Općinski sud u Sarajevu je pred velikim ispitom, jer prijeti opasnost da presudi kako novinari više ne smiju kritikovati državne funkcionere, pošto im kritika može nanijeti „duševnu bol“, što bi bio udar na demokratski poredak i slobodu mišljenja. Tekst „Ministar četničke sigurnosti“ („Saff“, broj 336, 23. mart 2013.) bio je povod da Fahrudin Radončić tuži Saff i Fatmira Alispahića i traži odštetu od 100.000 maraka. U nastavku možete vidjeti neke od elemenata zajedničke odbrane Saffa i Fatmira Alispahića.

Pripremio: Ezher Beganović

Odgovor na tužbu
Odgovor po tački II
Odgovaramo na tvrdnju tužitelja da su „tuženi prekoračili slobode izražavanja:
- Odbijamo optužbu da smo „prekoračili granice slobode izražavanja“, jer smatramo da je problem postrojavanja četničkih paravojnih formacija, kao i neoglašavanje tim povodima javnog funkcionera ministra sigurnosti BiH Fahrudina Radončića – legitiman „cilj informiranja javnosti o pitanjima koja su u općem interesu“. Smatramo da je u općem interesu da javnost zna za djelovanje paravojnih formacija i za zaštitu koju tim formacijama svojom šutnjom i neradom pruža ministar sigurnosti BiH Fahrudin Radončić.
- Odbijamo optužbu da „nismo postupali u dobroj vjeri“, a dokaz za to su afirmativni tekstovi koje smo objavljivali o Fahrudinu Radončiću kad je ušao u politiku (kolumna Fatmira Alispahića „Radončić je šansa za Bošnjake“, broj 252 od 2. oktobra 2009.), odnosno, mi smo prvi medij koji mu je pružio podršku, a to znači da mi nemamo nikakav negativan odnos prema Radončiću, već kritikujemo njegov nerad na javnoj funkciji, što je naše demokratsko pravo.
- Odbijamo optužbu da smo „prešli mjeru u izražavanju, prema čijem postojanju se određuje odgovornost“, jer mi nismo nigdje lično vrijeđali ličnost Fahrudina Radončića, već smo koristili zagarantirano pravo na slobodu govora pri kritikovanju jednog javnog funkcionera, odnosno, načina na koji obavlja tu javnu funkciju.
- Odbijamo optužbu da „nismo izvršili potpunu provjeru izvora“, jer ne postoji ni jedan izvor koji dokazuje da je ministar sigurnosti BiH Fahrudin Radončić reagirao u povodu postrojavanja četničkih paravojnih formacija, a na tom pitanju javne odgovornosti je u cijelosti zasnovan naš tekst.

Sedam pasusa iz kolumne koje kao dokaz navodi tužitelj potpuno dokazuju da se mi ne bavimo građaninom Fahrudinom Radončićem, već javnim funkcionerom Fahrudinom Radončićem, pa se naše kritičke opservacije ne mogu podvesti pod „klevetu“ i „nanošenje duševne boli“, jer bi to značilo da svaki javni funkcioner svaku javnu kritiku može proglasiti „klevetom“ i „nanošenjem duševne boli“.
Ono što se smatra spornim dato je kao hipoteza, a o čemu svjedoči sljedeća rečenica: „A ako to nije tačno, onda očekujemo od ministra sigurnosti Fahrudina Radončića da javnosti objasni da li je normalno da se postrojava jedna paravojna formacija, a da sigurnosne agencije na to ne reagiraju?“ Ova rečenica dokazuje da smo „postupali u dobroj vjeri“, u „cilju informiranja javnosti od pitanjima koja su u općem interesu“, jer je u fokusu ove rečenice dobronamjerno upućivanje ministra sigrunosti Fahrudina Radončića da otkloni navedene sumnje i da „javnosti objasni“ to što javnosti nikad nije objasnio, a što je predmet našeg kritičkog teksta.

Odgovor po tački III
Odbijamo optužbu da „navedeni tekst sadrži gnusne neistine o tužitelju“, jer „poruka da je tužitelj ministar četničke sigurnosti“ nije data bukvalno, već figurativno. Nigdje u tekstu nema citata da ministar Radončić „podržava Radovana Karadžića i koljače bošnjačkog naroda“, odnosno, ovaj navod je tužitelj zlonamjerno izmislio.
Također je neistinito da u tekstu „tvrdimo da tužitelj koristi funkciju ministra, koju obnaša da bi skrio svoje navodne veze sa balkanskih podzemljem“, jer je u ovom kontekstu donesen citat iz „Slobodne Bosne“, iz teksta „Ministar (ne)sigurnosti“ (juli 2012.), što znači da se ne radi o našim, već o citiranim navodima. A da se ne radi o našoj tvrdnji, već o pretpostavci, dokazuje je i to da su sve tri rečenice imaju jasnu ogradu od rečenog, i to kroz sljedeće formulacije: „čulo se…“, „često se pominjala…“, „čuje se…“.

U tom kontekstu odbijamo optužbu da smo tvrdili da ministar Radončić „sve to radi za ciljeve velike Srbije“, jer naša rečenica glasi: „U posljednje vrijeme za Radončića se čuje kako ga beogradski obavještajci imaju u mat-poziciji, pa mora voditi velikosrpsku politiku…“. Dakle, mi ne iznosimo tvrdnju, već prenosimo „ono što se u posljednje vrijeme čuje“, a što samim tim ne mora biti istinito.

Tvrdnja tužitelja, u nastavku, da je „istina, međutim, da tužitelj ne štiti nikakve četničke formacije“ spada u domen njegovog prava da tako misli, kao što u domen našeg demokratskog prava spada da mislimo kako – šutnja ministra Radončića o djelovanju četničkih formacija ima funkciju zaštite tih formacija. U istu ravan spada i mišljenje tužitelja „da profesionalno obnaša funkciju ministra sigurnosti“, u odnosu na naše demokratsko pravo da mislimo kako bi „Radončić momentalno trebao napustiti fotelju ministra sigurnosti, jer je ili nesposoban, ili korumpiran, pa ne umije ili ne smije djelovati kako bi spriječio aktivnosti ove paravojne formacije“. Kao što se vidi kroz veznik „ili“, i ovdje se govori u pretpostavkama, a ne u tvrdnjama, mada je naše demokratsko pravo, a ne kleveta, da nekog funkcionera smatramo – nesposobnim.

Optužba da su „klevete tužitelja izuzetno teško pogodile…“ temelji se na skandaloznom obrazloženju, koje u sudsku praksu vraća verbalni delikt iz komunističkog, jednopartijskog sistema, jer glasi (u nastavku): „…Naročito imajuću u vidu da je on (Radončić) predsjednik političke partije Saveza za bolju budućnost“. Prihvatanje ove konstrukcije značilo bi selekciju subjekata u postupku po ideološkoj ravni, čime svi nisu jednaki pred zakonom, s obzirom da ovo obrazloženje počinje riječju „naročito“, koja za ministra sigurnosti Fahrudina Radončića podrazumijeva „naročita“ prava pred sudom, odnosno, povlašten položaj u odnosu na ostale građane, a time i tužene.

Optužba da „tvrdnje tuženih (…) ugrožavaju fizičku sigurnost“ ministra Radončića na tragu je totalitarne prakse po kojoj su država i njeni funkcioneri mogli biti „fizički ugroženi“ od slobodnog i kritičkog mišljenja, što najbolje govori o skučenim demokratskim kapacitetima samog tužitelja i njegove tužbe.

Odgovor po tački IV
- Odbacujemo optužbu da je tužitelj mogao zbog naše kritike u tekstu da „pretrpi intenzivne duševne bolove“, samim tim što bi on, kao javni funkcioner, u jednom demokratskom poretku, morao biti spreman na kritiku.
- Potpuna je neistina da smo „vrijeđali fizički i duhovni integritet osobe“, jer ni na jednom mjestu u tekstu nema ni jedne riječi upućene na fizički izgled ministra Radončića, te ni jedne riječi upućene na njegov duhovni integritet, budući da se tekst isključivo bavi Fahrudinom Radončićem kao ministrom sigurnosti, a ne privatnom osobom.
- Optužba da „tuženi nijednom nisu pitali tužitelja da odgovori na laži i optužbe o njemu“ izvan je profesionalnih normi novinarstva, budući da se radi o formi kolumne, dakle, komentatorskog teksta, koji po definiciji ne intervjuira one koje pominje. Ali, ovo otkriva da ministar sigurnosti Fahrudin Radončić nije iskoristio svoje pravo na demanti – koji bi svakako bi objavljen da je stigao u Redakciju „Saffa“ – a što je mogao i trebao uraditi prije nego što je podnesena tužba.
- Optužba da su „sve navedene tvrdnje tuženih neistine“ paušalna je, jer se brojne pretpostavke i brojne tvrdnje u tekstu ne mogu na ovaj način generalizirati, već se moraju, eventualno, posmatrati svaka za sebe.

Predlažemo sudu da odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan, u interesu zaštite demokratskih prava i slobode govora, a s obzirom da se tekst „Ministar četničke sigurnosti“ nije ticao privatne ličnosti Fahrudina Radončića, već se ticao ministra sigurnosti Fahrudina Radončića.