Naslovna | Arhiva | Pretraga | Redakcija | O Bosnjaci.Net | Kontakt | Bosniaks.Net | ||||
|
Kolumne
Refleksije na tekst: „Esej o hazreti Hidru“, autora dr. Haruna Hadžića HAZRETIHIDROVSKA ULOGA NEZABORAVNIH GAZIJA BOSNE I SANDŽAKA
Kod autora, dr. Hadžića, nema mjesta za dilemu, ali siguran sam da je prisutna kod čitaoca njegovog priloga. - Isplati li se biti patriota, pitanje je koje muči mnoge Bošnjake? Zbog navedenog pitanja, želio bih podijeliti moje lično životno iskustvo koje se usko veže i za događaje čiji je akter bio dr. Hadžić, a koji će posvjedočiti da vrlo često, nismo ni svjesni svih pozitivnih impakta našeg zalaganja i eventualnog požrtvovanja u kontekstu prevencije i promocije bošnjačkih interesa. Početak raspada Jugoslavije sam dočekao u klupi đaka prvaka. Sjećam se da mi je tada bilo žao što pripadam prvoj generaciji učenika koja neće biti uključena u Titove pionire, kao što je to dotadašnja tradicija nalagala da se proces učlanjenja provodi u prvom razredu osnovne škole, tijekom svečanosti za Dan Republike, kada bi učenici položili „pionirsku prisegu“. S protokom vremena se moja žal za propuštenim pionirstvom transformirala u pravo zadovoljstvo. Bilo je to vrijeme koje je obilježilo veliko stradanje Bošnjaka, gotovo u svim dijelovima bivše Jugoslavije, ponajviše u Bosni, ali istovremeno i vrijeme vjerskog i nacionalnog osvješćivanja, tj. povratka izvoru u duhovnom smislu i korijenima u nacionalnom. U tom vremenu, dva su momenta možda i ponajviše uticala na formiranje mog identiteta, tj. moje ličnosti. Akteri prvog su nebošnjaci, dok su akteri drugog Bošnjaci među kojima upravo i dr. Harun Hadžić. Naime, svježe se sjećam tadašnjih posjedaka na kojima se govorilo o hrabrim mudžahidima, najčešće Arapima koji nisu mogli mirno posmatrati klanje njihove braće Bošnjaka i silovanje sestri Bošnjakinja, a ni druge zločine koji su se dešavali pred očima cjelokupne svjetske javnosti. Na bošnjačkim sijelima na Kosovu, i ne samo na Kosovu, pričalo se o hrabrosti mudžahida, o ulaganju njihovog imetka i njihovih života za interese islama, a time direktno i za „bošnjačku stvar“, dok je istovremeno nemali broj Bošnjaka tada preferirao podrum nad hrabrom odbranom od agresije. A također se pričalo o Bošnjacima u Sandžaku, ponajviše o onima iz južnog dijela – valjda zbog činjenice da smo i sami rodom sa tog prostora. Govorilo se o ljudima, najčešće intelektualcima, koji su svoje sposobnosti stavili u službu svog naroda. Govorilo se o tome kako su hapšeni i
Iz tog razloga smatram važnim ovo moje svjedočenje, jer znam da nisam sam koji duguje zahvalu akterima tih događaja koji su inspirisali čitavu novu generaciju mladih ljudi, koji će u granicama svojih mogućnosti nastaviti ulagati trud kako se Bošnjaci nikada više ne bi našli pod tuđ nož. Nažalost, oni koji su najviše zadužili bošnjački narod, u zadnjih deceniju i pol trpe i najveću nepravdu. Što su mudžahida nebošnjaka tiče, dok su prosipali svoj krv i rasturali svoje kosti po bosanskim brdima, svi su ih hvalili i uzdizali, dodjeljivali im najveća ratna priznanja, da bi nakon svega dočekali period u kojem su se isti ti ljudi, od kojih su mnogi i bošnjački zetovi, hapsili, proganjali, deportirali, nasilno rastavljali od njihovih porodica itd., i to najčešće protivzakonito. Kao primjer, dovoljno je pomenuti „Alžirsku grupu“, ili pak slučaj Ebu Hamze, koji se bez i jednog prekršaja već godinama bespravno nalazi u pritvoru unutar Imigracionog centra u ulici Draže Mihailovića, u Istočnom Sarajevu, jer je nekom našem poltronu palo na pamet da ga proglasi prijetnjom za nacionalnu sigurnost. Nepravda koja je njima pričinjena je recipročna doprinosu koji su ti ljudi dali u odbrani Bosne i Bošnjaka. Takvo postupanje nam ne služi na čast, i nije u skladu s bošnjačkom tradicijom. Slična vrsta nepravde se sprovodi(la) i nad bošnjačkim gazijama iz Sandžaka, koji su se drznuli tih godina dignuti glavu i staviti se ispred svog naroda, što srpskom i crnogorskom režimu svakako nije bilo drago, a možda još manje njihovim poslušnicima iz bošnjačkog naroda, koje dr. Hadžić nakratko pominje u svom tekstu. Međutim, značaj i snaga njihovog uloženog truda se krije tamo gdje se oni možda i najmanje nadaju. – Naime, mislim da je njihova uloga, gledajući s današnje tačke gledišta, upravo i u potpunosti Hazretihidrovska. – Podučili su nas, i to vrlo praktično, kako se treba boriti za interese islama, za interese muslimana, za interese Bošnjaka i vrijednosti koje baštinimo vijekovima. Ponudili su nam model i inspiraciju zahvaljujući kojima su naša čula osjetljivija i efikasnija u prepoznavanju i razlikovanju poltrona i oportunista od iskrenih radnika. Obilježili su jednu epohu, i nadahnuli druge da pođu njihovim stopama. Pojasnili su nam da se ne smije očekivati puno od ljudi, već ponajprije od Gospodara ljudi. Zbog toga što je prava i pravična, i na posljetku jedina sigurna nagrada kod Uzvišenog. |