Naslovna | Arhiva | Pretraga | Redakcija | O Bosnjaci.Net | Kontakt | Bosniaks.Net | ||||||
|
Kolumne
Pan Bošnjak POTURČAVANJE BOŠNJAKA
Bošnjaci Crne Gore, kako je to opće poznato, žive u najvećem broju u sjevernom dijelu Crne Gore, odnosno u Sandžaku, dok znatno manji broj živi u Podgorici, Baru, Nikšiću… Popis stanovništva iz 2011. godine pokazao je da Bošnjaci sandžačkog dijela Crne Gore čine 79% od ukupnog broja Bošnjaka u Crnoj Gori, a u ukupnom stanovništvu u ovom dijelu Sandžaka učestvuju sa nešto više 40%. Istraga poturica sa teritorije današnje Crne Gore traje od Njegoša, i to je uglavnom poznata i dokazana historijska činjenica. Vremenom su se mijenjale samo metode i sredstva, a intenzitet istraga skoro da ne jenjava. Oslobađanja gradova i sela, od Herceg Novog, Nikšića, preko Podgorice, Kolašina, Šahovića, osvajanja Plava i Gusinja uz masovna ubistva, te nasilno pokrštavanje porobljenog stavnovništva; zločinačko masovno ubijanje Bošnjaka u Limskoj dolini 1943. godine, kada je za samo nekoliko dana pobijeno oko 9.200 golorukog stanovništva; zatim ekonomsko raseljavanje Bihorskog kraja, nakon ukidanja opštine Petnjica pedesetih godina, do raseljavanja pod okolnostima ratova devedesetih godina dvadesetog vijeka, u kojim Crna Gora „nije učestvovala“, kada su na hiljade porodica sandžačkih Bošnjaka potražile spas u mnogim zapadno-evropskim zemljama, ali i u drugim dalekim zemljama diljem dunjaluka, period je u kojem je uz zločinačku podršku države, od bošnjačkog stanovništva, pljevaljska Bukovica potpuno očišćena. Ali, istraga se time ne završava. Ovdašnji Bošnjaci su se skoro saživjeli sa istragom kao nečim što ih ne može mimoići… Na nadimak Turci odazivaju se, doživljavajući ga uvredom samo u čitanju namjere sagovornika. Bošnjaci Crne Gore svakog dana postaju svjesniji da, koliko god se trudili, ne mogu biti Crnogorci, a muslimani su već po vjeri, i kao takvi samo mogu biti Bošnjaci. Procjenjuje se da ovaj proces bošnjakiziranja Bošnjaka ide uzlaznom putanjom i da će ga, unatoč ustavnom cementiranju Muslimana kao posebnog naroda, u budućem vremenu biti teško zaustaviti. Objedinjavanje Bošnjaka u Crnoj Gori te njihovo duhovno povezivanje sa Bošnjacima iz sjevernog dijela Sandžaka, kao i sa Sarajevom kao bošnjačkim etničkim i duhovnim centrom, za crnogorsku (crnogorsko-srpsku) nacionalnu elitu je neprihvatljivo. Crnogorska politička elita čini sve da ovdašnji Bošnjaci prekinu postojeće veze sa Bošnjacima izvan Crne Gore i da se istovremeno usmjere prema nekom drugom duhovnom, ali i nacionalnom centru.
U čemu se sastoji ova crnogorska rebusnica? Bošnjaci su Turci u emociji islamskoga bratstva. To je ono što ih vjekovima spaja u rodbinskoj vezi, ali pored toga, tu je i pola milenijuma zajedničke historije, običaja, kulture… No, to je općenita priča za sve Bošnjake i otkuda su sada ovi crnogorski preči Turcima od Bošnjaka iz Bosne ili Srbije? Naravno da nisu, ali ovo nije prvi put da se crnogorski Bošnjaci vješto koriste u podupiranju crnogorskih nacionalnih interesa na svoju štetu. Ovog puta se pripremaju kao mamac za Turke, koji su opet, u toj političkoj fikciji, mamac Bošnjacima. Turcima se nudi rodbinska ruka i Evropska unija, a Bošnjacima nada zvana Turska. Ali mamac je samo mamac. Turci su ga, naravno, svjesni i hladno čekaju da jasno vide šta se to nudi, kao što hladne glave čekaju i Evropsku uniju. Jedina nacionalna stranka Bošnjaka u Crnoj Gori, Bošnjačka stranka, sebi već kači ordenje za uspješno popravljanje diplomatskih odnosa Crne Gore sa Turskom, prisvajajući to kao svoj politički kapital. Sa ove adrese se najavljuju (i samo što već nisu započele) turske investicije u Crnoj Gori, koje su, dakako, plod ove uspješne diplomatije. Islamska zajednica je novim Sporazumom sa Vladom Crne Gore, kroz definiranost procedure izbora reisa već obezbijedila tutorstvo Vlade, koja će, kada joj je već data tako teška uloga, u znak povjerenja i dobrih diplomatskih odnosa sa Turskom, u eventualnim sporovima (koji će se pojaviti!?) u Islamskoj zajednici, prizvati upravo Tursku kao arbitra. Očekivano, Sarajevo se u tom Sporazumu i ne spominje, uprkos činjenici da Bošnjaci u Islamskoj zajednici Crne Gore brojem, ali i imovinom i duhovnim nasljeđem, učestvuju sa preko 90%. Bošnjački političari raspoređeni u crnogorskim političkim partijama već revnosno prihvataju poturčavanje Bošnjaka kao unosan politički trend. Predsjednik Rožaja, najturskije opštine u Crnoj Gori, zajedno sa njegovim kolegom iz najalbanskijeg Ulcinja, nedavno, sinhronizovanom istraživačkom medijskom akcijom, promoviraše tursku i albansku zastavu, naravno pored crnogorske, kao sastavni elemenat svog kabinetskog dekora. Političke vođe Bošnjaka su, kao što se vidi, već dobro zagrizli mamac, ali da sve to bude ozbiljnije i tržišno kurentnije, mamac je očigledno progutala i Islamska zajednica. Cijena je ogromna: odvajanje od bošnjačkog nacionalnog korpusa i, reklo bi se naizgled, racionalno zaokretanje od nacionalnog i vjerskog centra Sarajeva prema Istambulu. Ali cijena je, pored toga, i okretanje leđa priči o regiji Sandžak. Ovo zadnje još je i važnije, čak je, čini se, strateško pitanje crnogorske državne politike, za koju će i srpski velikodržavni planeri, koji su se opredijelili na kartu političkih podjela i vještačkog stvaranja paralelnih institucija među Bošnjacima u Srbiji, pozavidjeti mudroj crnogorskoj braći. Bošnjački akteri ovako usaglašene državne politike, jasno je, dobijaju adekvatne koncesije u nekoliko ravni. Najprije im se pomaže na stvaranju imidža dušebrižnika i pomagača osiromašenog naroda, što u ovim bremenitim vremenima siromaštva predstavlja moćno političko sredstvo. U drugoj, državničkoj ravni, promoviraju se kao proevropski, građanski orijentirani, umjereni i pouzdani predstavnici naroda. Naravno, uz sve to, pride se dodaje uloga pomagača za sticanje i ponekog radnog mjesta, ali najveća koncesija tako markiranih političara, društvenih djelatnika i vjerskih prvaka svakako je njihovo lično bogaćenje te iz njihovih redova stvaranje nove bošnjačke elite. Tako nastaloj eliti još se daje pravo da se pod okriljem državne bilaterale povezuje sa srodnim institucijama i organizacijama u susjednim državama gdje žive njihovi sunarodnici. Time se preporučuje poželjan integristički obrazac društvenog ponašanja, ali i jedini dozvoljen oblik borbe za nacionalna i opća građanska i vjerska prava. Svi oni koji se drugačije ponašaju postaju nezadovoljni pojedinci koji nemaju uporište u narodu te su samim tim individualci sa društvene periferije i stoga nebitni za državne, društvene i nacionalne projekte. Crnogorska politička elita, s druge strane, kroz ovakvu kontrolu bošnjačke politike i Islamske zajednice u Crnoj Gori jasno pokazuje da se autohtoni bošnjački narod, skoncentriran dominantno na svom životnom prostoru koji se zove Sandžak, ne vidi drugačije već kao nacionalna, turska manjina, odvojena od ostatka bošnjačkog korpusa. Istovremeno je ovo lekcija ostatku nebeskog bratstva kako se legalno dolazi do nove Velike suverene. Bošnjaci Crne Gore se tako, povedeni „mudrim“ vođama, kroz zatvorenu nacionalnu politiku, ali i „samostalnu“ Islamsku zajednicu, odriču svog bošnjačkog korpusa, a time i Sarajeva kao svog duhovnog i vjerskog središta, čežnjivim pogledom se okrećući prema dalekom Istambulu, čekajući, valjda, da trava ozeleni…
|