Treba putovati i zastajati na putovanjima pa se osvjedočiti da je više Bosne i Hercegovine nego što se misli i da je manje manjeg entiteta nego što nam se to servira iz Banje Luke, ali i iz Sarajeva

Promocija u Zvorniku: Glavni imam Mustafa ef. Muharemović, Isnam Taljić i Mirsad Arnautalić

Nastavljajući pohode na predstavljanju nove knjige Isnama Taljića „Opet ćemo se vidjeti ispod crvene jabuke – Roman o sultanu Fatihu, Bošnjacima i Bosni“, put iz Sarajeva vodio nas je preko Romanije u Konjević-Polje, Zvornik i Janju.
Osim izuzetno dobrog odziva i pažnje s kojom je praćene promocije, ovo putovanje pokazalo nam je da je više Bosne i Hercegovine nego što se misli da je ima. I da je manje takozvanog manjeg entiteta nego što se to servira iz Dodikovih agitpropovskih informativnih bunkera. To se ne vidi iz Sarajeva, gdje su retrogradna i velikosrpska propagandna mašinerija prisutnije od objektivnog informiranja, kakav bi trebao biti oficijelni državni ili federalni stav.
Treba zastajati na putovanjima pa se osvjedočiti da je s povratkom Bošnjaka na svoje ipak bolje nego što se prenosi, ali smo antipropagandom toliko uljuljkani da nam ti ljudi padaju u zaborav i zatureniji su nego što objektivno jesu.

Kliknite na sliku za uvećati Janja: Dobrodošlica u Bosnu i Hercegovinu Oživljava drevno naselje: Isnam Taljić ispred džamije u Novoj Kasabi U Gornjim Hrnčićima: S Ademom Velićem, Sulejmanom Huseinovićem i Ševkom Bećirovićem U završnoj fazi: Pogled na džamiju na Kušlatu Pred šejhovim turbetom: Isnam Taljić je napisao i roman o Hasanu Kaimiji Pogled s Kula-Grada: Divič je poluostrvo u rijeci Drini Poslije mnogo ljeta: Susret u biblioteci s Vlaseničankom iz Janje Azrom Gruhonjić-Darwis

KAKO DO ROMANA? Knjiga „Opet ćemo se vidjeti ispod crvene jabuke – Roman o sultanu Fatihu, Bošnjacima i Bosni“ ima 380 strana. Cijena je 25 KM, plus poštarina. Svoj primjerak romana možete naručiti kontaktiranjem autora na e-mail adresu: [email protected] ili na njegovom profilu na Facebooku ili na mobitel 00 387 61 503 158, a također i kontaktom sa našim web-magazinom Bošnjaci.Net na [email protected] .

Gradovi bez lica i duše
Kao što je do prije trideset-četrdeset godina bilo malo Srba po gradovima u unutrašnjosti Bosne i Hercegovine, osim što su, po ključu, bili na ključnim partijskim, direktorskim i drugim rukovodnim funkcijama te na položajima učitelja i nastavnika, pa sve to matičara, bolničara i sekretara, tako Srbi od 1992. godine naovamo žive u stvarnosti san svojih višestoljetnih frustracija da budu nastanjeni u gradovima. Sa silnim naoružanjem JNA i predvođeni tim trupama s petokrakom na čelu u provođenju agresije i okupacije, oni su iz svojih sela sljegli u gradove (da pobiju i protjeraju „gadove“), a poslije Dejtonskog mira preživjelim Bošnjacima ni za mrtvu glavu nisu dopuštali da se vrate na svoje u gradove. Povratnike su svakako onemogućavali, ubijali, napadali, zastrašivali, čineći to i dalje, tako da je broj Bošnjaka sada u većini okupiranih gradova sveden na statistički minimum. Ali, Srbi su ovih godina te gradove doveli u takvo stanje da u njima ništa nije ni sa čim. Tako izgledaju i Vlasenica i Zvornik. Što rekao poznati slikar Pašić iz Vlasenice, samo su brda i planine uokolo ostali nepromijenjeni i još se po njima može prepoznati da su nekad to bili uređeni i lijepi gradovi.
Zvornik je stisnut između Drine i brdâ, pa se i ne može širiti, ali se zato prenatrpava ružnim zgradurinama, a nesrušene bošnjačke kuće prepuštene su propadanju. Vlasenica je, pak, u komociji, pa je tabla na ulazu u ovaj grad iz pravca Zvornika izmještena čak na nekoliko kilometara kako bi se pod grad mogle podvesti mnogobrojne kuće iznikle na nedenacionaliziranoj bošnjačkoj zemlji Fajkine bašče i Begovog polja. Ali, ta od Vlasenice odsječena novoizgrađena velika naseobina nimalo nije grad, a nije blizu ni seoskoj uređenosti.
Međutim, ništa im nisu u boljem stanju ni Sokolac i Han-Pijesak. Uhelaćeni. Još veće selendre nego što su bile.
Bošnjački povratnici smjestili su se po svojim selima i naseljima, a tu ima više uređenosti nego u gradovima. I u tim ljudima ima i više Bosne i Hercegovine i Federacije nego na teritoriji Federacije. S time smo se suočili i u Novoj-Kasabi, Konjević-Polju, na Diviču, na Kula-Gradu, u Janji.

Džamija od zelenog kamena
Konjević-Polje nam je nezaobilazna stanica. Ovdje je konačio sultan Fatih kad je boravio po drugi put u Bosni, 1464. godine, hitajući ispod Jajca u odbranu Zvornika, kojeg su napali Ugari. Ovdje je, krećući na Mohač, boravio i njegov praunuk Sulejman Zakonodavac. Isto tako, Konjević-Polje, kao ishodište hamzevija, nezaobilazno je i kad je u pitanju kraj velikog vezira Mehmed-paše Sokologlua, koji je svog brata Makarija postavio za prvog srpskog patrijarha.
Prije Konjević-Polja naiđe se kroz Novu Kasabu.
Zanimljivo je da je propovjedač Taljićevog romana čuveni putopisac Evlija Čelebija. On je o Novoj Kasabi napisao da je to „divna i krasna kasaba“, a s posebnim ushićenjem opisao je džamiju u ovom starom naselju: „To je džamija čija su vrata i zidovi, mihrab, minber i svodovi kapija savršeno umjetnički izrađeni, a sve je sagrađeno od mramora zelenog kao smaragd. I, kad sunce u nju udari, iz vrata i zidova zasjaju zelene zrake. U ovoj zemlji nema nigdje takve džamije!“
Njezin graditelj je Musa-paša. Džamija je, poslije, po njemu ponijela ime. Tačno na 350-godišnjicu završetka izgradnje, Srbi su, 1992. godine, do temelja srušili Musa-pašinu džamiju, a ovo drevno naselje prozvali Dušanovo. Poslije je vraćeno staro ime Nove Kasabe, a kako su u njoj domicilno stanovništvo činili isključivo Bošnjaci, opet je Nova Kasaba bošnjački gradić, ali sada i sa crkvom, koje ovdje nikad nije bilo.
U Novoj Kasabi je opet Musa-pašina džamija. Kao njezin novi graditelj može se naznačiti sadašnji reis Husein ef. Kavazović, u čijem je teritorijalnom djelokrugu, kao tuzlanskog muftije, bila i Nova Kasaba.
Pošto je stara džamija bila pod tzv. zaštitom države, ponovna izgradnja morala je biti slika i prilika one vandalski srušene. Ali, iako je vađen iz istog majdana, kamen više nije zelen kakav je bio i 350 godina poslije njezine izgradnje. Više je žućkastosmeđ. To je zato što nije klesan ručno, pa su ga spržile električne testere. To je zaista šteta, ali džamija i ovako lijepo djeluje.

Islamska zajednica treba prekinuti lakrdiju s crkvom u Konjević-Polju
U Konjević-Polju nikog u kafani na benzinskoj pumpi. Donedavno je tu vrvilo od mladih Srba. Oni su se okupljali dolazeći iz Drnjače po zadatku provociranja povratnika, jer su ovdje, kao i prije, i sada nastanjeni isključivo Bošnjaci. Preko puta koji vodi od Vlasenice ka Zvorniku, u prodavnici u prizemlju velikih dvora koje je obnovio Adil Osmanović, nadaleko čuveni Taran, prodavačica iščekuje veliki odmor u obližnjoj Osnovnoj školi (koja se zvala „Baba Hamza, a sad se zove „Petar Kočić“), kad đaci skoknu po burek. Opet preko puta, sada ceste koji vodi prema Bratuncu i Srebrenici, jednako stoji pravoslavna crkva s kućom nene Fate Orlović u pozadini. Crkva je podignuta 1996., kad je ovo mjesto nosilo naziv Šešeljevo, u kraju gdje su bile tek dvije srpske kuće, ali i one bliže Kaldrmici.
Sudski proces „Fata Orlović protiv Srpske pravoslavne crkve i Republike Srpske“ vraćen je na početak. Navodno je došlo do usmene „džentlmenske“ nagodbe između Fatinog advokata Karkina i vladike Kačavende o rušenju crkve, ali i njezinoj ponovnoj izgradnji. Time bi Fata Orlović postigla svoja prava. Međutim, to bi bila pirova pobjeda. Jer, nova crkvu podigli bi – vjerovali ili ne – samo na 15-ak metara od sadašnje lokacije. Navodno je SPC od Bošnjaka kupila susjednu parcelu i samo je još zapelo „oko sitnih hisetarskih pitanja“.
Krajnje je vrijeme je da napokon i Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini stupi na scenu. Naime, svo zemljište u Konjević-Polju ne pripada nikome lično, tako ni ta parcela na kojoj bi se gradila nova crkva. Ne može tu biti nikakvih hisetara. To zemljište je, naime, vakufska imovina. U Konjević-Polju svi znaju da je to tako. Sva zemlja se vodi 1/1 kao vakufska i za proteklih 549 godina samo je prenošena na korišetnje između dvije-tri ovdašnje porodice, najčešće između Orlovića i Mehmedovića, čije je bilo da se zauzvrat staraju o funkcioniranju musafirhane u Konjeviću, seocetu koje je odmah iznad polja. Dobro se zna da to zemljište nikad nije prodavano, niti je dolazilo u obzir da bi se otuđivalo kao miraz prilikom udaja Orlovićki i Mehmedovićki.
U romanu „Opet ćemo se vidjeti ispod crvene jabuke...“ navedeno je, prema starim dokumentima, da je – nakon što je, u Konjeviću, prenoćio kod Hamza-babe, koji je bio musahib (lični prijatelj) i šejh Njegovog Veličanstva sultana Fatiha – sultan izdao berat o uvakufljenju posjeda uokolo Konjevića koji se, dok je svijeta i vijeka, ne smije otuđiti, niti će se – dokle god tako bude moglo – na to plaćati porezi i ostali nameti, s obavezom da se podigne musafirhana i u njoj Hamza-baba i njegovo potomstvo ugošćuju namjernike bez ikakve naknade. Ovaj berat potvrdio je, uz ostale, svojim beratom i sultan Sulejman Zakonodavac.
Kućica oko Hamza-babinog turbeta obnovljena je kad su se preživjeli Bošnjaci vratili na svoje, a napokon bi trebalo obnoviti i musafirhanu, za koju se znalo da je bila jedina sačuvana musafirhana na evropskom tlu.
Berati o vakufskom posjedu u Konjević-Polju na čuvanju su u Gazi Husrev-begovoj biblioteci. Sa njih napokon treba skinuti prašinu i Islamska zajednica najzad onemogućiti svu tu lakrdiju s crkvom u Konjević-Polju.

Opet se kao biserje nanizale bošnjačke kuće kraj puta za Bratunac
Nakon što je, prije tridesetak godina, uspotstavljen asfaltni put plodnom dolinom od Konjević-Polja prema Bratuncu, došlo je do velikih migracija Bošnjaka iz sela po okolnim brdima. Nove kuće su se, jedna za drugom, nizale s obje strane puta. Ljudi su u novonastala naselja snijeli i ime svog sela, pa su, naprimjer, nove Hrnčiće prozvali Donjim Hrnčićima. I nije se više ni znalo gdje počinju ti Donji Hrnčići, a odakle se nastavljaju Pervani, čije su se kuće pretakale u selo Loliće, a njihove u Sandiće, pa – s prekidom ispred i iza srpske Kravice – Avdagina Njiva, zatim i Glogova, pa Hranča, koja se već vezuje s Bratuncem. Treba li podsjećati da su sve te kuće, i to nove, Srbi skroz opljačkali i skroz srušili tokom njihove podle agresije od 1992., a s time nisu prestali ni nekoliko godina poslije Daytona.
U međuvremenu su se opet nanizale nove bošnjačke kuće kuće s obje strane puta prema Bratuncu.
U jednom od ovih sela, u Hrnčićima, imali smo promociju romana, a zatim bili na džuma-namazu. Stalni imam Sulejman Huseinović održao je hutbu kakve se ne bi posramili ni imami gradskih džamija koje su na glasu. Ne budi lijeni, izbrojali smo 65 džematlija. To je vrlo lijepa brojka. Pogotovo na samom izmaku jeseni, kad više nisu prisutni oni koji nisu ovdje stalno nastanjeni (mahom su u Švicarsko, najviše oko Lozane). Lijepa brojka prisutnih i s obzirom na to da se džuma-namaz klanja i u džamiji u Konjević-Polju i redom po selima koja smo nabrojali. I da je i tim džamijama približno toliki broj redovnih klanjača tokom jeseni i zime.

Kušlat opet jedna od najljepših znamenitosti BiH
Ubrzo nakon što je krenuo iz Konjević-Polja prema Zvorniku, Evlija Čelebija navodi u svom putopisu, a Isnam Taljić prenosi u svom romanu, „iz daleka mu za oko zape nevjerovatno velika i visoka stijena, šiljasta kao jaje. Ništa joj nije slično u cijelom ovom krajoliku i, takva, djeluje uzbuđujuće. I, onda, na litici, u vrh njezinog vrha, munara s malom džamijom. Ovaj čudesni prizor plijeni pažnju i divljenje svakog dobronamjernog putnika. To je grad Kušlat. Odabrano mu je prikladno ime, s lijepim i tačnim značenjem: ptičije gnijezdo“.
Gore se ispeo Evlija Čelebija kamenim basamcima. „Ima ih ravno pet stotina. Prosječeni su ferhadovskim čekićima u vratolomnoj stijeni. To nadmašuje ljudsku moć. Ja, siromah Evlija, nigdje ništa slično nisam vidio. S obje strane podignuta je jaka ograda, korkaluk, kao da je to gradio Šedad.
Gore me dočekaju okruglasti bedemi pokomotnog utvrđenja. Tu je smještena vojna posada sa građevinama koje su potrebne za džebhanu, hranu i spavanje. Sigurna, osvajaču skroz nepristupačna, tvrđava služi i da u njoj okolno muslimansko stanovništvo čuva svoje dragocjenosti i blago iz bojazni od drskih upada pravoslavnih razbojnika... Odista je lično sultan Mehmed-han dao da se tu podigne džamija. Mještani je nazivaju Ebul-Fethovom džamijom... Tolika je visina Kušlata da se, kad se popne, odozgo insan ne usuđuje ni pogledati ispod sebe, prema udolini, odakle, poput grmljavine, dopire huk vode. Dolje je naselje sa sto dvadeset kuća i sa baščama i vinogradima“.
Osim što se stubište u živom kamenu ili izlizalo ili zaraslo u ostrugu i korov i nestalo ograde uz njeg i što je veliko naselje u podnožju zapreteno u nekom od ranijih ratova, ostali opis Kušlata opet odgovara sadašnjem stanju. Reljef je ostao isti, a uspravljena je u nedavnom ratu srušena mala lijepa džamija navrh stijene. Munara je još u skelama, tako da Kušlat opet postaje ono što je bio – jedna od najljepših i najkarakterističnijih znamenitosti Bosne i Hercegovine.
Čelebija navodi da su u džamiju na Kušlatu navraćali alimi iz Istanbula, iz El-Kahire, iz Medine, da nisu bili rijetki musafiri ove džamije, i derviši, i šejhovi, vaizi i pjesnici. „U džamiji se razgovaralo o svemu. To su bili divani!“
Nadati se da će to biti amanet i sadašnjim alimima, dervišima i šejhovima, vaizima, pjesnicima, općenito dobronamjernim musafirima, i da će time veličanstvenost Kušlata bljesnuti i iznutra.

U gradu šejha Hasana Kaimije
Zvornik je svemu više sličan nego samome sebi. Pošto smo stigli ranije, nije nam se ni časa časilo u njemu. Prošli smo kroz nekad lijepi grad i, s prijateljem Mehom Alićem, zaputili se pravo na Kula-Grad – da se prouči Fatiha šejhu Hasanu Kaimiju. Tu, visoko nad Zvornikom i Drinom, stražari njegovo turbe. Jedan od najvećih Bošnjaka u njihovoj historiji, veliki islamski učenjak, mislilac, liječnik i pjesnik, evlija šejh Hasan Kaimija natjeran je u surgun iz rodnog Sarajeva pod sumnjom da je predvodio narodnu bunu. Doživotno je ovdje protjeran.
U turbetu smo zatekli vrijednu turbetarku koja hizmeti turbe.
Od Kaimijinog turbeta lijep pogled puca na drinjsko poluostrvo zvano Divič. Na njemu je izmještena pravoslavna crkva izgrađena na srušenim džamijskim temeljima, pa je opet džamija gdje joj je mjesto. U njoj na džumi zna biti i do stotinu džematlija. Zastalno je nastanjeno oko 450 Bošnjaka.
Na Kula-Gradu je živo. Kao da se u nekom selu nezaposlenih u Federaciji, živi se uobičajeni federacijski život, samo što je ovdje kudikamo prisutniji patriotizam. Vratilo se oko stotinu domaćinstava, što čini oko 350 žitelja. Obnovljene su obje džamije, i velika i ona čuvena s pet Munara hadžije Avde Tučića.
Promociju romana „Opet ćemo se vidjeti ispod crvene jabuke – Roman o sultanu Fatihu, Bošnjacima i Bosni“ održali smo u prelijepim prostorijama Medžlisa Islamske zajednice. Rečeno nam je gdje je ta zgrada, ali nismo znali za nju, pa smo se iznenadili da je izgrađena direktno preko puta upravne zgrade Općine Zvornik. Ispostavilo se da je tu vakufsko zemljište i – izniknula je lijepa zgrada. Sve po urbanizmu i ostalim propisima. Pa kome pravo, kome krivo.
Promociju romana otvorio je i vodio Mustafa ef. Muharemović, glavni imam IZ u Zvorniku, a odlomke je uvjerljivo čitao je prof. Osman Šahbegović, honorarni imam i honorarni sekretar Medžlisa. Govorio je i prof. Mirsad Arnautalić. Isnam Taljić je ovim nastupom bio posebno ganut i obradovan, jer je u Zvorniku imao dosta najbliže rodbine, više i nego i u rodnoj Vlasenici.
Putujući prema Janji, sa strane su nam ostali Glumina i Križevići, zvornička sela u koja se vratilo više od 70 posto Bošnjaka!
U Janji, nekad najvećem selu u Bosni i Hercegovini, gdje je broj povratnika i uvjerljivo najveći, imali smo prezentaciju u mjesnoj biblioteci.

Čuvena ahdnama napisana je u okolini Kiseljaka
Na suprotnom pravcu od Sarajeva u odnosu na prethodni sjeverni, preko Romanije, bili smo gosti na glavnom gradu Bosne i Hercegovine najbližoj teritoriji (ne)postojeće „Herceg-Bosne“. U Kiseljak, na promociju knjige „Opet ćemo se vidjeti ispod crvene jabuke – Roman o sultanu Fatihu, Bošnjacima i Bosni“, pozvao nas je „Trijumf“. To je asocijacija označena kao društvo za opću kulturu i sportsku rekreaciju, sa sjedištem u Han-Ploči, a predvodi je veoma agilni imam Kenan Bajrić. Promocija je upriličena u veoma ugodnom ambijentu komotnih prostorija restorana „Orijent“. Očito je u organiziranje uloženo dosta truda i pažnje. Bošnjaci intelektualci iz kiseljačke općine okupili u velikom broju.

S promocije u Kiseljaku: Kenan Bajrić, Adam Subašić, Isnam Taljić, Dženan Handžić i Zehra Šljivo

Ovaj nastup poseban je i time što je polje Milodraž u općini Kiseljak. Naime, u svim knjigama u kojima se o tome piše navodi se da je Milodraž kod Fojnice. Naši domaćini obrazlažu da Kiseljak tada nije postojao, a drevna Fojnica je u to vrijeme bila najbliže poznato mjesto Milodražu.
Da podsjetimo, Milodraž se smatra evropskim zavičajem ljudskih prava i sloboda. Tu je katoličkom starješini fra Anđelu Zvizdoviću, uz saglasnost sultana Fatiha, izdana čuvena adhnama.
Citat iz romana kazuije da sultan Fatih, ne upotrebljavajući pripadajuće pravo taliona na pravednu osvetu, katolicima ne vrati jednakom mjerom. Ne kazni ih zato što su ubijali, robili i udarali na obraz domaćem stanovništvu Dobrih Bošnjana da bi ih prisilom prevodili na svoje i na njih navodili evropske križare, čije su dolaženje u njihovim svetim ratovima isposlovali kod pape u Rimu.
„Na Milodraževu polju kraj Fojnice, iziđe pred sultana Fatiha predstavnik franjevaca katolika u Bosni fra Anđelo Zvizdović, iskaza sultanu pokornost, da ga priznaje kao gospodara Bosne, i pokorno zamoli da njegovim redovnicima omogući vjersku i imovinsku slobodu, jer se oni boje osvete i iseljavaju se.
Činom svoje prevelike milosti, sultan Fatih odobri da se sačini ahdnama. Ona je, ujutro 28. maja 1463. godine po Miladu, predana poniznom zamoliocu. U to vrijeme, sultan je sa glavninom vojske bio daleko odmakao planinskim prečacima prema zapadu Bosne...“
U Milodražu ima lijepa džamija i ona nosi ime sultana Mehmeda Fatiha, a evo i teksta te ahdname, koji je na promocioji pročitala nastavnica Zehra Šljivo:
”Jedino Bog daje pravu pomoć!
Sultan Mehmed, sin sultana Murata hana, uvijek pobjedonosan! Zapovijed časnog, uzvišenog sultanskog znaka i svijetle carske tugre osvajača svijeta.
Ja, sultan Mehmed-han, stavljam do znanja cijelom svijetu, narodu i odličnicima da se prema posjednicima ovog sultanskog fermana bosanskim redovnicima pojavila moja velika milost, pa zapovijedam sljedeće:
Neka niko njima i njihovim crkvama ne pravi smetnje i neka ih niko ne uznemiruje. Neka oni bezbrižno stanuju u mome carstvu. A oni koji su izbjegli, neka su slobodni i sigurni, neka dođu i neka bez straha stanuju u zemljama moga sultanata. Neka se nastane u svojim samostanima i neka ih niko ne vrijeđa i ne uznemiruje, ni moje Visoko Veličanstvo, ni iko od mojih vezira, ni od mojih sluga, ni od mojih podanika, niti iko od stanovnika moga carstva. Neka ih ne napada i neka ih ne ugrožava i ne vrijeđa ni njih, ni njihove duše, ni njihov imetak, niti njihove crkve. Isto tako, neka im je dopušteno da dovedu čovjeka iz tuđine u zemlje moga sultanata.
Zato im velikodušno darujem sultansku zapovijed i zaklinjem se sljedećim teškim zakletvama:
Tako mi Stvoritelja Zemlje i neba, Koji hrani sva stvorenja, i tako mi sedam mushafa, i tako mi našeg velikog vjerovjesnika Muhammeda, i tako mi stotinu dvadeset četiri hiljade Božijih poslanika, i tako mi sablje koju pašem, niko se neće protiviti onome šta je napisano sve dokle god mi oni budu služili, dok se budu pokoravali i dok budu odani mojoj zapovijedi.
Napisano 28. maja u stanu Milodraž”.

O romanu i sultanu ispod ahmedije
Isnam Taljić u romanu navodi da je sin sultana Fatiha sultan Bajazit, beratom upućenim sandžakbezima i kadijama Bosanskog, Hercegovačkog i Zvorničkog sandžaka 1483. godine po Miladu, a potom i fermanom poslanim kadijama Novog Brda i Srebrenice 17. augusta 1498. godine po Miladu, potvrdio ahdnamu svoga oca i njezinu tačnost, a i čukunčukununuk sultana Fatiha sultan Ahmed, fermanom iz 1607. godine po Miladu, obnovio je ahdnamu svog slavnog pretka i potvrdio njezinu tačnost.
Pored Isnama Taljića, o romanu su govorili književnik Adam Subašić, profesor Dženan ef. Handžić i predsjednik „Trijumfa“ Kenan Bajrić.
Zanimljivo je da je efendija Handžić, koji je profesor akaida i zamjenik direktora medrese „Osman Redžović“ u Čajangradu kraj Visokog, govorio s ahmedijom na glavi. Pojasnio je da ovaj roman i sultan Fatih zavrjeđuju takvu pažnju. Kazao je: „Već nekoliko puta koristio sam citate iz romana na sedmoj stepenici mimbera, govoreći na hutbama, a prvo čitanje romana u rukopisu završio sam uz prošli ramazan u haremu Fatihove džamije i u blizini njegovog turbeta u Istanbulu!“ Kakav je dojam roman na njega ostavio, a dakako i značaj sultana Fatiha, najbolje se pokazalo time što je Handžić sinu dao ime Fatih!
Kenan ef. Bajrić je istakao: „Ovo je takvo književno djelo da se nakon čitanja prva tri poglavlja odlučite kako ćete ga pročitati više puta, polahko i po istilahu. Značajno je iz više aspekata. Zbog istine o ovom velikom čovjeku kojeg je Poslanik, a.s, najavio u hadisu, zbog nas Bošnjaka i jedine nam domovine Bosne i Hercegovine. Važan je zbog naše sadašnjosti i budućnosti nas i naše djece, a svakako i u kontekstu popisa stanovništva koji nam predstoji, te važnosti izjašnjavanja kao Bošnjaci i nikako drugačije, ako ovoj državi i generacijama koje dolaze poslije nas mislimo dobro“.