Masakr u Sabri i Šatili je bio ratni zločin kojeg su počinili proizraelski falangisti (militantni libanonski kršćani), Izraelska vojska (IDF) i Slobodna libanonska armija nad palestinskim stanovništvom u izbjegličkim kampovima Sabra i Šatila u južnom Bejrutu između 16. i 18. septembra 1982.

Tadašnji libanonski predsjednik Bashīr Ghimaya bivši šef Libanonskih snaga (Falangista) kršćanske desničarske policije, je ubijen 14. septembra 1982. Izabran je na čelo države zahvaljujući pritiscima Izraela, koji je dva mjeseca ranije okupirao Libanon. Bashīr Ghimaya je ubijen u atentatu za koji je odgovornost preuzela prosirijska stranka.

Nekoliko sati nakon atentata, izraelski ministar obrane Ariel Sharon odlučio je okupirati zapadni Bejrut zbog opužbe da su atentat skrivili "palestinski ekstremisti" te da želi "spriječiti prolijevanje krvi i osvetu" te riješiti pitanje navodnih "2000 terorista" koji su se navodno skrivali u logoru.

Izraelska okupatorska vojska je opkolila kamp, ali nije poslala svoju vojsku unutra. Umjesto toga, poslani su Falangisti - kršćanska militantna policija koja je formirana i obučavana od strane Izraela, te Slobodna libanonska armija.

Tokom tri dana, oni su masakrirali civile, a izraelska vojska koja je bila razmještena oko logora, u kojima je tada živjelo oko 8000 izbjeglica, nije reagirala, već su pomagali tako što su im noću držali upaljene reflektore, a dopremili su i buldožere, municiju i hranu.

Dana 19. septembra slike masakriranih tijela i ubijene djece i beba, potresle su svijet, nakon što su novinari uspjeli ući u izbjeglički kamp.
Robert Fysk, jedan od prvih novinara koji je posjetio mjesto incidenta, navodi u članku za časopis The Independent da je ubijeno "1700 civila", dok je izraelski novinar Amnon Kapeliouk u svojoj knjizi, procjenio je brojku od 2,000 leševa koje je odnio Crveni križ, te „ugrubo“ između 1,000 i 1,500 ostalih leševa koje su uklonili Falangisti, dakle sveukupno između 3,000 i 3,500 žrtava.

Službena istraga Izraela zaključila je 1983. godine da je tadašnji ministar odbrane Ariel Sharon imao "osobnu i indirektnu odgovornost" za masakre, predbacujući mu da nije učinio ništa da predvidi ili spriječi ubistva. Sharon je u februaru 1983. bio prisiljen dati ostavku, ali se ubrzo vratio u vladu kao ministar bez ovlasti.

Prema istoj istrazi, direktna odgovornost za masakre prebačena je na šefa obavještajne službe FL-a Eliu Hobeiku, koji nikad nije osuđen niti kažnjen, ali je ubijen 2002. u eksplozeiji auto bombe, jer je trebalo da svjedoči protiv Ariela Sharona.

U julu 2001. godine 23 Palestinaca, koji su preživjeli masakr u Sabri i Šatili, podnijeli su u Belgiji tužbu protiv Ariela Sharona, koji je tada bio izraelski premijer, zbog ratnog zločina, zločina protiv čovječnosti i genocida, prema zakonu koji belgijskim sudovima daje "univerzalnu kompetentnost" za te zločine. Belgijsko pravosuđe odbacilo je te tužbe zbog promjene zakona 2003. godine. Ariel Sharon je umro u januaru 2014. godine, nakon što je prije osam godina pao u komu.

Još jedan od odgovornih koji je rame uz rame učestvovao u masakru u Sabri i Šatili bio je i Samir Geagea (Samir Ja‘ja), sadašnji predsjednički kandidat. On je 1986. preuzeo vođstvo nad Libanonskim snagama, te je godinama vršio atentate na svoje političke suparnike i bio odgovoran za masakre nad civilima tokom rata. Osuđen je na četiri smrtne kazne, koje su preinačene na doživotnu kaznu. Proveo je 11 godina u zatvoru te pušten i pomilovan 2005 godine.
Nakon dvije godine se vratio na političku scenu te je ove godine jedan od glavnih kandidata za predsjednika Libanona. Po libanonskom ustavu, predsjednik mora biti kršćanin, premijer sunitski musliman, a šef parlamenta šit.