Zaim ČELEBIĆ: Nemoguće je shvatiti da odgovorni ljudi, bezbjedonosne službe u Srbiji i Bosni i Hercegovini - sve jedno sa kojeg nivoa vlasti ili strukture, postupe na način kako su postupili tog 11. jula 2015. godine. Nije ispunjen niti jedan jedini tehnički uslov za posjetu skupu sa jakim emotivnim nabojem od strane čovjeka koji je pune tri nedjelje prije toga podgrijavao napetosti između dva naroda, ne samo negiranjem genocida, već i neodmjerenim ostrašćenim govorima i konferencijama kao u najboljim danima kada je za govornicom Skupštine republike Srbije, samo nekoliko dana prije nego što će se desiti veliki pokolj Srebreničana, izrekao prijetnju riječima: „za jednog ubijenog Srbina, ubićemo 100 muslimana“. Organizator je požurio da optužbama na račun "fukara" i „huligana“ odbaci odgovornost za propust koji je bio više nego očigledan. Uostalom, organizator je morao puno više voditi računa o interesima žrtava i države Bosne i Hercegovine nego o podizanju rejtinga Srbije i njenog premijera.

Započeti priču bez naslova nimalo nije lako jer takva priča nema ni kraja. Nalazim se u strašnoj dilemi, kako otpočeti sa pripovjedanjem, kojim redom poredjati utiske i na koncu, kako završiti... Sinu mi genijalna ideja: Ispričaću priču od kraja! Možda tako doem i do početka, do naslova, pa će tako i moja priča biti kompletna: sa početkom, sredinom i završetkom. Doduše obrnutim redom, ali ipak nekim redom.... Bolje je i tako nego - bez kraja! Kakva bi to priča bila bez kraja??? Nikakva! Onda, ne preostaje mi ništa drugo, pa krenimo sa kraja....

Bošnjacima i Srbima je tako zapisano, da dijele zajednički prostor, da se na istoj zemlji rađaju, da na istoj zemlji žive i da se istoj zemlji ponovo vraćaju. „Od sudbine se ne može pobjeći“ - kaže jedna narodna umotvorina a koja zasigurno u doba svog nastanka nije tretirala ovu već neku sasvim drugu temu. Tretirajući suživot i koegzistenciju oba naroda, dakle ono što nam je tako i tako suđeno, budimo kreativni i stvorimo krilaticu za budućnost. Na primjer: „Kod Srbina i Bošnjaka, prijateljstva biće jaka“. Previše apstraktno??? Naprotiv, sasvim jednostavno. Ukoliko probleme ne posmatramo kroz prizmu njihovog nastajanja, prilično lako je doći do rješneja sa kojim će svi biti zadovoljni. Ukoliko na nepovjerenje odgovorimo nepovjerenjem, nećemo se pomjeriti ni za milimetar. Ostaćemo duboko ukopani u svojim rovovima problema iz kojih virimo jedni prema drugima jer se bojimo pogledati se u oči. Ja vjerujem „Ženama u crnom“ i duboko se klanjam svim građanima koji su na bilo koji način, pa makar i sa „like“ na prigodne tekstove, izrazili svoju solidarnost sa Majkama Srebrenice, sa sestrama, sa sinovima, dedama i nenama, i sa svim građanima Bosne i Hercegovine, sa svim slobodoljubivim svijetom širom Evrope i širom planete. Ja vjerujem i svakom pojedincu koji žali za nevinim žrtvama Srebrenice i drugih stratišta i koji iz bilo kojeg razloga do sada nije imao gradjanske hrabrosti da za četvrt vijeka digne svoj glas razuma protiv mraka upakovanog u demokratskom celofanu. Ja vjerujem u ljubav i praštanje, ja vjerujem u pravdu i istinu. Istina je da je nad Bošnjacima počinjen genocid, baš kako su to i okarakterisali Međunarodni sud pravde i Tribunal u den Hagu. Iz toga razloga srpski zvaničnici, s obje strane Drine, moraju prihvati pravne činjenice i to prenijeti svom narodu. To će biti najbolji put ka pomirenju... Istina, pravda, ljubav, praštanje - to su riječi koje se moraju duboko urezati u svijest svih nas, i svi oni koji budu ubijali ove riječi, nesmiju imati vizu za budućnost. Ostavimo ih prošlosti. Tako ostavljeni, kada ne budu mogli da se bave našim životima, možda će imati vremena za pitanje lične savijesti.... Možda će ih ona poput najjače vatre džehnema (pakla) pržiti sve do Sudnjeg dana. A tamo će biti teško bez iskrenog pokajanja... Bez milosti Božje...

Incident koji se zbio nakon komemoracije u povodu obilježavanja dvadesetogodišnjice genocida Srebrenici, bacio je u sjenku sami događaj. Tenzije koje vladaju u regionu pojačane nakon hapšenja ratnog komandanta Srebrenice Nasera Orića od strane švajcarskih vlasti po interpolovoj potjernici raspisanoj od strane Srbija, prelile su se i van granica BiH i Srbije, tako da je na socijalnim mrežama eskalirao „ratni sukob“ između Srba i Bošnjaka. Glavna tema - genocid u Srebrenici kao i pitanje, da li ga je uopšte i bilo!? Umjesto artiljerijskae paljbe i raznih granata, padale su teške riječi. Umjesto potoka crvene krvi, tekle su rijeke tamne mržnje. Redali su se virtuelni genocid za genocidom. Ovoga puta, svi su bili akteri, svi su bili žrtve...



Na internacionalnom planu, Ujedinjeno kraljevstvo podnosi rezoluciju Vijeću sigurnosti UN-a sa ciljem preventivnog djelovanja, da se Srebrenica nikada i nikome više ne ponovi. U suštini, ova rezolucija se ne bavi utvrđivanjem genocida već interpretiranjem Međunarodnog suda pravde u den Hagu koji je u dugogodišnjim sudskim postupcima presudio onako kako to pravo i pravda nalažu - po zakonu.

Bošnjačka lobanja kao ukras na Šešeljevom, Nikolićevom i Vučićevom mautu

To dodatno ljuti zvaničnike Srbije. Sve podsjeća na početak devedesetih, Srbija protiv čitavog svijeta! Bosna i Herecegovina duboko podijeljena, po entitetskim, etničkim, po političkim i ko zna kojim sve šavovima... Pravi je trenutak svijetu poslati poruku „mira“. Za riječ se javlja predsjednik Srbije Tomislav Nikolić i upozorava svijet da, ukoliko se prizna pravda, eto opet rata!!! Rusija na traženje Srbije, svojim pravom „veta“ u Vijeću sigurnosti ruši rezoluciju o osudi genocida u Srebrenici i njegovog negiranja. Demokratski svijet je u šoku! Evropski kao i mnogi nacionalni parlamenti reaguju u duhu svojih demokratskih opredjeljenja i usvajanjem rezolucija šalju jasnu sliku regionu da Evropa i svijet osuđuju negiranje genocida. Poraz politike Nikolića i Vučića je očigledan. Ruskim glasom protiv „Srbija“ pripisuje pirovu diplomnatsku pobjedu i taj kapital nastoji uvećati pokazivanjem svijetu kako su bili u pravu i kako je jednino ovaj politički dvojac, inače dobro poznat iz vremena besomučnog granatiranja Sarajeva sa okolnih brda gdje su bili česti posjetioci artiljerijskih i snajperskih položaja, i koji su u terenskim vozilima sa „ukrasom“ lobanje sa plavim šlemom UN (pitanje se postavlja: Čija je to lobanja?) obilazili ratne položaje srpske vojske zajedno sa predsjednikom tadašnje njihove stranke Vojislavom Šešeljom, danas haškim optuženikom. Time je nedvosmisleno demonstriran odnos kako prema žrtvi agresije, tako i prema medjunarodnoj zajednici.

Postavlja se pitanje: Ko i iz kakvih namjera je u ovakvim uslovima uputio pozivnicu premijeru Srbije? Zbog čega su Vlada Srbije i njen premijer prihvatili takav poziv? Na ovim adresama se mora tražiti i krivac, dakle, organizator - premijer Vučić. Činjenica je da je on prisustvao pogrebnom obredu - dženazi i da tišinu takvog mjesta nije smjela narušiti niti jedna ružna riječ a kamoli kamenica, tako da nema opravdanja za ovaj izgred. Nemoguće je shvatiti da odgovorni ljudi, bezbjedonosne službe u Srbiji i Bosni i Hercegovini - sve jedno sa kojeg nivoa vlasti ili strukture, postupe na način kako su postupili tog 11. jula 2015. godine. Nije ispunjen niti jedan jedini tehnički uslov za posjetu skupu sa jakim emotivnim nabojem od strane čovjeka koji je pune tri nedjelje prije toga podgrijavao napetosti između dva naroda, ne samo negiranjem genocida, već i neodmjerenim ostrašćenim govorima i konferencijama kao u najboljim danima kada je za govornicom Skupštine republike Srbije, samo nekoliko dana prije nego što će se desiti veliki pokolj Srebreničana, izrekao prijetnju riječima: „za jednog ubijenog Srbina, ubićemo 100 muslimana“.
Organizator je požurio da optužbama na račun "fukara" i „huligana“ odbaci odgovornost za propust koji je bio više nego očigledan. Uostalom, organizator je morao puno više voditi računa o interesima žrtava i države Bosne i Hercegovine nego o podizanju rejtinga Srbije i njenog premijera. Za međunarodni ugled oni imaju mnogo jednostavnije sredstvo na raspolaganju, iskreno pokajanje na koje bi i žrtve bile spremne odgovoriti praštanjem. Taj put je prijeko neophodan ukoliko se želi izgraditi povjerenje među narodima. Ipak, nesmijemo zadržati se samo na kritici organizatoru - Organizacionom odboru na čijem čelu je gradonačelnik Ćamil Duraković te Majke Srebrenice, udruženje koje okuplja preživjele žrtve genocida. Oni su svoje greške počinjeli iz najbolje namjere, iz namjere otpočinjanja dijaloga između žrtve i počinioca u simboličnom obliku. Oni nisu profesionalno dorasli zadatku procjene bezbjedonosnog rizika ovog skupa, ali jeste dio Organizacionog odbora iz policijsko-bezbjedonosnih struktura koji je imao mogućnosti da na sasvim jednostavan, efikasan i prije svega profesionalan način, utiče na konačnu odluku oko poziva srpskom premijeru. Bezbjedonosna procjena je zahtijevala čak i drastičnu mjeru zabrane skupa pod uslovom nepostupanja organizatora u skladu sa aktuelnim bezbjedonosnim procjenama te nedostatku adekvatnih mjera zaštite ličnosti koje bi mogle biti ugrožene. Takva mjera bi natjerala organizatora da preinači svoju odluku oko pozivanja srpskog premijera tako da se sve ovo nebi ni dogodio. Svi akteri sa profesionalne strane očekivali se u najblažu ruku incident a kao što je poznato, svaki incident na skupu sa 50.000 posjetilaca u uslovima smanjene sposobnosti racionalnog rasudjivanja kao posljedica emotivnog naboja, može prerasti u „navodjenu“ katastrofu širih razmjera. Uprkos tome nisu postupili profesionalno već su donošenje odluka prepustili emocijama kojih je bilo na pretek. Nije ni premijer Vučić personalno neko ko bi morao znati procijeniti situaciju ali je u poziciji da s obzirom na funkciju koju obnaša, sjedi na izvoru informacija i procjena svih bezbjedonosnih službi. Ako premijer Srbije kako i sam priznaje, uprkos upozorenju od strane svih službi da nije pametno posjetiti Srebrenicu 11. jula 2015 godine s obzirom na rizik po bezbjednost, uprkos tome odluči da putuje u Srebrenicu pravdajući to izmedju ostalog i provokativnim dokazivanjem kako on nije kukavica, onda se upravo njemu mora pripisati najveća odgovornost za sve ono što se desilo u memorijalnom kompleksu Potočari. Svakako da ne želim špekulisati sa ključnim razlozima koji su ga opredijelili na ovaj nerazuman i neodgovoran gest, ali ako podjemo od njegovih zvanično izrečenih stavova da dolazi u misiju mira, da želi da se pokloni nevinim žrtvama, da iskaže opredijeljenje svog naroda i države da se sa Bošnjacima krene u ispisivanje nove stranice istorije kroz koju će dominirati uzajamno poštovanje i povjerenje kako se nikome i nikada više nebi dogodila Srebrenica, opet ćemo identifikovati pobjedu emocija nad zdravim razumom a što u suštini nije dobro jer ponekad može dovesti do dalekosežnih posljedica.

U Srebrenici je 11. jula 2015. godine pukom srećom, izbjegnut Treći svjetski rat a da to ljudi nisu ni svjesni. Zamislite da je kojim slučajem desilo se to što se desilo prije ravno 100 godina sa atentatom u Sarajevu nakon kojeg se desio Prvi svjetski rat. Dovoljno je bilo da pod određenim uglom i na određenom dijelu tijela voda sa flašom pogodi premijera Vučića, ili da bačena kamenica usljed zakona fizike, ubrzanjem i svojom masom, potrefi jedan od najosjetljivijih djelova tijela-glavu premijera Vučića i da usljed toga nastupi teška ozljeda sa nepredvidivim pa čak i fatalnim ishodom! Ili da je u tom opštem metežu došlo do saplitanja i pada premijera Vučića što bi izazvalo lančanu reakciju poput stampeda u kojem bi stradalo na desetine ljudi a možda i puno više. Region i svijet je imao više sreće nego pameti. Takav scenario je mogao izazvati katastrofu nepredvidivih razmjera pa i mogući svjetski rat sa učešćem nuklearnih sila. O posljedicama je suvišno i raspravljatiu. Na ovom mjestu se trebeamo svi zamisliti dobro....
U Srebrenici je 11. jula 2015. Godine igrom slučaja, stvorena i šansa za mir i suživot svih ljudi, za istorijsko pomirenje izmedju Srba i Bošnjaka, ali ovaj put na iskrenim osnovama koje će sadržavati puno medjusobno poštivanje i uvažavanje, povjerenje i prihvatanje naših osobenosti. Majka Hatidža koja je smogla snage i na reveru premijera Srbije Aleksandra Vučića okačila Srebrenički cvijet, simbol patnje i stradanja ali i simbol novog rađanja i novog početka, izgubila je u samo nekoliko dana srebreničkog genocida cijelu svoju porodicu. "Sutra, kad me više ne bude, nema me ko u mezar spustiti. Pa nije valjda da neću osjetiti radost svatova, snahe, unučadi... Umjesto da se radujem, da ženim sinove, radovah se kad sam im kosti u masovnim grobnicama pronalazila. Toliko bola ne mogu poželjeti nikome, pa ni onome ko nam je sve to uradio... Često gledam ptice. Dolaze mi na prozor... I kako kupe mrvice i nose svojim mladim, pa pomislim, bolje ste vi majke nego što sam ja bila. I vi uspijete zaštiti svoje ptiće, ja moju djecu nisam uspjela zaštiti od zločinaca, od krvnika. Ubiše ih ni krive ni dužne, samo zato što su se tako zvali. Zamislite, logori im bili škole, držali ih u domovima kultura, tamo odakle djeci život počinje, nove drugove upoznaju, temelje svoga života polažu... Tu su im bili logori, tu su bili zajedno očevi i sinovi..." - riječi su majke Hatidže sa kojim opisuje svoju bol i tugu. Ako je ona uspjela da svojom dobrodošlicom srpskom premijeru zadivi cijeli svijet, onda će ostali imati puno manju žrtvu na putu ozdravljenja cjelokupnog društva. Bivši američki predsjednik i lični izaslanik predsjednika Baraka Obame gospodin Bil Klinton je na komemoraciji izgovorio riječi koje pored simbolike mogu sadržavati i ključ rješavanja problema. Označio je poziv premijeru Srbije od strane žrtava genocida kao i njegovo prihvatanje istog, kao početak procesa suštinskog pomirenja među Srbima i Bošnjacima. Ruke su ispružene sa svih strana, ostaje samo još da se one iskreno medjusobno prihvate i krene se na putu postizanja temelja za ovaj poduhvat u kojima moraju biti utkani istina, pravda, kajanje i oprost.

Lagano dolazimo do kraja, odnosno početka ove priče u kojoj još uvijek nedostaje naslov. Možda bi mogao glasiti ovako:
U Srebrenici 11. jula 2015. godine učinjen korak koji nas je mogao gurnuti u prošlost
U Srebrenici 11. jula 2015. godine učinjen korak koji bi nas mogao gurnuti u budućnost.
Glasam za budućnost. Glasajmo tako svi. U ime zajedničke budućnosti, u ime sadašnjosti i u ime prošlosti. Jednostavno, u ime interesa Bošnjaka i Srba, pružimo šansu miru. Svi kojima će biti teško razumjeti ovu poruku, ako su iz redova bošnjačkog naroda, sjetite se „Žena u crnom“, ako ste iz redova srpskog naroda, sjetite se Majke Hatidže i ostalih srebreničkih majki. A naslov, odaberite sami. Uostalom, nije više ni važan ukoliko se shvati zaključak sa kraja ove priče a koji se ipak našao na početku. Slučajno? Ne, nipošto. Iskreno, mislim da je to ipak početak svih početaka i da se neopravdano nalazi na kraju svakog obraćanja zvaničnika iz oba naroda, kao da time žele opravdati svoje mirovne napore pred onima koji su još uvijek na talasima iz devedesetih. Počnimo pričati o suživotu kao o matematičkoj jednačini bez nepoznatih, jedan plus jedan jednako dva! A kada to svi shvatimo i prihvatimo, lakše ćemo savladjivati i ostale jednačine, sve jedno sa jednom, dvije ili više nepoznatih i čiji znak jednakosti uvijek mora biti koegzistencija među ljudima. Ko ne nauči ovu jednostavnu računicu, mora medju ponavljačima i obnavljati ovu tako jednostavnu primarnu lekciju života sve do dana kada će biti spreman da položi ispit iz čovječnosti.