Amir HALEP: U BiH još nema prave podjele na ljevicu i desnicu. Također u BiH političkim partijama je evidentan zastrašujući nedostatak unutarpartijske demokratije u smislu da u većini partija je lider partije neprikosnoveni gospodar što je u demokratskom svijetu nedopustivo. Pri glasanju u parlamentu predsjednici klubova su neprikosnoveni gospodari glasova članova svoje partije te zasjedanja BiH parlamenata više liče na zasjedanja dioničkih (akcionarskih) društava. Sve značajne diskusije se obavljaju u krugu rukovodstva stranke, a u parlamentu predsjednik kluba sukladno broju svojih članova parlamenta realizuje dogovoreno.

Inspiraciju za pisanje ovog članka sam dobio tokom razgovora sa jednim prijateljem koji se čudio kako to da među Bošnjacima ima toliko mnogo školovanih ljudi, a istovremeno Bošnjaci ne samo da su jedan od najsiromašnijih naroda Evrope već i u svakom drugom pogledu značajno za ostaju za većinom evropskih naroda. Štaviše zaostalost Bošnjaka je vidljiva ne samo spram drugih evropskih naroda već i spram drugih naroda u regiji Balkana. Kao komentar na ove navode sam citirao misao koju je davno izrekao Napoleon Bonaparta „Više vrijedi vojska ovnova koju predvodi lav, nego vojska lavova koju predvodi ovan“. Odista šta vrijedi što su Bošnjaci vrijedni ljudi i što među Bošnjacima ima mnogo školovanih ljudi kada Bošnjake predvode političari koji se slobodno smiju uporediti sa ovnovima. Dakako, postavlja se pitanje kako to da jedan tako valjan i čestit narod kao što su Bošnjaci bira „ovnove“ za vođe? Odgovor je u biti jednostavan, jer na izborima jednako vrijedi glas nekog polupismenog i jednog školovanog čovjeka. Prije stotinjak godina kada je uvođeno opšte pravo glasa protivnici uvođenja takvog izbornog sistema su govorili zagovornicima „Vi uvodite sistem u kome će dva idiota moći da nadglasaju jednog genija“. Upravo takva situacija je na izborima u BiH gdje su najrevnosniji glasači upravo ljudi koji vrlo malo znaju o politici i koji nisu svjesni konsekvenci svoga glasa dok istovremeno školovani ljudi duboko svjesni svoje nemoći su najbrojniji apstinenti na izborima. Naprotiv u naprednim zemljama sa izgrađenom demokratijom je obrnuta situacija što se tiče odziva glasača na izbore, a i sam sistem društvenog uređenja je takav da se određeni društveni procesi usmjeravaju od strane stručnih ljudi. U istom momentu BiH nosi svoju „dejtonsku ludačku košulju“, a većina stručnjaka nisu u situaciji da iskažu svoje talente već su pritisnuti borbom za golu egzistenciju.
Svojevremeno je Alija Izetbegović izjavio kako je bošnjački politički prostor takav da su Bošnjacima sasvim dovoljne dvije velike političke partije. U biti ova izjava Alije Izetbegovića je korektna i odista Bošnjacima je dovoljno da imaju dvije velike i nekoliko manjih partija. Može se postaviti pitanje kakva je današnja bošnjačka politička scena?
SDA (Stranka demokratske akcije) je vjerovatno najjača bošnjačka partija. To je partija koja je u svome radu dugo pokazivala manire evropskih desničarskih stranaka iz 19. stoljeća, odnosno drugim riječima u 20. stoljeću je vodila politiku koja je prikladnija za 19. stoljeće, prvenstveno u smislu naglašavanja uloge vjerskih institucija i religije. SDA ima status posmatrača u Evropskoj narodnjačkoj partiji EPP koja zapravo predstavlja uniju evropskih nacionalnih odnosno narodnih partija, ali upitno je u kojoj mjeri je SDA odista usvojila manire evropskih narodnih partija. Posljednjih godina iz SDA su izašli ljudi izrazito klerikalističke orjentacije, ali su ti i takvi klerikalci nastavili sa svojim političkim djelovanjem kroz alternativne stranke i očito je da da se nisu primirili.
Druga velika BiH partija čiju većinu članstva čine Bošnjaci je SDP koja je svojim programom okrenuta ka internacionalizmu. Osnovni problem u djelovanju SDP-a je u činjenici da SDP nikada nije ozbiljno radila na najvažnijem zadatku svih socijaldemokratskih stranaka, a to je borba za ostvarenje društva socijalne pravde i socijalne jednakosti. Sa ovim svojim (najvažnijim) zadatkom SDP BiH se nije nikada ozbiljno „uhvatila u koštac“ i u tome leži uzrok svih neuspjeha ove ove partije. Svoju konfrontaciju sa SDA socijaldemokrati nikada nisu ozbiljno postavili na polju borbe za socijalnu jednakost već na sporednim pitanjima ideologije i sitnom politikanstvu.

Može se reći da je osnovni nedostatak bošnjački politike nedostatak valjane i ozbiljno promišljene dugoročne strategije kako po pitanju nacionalnih interesa tako i po pitanju socijalne politike odnosno drastična neodgovornost spram budućih generacija.

Od manjih bošnjačkih stranaka vrijedno je spomenuti: Stranku za BiH, SBB, stranku BPS Sefera Halilovića te SDU (Socijaldemokratsku uniju). Stranka za BiH je nastala praktično iz okrilja SDA 1996. godine, a jedna od parola te stranke je bio „Drugi dijele BiH, a mi je uvezujemo“ premda nikada nisu rekli tko to dijeli BiH. Stranka za BiH odista cijelo vrijeme jeste vodila politiku jačanja BiH kao države, ali postavlja se pitanje za koga su jačali BiH, ako se uzme obzir da je ovo jačanje BiH često išlo tako da su ugrožavani interesi bošnjačkog naroda. Na prvi pogledi interes Bošnjaka je jačanje BiH, ali pokazalo se da je jačanje BiH vršeno tako da su Bošnjaci od takvog jačanja imali više štete nego koristi. Dovoljno je npr. navesti činjenicu da više ne postoji Armija RBiH koja je prethodnom ratu bila garant (biološkog) opstanka Bošnjaka, a upitno je koliko sadašnje Oružane snage BiH predstavljaju pouzdan faktor sigurnosti bošnjačkog naroda. Da ne govorimo o tome kako su pojedine zajedničke institucije RBiH alarmantno neaktivne u svome radu tj. u zaštiti bošnjačkih interesa. Upitno je da li su lideri Stranke za BiH sebi ikada postavili pitanje „šta bi bilo kada bi bilo“ tj. šta bi se desilo kada bi osnovni programski cilj Stranke BiH, a to je cjelovita BiH ostvario, da li bi takva jedinstvena i cjelovita BiH bila skrojena tako da odista omogućava bošnjačkom narodu sigurnost i prosperitet. Drugim riječima rečeno, niko ne radi ozbiljne analize, kako bi takva država funkcionisala vodeći računa o tome da bi u toj državi živio značajan broj nebošnjaka. Nekakve „analize“ rade samo najveći bošnjački ekstremisti koji kuju planove o postizanju bošnjačke dominacije u BiH preko visokog nataliteta Bošnjaka, pri čemu zaboravljaju da ovaj „recept“ mogu i drugi upotrijebiti. Dalje, zaboravlja se činjenica da bi BiH istina ima izlaz na more u Neumu, ali svaki brod prije nego što uplovi u Neum mora proći kroz Pelješački kanal tj. kroz hrvatske teritorijalne vode. SBB (Savez za bolju budućnost) u svome članstvu također ima mnogo Bošnjaka, ali u programu ne navodi borbu za nacionalne ciljeve Bošnjaka kao primarni cilj. Tu je i stranka BPS Bošnjačka patriotska stranka) Sefera Halilovića koja u svome nazivu ima odrednicu „patriotska“ što bi asociralo na neku nacionalnu stranku, ali ni BPS nikada nije iskazala elemente definisanog nacionalizma u svome djelovanju. SDU je stranka koja samom svojom pojavom značajno osvježila (skoro zamrlu) ideju istinske socijaldemokratije u BiH, ali koja opet nije učinila značajnije iskorake po pitanju borbe za socijalnu jednakost u BiH društvu.

Odista i pored velikog broja stranaka koje danas djeluju u BiH ni jedna nema u svome programu kao primarni cilju borbu za nacionalne ciljeve Bošnjaka u maniru evropejskih nacionalnih stranaka, a također nema ni jedna politička partija koja se bori za ostvarenje društva socijalne pravde u BiH. Slikovito rečeno bošnjačka politička scena je poput kuće kojoj nedostaju dva glavna nosiva stuba tj. nedostaje jedna odistinski desničarska nacionalna partija i jedna odistinska ljevičarska partija.

U BiH još nema prave podjele na ljevicu i desnicu. Također u BiH političkim partijama je evidentan zastrašujući nedostatak unutarpartijske demokratije u smislu da u većini partija je lider partije neprikosnoveni gospodar što je u demokratskom svijetu nedopustivo. Pri glasanju u parlamentu predsjednici klubova su neprikosnoveni gospodari glasova članova svoje partije te zasjedanja BiH parlamenata više liče na zasjedanja dioničkih (akcionarskih) društava. Sve značajne diskusije se obavljaju u krugu rukovodstva stranke, a u parlamentu predsjednik kluba sukladno broju svojih članova parlamenta realizuje dogovoreno.

Uzrokovano ovime većina BiH političara nisu zapravo političari već politikanti „aparatčici“ koje realizuju sve što im se kaže i koji „svoje stavove“ dobivaju od partijskog rukovodstva. Zauzvrat dobivaju nagrade kroz dobro plaćene poslove i druge beneficije. Posljedica ovoga je vrlo neefikasno rješavanje svih političkih problema kojima je BiH bremenita, odnosno vratimo li se na početak ove priče dobivamo pravu sliku „ovnova“ koji predvode Bošnjake. Diletantizam bošnjačkih političara postaje pogotovu vidljiv kada se bošnjačka politika uporedi npr. albanskom politikom vodeći računa o tome da su Bošnjaci i Albanci dva jedina evropska naroda sa muslimanskom većinom. Evidentno je da su Albanci praktično bez kapi prolivene krvi uspjeli formirati čak dvije države (Albaniju i Kosovo) dok su istovremeno Bošnjaci prolili „potoke krvi“, a upitno je da li imaju svoju državu uopšte, jer BiH je država koju Bošnjaci dijele sa još dva naroda. Izjava bivšeg reisa Mustafe Cerića „Jedini narod na Balkanu koji nema svoju državu su Bošnjaci“ je u biti (gorka) istina. Kada se bošnjačkim političarima postave pitanja od strane novinara ili građana tada političari pokažu veliku stručnost u „odgovaranju“ tj. na svako pitanje političari imaju nekakav „odgovor“ odnosno žargonski rečeno imaju „vadionu“, a većina ih je dovoljno bezobrazna da već nakon intervjua zaborave šta su pitani i nije im ni na kraj pameti da „dijalog“ sa predstavncima građana odista iskoriste za unapređenje svoga rada.

Može se reći da je osnovni nedostatak bošnjački politike nedostatak valjane i ozbiljno promišljene dugoročne strategije kako po pitanju nacionalnih interesa tako i po pitanju socijalne politike odnosno drastična neodgovornost spram budućih generacija.