom odnosu i poštivanju prava Allahovih robova bez razlike da li su u pitanju ljudi ili životinje.

Sramno, drsko i bezobrazno je povezivati pomenute terorističke formacije sa islamskim svjetonazorom! Historijska je činjenica da se poslanik svim silama trudio da izbjegne ratovanje i da je u ratne sukobe ulazio jedino onda kada nije imao izbora. I tada, kada nije imao drugog izbora, kada je bio prinuđen ratovati, strogo je zabranjivao nasilje. Njegova izričita naredba kojom zabranjuje sječu drveća, korištenje vode kao vid iznurivanja protivnika, odnos prema zarobljenicima, tuđim materijalnim dobrima antalogijski je primjer odnosa pobjednika prema poraženim. Njegova naredba izdata vojsci kojom je komandovao kada su naišli na manastir i monahe u njemu: „Ostavite ih na miru sa njihovom vjerom.“ Dovoljno govori o plemenitosti čovjeka poslatog kao Milost svim svjetovima. Zato je Imam Ali, Bog ga blagoslovio poslije sukoba sa haridžijama upozorio vjernike:
„Doći će ljudima vrijeme kada od Kur'ana neće ostati ništa osim slova Njegova, a od Islama ništa osim Imena njegova. Džamije njihove u danima tim bit će velike u pogledu građenja ali puste u pogledu upućivanja. Oni koji će boraviti u njima i koji će ih posjećivati bit će najgori među stanovnicima Zemlje. Od njih će se širiti smutnja i njima će se sve krivo sklanjati. Ako se neko izdvoji iz toga oni će ga baciti natrag u to. A, ako neko odstupi natrag iz toga, oni će ga gurnuti tome. Allah uzvišeni kaže: „Kunem se Sobom izaslat ću na njih iskušenje u kojem će i razboriti biti pometen!“ I On će učiniti tako. Tražimo od Boga da nas sačuva padanja u nemar.“

Dakle, bez imalo sumnje odavno smo prema drevnim istočnjačkim učenjima duboko zagazili u Tamno vrijeme (Kali-Yuga) ili prema islamskom učenju Posljednje vrijeme (Ahir-i-Zeman). Zato, o ljudi, budite svjesni Boga, jer čovjek nije stvoren bez svrhe, niti je zaboravljen od Boga. Ovaj svijet jeste lijep ljubiteljima komfora, ali je budući mnogo ljepši. Ma koliko nam se činilo da pojedini ljudi uživaju u ovom svijetu, čovjek koji uspije čak i u maloj mjeri na Onom svijetu je jedino istinski srećan čovjek. Tragedija izbjeglica iznova dokazuje da postoje samo ljudi i neljudi.