Panorama iz sehare: Bijelo Polje

Ibrahim ČIKIĆ: Eh, pusto sjećanje. Akovo već dvadeset i kusur godina nema dušu. Ubijanje duše i Sandžaka započelo je ranih devedesetih godina prošlog vijeka kada su džemperaši na “balvan revoluciji” uzurpirali vlast i “Hotelu Sandžak” nasilno promijenili ime u “Bijela Rada” i metkom ispaljenim u “potiljak” usmrtiše onog momenta kada su zločincu Radovanu Karadžiću dali prvu nagradu Ratkovićevih večeri poezije. Od toga dana živimu u moralnoj i intelektualnoj masovnoj grobnici. Građani šutnjom i glasanjem dadoše legitimitet zločiniteljima i sebi za Sudnji Dan natovariše ogromno breme odgovornosti i tako bjelopoljsku čaršiju preimenovaše u Dolinu srama. Kamengrad.

Nikako da zaboravim prošlost. Naprotiv, najljepši period moga života bile su godine djetinjstva i rane mladosti provedene u Sandžaku. Bezazlena dječija igra i sijela starih i mudrih insana, njihove priče o minulim događajima, ostat će zauvijek urezane u mom sjećanju. Nije mi bilo dražih momenata od onih provedenih u kuhinjici, koja je ujedno bila i babina krojačka radnja i slušati muhabet starijih. Iako je bilo vrijeme komunizma, za razliku od mnoge djece ja sam odrastao u porodici koja je prakticirala vjeru.

Crkva Sv. Petra se nalazi samo tridesetak metara vazdušne linije od moje kuće, tako da smo se mi djeca iz mahale (ul. Treće Sandžačke brigade) igrala u crkvenom dvorištu. Crkva je tada imala i mihrab prekriven teškom crvenom zavjesom. Mihrab je ostao neoštećen još iz vremena Otomanske imperije kada je jedan vremenski period služila kao džamija.

Zahvaljujući takvoj topografiji i želji za spoznajom od malih nogu sam naučio dvadesetak Kur'anskih sura i skoro sve crkvene molitve napamet. Bio je to period kada su u crkvi Sv. Petra više svijeća palili komšije muslimani nego svi bjelopoljski pravoslavci zajedno. Kao da sada slušam bariton popa Sime kako prije molitve podsjeća vjernike da službu Božiju obavlja u Sandžaku u pravoslavnoj crkvi samo nedjeljom i vjerskim praznicima, obavezno naglašavajući da krštenje vrši i danju i noću. Odlično se sjećam imena šačice tadašnjih vjernika koji su javno prakticirali vjeru i pamtim poimenice svakog u crkvi krštenog Bjelopoljca.

SANDŽAK IH ZBLIŽAVA: Autor kolumne Ibrahim Čikić sa prof. Jelisavetom Kalezić

Tadašnje Bijelo Polje bilo je prepoznatljivo po velikoj ljubavi oba naroda prema Sandžaku, antifašizmu i dobrim komšijskim i međuljudskim odnosima. O tome najbolje govori i piše profesorica i poslanica crnogorskog parlamenta Jelisaveta Kalezić. Upravo ta ljubav je bila kopča spajanja različitosti i njegovanja kulture međusobnog uvažavanja. Doduše, čaršija je tada imala dušu. Bilo je to vrijeme kada su vjeru prakticirali istinski vjernici. Nije bilo vjerskog marketinga. Duhovnjaci su odlazili samo u domove onih koji su voljeli Boga više od privilegija. Iz vlastitog iskustva znam da nije istina da im je “neko” branio i onda kao i sada, ljudi su imali slobodan izbor. Uvijek je bilo i bit će, onih koji robuju samo Bogu i onih koji obožavaju društveni status i privilegije.

Zato su ondašnji vjernici i većina vjerskih vođa bili siromašni ali dostojanstveni. Efendija Međedović i pop Sima bili su oličenje poštenja i čestitosti. Svjesno su se solidarisali sa vjernicima, držali daleko od partije i privilegija.

Eh, pusto sjećanje. Akovo već dvadeset i kusur godina nema dušu. Ubijanje duše i Sandžaka započelo je ranih devedesetih godina prošlog vijeka kada su džemperaši na “balvan revoluciji” uzurpirali vlast i “Hotelu Sandžak” nasilno promijenili ime u “Bijela Rada” i metkom ispaljenim u “potiljak” usmrtiše onog momenta kada su zločincu Radovanu Karadžiću dali prvu nagradu Ratkovićevih večeri poezije. Od toga dana živimu u moralnoj i intelektualnoj masovnoj grobnici. Građani šutnjom i glasanjem dadoše legitimitet zločiniteljima i sebi za Sudnji Dan natovariše ogromno breme odgovornosti i tako bjelopoljsku čaršiju preimenovaše u Dolinu srama. Kamengrad.

Bez ikakve sumnje živimo u vremenu moralne i duhovne dekadencije. Drevne Knjige govore o ovim anomalijama i pojavama u drušvu. Zar nismo svakodnevno svjedoci kako partijske i vjerske vođe za šaku eura prodaju dušu i umjesto Boga servisiraju zločince. Postadoše sluge zla i zarad vlastitog komfora zavađaju nas i dijele po svim šavovima. Prebrojavaju nas na podobne i nepodobne. Privilegijama i dezinformacijama zavađaju braću i razbijaju bratstva. Tretirju nas kao stoku i određuju nam cijenu. Nema razlike između Srba, Crnogorca, Bošnjaka, Albanca, Hrvata i onih ostalih. Pokušavaju u temelju zatrijeti svako dobro i sve nas “usisati” u njihove prljave rabote. Od taxiste, berberina, obućara, doktora pa do ministra, samo je razlika u načinu i vrsti privilegije. Princip je isti, samo su u pitanju nijanse. Predugo ovo ZLO traje. Zato je ekstremno mali broj istinoljubivih i slobodnoumnih građana.

O ti potlačeni, tebi se obraćam. Baš tebi, opljačkanom i poniženom Božijem robu. Bog te je stvorio slobodnim. Probudi se, pokidaj lance ropstva. Oživi dušu koju ti godinama lažima i obmanama ubijaju i prezri milostinju. Ne budi pripadnik rulje, već ljudsko biće. Ne budi oruđe u rukama zločinaca. Govori istinu, ne boj se. Bog je milostiv, daje ti vremena, pokaj se. Ne dozvoli da ti porodične tragedije (dženaze), koriste za promociju udružene zločinačke organizacije. Uradi nešto za vlastito dobro prije nego preseliš, Bog te blagoslovio. Pomisli na svoju djecu, kome ih na milost i nemilost ostavljaš dobri čovječe. Poderi strahove u sebi i promijenio si vladara. Okusi miris slobode. Živi ko čovjek, ne budi rob.