Muhamed VELIĆ: Bolesno dijete je pojam na kojeg "padaju" i najteža i najkamenija srca. Nema tog čovjeka koji u bolesnom djetetu neće vidjeti odraz ili manifstaciju svoje milosti, spremnosti i nagona za pomoć. Taj isti nagon iskazao je i Zlatan Ibrahimović, ali on nije bio dovoljan. On ne samo da nije bio dovoljan, on je bio poražavajući. Snimiti sebe u video poruci kako misli na bolesnog dječaka i kako mu šalje potpisan dres je više nego nedovoljno. Zašto? Pa zato što nije Pariz preko bijela svijeta i nije teško u privatnom avionu, kojeg ako ne posjeduje on ga vrlo lahko može iznajmiti, a sasvim je izvjesno da ga posjeduje, i privatnim letom doletjeti u Sarajevo i bolesnom dječaku ispuniti životnu želju. Ali, ne, Zlatan Ibrahimović za to nije imao vremena. Odnosno volje.

Već duže vremena vuće se ili, pak, bolje rečeno, zamara nas trakavica oko Zlatana Ibrahimovića i svega onoga što on, kao takav i kao onakav, predstavlja, simbolizira i implicira.

Sasvim je bjelodano da govoriti o Ibrahimoviću, kao fudbaleru, znači govoriti o sportisti svjetskog ranga; u ovom trenutku, po nekima ili po mnogima, radi se o najboljem fudbaleru na Kugli zemaljskoj. Ali, ipak, nešto tu ne štima. Osobito nama, koji u Ibrahimoviću vidimo odraz svoje zemlje ili čok koji se "odmetnuo" u svijet i postigao uspjeh, koji je evidentno još i u evoluciji. Zašto ovdašnji ljudi, dakle, Bošnjaci prije svih, tako zaslijepljeno gledaju u Ibrahimovića i dive se njegovom sportskom uspjehu, njegovom fudbalu i njegovoj igri, njegovim udarcima i njegovim pogocima, njegovim šutovima, majstorijama i neviđenim golovima - odgovor nećemo moći tahko lahko dati, naravno, jer on sam po sebi nije lahak, ali izvjesna se potka nameće: zato što ovaj narod i ova zemlja svakoga dana, zbog državnog projekta koji je još uvijek ugrožen, i izvana i iznutra, ali i naroda koji je decenijama bivao nepriznat, i kojem treba svaka moguća zerra ili bogda priznanja i promocije, zato u njega ovdašnji ljudi gledaju kao u paradigmu uspješnog "Bosanca" ili još manje vjerovatnije - uspješnog "Bošnjaka". Ali, on nije ništa od toga. No, bez obzira, mi opet čujemo ovakve riječi: Eno ga, ono je naš Ibrahimović, vidi majstora, jaooo, kakav je gol dao Ibrahimović itd. itd. On je naš, jedan kroz jedan, babo mu je Bošnjak 100%, a to što ne igra za reprezentaciju, to je lopovluk i nečasnost nekih naših ljudi koji nisu uspjeli da ga na vrijeme za našu reprezentaciju vrbuju, lobiraju i pridobiju itd. Dakle, sve su ovo rečenice i riječi koje se, manje-više, vrte po ustima ovdašnjih ljudi, uglavnom Bošnjaka.

No, pitanje je da li te iste ili, pak, slične riječi i sam Ibrahimović ima u svojim ustima i na svome srcu kada čuje za Bosnu i za Bošnjake, dakako, pitanje je. Ali, izdvojit ćemo dvije stvari koje nas, ne kao tobožnje ljubitelje dobre utakmice i dobrog fudbala, već kao obične ljude, pa ako hoćete i vjernike interesuje. Prva je priča u vezi bolesnog dječaka Hajrudina, a druga je njegova izjava koju je dao za medije pred prvu baražnu utakmicu između Portugala i Švedske, ali i izjava koju je izjavio i nakon druge izgubljene baražne utakmice u Švedskoj.

Bolesno dijete je pojam na kojeg "padaju" i najteža i najkamenija srca. Nema tog čovjeka koji u bolesnom djetetu neće vidjeti odraz ili manifstaciju svoje milosti, spremnosti i nagona za pomoć. Taj isti nagon iskazao je i Zlatan Ibrahimović, ali on nije bio dovoljan. On ne samo da nije bio dovoljan, on je bio poražavajući. Snimiti sebe u video poruci kako misli na bolesnog dječaka i kako mu šalje potpisan dres je više nego nedovoljno. Zašto? Pa zato što nije Pariz preko bijela svijeta i nije teško u privatnom avionu, kojeg ako ne posjeduje on ga vrlo lahko može iznajmiti, a sasvim je izvjesno da ga posjeduje, i privatnim letom doletjeti u Sarajevo i bolesnom dječaku ispuniti životnu želju. Ali, ne, Zlatan Ibrahimović za to nije imao vremena. Odnosno volje.

A da situacija bude gora, bolesni je dječak s majkom u organizaciji neke žene humanitarke otputovao za Pariz da on, kao tako bolestan dječak, posjeti i vidi Ibrahimovića; u letu/putu je još bio slab i povraćao, organizirali su mu VIP ulaznicu na utakmicu PSG-a, ložu u kojoj sjede VIP gosti, bio je i na treningu igrača PSG-a, par dana su se vrtjeli po Parizu, ali, opet, Ibrahimovića ni za lijeka. Kao navodno nije znao. Čitav mu je klub znao da je Hajrudin u Parizu, klub je Hajudinu sve to u Parizu i organizirao, i auto, i vozača, i VIP ložu, i prisustvo treningu, ali Ibrahimović nije znao. U današnjem vaktu i zemanu, kad sve se može dogoditi, ali da ostaneš neinformisan ili da ne znaš za nešto - malo sutra.

I baš u to vrijeme, dok nas je poprilično umorila ta priča oko Ibrahimovića i njegovog nedolaska, iz Amerike nam dolazi slična vijest, kao neviđen šamar. O bolesnom dječaku koji ima želju da bude Batman i da on spasi svoj grad. I jedan veliki američki grad se organizira, čak na jedan dan preimenuje se u Gotham City, a to je Batmanov grad, uključi se na hiljade ljudi statista da odglume svoje role, i onda on, taj bolesni dječak, prođe tom glavnom ulicom u kostimu Batmana koji je spasio svoj grad. Ali to nije kraj te tužno-radosne priče, jer u tom istom danu, nakon svega toga, uključuje se u otvorenu televizijsku mrežu i američki presjednik Barak Obama koji čestita Batmanu, zapravo, tom dječaku, što je spasio svoj grad. Barak Obama je ipak manje zauzet od Zlatana Ibrahimovića, zar ne? Sic!

Prije desetak dana odigrane su i baražne utakmice. Sada su već poznati i svi učesnici na Mondijalu u Brazilu, ali pred utakmicu, možda i najznačajniju u tom baražu, između Portugala i Švedske, Ibrahimović je dao izjavu u kojoj se dovodi u Božiju ravan. Na pitanje novinara ko će pobijediti u toj utakmici, on je odgovorio da to samo Bog zna. Onda je novinar rekao da je u tom trenutku teško pitati Boga tako nešto, a Ibrahimović je odgovorio da taj novinar upravo u tom trenutnku razgovara s bogom (namjerno malo slovo), neuzubillah. I šta se onda događa, Šveđani u obje utakmice bivaju poraženi, naime, Portugalci su ih pregazili. Četiri na prema dva za Ronalda.

Napisao sam na svom profilu na Facebook-u da su Šveđani kažnjeni zbog Ibrahimovićeve oholosti, a Allah, dž.š., ne voli oholost. Za nju kažnjava. A o kakvoj se oholosti radi, govori i njegova izjava, nakon druge izgubljene utakmice, da Svjetsko prvenstvo u fudbalu u Brazilu bez njega neće biti interesantno.

Ibrahimovićeva je oholost prava faraonska, jer samo su faraoni dovodili sebe u vezu i u ravan s Bogom. Ibrahimović prelazi svoj put od firauna pa do faraona, onoga čija oholost postaje velika k'o planina. Čudan je taj put, ne treba puno i ne treba dugo, da od poniženog neko postane ohol, koji ponižava.

Zašto sam pisao ovu kolumnu o Zlatanu Ibrahimoviću? Ima prečih tema, mnogo važnijih i korisnijih, no, evo zašto:

Pitao sam djecu u mektebu, za koju sam "pastirski" odgovoran, koju učim i podučavam, vjeri, vjerskom znanju, ali ponajviše lijepom odgoju/ahlaku, šta će biti kad porastu?! Dječaci su gotovo svi, manje-više, rekli da će biti fudbaleri. A onda sam ih pitao da li postoji neki fudbaler koji se posebno izdvaja i koji bi željeli biti kao on. Ima, odgovorili su mi gotovo svi u jedan glas: Zlatan Ibrahimović.
Otuda je i moja rezignacija bila veća i bolnija. (Preporod, 01.12.2013.)