Naslovna | Arhiva | Pretraga | Redakcija | O Bosnjaci.Net | Kontakt | Bosniaks.Net | ||||||||||
|
Kolumne
UGOVOR ZA POKORAVANJE I RAZJEDINJAVANJE MUSLIMANA U CRNOJ GORI
Pošto se u brojnim manipulacijama u vezi sa ovim dokumentom, jedna od strana potpisnica često poziva na sličan dokument potpisan između Vlade Hrvatske i Islamske zajednice u Hrvatskoj, te na dokument koji je Vlada CG potpisala sa Svetom stolicom, u ovom tekstu će pored ostalog biti vršena uporedna analiza Ugovora IZ u CG sa Vladom CG sa naznačenim dokumentima. Reis Fejzić je u medijima dao izjavu kako je ljut „što država nije poštovala mnoge stvari prema Islamskoj zajednici na osnovu ugovora koji smo potpisali. Mnogo štošta iz tog dukumenta nije ispoštovano, u konkretnom slučaju da se jurisdikcija Islamske zajednice CG poklapa sa granicama države“, ističući dalje da se zbog nepoštovanja tog Ugovora ovdje „danas otvaraju vrtići i škole čije je sjedište u drugoj državi”, aludirajući na NVO „Škola Kur’ana časnog“ i NVO „Reuda“, igraonici za djecu, osnovanih u Rožajama a registriranih kod nadležnog državnog organa, i svečano otvorenih uz prisustvo čelnih ljudi Muftijstva Sandžačkog. U zaštitu Islamske zajednice u Crnoj Gori, njenog ustrojstva i nadležnosti, brzo je stao i predsjednik Crne Gore, gospodin Vujanović, potvrđujući navode reisa Fejzića da država Crna Gora ima Ugovornu obavezu da Islamskoj zajednici u Crnoj Gori čuva garantiranu „jurisdikciju Islamske zajednice CG” koja se, kako je reis Fejzić istakao “poklapa sa granicama države”. Prema Ugovoru sa Vladom (član.4), „Islamska zajednica u Crnoj Gori ima sjedište u Crnoj Gori i vjersku jurisdikciju za sve islamske vjernike u Crnoj Gori i granice njene jurisdikcije poklapaju se sa državnim granicama Crne Gore“.
Islamska zajednica u CG je početkom ove godine poslala pismo namjera Rijasetu IZ sa sjedištem u Sarajevu, kojim iskazuje želju za pridruženje ovoj velikoj porodici muslimana, i vrati se tamo gdje je i bila. Jasno je da je IZ u CG u tom momentu imala informaciju da je prema Ustavu Rijaseta sa sjedištem u Sarajevu, jedno od muftijstava i Muftijstvo Sandžaka, što joj, očigledno u tom momentu to nije smetalo. Zanimljivo je da je pismo poslato uoči proteklih majskih lokalnih izbora, a da već na prvom ispitu iskrenosti, reis IZ u CG podsjećanjem na vjersku jurisdikciju IZ u CG, faktički negira da je imao ozbiljne namjere. Sa vremenske distance od nekoliko mjeseci, nakon brojnih postizbornih analiza, a imajući u vidu aktuelna dešavanja, da se zaključiti da je pismo Rijesetu u Sarajevu bio samo politički trik kojim se željela anulirati prednost političkih konkurenata koji su programski jasno postavili zahtjev za povratak IZ u CG svom duhovnom centru u Sarajevu. U predizbornom političkom procesu reis Fejzić je zdušno podržavao koalicionu članicu crnogorskog režima, Bošnjačku stranku, koja se svojevremno pohvalila svojim doprinosom potpisivanju Ugovora između IZ u CG i Vlade CG. Ugovoreno rješenje vjerske jurisdikcije IZ u CG u sukobu je sa islamskim principima, sa legalitetom odluka koje su prilikom formiranja Mešihata Sandžaka donijeli odbori Islamske zajednice iz Južnog Sandžaka, ali to pitanje svakako predstavlja posebnu temu, a sada kroz analizu nekih njegovih dijelova, pogledajmo šta nam je to novo donio sporni Ugovor, slobodu ili oduzimanje stečenih vjerskih prava i sloboda? Čak i oni koji sebe smatraju dobrim poznavaocima crnogorskih prilika, biće zatečeni originalnim rješenjima koje nam je donio ovaj Ugovor. Ugovor se u prvom članu poziva „na međunarodno priznata načela o odvojenosti vjerske zajednice od države i slobodi vjere”, te se potpisnici „obavezuju da će u međusobnim odnosima potpuno poštovati ta načela i da će međusobno sarađivati u cilju sveukupnog duhovnog i materijalnog razvoja čovjeka i promovisanja opšteg dobra”, i površnim čitanjem, jasno je da je ovaj član potpuno u suprotnosti sa, kako duhom ovog Ugovora, ali i konkretnim normama kojima se definiraju pojedina pitanja.
“Imenovanje, premještaj i smjena muftija, glavnih imama, imama i drugih vjerskih lica u nad¬ležnosti su Islamske zajednice u Crnoj Gori” definiše se stavom 1. član 6. Ugovora. Ali gdje je ovdje reis, kako to da je prvi sa vrha hijerarhijske ljestvice izostavljen? Očigledno je da se to nije desilo slučajno niti je funkcija reisa poistovećena sa funkcijom muftije, jer se i u dokumentima Islamske zajednice radi o različitim imenovanjima. Bez ikakve dileme, jasno je, ovdje je reis kao najveća funkcija u hijerarhiji starješina IZ isključen iz izborne nadležnosti Islamske zajednice. Daljim čitanjem istog člana, brzo stiže odgovor na postavljeno pitanje zašto je u stavu gdje se definiše nadležnost Islamske zajednice izostavljen reis. Drugi stav istog, šestog člana, glasi: „Islamska zajednica u Crnoj Gori će nakon izbora kandidata, a prije imenovanja reisa, o tome, na povjerljiv način, obavijestiti Vladu Crne Gore”. Da se u prvom stavu ovog člana u poređanom popisu funkcija nalazi i funkcija reisa, riječ “kandidata” bi se mogla čitati kao jednina, što bi upućivalo na činjenicu da Vlada ne učestvuje u izboru već biva samo obaviještena o tom činu, kako je na sličan način riješeno u hrvatskom ugovoru. U ovom slučaju, međutim, jasno je da se radi o množini, dakle više kandidata od kojih će Vlada u povjerljivoj proceduri informisanja, izabrati jednog.
“Katolička crkva je nadležna za sva crkvena imenovanja i dodjelu crkvenih službi, u skladu sa odredbama kanonskog prava”, kaže se u ugovoru Vlade CG sa Svetom Stolicom. U drugom stavu istog člana, dalje se konstatuje da “Imenovanje, premještaj i smjena biskupa u isključivoj je nadležnosti Svete Stolice”. Jasno i glasno: Crna Gora i njena Vlada tu nema šta da traže, ni na povjerljiv ni na nepovjerljiv način. Daljom uporednom analizom dolazi se do zaključka da je Ugovor sa Svetom Stolicom potpuno naklonjen Svetoj Stolici bez i jednog ograničenja. Hrvatski Ugovor sa IZ u toj zemlji dominantno tretira obrazovni sistem (od 27 članova Ugovora, 6 članova, ili 22%, odnosi se na islamsko obrazovanje) koji je finansijski poduprijet državnim budžetom: “Da bi Islamska zajednica u Hrvatskoj mogla na doličan način nastaviti svoje djelovanje na promicanju općeg dobra, Republika Hrvatska će joj mjesečno davati iz godišnjeg državnog proračuna iznos koji odgovara dvjema bruto osnovicama za izračun plaća javnih i državnih službenika i namještenika pomnoženim sa brojem džemata, koliko postoji u Republici Hrvatskoj na dan stupanja na snagu ovoga Ugovora…” Zatim: “Islamske škole s pravom javnosti imat će pravo na primanje novčane potpore kako je predviđeno zakonodavstvom Republike Hrvatske”. Ugovor između Vlade CG i IZ u CG pokazuje sasvim drugu namjeru ugovarača. Islamsko obrazovanje se pominje samo u jednom članu i to bez bilo kakve obaveze države u smislu finansijske podrške ili pomoći. Inače, cijeli Ugovor odaje poruku da država njime ne želi preuzeti nikakvu novu obavezu mimo onih koje već ima prema postojećim zakonima. Čak šta više, pažljivim čitanjem jasno se dolazi do zaključka da je ovaj Ugovor u stvari donešen ne da poveća nivo vjerskih prava i sloboda već da muslimane u Crnoj Gori dovede u sistem potpune kontrole, ograničavanjem a to znači oduzimanjem i onih elementarnih vjerskih prava koje su inače garantovane Ustavom Crne Gore. Ipak, ono što kod Ugovora između Vlade Crne Gore i Islamske zajednice čini posebnu zanimljivost jeste normiranje potpunog odvajanja muslimana u Crnoj Gori koji su u velikoj većini Bošnjaci sa ostatkom bošnjačkog korpusa. Uvod za ovakvo normativno odcjepljenje Bošnjaka od njegovog domovinskog prostora jeste upravo norma o vjerskoj jurisdikciji Islamske zajednice u okvirima državnog prostora. Nastavak u tom pravcu pored već navedenog, obezbjeđuje jedna pravna norma koja u smislu pravne teorije i ptakse predstavlja pravi raritet, i vjerovatno u budućnosti školski primjer kako se zbog skrivenih političkih ciljeva može napraviti pravni presedan i na tako visokom državnom nivou. Naime, u jednoj od tačaka Ugovora, vjerovali ili ne, eksplicitno je obavezana treća strana koja niti je prije vidjela a ni kasnije potpisala ovaj Ugovor. Oni koji ne vjeruju neka pročitaju stav 5. člana 23. kojim se kaže da za rješavanje unutrašnjih sporova koje Islamska zajednica neće biti u stanju sama da riješi “arbitražu vrši Islamska zajednica Turske, koja prijedlog rešenja na povjerljiv način dostavlja Vladi Crne Gore”. Zamislite da se dogovarate i potpisujete ugovor sa nekim licem o vašim međusobnim odnosima i da tom prilikom obavežete treće lice koje niti zna o čemu se vi dogovarate, niti je pitano da li u nekim okolnostima koje vi predviđate, ono želi ponijeti dio tereta. U vezi sa ovim članom kao da se odjednom, kada očekujete da se sve idilično završi, pred vama otkriva neki novi plan. O kakvom se to planu radi? Planiraju se, ili se preciznije rečeno “ugovaraju” problemi u Islamskoj zajednici u Crnoj Gori koje ona neće moći sama da riješi, pa se ti problemi na arbitražu ustupaju Islamskoj zajednici Turske, koja ih neće rješavati, jer bi to bilo nedopustivo da se sada Turska miješa u unutrašnje stvari Crne Gore, već će prijedlog rješenja na povjerljiv način dostaviti, kome drugom do Vladi Crne Gore, koja će to svakako znati da riješi i pri tom će se držati po strani da ne prekrši ustavni princip odvojenosti države od crkava i vjerskih organizacija. Ako vam sve ovo izgleda nelogično pa više ne znate o čemu, na kakvim pravnim principima, sa kakvim ciljevima su se dogovarale i dogovorile Vlada Crne Gore i Islamska zajednica u Crnoj Gori, odgovor će te naći u jednostavnoj činjenici da su se oni dogovorili, da su “ugovorili” buduće probleme u Islamskoj zajednici, nakon čega treba samo implementirati takav ugovor. Nakon nekih mojih ranijih komentara ovog ugovora, sugerirano mi je da ja svojim kritičkim osvrtom pretjerujem i da je ovaj ugovor dobar pravni okvir za razvoj Islamske zajednice u Crnoj Gori. Uglavnom se iskazivalo nepovjerenje prema mojim sugestijama da se ugovorom normativno planira potpuna kontrola nad Islamskom zajednicom ali i razdor u Islamskoj zajednici te da norma o “problemima unutar Islamske zajednice koja ona neće moći sama da riješi…” predstavlja samo mjeru opreza i eventualne zaštite koja dolazi sa strane.
Uslijedile su optužbe upućene na „prvu“ adresu, muftiju sandžačkog, Mumaera ef. Zukorlića. Reis Fejzić je očigledno bio gurnut u vatru, pa je, i protiv sopstvenog uvjerenja, i na opće iznenađenje, muftiju Sandžačkog nazvao fašistom. Na ovom primjeru je bilo više nego očigledno da reis Fejzić nije mogao ni sanjati šta će mu se sve u “usta staviti”, kada dođe vrijeme da se ovaj famozni Ugovor počne sprovediti u djelo. Ali očigledno, kada se jednom uđe u kolo iz njega se lahko ne izlazi. U dva navrata, javnosti se obratio hafiz Kujević, jasno stavljajući do znanja da s njegove strane neće biti ništa učinjeno što bi dovelo do stvaranja te „druge Islamske zajednice“ jer on ustvari ovu postojeću vidi u sastavu Rijaseta IZ sa sjedištem u Sarajevu u okviru koje je muftijstvo Sandžačko samo jedno od muftijstava. To što se osnivaju nevladine organizacije gdje se na volonterskoj osnovi daju kursevi ili se djeci obezbjeđuje prostor za igru, poredak Islamske zajednice nije mogao biti ugrožen. Hafiz Kujević je javnosti jasno saopćio da on priželjkuje da se Odluke o formiranju Mešihata Sandžaka donijete od strane Odbora Islamske zajednice koji su iz južnog Sandžaka osnivači muftijstva Sandžačkog, konačno počnu primjenjivati. Takvo njegovo zalaganje i njegove želje u cilju implementiranja jednog pravno-važećeg dokumenta, očigledno je dominirajući razlog što je isključen iz službeničkog kadra Islamske zajednice. Istovremeno ovo je bio povod da se krene u kampanju za raspirivanje „razlika unutar same zajednice, odnosno sporova unutar nje koje ona ne može riješiti”, uz obilato korišćenje već etabliranih strahova od stvaranja tzv. „druge islamske zajednice“. Proizvođač takve vrste podjela u Islamskoj zajednici, crnogorskim muslimanima je od strane prorežimskih kadrova označen Sandžački muftija Muamer ef. Zukorlića.
Islamska zajednica je istovremeno postala taocem kumovske podjele zona uticaja, gdje je svoje mjesto našla u sistemu kontrole biračkog tijela za potrebe aktuelnog režima, ali svakako i za neka druga potkusurivanja bilo da se radi o dnevnopolitičkim, bilo da se radi o strateškim planovima i interesima režima. U zagrljaju sa BS-om, čelnici Islamske zajednice su na izgled utvrdili sigurnu formulu održanja na vlasti. No, ono šta ih čini vidno nervoznim jeste stalno povećavanje visine preskočne letve lojalnosti režimu. Očigledno im se politika “mudrog kalkuliranja sa vlašću” ne kreće u željenom pravcu pa je i nervoza sve jače primjetna. Brojni unutrašnji problemi u Islamskoj zajednici u Crnoj Gori, umjesto da se rješavaju na islamskim principima, kako je jedino ispravno, pokušavaju se sakriti izmišljanjem “druge strane”, ili opasnosti iz vana. Od osnivanja Mešihata Sandžaka, u različitim fazama razvoja, do danas, nikada nije zabilježeno da je povučen bilo kakav potez ili aktivnost kojim bi se osporila volja odbora iz južnog Sandžaka. Muftijstvo sandžačko i muftija Sandžački u cijelom periodu ne preduzimaju ništa drugo isim što podsjećaju na legalitet i vjersku jurisdikciju shodno pravno važećoj odluci koju su ovi odbori donijeli još 1993.godine kada je i formiran Mešihat Islamske zajednice Sandžaka. Očigledno da i samo podsjećanje na nešto što predstavlja pravni fakticitet iritira čelnike Islamske zajednice u Crnoj Gori da su ovu činjenicu prosto anatemisali kao veleizdaju i subverzivno djelovanje protiv države, a nikako da se konačno islamski, muslimanski, šerijatski, tj. pravno suoče sa njom. Suočavanje sa ovom istinom očigledno bi ih odvelo u priznavanje vjerske jurisdikcije Sandžačkog muftijstva nad odborima južnog Sandžaka, što je, svjesni su toga, u suprotnosti sa Ugovorom potpisanim sa Vladom Crne Gore. Režim je prema svemu do sada viđenom, ostao uskraćen zadovoljstvom očekivane reakcije “druge strane”. Reakcija “druge strane” na izvedene rigidne i nepravedne poteze, potpuno je izostala, jer se pokazalo da neće zaigrati na željenu kartu, odnosno da nema nikakvih izgleda da će se nakon istjerivanja hafiza Kujevića krenuti u proces formiranja paralelne vjerske institucije i podjele vjernika. Planeri nestabilnosti i konflikta izgleda ovaj put ostaju bez vidnih rezultata. Iz tog razloga se već radi na iznalaženju dodatnih rješenja kako bi se pozicija aktuelnog reisa Fejzića ojačala nekim drugim mehanizmima. Prema nekim informacijama iz Podgorice, aktivno se radi na dovođenju reisu-l-uleme Islamske zajednice Bosne i Hercegovine, Huseina ef. Kavazovića, u posjetu Islamskoj zajednici u Podgorici. Političke i lične veze su već upregnute a da li će ta inicijativa uroditi plodom zavisit će od brojnih faktora. Cilj je jasan, želi se pokazati da Islamska zajednica u BiH daje podršku Islamskoj zajednici u Crnoj Gori, što bi se istovremeno smatralo velikim uspjehom reisa Fejzića, te bi to svakako doprinijelo pridodavanju poena na strani zahtjeva za produženje još jednog mandata aktuelnom reisu. Ugovor između Islamske zajednice u Crnoj Gori i Vlade Crne Gore, ostaje na snazi sve dok režim ne procijeni da ga stavi ne test ustavnosti, kada će sigurno pasti. A testirat će ga onog momenta kada uvidi da od takvog dokumenta niko ne može imati haira već samo štete. Još u ovoj fazi sa sigurnošću može se zaključiti da iako projektovan za tu svrhu, sporni ugovor ne daje željene rezultate, pa od paralelne vjerske Islamske zajednice u Crnoj Gori izgleda neće biti ništa. Ono što Srbiji nije pošlo za rukom, a to je da Islamsku zajednicu stavi pod svojom kontrolom, Crnoj Gori je to potpuno uspjelo, sada, izgleda da Crna Gora ne uspijeva ostvariti ono što je Srbija već ostvarila, a to je da podijeli vjernike na način što će formirati paralelnu Islamsku zajednicu.
|