Amir HALEP: Spisak svih bošnjačkih i bosanskohercegovačkih velikana je jako dug te su ovdje spomenuti samo najznačajniji odnosno najinteresantniji velikani, a potrebno je napisati cijelu knjigu kako bi se ova materija detaljno obradila. Mnogo je velikana koji u ovom članku nisu spomenuti, jer kao što je već rečeno, za to bi trebalo mnogo više prostora.

Svi narodi svijeta nastoje da sačuvaju uspomenu na ljude po kojima su prepoznatljivi među mnoštvom svjetskih naroda i koji su ih za života zadužili svojim postignućima te i Bošnjaci imaju dužnost da čuvaju uspomenu na svoje velikane. Pored velikana koji su rođeni u bošnjačkom narodu potrebno je također sačuvati i uspomenu na velikane koji nisu Bošnjaci, ali su velikani zemlje Bosne i Hercegovine. Drugim riječima rečeno, dužni smo da čuvamo uspomenu kako na bošnjačke narodne velikane tako i na bosanskohercegovačke nacionalne velikane.

Dakako odmah se postavlja pitanje koga ubrojati u bošnjačke velikane, a koga u bosanskohercegovačke velikane. Razumno je da se u bošnjačke velikane ubroje svi oni koji su rođeni ili živjeli na teritoriji BiH, a koji se nisu striktno izjasnili da nisu Bošnjaci kao što je to npr. učinio Meša Selimović koji se izjašnjavao kao Srbin te se u tome smislu ne može ubrojati u bošnjačke već u bosanskohercegovačke velikane. Istovremeno Mak Dizdar se jedno kraće vrijeme izjašnjavao kao Hrvat, ali je na niz načina iskazao svoju pripadnost bošnjačkom narodu te Maka Dizdara svakako treba ubrojati u bošnjačke velikane. Spisak svih bošnjačkih i bosanskohercegovačkih velikana je jako dug te su ovdje spomenuti samo najznačajniji odnosno najinteresantniji velikani, a potrebno je napisati cijelu knjigu kako bi se ova materija detaljno obradila. Mnogo je velikana koji u ovom članku nisu spomenuti, jer kao što je već rečeno, za to bi trebalo mnogo više prostora.

Poseban slučaj su kontroverzne ličnosti koji jedni broje u velikane, a drugi naprotiv imaju veoma negativan stav spram ovih ličnosti. To su npr. Ali-paša Rizvanbegović, Vaso Pelagić, Gavrilo Princip, Ante Pavelić, Mustafa Golubić i Muhamed Hadžiefendić, jer svi su oni rođeni u BiH. Ali-paša Rizvanbegović-Stočević (1783. - 1851.) bio je osmanlijski hercegovački paša i stolački kapetan. Njegova kontraverznost se ogleda u činjenici da nije podržao ustanak Husein-kapetana Gradaščevića već se stavio na stranu sultana. Ipak poslije se i sam pobunio protiv sultana i tako se zamjerio vlastima u Carigradu koje su ga zatvorile i ubile 1851. Vaso Pelagić (1838. - 1899.) je bio revolucionar, a njegova kontroveznost se ogleda u njegovom nastojanju da se realizuje velikosrpska ideja na teritoriji BiH. Napisao je 1867. godine knjigu "Rukovođa za srpsko-bosanske, hercegovačke, starosrbijanske i makedonske učitelje" u kojoj piše: "Svaki učitelj treba da nauči prvo svoje učenike, a posle svu ostalu varošku diečicu koia gođ umeju govoriti: da kad jih kogođ upita: šta si ti mladiću? Pa da mladić na to pitanje odma odgovori: ja sam Srbin. Dobro bi bilo kad bi se neki dobri ljudi našli koji bi idečici po koju kraicaru zato darivali, da se tim u njima još većma pobuđuje revnost k tome odgovoru." Gavrilo Princip (1894. – 1918.) je izvršio atentat na austrougarskog prijestolonasljednika Franju Ferdinanda u Sarajevu te ga jedni smatraju za heroja, a drugi za teroristu. Ante Pavelić (1889. – 1959.) je bio fašistički političar, poglavnik NDH kojoj je pripadao i teritorij BiH. Mustafa Golubić (1894. - 1941.) je bio general sovjetske obavještajne službe NKVD. Postoje indicije da je bio jedan od organizatora ubistva Lava Trockog. 1941. je ubijen u Beogradu od strane njemačkog okupatora. Muhamed Hadžiefendić (1898.-1943.) je bio SS-Sturmbannführer (major) u 13. SS diviziji. Hadžiefendić je osuđen na smrt i strijeljan zajedno s preko pedeset drugih građana Tuzle.

Od bošnjačkih velikana najinteresantniji za spomen su: Baton I, Kulin ban, Tvrtko I Kotromanić, Elizabeta Kotromanić, Vlatko Vuković Kosača, Katarina Kosača, Ahmed-paša Hercegović, Mehmed-paša Sokolović, Muhamed Hevaija, Umihana Čuvidina, Husein-kapetan Gradaščević, fra Ivan Jukić, Mehmed Kurtćehajić, Mak Dizdar, Smail Balić i Alija Izetbegović. Ovaj spisak nikako nije potpun spisak svih bošnjačkih velikana, jer kao što je već rečeno za to bi trebalo daleko više prostora.
Baton I je najvjerojatnije rođen između 35. i 30. godine pne u današnjoj Središnjoj Bosni i pripadao je starosjedilačkom plemenu Desidijata. 6. godine je podigao ustanak ilirskih plemena protiv rimske vlasti koji je trajao sve do 9. godine kada su Rimljani angažovali praktično cjelokupnu vojnu snagu Rimskog Carstva pod komandom budućeg cara Tiberija kako bi ugušili ovaj ustanak, kada je Baton I zarobljen i odveden u Ravenu gdje su Rimljani obično držali zarobljene neprijateljske vojskovođe. Nakon što je zarobljen Tiberije ga je upitao zbog čega je podigao ustanak, a Baton I je odgovorio "Vi ste Rimljani krivi jer ste umjesto pastirskih pasa poslali vukove da čuvaju vaše stado." Nije poznato kada je Baton I preminuo.



Kulin ban je bio bosanski ban koji je vladao Bosnom od 1180. do 1204. godine. Poznat je po svojoj Povelji koja je ne samo najstariji dosad pronađeni očuvani bosanski državni dokument nego i jedan od najstarijih državni dokument kod svih južnoslavenskih naroda i država. Povelja Kulina bana je napisana 29. augusta 1189. godine. Ovom Poveljom Kulin ban garantuje prava dubrovačkih trgovaca na teritoriji Bosne. Kulin ban je također poznat i po Bilinopoljskoj izjavi koju je dao 8. aprila 1203. godine na Bilinom polju, u Zenici. Bilinopoljska izjava je dokument u kojem su poglavari bosanske crkve, pred izaslanikom rimskog pape Ivanom de Kazamarisom, izjavili da se odriču svoje hereze. Potrebno je napomenuti da je ova izjava potpisana u jeku 4. križarskog rata. Naime 18. novembra 1202. godine križarska vojska je opljačkala i zaposjela Zadar u kome je još boravila u proljeće 1203. što znači da je bila spremna za eventualni napad na Bosnu čega su bosanski velikaši bili svjesni te su prihvatili papine zahtjeve. U narodu je Kulin ban zapamćen do danas po izreci „Od Kulina bana i dobrijeh dana, pa do Marije Terezije“.

Tvrtko I Kotromanić je rođen 1338. godine. Bosanski ban postao je 1353. godine. 1377. godine krunio se za prvog kralja Bosne. U doba Tvrtkove vladavine Bosna je bila izuzetne ekonomske, a Tvrtkova vojska je među prvima u Evropi u svoje naoružanje uvela tada najsavremenije vatreno oružje. 1382. godine Tvrtko I je osnovao grad Herceg Novi kao luku Bosne i bazu za pomorsku flotu Bosne. Kralj Tvrtko I umire 10. marta 1391. u dobi od 53 godine. Naslijedio je od svojih predaka malu banovinu, a svojim potomcima je ostavio moćno kraljevstvo.

Elizabeta Kotromanić je rođena 1340. godine, a 1353. godine, se udala za mađarskog kralja Ludovika I koji umire 1382. čime Elizabeta postaje faktički vladar tada veoma moćne države Mađarske. 1387. godine Elizabeta je ubijena od strane plemstva koji su na prijestolje doveli njezinu kćerku Mariju.
Vlatko Vuković Kosača je bio bosanski vojvoda. Nije poznato kada je rođen, a preminuo je 1392. godine. 1381. godine je zapovjedao bosanskom vojskom koja je potukla odrede sultana Murata I u Boju kod Bileće, a 1389. zapovjedao bosanskom vojskom u Kosovskoj bitci.

Katarina Kosača je rođena 1425. godine, a 1446. godine se udala za pretposljednjeg kralja Bosne Stjepana Tomaša Kotromanića koji umire početkom srpnja 1461. godine, a na prijestolje dolazi njegov vanbračni sin Stjepan Tomašević, a Katarini je dat naslov kraljice majke i nastavila je živjeti na kraljevskom dvoru. Nakon turskog osvajanja Bosne godine 1463. kraljica Katarina se sklonila u Rim gdje živjela do smrti 1478. godine. U narodu se tradicionalno naziva posljednjom bosanskom kraljicom, iako je posljednja kraljica Bosne bila supruga posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića, kraljica Mara. Naime kraljica Katarina je bila posljednji član kraljevske loze koji se borio za ponovnu uspostavu Kraljevine Bosne, koju su osvojili Turci. Nakon smrti njenog posinka, kralja Stjepana Tomaševića 1463., Katarina je ostatak svog života provela pokušavajući dobiti pomoć za obnavljanje Kraljevine Bosne. Pri tome, Katarina je polagala pravo na Kraljevinu Bosnu, a Marija se nije protivila. Osim toga, Katarina je sa sobom u progonstvo ponijela i sve simbole kraljevske moći. Ove činjenice govore da je ona bila faktički posljednja bosanska kraljica. Kraljica Katarina je preminula u Rimu 1478. godine. Premda nije zabilježeno da je vođen službeni proces beatifikacije Katarine Kosače, niti da je proglašena sveticom, ipak je glas o njezinoj svetosti od davnina prisutan u narodu u BiH koji ju, ponajviše zahvaljujući franjevcima.

Ahmed-paša Hercegović je rođen kao rođen kao Stjepan Kosača oko 1459. godine. Bio je polubrat Katarine Kosače. Otac ga je poslao na Školovanje u Tursku na čuvenu Enderun školu. Pod imenom Ahmed prvi put se javlja 1477., a 1481. ženi kćerku sultana Bajazida II. Od tada njegova karijera još više napreduje te je na vrhuncu karijere bio zapovjednik Ratne mornarice tadašnje Turske. Ahmed-paša je umro 1517. godine.

Mehmed-paša Sokolović je rođen kao Bajo Nenadić oko 1505. godine. Kao dječak je učio za kaluđera dok nije odveden u janičare. Nakon vojne janičarske obuke, nastavio je školovanje na čuvenoj Enderun školi. Sokolović se kao janjičar istaknuo u bitkama kod Mohača 1526. i tokom Prve opsade Beča 1529. Za vladavine sultana Sulejmana I Veličanstvenog, obavlja razne dužnosti, a kada je Sulejman I Veličanstveni umro 1566. bio je faktički vladar Carstva sve do svoje smrti 1579. godine, jer su potomci Sulejmana I Veličanstvenog imali veliko povjerenje u Mehmed-pašu Sokolovića.
Muhamed Hevaija je rođen 1601. godine, a umro je poslije 1651. godine. Bio je pjesnik, a značajan je zbog činjenice da je napisao prvi riječnik bosanskog jezika u obliku tursko-bosanskog riječnika.
Umihana Čuvidina je rođena oko 1794. godine. Bila je zaručena s Mujom Čamdži, koji je 1813. godine, poginuo. Od velike žalosti zbog smrti zaručnika Umihana se nije htjela nikada udavati, pak je počela pjevati pjesme o svom poginulom zaručniku po kojima je ostala zapamćena. Umrla oko 1870. Godine.

Husein-kapetan Gradaščević je rođen 1802. Godine, a 1831. godine je izabran za vođu pokreta za Bosansku autonomiju unutar Turskog Carstva. 1832. godine Bosanska vojska je doživjela poraz pored Sarajeva od strane Turaka te iste godine Gradaščević odlazi u Austrougarsku. Umro je 1834. godine. Poznat je pod nadimkom Zmaj od Bosne.

Fra Ivan Jukić je rođen 1818. Godine, a svoj život je posvetio izgradnji bošnjačke narodne samosvijesti te prosvjetiteljstvu, etnografiji i književnosti. Pisao je pod pseudonimom Slavoljub Bošnjak. 1848. godine objavio i sljedeći tekst: „Mi Bošnjaci nekad narod slavni sad jedva da smo živi ...“. Pokretač je jedne od prvih svjetovnih škola u Bosni 1849. godine. Istovremeno Jukić slovi i kao pokretač i urednik prvog književnog časopisa u Bosni i Hercegovini. Pokretač je jedne od prvih svjetovnih škola u BiH 1849. Godine i također pokretač i urednik prvog književnog časopisa u Bosni i Hercegovini 1850. Godine. Preminuo je 1857. godine.

Mehmed Kurtćehajić je rođen 1844. Godine, a u svome kratkom životu je mnogo učinio na prosvjetiteljskom radu i razvijanju narodne samosvijesti radeći kao novinar. Preminuo je 1872. Godine.

Mak Dizdar rođen 1917. godine je jedan od najvećih bosanskohercegovačkih pjesnika. Njegova djela Kameni spavač i Modra rijeka su vjerovatno najznačajnija bosanskohercegovačka pjesnička ostvarenja 20. Stoljeća. Umro je 1971. godine Smail Balić je rođen 1920. godine, a istraživao je bošnjačku historiju, kulturu i tradiciju. Njegovo najpoznatije djelo je "Kultura Bošnjaka" iz 1973. godine. Umro je 2002. Godine.

Alija Izetbegović je rođen 1925. Godine. Za vrijeme školovanja 1940. godine priključio se organizaciji Mladi muslimani u Sarajevu. 1970. Godine je napisao „Islamsku deklaraciju“ u kojoj je dao analizu i kritiku tadašnjeg stanja u islamskom svijetu. 1990. godine zajedno sa Fikretom Abdićem, Adilom Zulfikarpašićom i još nekolicinom političara osniva Stranku demokratske akcije (SDA). Na izborima 1990. godine prvo mjesto na predsjedničkim izborima osvaja Fikret Abdić, ali nakon internih diskusija u partiji, Abdić ustupa mjesto predsjednika predsjedništva SR BiH Izetbegoviću. Nakon prvih poslijeratnih višestranačkih izbora 1996. godine, Izetbegović je izabran za člana, a potom i za predsjedavajućeg Predsjedništva BiH. Umro je 2003. Godine.
Od bosansko hercegovačkih velikana svakako treba spomenuti Ivu Andrića i Mešu Selimovića. Ivo Andrić (1892. – 1975.) je bio književnik i diplomat, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1961. godine. Cjelokupan iznos Nobelove nagrade je poklonio za razvoj bibliotekarstva u BiH. Njegova najpoznatija djela su romani „Na Drini ćuprija“ i „Travnička hronika“. Meša Selimović (1910. – 1982.) bio je književnik. Najpoznatija djela su mu "Derviš i smrt" i "Tvrđava".

Kada se navode biografije za BiH značajnih ličnosti bila bi velika greška ne spomenuti Gazi Husref-bega i Benjamina Kalaja. Gazi Husref-beg (1480. – 1541.) je bio vojskovođa i državnik Turskog Carstva koji je izgradio mnoge značajne objekte u BiH, a posebno u gradu Sarajevu. Obnovio je Carevu džamiju i izgradio Gazi Husrev-begovu džamiju, biblioteku, medresu, sahat-kulu, bolnicu i mnoge druge.

Benjamin Kalaj je rođen 1839. godine u Budimpešti, a ostvario je blistavu političku karijeru. U slobodno vrijeme se bavio historijom. 1882. godine je postavljen na dužnost Upravitelja Bosne i Hercegovine i na toj dužnosti je ostao sve do svoje prerane smrti 1903. godine. Kalaj je vršeći dužnost upravitelja Bosne i Hercegovine nastojao izgraditi bošnjačku nacionalnu svijest te uzdići Bošnjake na isti stepen sa ostalim evropskim narodima, a Kalajeva nastojanja su sa ogorčenjem posmatrana od strane neprijatelja BiH. Potrebno je naglasiti da su u to doba Bošnjaci bili svi građani BiH neovisno o religiji tj. u to doba još nije bilo izvršeno reduciranje Bošnjaka na (samo) muslimane te bi se sa današnje tačke gledišta moglo reći da je Kalaj bio zagovornik izgradnje bosanskohercegovačke nacije. Kalaj se zalagao za upotrebu bosanskog jezika u BiH dok je npr. u isto vrijeme njegov sunarodnjak, ban Hrvatske, Kuen Hedervari u Hrvatskoj nametao upotrebu mađarskog jezika tj. sprovodio je politiku mađarizacije Hrvatske. Naime neprijatelji BiH su već više od stotinu godina kivni na Kalajeva nastojanja i čak su smislili pojam „kalajizam“ kojim opisuju spomenuta nastojanja.

Na kraju je bitno spomenuti ličnost Eleza Derviševića (1901. – 1988.) koji je bio najmlađi vojnik Prvog svjetskog rata. Tokom rata je ranjen te je nakon liječenja u Beču upućen Vojnu školu u Bratislavi. Kada ga je bugarski kralj Ferdinand I vidio u uniformi sa lagano nakrivljenim fesom upitao ga je "Jesi li ti Turčin?", a Elez je kao iz topa odgovorio: "Ne, ja sam Bošnjak!". Između dva svjestka rata se bavio trgovinom, a nakon drugog svjetskog rata je preselio u Siriju gdje je i umro.