Nazif HOROZOVIĆ: Ako prođemo kroz „Bošnjačke“ gradove u vrijeme muslimanskih blagdana, naići ćemo na džambo plakate gdje načelnici i vodeće ličnosti kantona čestitaju Bajram svojim sugrađanima muslimanske vjere. Nemamo uopšte nikakvih javnih obilježja od kićenja, uljepšavanja grada i sl. I da, da ne zaboravim, Bošnjački gradovi su okićeni plakatama raznih pevača i pevačica koji pevaju za prvi, drugi ili treći dan bajrama. Nisam primjetio da su te iste plakate postojale u katoličkim ili pravoslavnim sredinama za vrijeme njihovih blagdana, iako je islam najeksplicitniji u zabrani istih načina proslava.

Od kako je prestala oružana agresija na BiH, nebošnjaci u BiH su vječito ugroženi i njihova elementarna prava su i te kako pod upitnikom – kažu oni. Reciprocitet prava na raznim stranama je uvijek bio doveden u pitanje kada su u pitanju nebošnjaci. I kada u posljednje vrijeme Bošnjaci spomenu da su ugroženi kao većinski narod u svojoj zemlji, nevjerica i podsmjeh vlada u tim glavama medijskih radnika, intelektualaca i kvaziintelektualaca koji se deklarišu i kao Bošnjaci.

Prije nego li bilo šta drugo kažem, moram spomenuti da u ovom tekstu želim govoriti o nacionalnoj ugroženosti. A što se tiče opće životne ugroženosti, velika većina građana Bosne i Hercegovine je ugrožena nezaspolenošću, teškom ekonomskom situacijom i načinom preživljavanja, bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost.

Zastupljenost u radnom odnosu
Ako pogledamo u određenim gradovima poput Sarajeva, Tuzle, Bihaća, Zenice... koje naši susjedi i neki Bošnjaci smatraju isključivo Bošnjačkim gradovima, koliko ima nebošnjaka koji obnašaju razne funkcije i imaju veoma primamna radna mjesta koja nisu državnog karaktera, niti određena po nacionalnom ključu. Veoma je nezahvalno govoriti o ovim stvarima, ali se mora otvoriti priča i oko toga, kako bi svaki građanin, pa i Bošnjak, bio ravnopravan i u mjestima gdje Bošnjaci nisu većina. Koliko imamo Bošnjaka/Bošnjakinja koji imaju neko značajno mjesto u Banjaluci, Mostaru (onom zapadnom), Livnu, Bijeljini... a koja nije određena po nacionalnom ključu? Odgovorno tvrdim da ih negdje imamo veoma malo, a negdje nikako. Ako uzmemo općinske službe, u pomenutim gradovima sa hrvatskom ili srpskom većinom gotovo ne možemo naći niti jednu osobu koja radi u njima. Za razliku od gradova koje sam naveo kao „Bošnjačke“, gdje je veliki broj nebošnjaka uposlen u gradske i druge institucije. Namjerno ne želim koristiti imena, jer želim samo da i Bošnjaci budu neki faktor u mjestima gdje ih ima i u velikom broju, ali im se ne dozvoljava da budu bilo šta značajno.

Vjerska (ne)tolerancija
Kada je u pitanju vjerska tolerancija prema Bošnjacima, ovdje moram reći da Bošnjaci muslimani imaju više napada po vjerskoj osnovi od Bošnjaka nego li od drugih naroda. Pitanje ukidanja vjeronauke nije bilo upitno u bilo kojem mjestu osim u glavnom „Bošnjačkom“ gradu. Mahrama Arzije Mahmutović je smetala više „Bošnjacima“, iako ni drugi nisu bili ravnodušni i tihi.

Ako prođemo kroz „Bošnjačke“ gradove u vrijeme muslimanskih blagdana, naići ćemo na džambo plakate gdje načelnici i vodeće ličnosti kantona čestitaju Bajram svojim sugrađanima muslimanske vjere. Nemamo uopšte nikakvih javnih obilježja od kićenja, uljepšavanja grada i sl. I da, da ne zaboravim, Bošnjački gradovi su okićeni plakatama raznih pevača i pevačica koji pevaju za prvi, drugi ili treći dan bajrama. Nisam primjetio da su te iste plakate postojale u katoličkim ili pravoslavnim sredinama za vrijeme njihovih blagdana, iako je islam najeksplicitniji u zabrani istih načina proslava.

Međutim, za vrijeme nemuslimanskih blagdana muslimanske čaršije su okićene, sređene i osjeti se prava praznična atmosfera. Ako ste npr. ušli u Bihać neposredno prije Katoličkog božića na nekoliko mjesta u centralnom dijelu grada je ukrasnim svijećama napisano „Sretan Božić“. Iako dosta putujem nigdje do sada nisam vidio da neki funkcioner neke općine sa hrvatskom ili srpskom većinom svojim sugrađanima čestitaju bajram na način na koji to rade bošnjački predstavnici vlasti drugim narodima; kićenjem grada i džambo plakatima. Opet kažem da ne mislim da to bošnjački predstavnici ne trebaju raditi, ali zar to isto Bošnjaci ne bi trebali očekivati od svojih predstavnika vlasti koji nisu Bošnjaci?

Ako uđemo u škole Kantona 10, naprimjer, naići ćemo na nevjerovatnu ikonografiju sa vjerskim simbolima krsta, slikama Pape, a nerijetko i slikama Franje Tuđmana, da ne govorim o školama i institucijama drugih hercegovačkih gradova. Sarajevskim dušebrižnicima sekularizma očito ne smeta ili ih nije briga što u manjem bh entitetu, ali i u Federaciji sa hrvatskom većinom i Bošnjačka djeca, htjela ona ili ne, sudjeluju u raznim svetkovinama i vjerskim obilježavanjima. Tako npr. velika većina škola u Hecegovini nosi ime po nekom fratru ili svećeniku, učenički raspust počinje prije božića i prije uskrsa, za svu djecu (ukupno tri raspusta u godini)... o kakvoj nacionalnoj ugroženosti mogu onda govoriti ti ljudi? Zar ovdje u ovom slučaju nisu diskriminirani Bošnjaci? Ne kažem da bi škole u Bošnjačkim sredinama trebale biti okićene vjerskim simbolima Bošnjaka, ali zasigurno država treba pokazati svoje zube i tamo gdje su Bošnjačka djeca manjina.

Ako pogledamo u samo jednu paralelu; Bošnjaci Livna su morali srušiti mesdžid u selu Sturba prije nekoliko godina zbog toga što su njihove komšije prijetile eskalaciji sukoba ako se to ne desi. Džamija u centru grada, Ćurčinica, koju je srušio HVO se nije mogla obnoviti bez intervencije Federalnih vlasti.

Takav odnos imaju Bošnjačke komšije prema svojim komšijama u manjini, dok npr. u Bihaću, toranj u centru grada Bihaća, bez ikakve rasprave, dobija krst... ne kažem da nije trebao, ali smatram da i Bošnjaci imaju pravo na povrat svoje imovine i renoviranje ili obnovu svojih vjerskih objekata bez ovakvih ponižavajućih stavova njihovih komšija.

Ako uzmemo i pogledamo imena gradskih ulica u manjem bh enitetu i na području tzv. „Herceg-Bosne“, da li ima Bošnjačkih imena? Ne moraju to biti efendije ili neki politički lideri, mogu li to biti književnici, filozofi, intelektualci koji su ostavili dubok trag u kulturi BiH, a koji nose Bošnjačka imena. Odgovorno tvrdim da nema! Ako uzmemo sve pomenute gradove sa Bošnjačkom većinom, u najužem dijelu grada ćete naići na brojne ulice sa imenima i značajnim institucijama i pokretima drugih naroda. Uzimam za primjer Bihać, gdje ulica u najužem dijelu grada, u samom centru u kojoj je smješten i Rektorat Bihaćkog univerziteta i turbe kao simbol Bihaća, zove ulica Pape Ivana Pavla II, a uporedna ulica od glavnog gradskog trga se zove ulica Hrvatskog vijeća obrane! I da ne duljim sa ovim primjerima, biće ih jako puno.

Kanal na hrvatskom jeziku
Pored toga što imamo jednu potpuno jednonacionalnu radio-televiziju u sistemu javnih emitera, tj. RTV RS, koja sebe smatra samo srpskim medijem, Federalna RTV je sigurno više nanijela neugodnosti i štete Bošnjacima, nego li bilo kojem drugom narodu, a svi je identificiraju kao „Bošnjačku televiziju“. I kao kec na desetku dolazi vrhunac obespravljenosti Hrvata u BiH, a to je nepostojanje posebnog kanala u okviru Javnog RTV sistema na hrvatskom jeziku. I napokon, Vijeće ministara je usvojilo prijedlog o osnivanju kanala na hrvatskom jeziku navodnim „preglasavanjem“. Naravno, upitno je da li je uopšte postojalo preglasavanje, jer su Bošnjački predstavnici u Vijeću ministara glasali za dnevni red na kojem se nalazilo i pitanje kanala na hrvatsom jeziku. I usput rečeno, vjerujem da je bilo koja garnitura Bošnjačkih predstavnika u vlasti bila, da bi isto postupila, jer uski stranački interesi su u posljednjih nekoliko godina postali matrica po kojoj se rukovode svi Bošnjački predstavnici u vlasti.

Kanal na hrvatskom jeziku je zapravo kanal koji bi trebao afirmisati vrijednosti Hrvatske, hrvatskog naroda; kulturu, vjeru, a sasvim sigurno i politiku. I pored toga što je kompletan plan i program učenika u osnovnim i srednjim školama kantona sa hrvatskom većinom na hrvatskom jeziku i knjige iz Hrvatske, gdje Bošnjačka djeca uče HRVATSKI jezik, HRVATSKU povijest, HRVATSKI zemljopis... morati plaćati i HRVATSKU televiziju sa kojom se u bilo kojem segmentu ne mogu idetificirati. Također, šta će biti onda sa Federalnom RTV? Ona će i dalje ostati radio-televizija za sve narode i građane, a naši susjedi, Srbi i Hrvati, će pored nje imati i već imaju i svoje nacionalne kanale.

Ovaj prijedlog koji će najvjerovatnije dobiti podršku i u Parlamentu BiH i Domu naroda je još jedan pokazatelj ugroženosti Bošnjačkog naroda u zemlji u kojoj se tretira kao većinski narod.


Zašto ta priča?
Izazivanje i stalno pozivanje na ugroženost je stara zamka i dobra polazna osnova za dobivanje što bolje pozicije u ono što slijedi. Donošenje novog ustava BiH ili Federacije BiH navodna ugroženost nebošnjaka stavlja Bošnjake u podređen položaj. Jer, ko ugrožava Srbe i Hrvate u Federaciji BiH? Oni koji potpuno zadovoljavaju svoja ljudska i nacionalna prava – Bošnjaci. A je li to tako?

I zato zahtjevam od svih javnih ličnosti, političara i intelektualaca, da se ostave papagajskog posla ponavljanja da su nebošnjaci u Federaciji ugroženi. Ne znam zašto to stalno ponavljaju kada su ove činjenice koje sam spomenuo u ovom tekstu, vjerujem, poznate svim njima. Zato bih volio čuti i tu drugu stranu kako misli uvesti u pravo Bošnjake koji žive u RS-u i u mjestima gdje Bošnjaci nisu većina ili to možda nije ni bitno.