Nije problem to što bi parter ispred Gradske vijećnice mogao postati najveći otvoreni muzej na svijetu, ako se sa donacijama nastavi. Problem je što je gradonačelnik Mostara, koji bi morao biti personifikacija poštovanja zakonitosti, otvorio proces legalizacije nelegalnih doniranja eksponata Gradskoj upravi Mostara. Bešlić, naravno, bilo kakav muzej nije imao u vlastitima kombinacijama. On je samo bio uvjeren da će se sve donacije završiti na velikodušnom poklonu udruge „Novi zavjet“, zaboravljajući da i bošnjačke duše prožimaju karitativni osjećaji.

Enes RATKUŠIĆ: Može li osoba koja zloupotrebljavajući vlastitu poziciju i ovlaštenja verificirati samo ono što odgovara jednoj strani uopće biti gradonačelnik, i drugo, koje proizilazi i ne tiče se samo Mostara: može li se uopće jednoj osobi, bez obzira na ime i prezime, u ovakvoj koreografiji političkih rješenja, podariti toliko ovlaštenja koliko ih inače podrazumjeva funkcija gradonačelnika odnosno načelnika općine.

Zbivanja posljednjih par mjeseci u Mostaru pokazuju da puno šta u ovom gradu ne štima niti nagovještava ono što bi svako normalan priželjkivao, a to je, prije svega, miran i prosperitetan život. Cijeli proces pokerenula je Odluka Ustavnog suda BiH o statutarnim promjenama, koje podrazumjevaju izvjesne promjene budućeg odnosa snaga u Gradskom vijeću. O tehničkim detaljima odnosno izbornoj matematici ne treba posebno raspredati da bi se shvatlila suština problema. Dovoljno je reći samo jedno: HDZ je zadovoljan sudskom odlukom, SDA je smatra neutemeljenom. Dakle, dovoljan razlog za „vanredno prilike“.

Šta je uslijedilo, uglavnom smo upoznati: reagiranja SDA da se Ustavni sud pridružio centrima političke moći koji stimuliraju procese pretvaranja Mostara u „Hrvatski stolni grad“, pokretanje građanske inicijative pod nazivom „Mostarska inicijativa“, koja je rezultirala Rezolucijom ali i nizom nesporazuma unutar pojedinih stranaka, posebno SDP-a, koji jednog člana udaljio iz svojih redova ili se on udaljio sam, još uvijek se ne zna, dok je drugi u svojevrsnoj nemilosti, kako se unutarstranački nesporazumi ne bi previše javno eksponirali.

Nakon toga uslijedio je još izrazitiji konflikt između dvije najjače političke stranke, HDZ i SDA, izazvan postavljanjem spomenika hrvatskim braniteljima na parteru Gradske vjećnice, uoči njenog svečanog otvaranja. Bio je to razlog zbog kojeg bošnjački vjećnici nisu prisustvovali svečanom otvaranju Gradske vijećnice.

Potom je uslijedio i noćni građevinski poduhvat, odnosno postavljanje na perter vjećnice i drugog spomenika, poginulim pripadnicima Armije RBiH, koji je, kako se moglo pretpostaviti, izazvao nezadovoljstvo i reagiranja na drugoj strani.

Uslijedile su političko-medijske reperkusije zbivanja, koje apostrofiranjem vlastite neutralnosti suštinski podgrijavaju politički konflikt, podižu tenzije i dolijevaju ulje na vatru?! Zašto? Zato što se „najodgovorniji“, kako u političkim tako i medijskim krugovima, više nego vidljivo trude da cijeli slučaj objasne, ali da pri tom izbjeganu progovoriti o suštini svih problema u Gradu Mostaru. Uistinu konstatacije poput: bespotrebno podizanje tenzija, farsa iza koje se krije borba za očuvanje pozicija dvije stranke, i slične kvalifikacije, samo su mali dio mozaika istine o mostarskom slučaju, i nisu paradigma koja bi vodila razumijevanju ovog slučaja.
Papagajsko insistiranje na ovakvim kvalifikacijama, koji u filozofiji „identičnih krivica“ prepoznaju jedini okvir razumijevanja političkih problema, suštinski je samo odlagao njihovo javno pozicioniranjo, njihovo predočavanje javnosti na uvid. Ne treba zaboraviti da su tenzije i konfrontacije suštinski gledano samo najdrastičnija manifestacija problema koji se krije upravo iza njih.

Upravo zato je dva detalja ovdje, radi jasnoće i pravilnog razumijevanja, neophodno posebno naglasiti. Pođimo od zadnjeg slučaja koji je izazvao nacionalno-političke tenzije u Mostaru. Oslobodimo li analizu stranačkih tereta doći ćemo do nedvosmislenog zaključka:

Nije problem to što bi parter ispred Gradske vijećnice mogao postati najveći otvoreni muzej na svijetu, ako se sa donacijama nastavi. Problem je što je gradonačelnik Mostara, koji bi morao biti personifikacija poštovanja zakonitosti, otvorio proces legalizacije nelegalnih doniranja eksponata Gradskoj upravi Mostara. Bešlić, naravno, bilo kakav muzej nije imao u vlastitima kombinacijama. On je samo bio uvjeren da će se sve donacije završiti na velikodušnom poklonu udruge „Novi zavjet“, zaboravljajući da i bošnjačke duše prožimaju karitativni osjećaji.

Njegov postupak otvara najmanje dva pitanja. Prvo se nameće samo od sebe: može li osoba koja zloupotrebljavajući vlastitu poziciju i ovlaštenja verificirati samo ono što odgovara jednoj strani uopće biti gradonačelnik, i drugo, koje proizilazi i ne tiče se samo Mostara: može li se uopće jednoj osobi, bez obzira na ime i prezime, u ovakvoj koreografiji političkih rješenja, podariti toliko ovlaštenja koliko ih inače podrazumjeva funkcija gradonačelnika odnosno načelnika općine.

Drugim problemom se, naravno, nećemo posebno baviti, s obzirom da to pitanje podrazumjeva širu raspravu iz domena zakonskih promjena. Ali, prvi problem uistinu traži temeljito preispitivanje. Danas je valjda svima jasno da plan Pady Ashdowna, nekadašnjeg Visokog predstavnika u BiH, koji je donoseći „Mostarski Ustav, 2004. godine javno je obećao da njegov dokument u sebi imanentno sadrži sve neophodne klice ujedinjenja grada, bio prazna priča. Osam godina nakon njegovih spektakularnih najava o ujedinjenju, više je nego očito da je njegov paket bio samo paket zaraznih klica a ne sjeme, koje je imalo kultivirati jedan kontaminirani politički prostor.

Svakome je danas jasno da Ashdownov Statut nije donio ništa novo na planu ujedinjenja Mostara, ali nije ni spriječavao gradonačelnika i njegove saradnike da naprave ono što je Ashdown obećao, da se javno zalaže, pokreće inicijative, bori za ujedinjenje grada. Upravo zato pitanja treba pozicionirati na slijedeći način: Zašto Gradski stadion nije Gradski?

Zašto, dakle, da budemo do kraja precizni, osoba sa najvećim ovlaštenjima za čitavih osam godina nije pokrenula ni jednu inicijativu u tom smislu, ili ako jeste ko se njegovoj inicijativi suprostavio, neka ga otvoreno imenuje? Zašto Vatrogasci nisu zajedno, iako se sam Ashdown baš s njima slikao, obećavajući ujedinjenje dvije službe? Nije logično da ovakva služba djeluje drugačije osim zajedno. Zašto baš niti jedna institucija u Mostaru nije ujedinjena, nego još uvijek djeluju podijeljeno? To su pitanja koja valja adresirati prema Gradskoj upravi, ali po sistemu „na ruke gradonačelnika“, jer on je osoba kome je Statut podario najviše ovlaštenja.