Zaim ČELEBIĆ: Razne službe rovare nacionalnim saffovima potpomognute sitnim šićardžijama i ljudima klonulog morala iz redova samih Bošnjaka, dok im dobrim dijelom na ruku idu i naši takozvani narodni bošnjački prvaci koji nemaju istančani osjećaj za težak položaj Bošnjaka u Crnoj Gori. Iako zbore dosta jednostavnim, razumljivim narodnim jezikom, argumentovano i historijski utemeljeno iznose činjenice koje su namjerno skrivane u pokušaju uspostavljanja stanja totalne inferiornosti Bošnjaka u odnosu na ostale, vrijeme im nije saveznik tako da su ostvareni rezultati i pored teških uslova djelovanja, nedovoljni, nisu u stanju da ozbiljnije doprinesu promjeni teškog položaja Bošnjaka u Crnoj Gori.

Bošnjaci su svoj na svome u Bosni i Hercegovini, Srbiji, Crnoj Gori, Kosovu i Makedoniji. Nisu došli niti iz Azije niti od bilo kuda; nisu nikakvi azilanti i uglavnom se njihovo porijeklo vezuje za drevni narod Ilira, prastanovnika Balkana. U autotohtnom obliku najduže su se zadržali na prostorima Bosne i Sandžaka.
U ovom osvrtu fokusiraću se na Bošnjake u Crnoj Gori. Historija bilježi više klasičnih primjera kojim se ovaj narod trebao dovesti na rubu propasti i uništenja, i čiji kontinuitet se potvrđuje aktuelnim odnosom države Crne Gore prema svojim građanima iz redova Bošnjaka. Politika nametanja osjećaja bezizlaznosti i osjećaja nemoći treba da posluži u svrhu zatiranja svakog sjemena buđenja uspavane nacionalne svijesti kod ovog drevnog evropskog naroda.

Razne službe rovare nacionalnim saffovima potpomognute sitnim šićardžijama i ljudima klonulog morala iz redova samih Bošnjaka, dok im dobrim dijelom na ruku idu i naši takozvani narodni bošnjački prvaci koji nemaju istančani osjećaj za težak položaj Bošnjaka u Crnoj Gori. Iako zbore dosta jednostavnim, razumljivim narodnim jezikom, argumentovano i historijski utemeljeno iznose činjenice koje su namjerno skrivane u pokušaju uspostavljanja stanja totalne inferiornosti Bošnjaka u odnosu na ostale, vrijeme im nije saveznik tako da su ostvareni rezultati i pored teških uslova djelovanja, nedovoljni, nisu u stanju da ozbiljnije doprinesu promjeni teškog položaja Bošnjaka u Crnoj Gori. Pa zar vrijeme od 14 godina ovog 21. Vijeka nije dovoljan pokazatelj da su učinjeni koraci nedovoljni kako bi se nadoknadio raskorak izazvan u uslovima borbe za biološki opstanak i u uslovima teških iskušenja iz proteklog perioda. Zbog svega ovoga, „bošnjački maraton“ koji nam najavljuju naši narodni prvaci Zukorlić i Cerić mora ostati na nivou lapsus-greške a nikako obris politike koja bi trebalo da oslobodi Bošnjake iz okova inferiornosti i nemoći. Uostalom, nikada nisu u periodu od dva stoljeća ni postojali bolji uslovi za razvoj naše zajednice. Izostankom direktne i snažne akcije, pruža se prostor onima sa početka ove priče, dakle sitnim šićardžijama i moralno posrnulim Bošnjacima koji su u stanju radi očuvanja ličnih privilegija, prodati i obraz, i ime, i naciju i vjeru, i sve što je sveto, upravljajući sviješću prosječnog zalutalog Bošnjaka te nudeći mu spas na način što će ga metnuti pod skute onima koji više od dvije decenije u kontinuitetu proizvode uzroke neophodne za nestajanje bošnjačke nacionalne zajednice na ovim prostorima. Kakav mentalni sklop može predstavljati Bošnjak koji se sitno prodaje uoči izbora za bijednih 20-50 EUR-a, dakle otprilike svakih četiri godine, i koji je u stanju za šaku brašna i soli zaklinjati se u svoj dobar položaj te biti spreman na pljuvanje po svojim nacionalnim prvacima. Za hrvatske krave sa Konavalskog ratišta bilo je i te kako obeštećenja jer se za njih neko založio, dok se za bošnjačke glave i nemari toliko, pa u Crnoj Gori niko nije ni osuđen za sve zločine i nedjela učinjene prema ovom narodu. Posljednji pokušaj zataškavanja stigao je na izmaku 2013. godine u vidu „novogodišnje čestitke Albancima i Bošnjacima“ oslobadjajućom presudom za zločin nad civilima u planinskim gudurama Kaluđerskog laza, iznad Rožaja.

Aktuelna je presuda Višeg suda u Bijelom Polju kojom se nakon petogodišnjeg mrcvarenja kroz sudske farse osuđuje žrtva torture pod okriljem države u zloglasnoj policijskoj akciji „Lim“, Ibrahim Čikić. Ova presuda je poziv da se i dalje mogu činiti zločini protiv Bošnjaka i da oni neće biti sankcionisani, a ako se neko i usudi sjećati se istih i o njima svjedočiti, biti će kažnjen.

Ti isti bošnjački narodni prvaci moraju znati da ovaj narod nema pravo na maraton u trenucima kada kao nerijetko do sada, u šprintu odlučuje foto-finiš. Najave maratona mirišu na alibi za prikrivanje sopstvenih slabosti, a koje bi se morale identifikovati kako bi se uklonile kao bitna prepreka na putu totalne katarze bošnjačkog nacionalnog korpusa. U neposrednom okruženju ima izuzetno puno primjera kako se ostvaruju prava, tako da svi koji su doveli do bitnih promjena svog stanja u zadnjih dvije decenije, isključivo su bili u „šprintu“. Potrebno je samo osvrnuti se i biti spreman na žrtvu sopstvenog ega u korist konačnog cilja, a to je definitivno ravnopravan status sa ostalim nacionalnim zajednicama. Ukoliko se to ne ostvari sada, kada imamo povoljan vjetar u naša jedra i kada ne postoje mehanizmi da se spriječe ostvarivanje ovog cilja (sa izuzetkom samih Bošnjaka), generacija koje će naslijediti „štafetnu palicu“ za novi krug maratona, to zasigurno neće uspjeti. Biće to generacija maratonaca kojima će pripasti čast da istrče počasni krug u predvorju bošnjačkog nestajanja.