Prof. dr Šefket KRCIĆ: Razmišljati danas o filozofskom djelu Rasima Muminovića, to znači baviti se istinskom filozofijom. Međutim, aktualna politika je potisnula i marginilizirala ne samo filozofsku misao manjinskih naroda, već i vlastitog naroda iz zemlje (misli se na Srbiju i Crnu Goru). U tom kontekstu, za pasioniranog ljubitelja filozofije, djelo Rasima Muminovića je poseban izazov za razmišljanje, tumačenje i življenje. Tok filozofskog traganja doveo ga je do filozofije tada najznačajnijeg mislioca XX stoljeća, Ernesta Bloha (1895-1980), što postaje tema njegove doktorske disertacije “Gnoseološko-ontološki temelji Blochove filozofije” odbranjene na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Abstract: Autor u ovoj studiji razmatra više aspekata Muminovićeve kritičke filozofije. Riječ je o analizi opusa jednog od najkompleksnijih, uz Muhića i Filipovića, bošnjačkih i balkanskih mislilaca XX stoljeća. U fokusu istraživačkog postupka, pisac je posebno usmjerio pažnju na Muminovićev epistemološko-dijalektički i kritičko-konstruktivni metod u filozofiji. Zatim, razmatrao je njegovo etičko gledište kao ljudsko bivstvovanje, što predstavlja u biti jedno osobeno razumijevanje filozofije ideologije i moderniteta. U tom kontesktu, Muminović se predstavlja, kao veoma egzistencijalan mislilac, koji svojim djelima promišlja dijalektiku mišljenja, posebno povezuje recepciju Blohovih principa nade do aktualne kritike totalitarizma, što je predmet njegovog životnog djela „Zarobljeni um.“ Upravo, Muminovićeva kritika totalitarnih režima, omogućava modernom čitatelju, da prepozna recidive neostaljinizma i neofašizma u današnjem svijetu. Upravo ova dimenzija Muminovićevog kritičko-filozofskog diskursa, mu daje takvo visoko mjesto, ne samo u bošnjačkoj već i u europskoj filozofskoj misli, pa možemo slobodno konstatovati, da je riječ o jednom od posljednjih velikih europskih filozofa (koji je rođen u Sandžaku, a svoju afirmaciju je postigao kao profesor filozofije i etike na Sarajevskom univerzitetu).
Ključni aspekti Muminovićeve kritičke filozofije se ogledaju kroz poimanje uvođenja u filozofsko mišljenje, razumijevanje etičkih fenomena, kritika ideologije (posebno staljinske), te filozofije praksisa i drugih. Zato svijet Muminovićeve filozofije, privlači pažnju mnogih istraživača, jer je po svojoj prirodi ne samo kritička, već idejno originalna, čime su mu ukazana posebna priznanja, osamdesetoih godina XX stoljeća, kako od kolega iz beogradskog, tako i zagrebačkog filozofskog kruga. Na ovaj način, autor nastoji da otvori filozofski sistem dr Rasima Muminovića i predstavi ga širem krugu kolega i drugih čitatelja.
Ključne riječi: Filozofija, um, etika, aksiologija, kultura, fenomenologija, idealizam, ideologija, totalitarizam, staljinizam, moderni građanski svijet, kritika, ethos, ljudsko bistvovanje.

Uvod
„Stoljećima se filozofija lavovski nosi s dekadentnim mišljenjima i uvjerenjima koja smatraju čovjeka i svijet objašnjavanim, ako ih uvedu u svoje okvire, zanemarujući da su ih tako predali neizvjesnoti iz koje ih je još teže izvući. Nekritičkim oblicima mišljenja, naime, izmiče spoznaja da je čovjek jedino biće 'u svemirskom beskraju' osvjetljeno sobom, svojim umom, i da je, za razliku od drigih bića koja su po sebi, on po sebi i 'za sebe', egzistencijalno upućen na razumijevanje njihova i 'svog bivstvovanja' što ga čini također jedinstvnim bićem u kosmosu. Samo njemu pripada sticanje 'iskustva' koje mu služi u razotrkivanju egzistencija u njihovoj elementarnoj skrivenosti i razlikovnu njihovih biti od njihovih pojavnosti...“ (R. Muminović: „Zarobljeni um“)

Proboj svake filozofske misli na europskoj sceni, u čijem se centru nalazi i jedan broj bošnjačkih mislilaca, među kojima, svakako je ime filozofa i etičara dr Rasima Muminovića (1935), čije je djelo doživjelo posebnu bilo respektovano od Ernesta Bloha, jednog od najvećih mislilaca XX stoljeća. Naime, Muminović je u svojim filozofskim refleksijama oživio ideju čovjeka, kao svijesti o sebi i svojim originalnim stavovima izazvao je buđenje nove filozofske misli u Bosni i Hercegovini.
Muminovićevo filozofsko djelo je izuzetno razuđeno, ali radi lahkšeg izučavanja slobodni smo ukazati na tri aspekta filozofskog sistema ovog mislioca. To su: 1) filozofski aspekt; 2) etičko-politikološki aspekt i 3) kritička analiza identiteta. Svakako, ova tri aspekta se ispoljavaju u teorijskom i praksis opusu Muminovićevog diskursa i kao takvi, oni su nerazdvojni. Radi sistematizacije ideja, problema i pitanja, pokušaćemo da osmislimo putokaze Muminovićeve misli, na taj načine kako bi se i drugi istraživači mogli lahkše kretali kroz njegov filozofski sistem.
Prvi aspekt, filozofski je najširi i polazi od njegovog „Uvod u filozofiju“, koji uz Blohov („Tibingenski uvod u filozofiju“ i Finkov „Uvod“ (u filozofsko mišljenje) predstavlja jedno od najboljih i najdubljih djela te vrste uopće, i koji predstavlja svojevrsni „zlatni princip“ njegovog uma u traganju za slobodom. Ustvari, radi se o čvorišnom djelu u kojem se razvijaju najdublja filozofska spoznaja i epistemologija, kao teorijska i praktična ljudska preokupacija. Ovdje treba spomenuti autorovo djelo iz ranog perioda o Ernestu Blohu, kao i monografsku studiju „Filozofija i praksa“.
Drugi aspekt, etičko-politikološki je centralni dio Muminovićevog opusa. Tu spadaju djela: „Etos i ljudskot bivstvovanje“, „Ljudskost i povjestnos“, „Zarobljeni um“, „Filozofija ideologije“ (u tri toma), „Ognjen Prica – svijest, život i partija“ i „Staljinizam i apsurdi jednoumlja“.
Treći aspekt, kritička analiza identiteta Muminovića predstavlja kao filozofa i etičara na djelu. Riječ je filozofu na društvenoj pozornici, koji javno diže glas za odbranu identiteta bošnjačkog naroda. U ovaj aspekt spadaju djela „Hadži Murad i Sandžak“, „Srbizam i stradalništvo Bošnjaka“, te „Fenomenolija srpske genocidne svijesti“. Sva ova djela su doživjela, zbog velikog interesiranja javnosti, više izdanja. Zatim, tu treba dodati brojna javna istupanja filozofa Muminovića, posebno s kraja osamdesetih i devedesetih godina XX stoljeća, ne samo u Sarajevu, već i kroz mnoge sandžačke gradove, a posebno preko znanstvenih tribina „Sandžak kroz historiju“. Najviše pažnje profesor Muminović je posvetio filozofskom, sociološkom i psihološkom osmišljavanju sandžačke duhovnosti, kao i uopće osobenosti bošnjačkog identiteta. Upravo zbog ideja i stavova iznijetim u javnim istupanjima, profestor Muminović je bio jedan od najviše osporavanih djelatnika, naravno, od strana ideologija i političkih krugova, koje su vršile sistematski progon bošnjačkog naroda sa prostora Blakana, posebno sa prostora Bosne i Sandžaka. U tom kontekstu, profesor Muminović, nije ćutao kao brojne njegove kolege, već je javno progovorio o sudbini svoga naroda i u tom smislu, on je žestoko prozvao brojne fah kolege iz Srbije i Hrvatske, sa velikim apelom da se zaustavi krvoproliće nad nedužnim bošnjačkim narodom. Na taj način, neka njegova djela su nastala izazovom rata i kao odgovor na agresiju Bosne i Hecegovine, što jasno govori o Muminoviću kao visoko odgovornom kritičkom intelektualcu, koji je progovorio iz duše i svijesti najobrazovanijeg dela svog naroda, naravno pod znatnim utjecajem ideja Sokrata, Voltera, Kanta, Marksa i Bloha. Naravno to ne umanjuje njegovu originalnost, već upućuje na povezanost njegovih ideja sa filozofijom svijeta.

Folizof prof. dr. Rasim Muminović

Riječ dvije o filozofu i njegovom životu
Dr Rasim Muminović, filozof, redovni profesor Filozofskog fakulteta, Univerzitet u Sarajevu. Životni put prof. dr. Rasim Muminović potekao je 22. aprila 1935. godine u Trijebinama kod Sjenice u Sandžaku. Roditelji: hadži-Hivzija i Hajruša, rođena Biberović. Obrazovanje: Osnovnu školu završio je u Sjenici, a Gazi Husrev-begovu medresu i Učiteljsku školu u Sarajevu. Studije filozofije i njemačkog jezika završio je sa odličnim uspjehom na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a pozdiplomski studij etike na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Na posdiplomskim studijama u Beogradu posvećuje se istraživanju tematike tradicionalne i novije etike. Iz ove discipline je napisao više studija i kvalitetnih djela. Doktorsku disertaciju je odbranio na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.
Gostovao je dva semestra na Univerzitetu u Bonu (kod G. Schmidta). Koristio je stimpediju Alexandar Von Humboldt-Sthiftung namijenjenu naročito odabranim u filozofskoj struci u maksimalnom trajanju. Sudjelovao je na brojnim simpozijima, kongresima, raspravama i raznim skupovima u zemlji i inozemstvu, čiji se referati i predavanja pamte.
Karijera: asistent, docent, vanredni i redovni profesor Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Objavio je, pored brojnih studija i rasprava u renomiranim domaćim i inozemnim časopisima, i slijedeća djela: 1) “Filozofija Ernsta Blocha” (IMRP, Beograd 1973. g.), 2) “Ljudskost i povijesnost“ (“Svjetlost”, Sarajevo 1978. g.), 3) “Filozofija i praksa” (“Svjetlost”, Sarajevo, 1981. g.), 4) “Ognjen Prica” - Svijest, život i partija (“Školska knjiga”, Zagreb 1982. g.), 5) “Ethos i ljudsko bivstvovanje” (“V. Masleša”, Sarajevo 1989. g. prvo izdanje), 6) “Srbizam i stradalništvo Bošnjaka” (Sarajevo, 1994. g.), 7) “Fenomenologija srpske genocidne svijesti” (Ankara, 1995. g.), 8) “Srbizam i stradalništvo Bošnjaka” (Drugo izdanje, Sarajevo, 1997. g.), 9) “Staljinizam ili apsurdi jednoumlja” (Tuzla, 1997. g.), 10) “Ethos i ljudsko bivstvovanje” (drugo izdanje, Filozofski fakultet, Tuzla 1997. g.), 11) “Uvod u filozofiju” (IK Publishing, “Logos”, Sarajevo 1998. g.), 12) “Zarobljeni um” (Harfo-graf Tuzla, 2000. g.), 13) “Filozofija ideologije” (I knjiga – Ideologija i trezvenost, i II knjiga – Destruktivne idelogije 20. stoljeća), El-Kalem, Sarajevo 2000. godine, “Hadži Murad i Sandžak” (Sarajevo, 2003), te više od 200 drugih naučnih, stručnih i publicističkih radova. Član je Udruženja filozofa Jugoslavije, član odbora “Korčulanske škole”, Predsjednik Udruženja filozofa Bosne i Hercegovine (1982-1990), “Matice Bošnjaka Sandžaka”, Udruženja pisaca Sandžaka, Vijeća kongresa bošnjačkih intelektulaca, član žirija za Blohovu nagradu i drugih asocijacija.
Dr. R. Muminović danas predaje razne filozofske discipline i kolegije iz domena filozofije na Filozofskom fakultetu i Faklultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu. Prema mnogim misliocima, Muminović je jedan od posljednih mislilaca iz plejade velikih modernih filozofa.

Skica za filozofski portret
Razmišljati danas o filozofskom djelu Rasima Muminovića, to znači baviti se istinskom filozofijom. Međutim, aktualna politika je potisnula i marginilizirala ne samo filozofsku misao manjinskih naroda, već i vlastitog naroda iz zemlje (misli se na Srbiju i Crnu Goru). U tom kontekstu, za pasioniranog ljubitelja filozofije, djelo Rasima Muminovića je poseban izazov za razmišljanje, tumačenje i življenje.
Tok filozofskog traganja doveo ga je do filozofije tada najznačajnijeg mislioca XX stoljeća, Ernesta Bloha (1895-1980), što postaje tema njegove doktorske disertacije “Gnoseološko-ontološki temelji Blochove filozofije” odbranjene na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Gostovao je na Univerzitetu u Tibingenu kod E. Blocha i Univerziteta u Bonnu kod Gerharda Schmidta. Koristio je stimepndiju Alexander von Humboldt-Sthiftunga namijenjenu naročito obdarenim u filozofskoj struci i humanističkim znanostima, što je imao presudan značaj na formiranje Muminovića kao temeljnog mislioca, koji je proizašao iz tipične njemačke filozofske škole.
Monografija o Ernestu Blochu objavljena je u Beogradu 1973. godine, pod naslovom “Filozofije Ernesta Blocha.” Ujedno, ovo djelo profesoru Muminoviću je dalo legitimaciju filozofa velikog formata.
Zatim, “Ljudskost i povjesnost” otvara mogućnosti i granice filozofskog mišljenja, pitanje o jedinstvu povijesti i ljudskosti u samooblikovanju čovjeka. Knjiga je objavljena u IP “Svjetlost” 1978. godine. Djelo je izazvalo brojne diskusije i otvorile nove teme za dijalog među kolegama u više univerzitetskih centara ex-Jugoslavije. Na taj način, Muminović iz semestra u semestar iz godine u godine javlja se novim djelima što širi njegove filozofske vidike.
“Filozofija i praksa” predstavlja zanimljiv, jedinstven naučno relativan pokušaj tumačenja odmosa i prepletenosti filozofije i prakse. Knjiga je objavljena u IP “Svjetlost”, 1981. godine u Sarajevu. (Ovo djelo profesor Muminović je posvetio uspomeni na brata Haska).
“Ognjen Prica – svijest, život i partija” Školska knjiga, Zagreb, 1982. monografija o poziciji intelektulaca u društvu, o revoluciji i umjetnosti, filozofiji kao univerazalnom poimanju svijeta, filozofiji i revoluciji, itd. Ovo djelo autor je posvetio Rifatu Burdžoviću, najznačajnijoj ličnosti Bošnjaka XX stoljeća.
“Ethos i ljudsko bivstvovanje” je centralna tema istoimenog filozofskog djela publiciranog kod IP “Veselin Masleša 1989. god. (prvo izdanje, Tuzla, Filozofski fakultet, 1997., drugo izanje). Knjiga ukazuje na humanistički karakter etičkih kategorija, interpretira moralne vrijednosti: pravda, istina, dostojanstvo, dobro i druge, ali i konseknvence, posljedice odustva etičkih vrijednosti. Ovo djelo predstavlja svojevrsni zaokruženi etički sistem.
Vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu potaklo je dublje razmišljanje o ideologiji, mitologiji, destruktivnosti, manifestacijama uma itd. Tematika djela kazana samim naslovom predstavlja središnju temu političke filozofije i filozofije ideologije: To su: “Srbizam i stradalništvo Bošnjaka” (prvo izdanje), Ankara, mart 1994. g.; “Srbizam i stradalištvo Bošnjaka” (drugo izdanje), Sarajevo, 1996. g.; “Fenomenologija srpke genocidne svijesti”, Ankara, 1995. g.; “Staljinizam i apsurdnost jednoumlja”, Sarajevo, 1987. g. Međutim, ova djela zbog određenih pojmova i prideva su u drugom planu i traže jednu studiozinije predstavljanje kako bi se i sa filozofske i ideologijske strane rasvijetlila posljednja decenija XX stoljeća, kao decenija krvi i zla.
Djelo “Uvod u filozofiju” (Sarajevo, 1998. g.), je centralno djelo Muminovićeve univerzitetske djelatnosti, kao profesora filozofije, jednostavno, to je filozofski dragulj, koji reflektira na produktivan i ravnopravan dijalog sa najprominentnijim orijtenacijama i predstavnicima suvremene evropske filozofije. Knjiga je izvor nadahnuća i za pjesnika, slikara, povjesničara. Ono je proizvod sarajevske škole filozofsko mišljenje, ne samo koje se njeguje na Filozofskoj katedri Univerziteta u Sarajevu, u Akademiji nauka BiH, već i u ediciji “Logos” (koji su pečat dali tako poznati filozofi i profesori univerziteta: Vanja Sutlić, Ivan Foht, Kasim Prohić, Muhamed Filipović, Abdulah Šarčević, Arif Tanović, Milan Damjanović, Rasim Muminović i drugi mislioci). Djela ove edicije su bošnjačku i bosansku filozofsku misao su približili europskoj filozofskoj baštini.
Zatim slijedi: “Zabranjeni um” (Tuzla, 2000. g.) – knjiga analizira relacije: sloboda-alijenirani um, priorda-pomračeni u, društvo-birokratski um, povjesni um – genocid itd. U pitanju je djelo velikog izazova za suvremenost. “Filozofija ideologije I” (Ideologija i trezvenost), Sarajevo, 2000. g.; “Filozofija ideologije II” (Destruktivne ideologije XX stoljeća), Sarajevo; “Filozofija ideologije III” (Izazovi novog milenija), Tuzla (u štampi).
Značajno je spomenuti da je dr. Rasim Muminović bio suradnik poznatih jugoslovenskih časopisa i društava: “Pregled”, “Praxis”, “Život”, “Naše teme”, “Dijalog”, “Odjek”, Revija “Sandžak”, te “Znakova vremena” itd.
Dakle, riječ je o priznatom autoru, filozofskom piscu, koji piše originalna filozofska djela, koja služe na čast filozofiji, i naročito sredini u kojoj se pojavljuju.
Prof. dr. Rasim Muminović predaje na Filozofskom fakutletu u Sarajevu razne filozofske discipline i kolegije iz dominiuma filozofije i jedan je od pokretača utemeljenja Sandžačke akademije znanosti i umjetnosti.
O liku filozofa i čovjeka Rasima Muminovića svjedoči i najbolje govori njegov stav o čovjeku, koji je objavio u časopisu “Život”, 1969. u Sarajevu. U tom prilogu, filozof se pita: Šta je čovjek? Šta čovjek jeste, a šta nije? Da čujemo originalno filozofovo stajalište.
“... Čovjek se ne može opredjeljivati za ono što jeste, jer jeste, ali zato se može opredjeljivati za ono što nije i to iz razoga što bi to želio... ili možda zato što drugi od njega traže. Opredjeljivanje ima smisla samo ukoliko je vezano za određeni cilj radi kojeg izigraamo ono što jesmo da bismo igrali ono što želimo ili nas okolnosti tjeraju na to. Takvo igranje i izigravanje čini, monodramu našeg svakodnevnog života (danas je gotovo važnije izgledati nego biti). U aspektu moralnog ocenjivanja, opredjeljivanja po zahtijevu spada u egzeplarne oblike nacionalnog otuđenja, gdje se to u odnosu na individuu, očitavalo kao samootuđenje, koliko tuđe ljudskoj prirodi, a tako posvuda prisutno u historiji.”

Mišljenje i zbilja - kao proces uvođenja u svijet filozofije
Na samom početku otvorenog ovog “Uvoda u filozofiju” prof. dr. R. Muminović, naglašava svoje polazište i ističe tezu, koja se u filozofiji teško ostvaruje, a to je da mišljenje postaje zbiljsko a zbilja misaonom /.../ naravno u kontekstu da je filozofija usmjerena da misli sve što jeste.
Jasno, prema Muminoviću, svaka istinska filozofija je “konstantno u otporu prema elektricizmu, scijentizmu, politikanizmu, dakle, prema svakoj nekritičnosti i površnosti...” U tom kontekstu filozofija se javlja kao “mišljenje koje razgolicuje besplodnu pohotljivost lažnog samouvjerenja, osujećuje samodopadljivosti formalne namjstanosti, ismijava velikoučenost u njenoj zavedenosti, traži izlaz iz postvarenosti koja ljude zamara poznatošću kada ne znaju kakve bi stvari trebale da budu da bi imale smisla. Otuda znati u filozofiji znaci više nego vladati znanjem, u stvari, htijeti ono otvoreno zatvorenosti, u čemu treba prpoznati moment njena obistinjavanja i vlaoraziranja stanovitog poretka stvari, čime se izlazi na front osmišljavanja...” /str.9/.

Vladanje znanjem
Ideja o “Uvodu u filozofiju”, koliko nam je poznato iz drugih predratnih i posijaratnih diskusija sa profesorom Muminovićem - javila se znatno ranije. Međutim, potreba za objektivizaciju ovog neobičnog filozofijskog projekta u ovom momentu namtnuta je nedostatkom relevantne, odgovarajuće, kako hoćete, literature za nastavni predmet “Uvod u filozofiju”, koji autor, kao što je poznato, izvodi na Filozofskom faklutetu u Sarajevu.
Dakle, pokazalo se da ne postoji Uvod u filozofiju, jedna ozbiljna knjiga, bez obzira na niz pokušaja od renomiranih autora iz filozofske strukture na području bivše Jugoslavije, što je autora obavezalo da promišlja i sadržaj i formu tog predmeta. Njegovo promišljanje, kako smo istakli na samom početku, jer originalno i sistematično, a uz to u ovom stvaralačkom poslu autor nije imao uzora. U samom pristupu autor je skromno, to naznačio, prepustajući kolegijalnom svijetu da sami o tome prosude, s jednom konstatacijom da ne postoji relevantan Uvod u ovaj predmet, ne bar na bosanskom i na drugim južnoslavjanskim jezicima.
Pored toga, ni odgovarajući prijevodi sa stranih jezika iz ove oblasti filozofskog duha - ne zadovoljavaju uvjerenje autora, da se time otvara put u filozofiju. Poznato je, tko otvara vrata filozofije, teško se sa tog puta vraća. Otuda je trebalo napraviti specifičan koncept rada koji je sada pred nama, što predstavlja veliko zadovoljstvo i izazov za novu recepciju mišljenja.
U tom kontekstu, čitav projekat Muminovićevog Sarajevskog uvoda, kako to želim istaći, u filozijsko mišljenje artikuliran je u devet relativno izdifirenciranih cjelina koje predstavljaju djelove ovog Uvoda. Otvorimo vrata Uvodu.
U prvom krugu se skiciraju problemi od predlogičnih slutnji, preko logičkog zasnivanja od filozofskog zasnivanja do filozofskog prosuđivanja svijeta. Čitav taj dio sabire se u zaključku pod naslovom “Odlučnost izricanja”. Pod ovim filozofijskim spregom se misle kako prednosti, tako i nedostaći prezentirane problematike. Ovim činom ulazimo u svijet duha autentične filozofije.
Drugi dio nasi naziv “Gnoseološka izvijesnost”, a razvija se kroz cjeline koje nose nazivlja “Spoznajna osjetljivost”. Tu su i ostali problemi: Upitnost, jezik i iskustvo; Spoznajna svijet; Spoznaja i istina. Jesno, i ovaj dio određenim zaključivanjem koji nosi naslov “Antinomičnost ideologije”, što bi se moglo smatrati novinom u odnosu na dosadašnje knjige iz oblasti Uvoda u filozofiju. U tom smislu, ideologija je, naime, centralna i pokazana neopravdano njeno dosadašnje zanemarivanje. Osim toga, ona je određena kao izvjesno antinomičko recipiranje društvenog bića.
Treći dio obuhvata “Ontološku strukturu svijeta” i tematizira bivstovanje kao problem iskona svijeja koje se razvija kroz tri dijela: a) ka iskonu, b) artikulacija iskona, c) filozofski pogled na svijet. Dakle, ovdje imamo s jedne strane artikulaciju iskona svijeta kroz razvijene forme mišljenja /kretanje u krugu, glava svijeta, nezavrsenost svijeta/. Ovaj dio završava se filozofskim pogledom na svijet čime se na određeni način zaokružuje filozofska problematika. Dakle, ono što će dalje slijediti ulaziće u strukturu toga svijeta.
Na taj način će se pojaviti Aksiološko zasnivanje /četvrti krug Uvoda/, eksplicirano prema vrednovanju vrijednostima - koje predstavlja svojevrsnu prelagomenu u etička, estetska i antropološka pitanja. Time se ujedno iscrpljuje dugi niz cjelina autorove filozofijske slike svijeta.
Najzad, u petom dijelu ove knjige razmatra se povijest filozofije i društva da bi se odredile granice umovanja, povijesnost, filozofijska empirija, subjektivnost i kultura. Ujedno, ovim temama čitatelj se sistematski uvodi u istinski studij filozofije.

Mogućnost filozofije
Posljedni dio Uvoda posvećen je naznaci mogućnosti filozofije i prirode njene aktivnosti pod naslovom “Filozofija i revolucija”. Ovim poglavljem autor promišlja filozofiju kao izazov, zatim fenomen revolucije i inteluktualci, te suvremenost i mišljenje revolucije. Na taj način, on kritički valorizira prijethodno rasprave o ključnim temama i blohovski, rečeno, anticipira mogućnost filozofije danas i ubuduće. Dakle, filozofija misli budućnost, jer anticipra futuristički ljudsko mišljenje.
U svim ovim naznačenim krugovima uvođenja u filozofijsko mišljenje profesor Muminović se zalaže za sistematičnost u mišljenju i za tvorenje filozofskog sistema. Jasno, to je njegova strukovna legitimacija i zahtijev vremena za budućnost filozofije.
Jasno, poruka koju autor knjige “Uvod u filozofiju” daje zapaža se kao sigurna mogućnost da je filozofija konstantna snaga auropološkog bića čovjeka i izvor njegovih teloloških potreba, odnosno primarnih potreba, nadasve primarnih oblika koje čovjeka obilježavaju jedinstvenim bićem i makro i mikro kosmosu podjednako optimističkim koliko i logičnim.
Valja naglasiti da podnaslov knjige “Uvod u filozofiju” dato u sintagmi “antropološko otrijeržnjenje” daje nove mogućnosti za razmišljanje, koliko njen smisao toliko i one subjekte koji će se služiti njim. Ističući pozitivnim za ljubitelje filozofije, u cilju kako da se probudi duhovni interes za filozofiju i posebno za tumačenje svijeta, zašto se živi?
Dakle, filozofija želi da objasni sebe. Ona se na taj način razlikuje od drugih znanosti koje znaju više druge stvari no sebe, kao i da otvara nova pitanja u vremenu. Zato je prvi zadatak filozofije da misli sebe.
Prema tome, kada se pročita, odnosno serijozno prostudira Muminovićevo djelo “Uvod u filozofiju”, može se jasno zaključiti, da se radi o zgusnutom i misaonom tekstu koji ima edukativne i druge relativne vrijednosti. Pored toga, može se jasno zaključiti i otvoriti pitanje: što je danas ostalo od čovjeka, koji se kao ključni subjekt društva i prirode uzdigao spoznajom do zvijzda, koji iste bolje poznaje nego sebe. U tom smislu R. Muminović nudi jedno svojevrsno antropološko otriježnjenje. Riječ je o originalnom pristupu uvođenja u filozofiju i to na osoben antiškolski način, a jasnim distanciranjem od već poznatih “Uvoda”, koji su pisali poznati evropski filozofi: Hegel, Jerusalim, Bloh i drugi.
Imajući u vidu dosadašnje Muminovićeve studije, rasprave, eseje i posebno knjige, koje su se pojavljivale u posljednje četiri decenije, kao što su: ”Filozofija Ernesta Bloha”, “Ljudskost i povijsnost”, “Filozofija i praxa”, “Filozofija Ognjena Priče”, “Etos i ljudsko bivstvovanje” (dva izdanja), “Staljinizam i apsurdi jednoumlja”, kao i “Filozofiju ideologije”, čije javno objavljivanje je izazvalo brojne diskusije, ovom knjigom autor je potvrdio još jednom svoje zapaženo mjesto u matici filozofskih zbivanja u Bosni i Hercegovini, kao i filozofskoj misli na prostoru bivše Jugoslavije. Filozof na najbolji način zaokružuje, kako to lijepo i precizno ističe akademik, prof dr Muhamed Filipović, inače urednik ove veoma interesantne knjige - da je riječ o osobnoj strukovnoj filozofijskog legitimaciji, na koju kao filozof i profesor Sarajevskog univerziteta, dr Rasim Muminović, ima pravo sa svim stvaralačkim i ljudskim referencama.
Stoga, na kraju ovog kraćeg i fragmantarnog istupanja i saopštavanja informacije o ovom svojevrsnom filozofskom događaju, slobodni smo istaći, ako je njemački filozof Ernest Bloh, svoja predavanja, s kraja šezdesetih godina mogao imenovati, “Tibingenskim uvodom u filozofiju”, koja su bila jedna od Muminovićevih mladalačkih uzo u filozofiranju (misleći prvenstveno na “Principe nada”), na taj način bi se predavanja našeg filozofa i njegov Uvod mogao nazvati Sarajevskim uvodom u filozofiju, jer ovaj grad je nakon osvajanja slobode, konačno dobila filozofsko djelo koje bosansku filozofiju i uopće bošnjačku filozofsku misao, može prezentirati sa djelima mislilaca mnogo razvijenih zemalja.

Sarajevski uvod u filozofiju
“Uvod u filozofiju” je zbirka autorovih predavanja istoimenog predmeta na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, koja su nastajala spontano kroz živu riječ i kolegijalni dijalog. Upoznavajući prisutne sa sadržajem knjige i onim što je autor želio njom postići, akademik prof. dr M. Filipović je iznio niz interesantnih meditacija i zapažanja i naglasio kako se “Uvod” sastoji od nekoliko cjelina. Prvi dio knjige nosi naziv “Logos spermatikos” i razmatra pitanja od predlogičke slutnje, preko logičkog, do filozofskog zasnivanja. Drugi dio, koji nosi naziv “Gnoseološka izvijesnost”, razmatra problematiku spoznajne osjetljivosti, svijesti i istine, upitnost, jezik i iskustvo. “Ontološka struktura svijeta” je treći dio knjige koji sadrži dva podnaslova, “Ka iskonu” i “Artikulacija iskona”. Četvrti dio je “Aksiološko zasnivanje”, odnosno vrednovanje i vrijednosti.
O autoru i njegovom djelu prof. Filipović je rekao: “Muminović nam je ovom knjigom priredio jedno veliko intelektualno zadovoljstvo. “Uvod u filozofiju” nije knjiga samo o filozofiji, već čisto filozofiranje prof. Muminovića, to je njegova filozofija. Autor kroz knjigu razmatra problematiku odnosa između društva i mišljenja, odnosno filozofije i društva. “Uvod” je objava Muminovićevih predavanja, njegov kolegij uvoda u filozofiju koji je držao studentima. On nije čovjek koji se dao sputati, gurnuti u nepovrat u onim drugim vremenima, a sada osjećam da je konačno došao na svoje mjesto koje mu pripada i koje predstavlja njegov duh mislioca”.
Našim pristupom i izlaganjem o Muminovićevom djelu istakli smo, kako je “Uvod” ustvari poruka da je filozofija jedna konstantna snaga i potreba koja čovjeka čini onim što on zapravo jeste. Knjigu prof. Muminovića sa pravom nazivam “Sarajevski uvod u filozofiju” jer smatram kako je objavljivanjem ovog djela BiH učinila iskorak u priznavanju duhovnosti njenih mislilaca, a ja dolazim iz zemlje, gdje je nedavno umro i poslednji filozof” (misli se na istaknutog beogradskog mislioca dr Miladina Životića).
Za profesora Muminovića: “Filozofija ne bi smijela da bude ni naučna ni religiozna, već samo kritika tolatiteta. Baveći se tim kritičkim do sada sam razmatrao dvije, a ovo je treća tema i kroz sve tri provlači se mišljenje da filozofija sama po sebi zapravo treba da ukaže na propuste koje su načinile nauka i tehnika, oslanjajući se na religiju, kako bi se spriječila moguća kataklizma koja nam prijeti”.
Na taj način, autor se ovim djelom još jednom potvrdio, kao moderni filozofski klasik, koji je prepoznatljiv sa svojim originalnim idejama u djelima, uz “Uvod u filozofiju”, samo da podjestimo, na tako značajne naslove kao što su “Ljudskost i povijesnost”, zatim i “Etos i ljudsko bivstvovanje”, koja spadaju u sam vrh ne samo djela napisana na bosanskom jeziku, već uopšte u mordenoj eurposkoj filozofiji.

Recepcija Blohove filozofije
Ovim djelom, koja je pisanim mladalačkim žarom i akribijskom preciznošću tadašnjeg doktoranta iz filozofije. Stoga Muminovićeva namjera nije urađen postupak uvođenja u Blohovu filozofiju, niti ima ambicije da izvrši kritičku ove široke tematizirane problematike, već je cilj autoru da podstakne jedno originalno i trezveno studiranje Blohove filozofije. Jasno, autor autentično slijedi misao izabranog filozofa, čije ideje u ovom djelu pusta da govore same za sebe, tj. on želi da bude na visini filozofske orijentacije uspravnog hoda kako bi se jedan Hegel izrazio. Prema njemu, Blohova misao dolazi iz budućnosti i kao takva, ona predstavlja biser epohe kojoj pripada. Ono što je bit Muminovićevog istraživačkog postupka, jeste da ovim djelom prezentira sistematičan pregled Blohovih ideja koje su postale za njega insperativne, kako za osmišljavanje europske filozofske tradicije, tako i za izgradnju vlastitog pogleda na svijet. Na taj način, ovaj ugledni bošnjački filozof još u svom ranom periodu studirajući Bloha, polazi od stava: “Htjelo se ovim spisom, pregledom ideja što ih razvija i način rješavanja primarnih problema čovjeka i svijeta, naznakom eksteniziteta i intenziteta ingenionzno tematizirane problematike, bar nagovijestiti da mislilac nade i utopije, baš zbog toga što je velik i što upravo time prezentira svoju veličinu, izgleda prerano ulazi u budućnost za koju sadašnjost nema razumijevanja pa samim tim ni za njega, ali ne zato što Bloh ne bi bio suvremen, nego s toga što primaliteti sadašnjosti ne mogu biti suvremenici budućnosti. Već sada je izvjesno da budućnost neće prihvatiti one koji su odbacili Sokrata nešeg doba.”
Jasno, Muminović ovim djelom veoma argumentirano daje do znanja, da bez apologetike, želi stati u dobranu Blohovih ideja, koje su bile na udaru od strane diktatorskih i totalitarnih režima posebno 1968. godine, za vrijeme velike Studentske pobune u svijetu. U tom smislu, autor smatra da sa mislilačkim opusom E. Bloha, filozofija je najzad tamo gdje filozofski govor rađa prometejsku misao. On je mišljenja, da Blohova filozofija otvara nove prostore nade u formiranju svijesti i savjesti humanističkog društva. Upravo, Blohova prometeizacija filozofije u drugoj polovici XX stoljeća, prema Muminoviću, dolazi jednim optimističkim žarom i sa jasnim ciljem koji je nošen filozofskim osmjehom i kritičkim ponosom. Za Bloha vjesnik te renesane i filozofije nade je upravo Marx, uprkos dogmatskoj duhovnoj klimi koja je vladala tijekom XX stoljeća, kada je došlo do kontroverznog poimanja misli ovog znamenitog filozofa i mislioca totaliteta. Zato veliki filozof, prema Muminoviću, gleda u drugi svijet često tuđ i neshvatljiv njegovom vremenu.
Muminović je mišljenja, da samo Bloh, kao filozof široke kulture, može da dosegne misao dijaloga između Istoka i Zapada, što su bili i tekako važni trenuci tadašnje europske scene. Analizirajući Blohova predavanja i ideje, Muminović je posebno osmišljavao šira značenja buđenja čovjeka. Ono što mu je u prvi mah upadalo u oči, jeste otvorenost Blohova mišljenja, zato insistira na ona ključna ontološka mjesta, koja demonstriraju mogućnosti i perspektive otovorenog horizonta kao formu utopijske nade. Prema njemu, utopijsko ima mnogo sigurnije značenje od drugih oblika mišljenja, tj. onog koji tek dolazi. Zato Bloh s pravom kaže: “Filozofija, kaže se ne može da izmami nikakvog psa iza peći, ali kako je to primetio Hegel, to i nije njena zadaća. prema tome filozofija bi mogla postojati i bez te zadaće, ali ne ta zadaća bez filozofije. Mišljanje sebi samome stvara svijet u kome može da se preobraća, a ne naprosto da se šepuri.”
Na ove Blohove kontatacije, Muminović odgovara filozofskim stavom: “Blohova filozofija neka vrsta samorazumijevanja svijeta u smislu dijalektike koja je u filozofa nade rastući život čovjeka – očovječenje u džinovskom procesu prirode i društva, pa je u skladu s tim i njena metoda koja se razvija shodno spoznaju da geneza počinje onda kada se stvari ‘radikalno shvate’ (Marx), kada se shvatre u korijenu.” Zacijelo, Muminović uviđa da Marx, u interpretaciji E. Bloha, je upravo mislilac moderniteta. Zato što, Bloh Marxa tumači iz samog Marxa, sve ostalo je sekundarno. Posebno mjesto Muminović je dao Blohovoj i Marxovoj kritici Hegelove filozofije, upravo iz razloga postojanja relevantne dokumentacije, jer Hegelu nedostaje adekvatan odnos prema kategoriji mogućnosti. Upravo iz tih temelja, Marx je razvio kritičku filozofiju kojim je otišao dalje od Hegela. Posebna dimenzija, Muminovićevog pristupa je u originalnoj i anticipirajućoj svijesti razumijevanja Bloha, te fenomenološko tolkovanje utopijskog znanja i nade kao oblika svijesti.
U tom kontekstu, promišljajući Blohovu filozofiju, Muminović (iako je tada bio veoma mlad) je jedan od prvih filozofa iz kruga Korčulanske ljetnje škole, kritički promišljao filozofski svijet i utopijsko djelatno znanje, kojim je na diskretan način povukao liniju između autentičnog Marxa i marksizma kao ideologije. Naravno, među autentične tumače Marxa je smatrao Bloha kao temeljnog filozofa nade, čija se misao razlikuje od ideoaligiziranog marksizma. Zato Muminović ističe stav: sve do Marxa filozofija je gledala na bit kao na balast, držala se odnos prema nastalnosti... Kada je u pitanju, utopijski opstanak i militantni optimizam, Muminović smatra, da je riječ o onome što izostaje realnom ostvarenju, a nošeno je željama i snima o nevidljivom, malom, što je jače od mesa a što je samo na osobit način zametljivo, o onome što izostaje u ispunjenom očekivanju, o nedorečenosti koju pjesnik osjeća kao izostali dio sadržaja svoje pjesme. Zato Muminović naglašava, ono što izbija vani počinje unutra. To što ga tiska na svijetlo dana neće samo da ga pokaže u njegovoj jestosti i da ga prikaže ljepšim i boljim. Naravno, najteže su pale socijalne utopije koje su najviše pogodile čovečanstvo. U tom smislu i Marxova i Blohova utopija, prema Muminoviću je imala istih tehnički smisao, a na kraju i krah. Dakle, on je na svoje osoben način iznio i kritički osvrt na Blohovu recepciju Marxa.
Muminovićeva recepcija Blohove filozofije se ogleda u tome, da je filozofska misao bila neprestano u potrazi za onim bitnim, sa posebnim akcentom na istni, i da je zbiljski bila slobodna, nagovijestili su, po njemu, prvi grčki filozofi, koji su uzdizali zadovoljenje a ne kajanje. No, prema Muminoviću to ih ne oslobađa od protivuriječja u shvaćanju prostora, mirovanja, vječnosti i vremena, kretanja, procesa i slično. Zato je cilj filozofije u mijenjanju i izoštravanju gledišta i uvjerenja, kao i put da se dosegne njihova bit. Analizirajući Blohova gledišta, Muminović ukazuje, da je filozfoska misao prilično kasno se usmjerila prema čovjeku i taj korak učinjen je upravo u vrijeme koje se naziva “atensko prosvetiteljstvo,” u kome fizis prestaje biti o čemu treba nešto znati, čime duh postaje primaran. Naime, prosvetiteljstvo traži ono “pravo” u subjektivnom fakotru: duši, duhu, onom logičkom, i tako nastaje ideološka svijest čime je bio ostvaren prvi uvijet preokretanje svijeta na glavu. To već čini Platonov eros kada se usmjerava isključivo spoznaji svijeta i ideja i kada se kreće iz nesavršenog u pravcu najsavršenijeg svijeta. Odatle će filozofska spoznaja postati progresirajuće imanentna svijetu.
Prema Muminoviću, odlučni imperativ Marxove filozofije u mijenjanju svijeta radi obestinjavanja čovjeka upravo Bloh uzdiže do revolucinarnog zahtjeva filozofske misli (kada ova ne može da bude filozofska ako nije aktualna ni pak, ako nije filozofska). Dalje, u svojim ključnim hipotezama Muminović ukazuje da Blohova filozofija je došla (manje više) u koliziju sa koncepcijama tradicionalne i suvremene filozofije. Najzad, preokupacija Blohova mišljenja na planu humanuma se očituju prvenstveno u onom utopijskom koji čini bit povijesnosti čovjeka. S druge strane, čovjek je još uvijek lišen posjeda svoje imanentne antropološke biti, stoji pred mogućnošću obestinjavanja svoje egzistencije koje također i problem radi realizacije filozofije.
Svakako, najdublje osjećanje svijeta u Bloha, Muminović vidi u njegovom nastojanju da filozofska problematika dobije povijesno – humanističko obilježje koje seže do uzajamnosti determinacije svijesti i društvenog bitka. Prema njemu, realizacija filozofije posredstvom emancipacije predstavlja razinu izgrađenog svijeta, kojeg još nema, a kojoj filozofija mora biti prolegomena i bitni faktor revolucije. Nažalost, i ovaj Blohov stav iz duha nade je terminološki i ontološki gledano ostalo kao svojevrsno utopijsko mišljenje. Ono što posebno plijeni jeste Muminovićeva analiza Blohove kritike povijesne baštine koja se u mnogome razlikuje od kritike ortodoksnog marksizma. Bez sumnje, Muminović Bloha radikalno odvaja od krugova uobičajenog shvaćanja gnoseoloke, ontološke i fenomenološke problematike, koje su posebno domenstrirali krugovi nakon Druge internacionale. O ovim stavovima svjedoči i Muminovićeva analiza Blohovih hipoteza o slobodi rada i vremena, tj. o miru koji treba da donese buduće društvo (socijalizam), a koje je najzad završilo u totalitarnu diktaturu, čime je ova filozofija ostala u svom vidokrugu utopijskog sna, gdje je filozof nade otkriva, da put k nama, koji je, iako širok zbog toga što je bio izvoran, nije dopuštao da čovjek dopre do sebe, te tamo da se može probiti svojom posebno teorijom i praksom u kojem se ostvaruje prijateljstvo između čovjeka i čovjeka tako i između ovog i prirode. U tom smislu, našavši se pred otvorenom alternativom “Sve i Ništa”, prema Muminoviću, Bloh inplicite ostaje kod Svega, jer iz težnje kretanja bitka, što je za njega iskonska ontološka baza Nade, pa se ne može ići Ničemu. Zacijelo, Muminović je Blohovu filozofiju predstavio kao filozofiju nade i mogućnosti, a njen iskonski aktuelitet se ogleda u njenim originalnim i duhovnim resursima koji vode u jedno otvoreno društvo slobodne ljudske egzistencije.
Interesantno, jedan od posljednjih susreta profesora Muminovića sa filozofom Blohom je nekoliko mjeseci prije njegove smrti, kada je javno objelodanio da sarajevski profesor filozofije i etike više zna o njegovoj filozofiji, nego on sam. Zbog toga ga je, nakon Blohove smrti, filozofova supruga pozvala da joj pomogne u sređivanju duhovne ostavštine, što je bila čast za ovog uglednog sarajevskog profesora filozofije.

Filozofska monografija o Ognjenu Prici
Muminovićev filozofski diskurs se posebno manifestovao u kosmopolitskom promatranju ideja i vizija revolucionara humanističke provinijencije Ognjena Price (rođen je 27. novembra 1899. na Ilidži kraj Sarajeva, strijeljan je 1942.), kojeg predstavlja kao mislioca revolucije. Monografija je napisana nadahnuto i sa erudicijom svojstvenom pristupu jednog Muminovića. Svojim idejama i doslijednošću, po mišljenju Muminovića, O. Prica se vinuo u sam vrh mladih međuratnih filozofa humanističke provinijencije, koji je imao izvrsnu suradnju sa naprednim i angažovanim srpskim i hrvatskim filozofom, kao i sa enciklopedistom Krležom, u vezi polemičkih diskusija na europskoj ljevici.
Bez sumnje, Muminović je promišljao Pricinu antidogmatsku misao i njegove refleksije, koje su upućivale na „ozbiljenje“, filozofije u Marxovom smislu riječi. Ovaj Marxov sljedbenik, prema Muminoviću, se duboko zamislio nad sudbinom čovjeka u problematičnom svijetu koji vrvi od obespravljivanja, ponižavanja i preziranja. U tom konekstu, Pricina misao i filozofska gledišta odišu duhom kreativne revolucije, ili bolje reći, mišljenja revolucije kao stvaralaštva slobode i mišljenja.
Pored ostalog, Muminović je ukazao i na bitne determinante Pricine kritike fašizma i određenih struja građanske filozofije. Dakle, ovim djelom Muminović je prodro u ključna raskršća ovog mladog mislioca, čije je djelo prerano prekinuto. Muminović je konstruktivno izvršio analizu Pricine filozofije ukazujući na njegovu antistaljinsku marksističku orijentaciju, što je bila rijetskost kao stajalište u tridesetim godinama prošlog stoljeća.

Etička dimenzija Muminovićeve filozofije
„Pošto nema morala bez čovjeka, niti čovjek koji se ne formira, neophodno je odrediti nastanak ličnosti u okviru konkretnih uvjeta, što čini filozof nade, vidjeći mladog čovjeka koji vrvi od još-ne-jasno usmjerenih podviga, inspiriranih susreta sa okolnim, i čija se volja zarana artikulira i slama, dok se razum uči da pita i odgovara. Budući da je nedovršen, mutan, neodređen, čovjek je izgleda, primjeren za sve. Međutim, utvrđujući da čovjek nije vosak, niti točak koji se okreće, filozof nade zahtijeva da se mjesto voska uvažavju njegove prdispozicije, a na mjesto točka vide klasna struktura društva i tendencije vremena u kome živi, uračunavajući u to i slike vodilje.“ (R. Muminović)

U svojim djelima kao i predavanjima profesor Miminović, pored promišljanja fundamentalnih pojmova, obuhvaćenih praktičnim zaključivanjem, kao što su dobro, pravo, dužnost, odgovornost, obaveza, vrlina, sloboda, izbor, racionalnost i drugi, on je takođe promišljao i druge etičke fenomene i probleme koji se tiču objektivnosti, subjektivnosti, relativizma ili skepticizma u etici i aksiologiji, koji mogu pratiti tvrdnje u kojima se pojavljuju spomenuta pitanja. Naravno, u svojim radovima iz moralne filozofije, Muminović je demonstriroa svojevrsni etički objektivizam, kao stanovište – da su etičke tvrdnje objektivno istinite, istovremeno one, kao takve nisu relativne u odnosu na neki subjekat ili kulturu, te običajem kojem pripadaju, niti su pak čisto subjektivne po svojoj prirodi.
Svoja gledišta o etici i moralu Muminović je iznio u više djela, među kojima bi spomenuli „Ljudskost i povijesnost“ i „Ethos i ljudsko bivstvovanje“. Za ovo drugo djelo, čuveni bosanski filozof akademik Vladimir Premec, kaže, da je riječ o najboljem djelu iz oblasti etike, koje je napisano poslije Aristotela.
Muminović otvara više pitanja koje duboko rasvetljavaju smisao etike i morala. Prema njemu, tamno i neodređeno ostaje naše jezgro, u okviru sređenih ljudskih volja i skrasava ono što se naziva moralnim. Zato i naša intencija je potaknuta njegovm mišlju, kojim smo počeli ovo poglavlje „nema morala bez čovjeka, niti čovjeka koji se ne formira...“ Muminović je mišljenja, da put k nama je širok, ali ako smo osuđeni na izbor, male su mogućnosti da dopremo do sebe; dešava nam se da izaberemo nešto u čemu ne nalazimo sebe. Zbog toga, što je taj put u dosadašnjoj povijesti bio izabran, čovjek nije mogao dospjeti do sebe. Ali ako je tijelo egoistično, psiha nešto plemenito, vrlina bez sumnje djeluje iz budućnosti.
Prijateljstvo za Muminovića je ostalo jedna velika tema, naših dugih sarajevskih, novopazarskih i plavskih razgovora, kada smo bili ispunjeni nadom kolektiviteta, kao individualnih sloboda i nezavisnosti, kako pojedinca tako i zajednice. U svim tim razmišljanjima, Muminović je pokazao svoju originalnost, bez obzira na misli Platona, Aristotela, Kanta, Hegela, Marxa, Bloha i drugih. On je želio da svakim susretom unese otvorenu nadu kod svakog čovjeka u izgradnji vlastitog identiteta.
Pitanjem o biti čovjeka, Muminović se posebno pozabavio u svom čuvenom djelu „Zarobljeni um“ . Bit čovjeka, se probija u tajne života koje doživljava i objašnjava Muminović unutar svog generičkog bića. Ovim pitanjem, on otvara vrata istine udaljavajući racionalno od ideoloških zabluda. Upravo, ova česlavovksa tema ga nosi iskonskom traženju istine o sebi i tjera istraživanju svijeta, društva i čovjeka. Dakle, pitanje čovjeka se nameće kao pitanje smisla života i egzistencije svijeta. Zato, u samo procesu bivstvovanja Muminović traga za idejama probuđenog čovjeka, koji se oslobađa zarobljenog uma.
Suprotna pozicija zarobljenom umu jeste slobodni um. Prema tome, čovjek snagom svoje volje iz cjeline svoga bića otvara nova htijenja (ljudske težnje i čežnje), i usmjerava se cilju približavanja sebi. To je tok i slijed puta kada čovjek sokratovski dolazi k sebi i spoznaje sebe, odnosno svoju prirodu i socijalno okolinu. Dalje, Muminović osmišljava aktivnost ljudi, preko trezvenog uma, kojem daje ljudsku mjeru.
Na osnovu ovih premisa, da se zaključiti, da je zarobljni um liječena utentičnosti podliježe nagonima i negativnim strastima. Jednom riječu, to su izrazi iluzije želja koji su proizvod indoktrinacije nacionalističe ideologije, koja se manifestacija kao antropološko izrođavanja velikog procenta naroda kod kojih se manifestacija fenomen genocida nad ljudima. U tom pravcu Muminović osmišljava ideologije kao bazu politike i hegemonističke prakse, koja vodi produciranju nacionalističke agresivnosti i genocidnosti.
Jednom riječju, uz djela akademika Rada Konstantinovića „Filozofija palanke“, dr Ferida Muhića „Štit od zlata“, Muminovićevo knjiga „Zarobljeni um“ je bez sumnje najbolje djelo koje je pisano i objavljeno na prostoru južnoslavljanskih naroda. U pitanju je jedna izuzetno snažna anatomija balkanskog, evropskog i svjetskog društva, koji se formira u vidu fenomenologije zarobljenog uma.
Prema Muminoviću, nameće se pitanje odnosa čovjeka prema nečovjeku, odnosno čovjeku koji ne koristi um na umski način, bilo zbog njegove nerazvijesnoti ili njegove pogrešne usmjerenosti. U tom smislu, zanemiravanjem uloge intelektula, smatra Muminović, svejedno svojom ili tuđom krivnjom, čovjek dovodi u pitanje svoju ljudskost, a jača svoje moći za zlodjela, kakav je zarobljeni um koji, osim nad životinjama, ostvara dominaciju nad čovjekom kada ovoga porobljava pa umjetsno afirmacije otvaruje negaciju ljudskosti, jer ljudskost se može porobiti samo neljudskost, analogno ljubavi kojoj se suprotstavlja mržnja, a ne ljubav. Normalno je, smatra filozof, kada se na ljubav odgovara ljubavlju a ne mržnjom na koju mora neminovno uslijediti mržnju. Zato se dominacijom nad ljudskim dostojanstvom ostvaruje nemoralnost ili nasilje u ovisnosti od primjene sredstava dominacije. Ironiji ostvarivanja dostojanstva slična je ironija primene velikih principa: teško se zbog svojih visokih zahtjeva primenjuju a lahko ih i pogrešno tumače, kao i prakticiraju, što je, iako sa suprotnim predznacima, analogno poniženjima na kojima se ne može uzvratiti bez rizika da čovjek padne ispod razine čovječnosti.
Etička dimenzija Muminovićeve političke filozfije, ogleda se kroz analizu raznih principa koje rasvjetljavaju zlu ljudsku prirodu, tj. u aristetolovskom smislu egocentrizam, koji bi Hobs nazvao vučijom lucidnošću, koju je čak Frojd apostrofirao. On upućuje na perfekciju formulacije Kantovog kategoričkog imperativa: „Misli i postupaj uvijek tako da pomažeš sebi i drugima u onemogućavanju agresivnih nacionalneo-fašista da izvedu genocid nad tvojim ili drugim narodom, ako hoćeš da budeš čovjek i da ljudski živiš.“ Naprihvatanje tog ili sličnog imperativa može se uzeti za indikaciju maloljetstva pojedinaca i naroda, te njihove zaostalosti, njihove moralne nezrelesti i društvene degradiranosti. Uz to što im treba pomoći da se osvijeste, ne treba se prema njima ostvarati sve dok to ne zasluže svojim rezoniranjem i ponašanjem – naglasio R. Muminović.

Kritička dimenzija filozofije ideologije
Fenomen ideologije predstavlja jedan od ključnih problema istraživanja filozofa dr R. Muminovića. Od sarajevskog kruga filozofa, on se uz Filipovića najviše uzdigao po kritici aktuelnog režima, kao i društvenih sustema koji su prijethodili.
Riječ je o jednom od najopsežnijih fiozofskih djela u novijoj literaturi. Nažalost, filozof ne može uvijek računati da svoje djelo objavi kad ga napiše, jer to ovisi od političkih struktura i od njihove “dobre volje”, prema projektima koji prave filozofi, koji su za njih uvijek “sumnjivi”. Takav je slučaj i sa epohalnim djelom profesora Muminovića, koje zaslužuje posebnu pažnju i analizu, jer je u njemu dao jedan uzoran pregled ideja koje su lansirale razne ideologije, kao rašireni sistem ubjeđenja i načina mišljenja i kategorija, koje pružaju bitne ideje za programe političkog i društvenog djelovanja.
Za Muminovića, ideologija je bila i ostala konceptualna shema sa praktičnim progoniteljskom primjenom. U tom smislu, ona je dobila dva značenja: filozofski i peorativni, tj. onaj pogrdni. Ideologija druge osobe može se smatrati za pojavu koja iskrivljuje i prerušava stvarni status quo (lažana svijest). Prema tome, obećanja da se politička filozofija i moral mogu osloboditi ideologije obično su, prema profesoru Mimovinoviću, uzaludna, pošto navodno pročišćeni i čisti programi ovise, primjera radi, od određenih shvatanja ljudske prirode, onoga što se smatra za ljudski napredak i uvjeta na kojima su utemeljeni.
Konkretno, kada je filozofija ideologije u pitanju, ovdje se profesor Muminović kreće kroz polje ne samo kritičkog duha već i daljeg razvijanja zadaće anticipirajuće funkcije svijesti koja otkriva jedno intezivno stajalište za samopoštovanje. Prema njemu, ni danas nisu ujednačena mišljenja o tome da li je ideologija pripada metodi mišljenja, kritici znanosti ili pak čini gonoseološku, antropološki ili aksiološku problematiku. Jednostavnija su u tome da ljudska spoznaja, nastajanje i djelovanje, podliježu pretežno ideologjskom determinizmu, te da ideološki karakter mišljenja prolazi iz različitih slojeva realnog, iz neralne analize fenomena, odnosno iz nedostatka slijeda tačnog mišljenja. U tom konceptu, filozofija ideologije se kreće, ako shvatimo ideju paradigmatičnim modelom našeg poimanja svijeta, ideali su tada određene praslike toga poimanja, zapravo, ideje prema kojima se ravnaju naše shvaćanje života, htijenje i djelovanje te rang vrednovanja. S druge strane, dok su ideje mnogoznačne, uprakos vezanosti za djelovanje, ideali su posve određeni i jasni, srasli sa našim prosuđivanjem i moralnim habitusom. Zato Muminović upućuje na kritičko mišljenje, gdje se čovjekov svijet reflektuje kroz susrete počev od čovjeka lišenog osjetila i logičkog zaključivanja, pa sve do susreta svijeta snova. Jasno, u spoljašnjim odnosima ideologija ima primat u formiranju budućnosti čovjeka i ona se nameće u novom vremenu kao novo srednovjekovlje koje se fundira u društvu koje je ispunjenom strahu i upućuje na zabrinutost. Upravo ta zabrinutost je prisutna u glavama filozofa kako da spase filozofiju od sve razarajuće ideologije, koja se manifestira kroz ideologiju sve prisutnijeg globalizma. No, s druge strane, kreacija filozifje i uopće kreacije duha ne treba da zabrinjava filozofiju koja se i danas u vremenu razvoja tehnike i informacionih tehnologija uvijek pita za sebe i otvara nove puteve mišljenja. U tom pravcu, mnogo novina, u cilju ne samo emancipacije, već i otriježenjenja čovjeka nosi sa sobom Muminovićevo trotomno djelo “Filozofija ideologije.” Prvi tom: O ideologiji i trezvenosti, Drugi tom: O destruktivnim ideologijama XX stoljeća i Treći tom: O izazovima novog milenija
Filozofija ideologije – autor kritički tematizira militarističku tehniku, gdje je suptilnom filozofskom analizom došao do spoznaje, da se duhovno stanje svijeta nalazi u teškoj krizi, a kao dokaze ona vodi interkontitentalne ratove pomoću raketa i atomskih bombi. Takvu ideologiju, netko ako ne prihvati ili mora da šuti, ili će biti u protivu života gonjen. Zato je Evropska unija pokrenula više inicijativa u vezi konkretne suradnje sa Amerikom koja demonstrira prvorazrednu moć i silu.
Ustvari, autor ispituje stanovište tiranske ideologije, tj. neprestanu borbu između dobra i zla, odnosno, ukazuje na sve elemente nasilja, posebno historijskog nasilja nad narodom. Prema njemu, tiranska ideologija vlada i zavodi red preko širenja straha na planeti. On konstatuje, da naš um tu daljinu borbe ne može dosegnuti, pogotovo kretanje nebeskog tijela asteroida, kao i brzinu kosmičkih planeta koji bi trebali da spriječe sudar ovog tijela sa zemljom. Ukoliko do toga dođe, prema ovom autoru, neizbježan je smak svijeta.

Prilog filozofskoj kritici staljinizma
“Na sovjetskom društvu dokazivana je nemogućnost ljudi da urede život prema vlastitoj viziji humanuma, aludirajući pri tom na Marxov koncept socijalizma kojeg tobože ostvaruje to društvo, dok je srpski tiranizam uziman za primjer neostvarivosti onoga što je zagovarano u Jugoslaviji, čime su u oba slučaja kompromitirane ideje socijalizma i ideja demokracije. U tim sukobima mišljenje se reduciralo na sredstvo a ne na utvrđivanje istina podsredstvom spoznaja, te stoga i lišeno objektivnosti prosuđivanja i adekvatnosti zaključivanja.” (Dr Rasim Muminović)


Da kritika staljinskog fenomena, kao totalitarizma, nije završena svjedoči i ova knjiga bošnjačkog filozofa dr Rasima Muminovića (Sjenica 1935), redovnog profesora Sarajevskog univerziteta autora značajnih djela i studija. U studiji “Staljinizam ili apsurdi jednoumlja” Muminović nastavlja i dalje razvijat humanističku kritiku staljinizma koju su u Bosni posebno radili bošnjački filozofi akademik dr Mehmed Filipović (1929), rahmetli dr Fuad Muhić (1944-1991), dr Enver Halilović (1954).
Da podsjetimo, nakon prve javne političke kritike Staljinove teorije i prakse 1948. godine, od strane KPJ, javila se čitava plejada filozofa bivše Jugoslavije koji su sa stanovništva humanizma kritizirali staljinski dijamat. Ovdje ćemo navesti neke od tih imena: dr Mihailo Marković, dr Gajo Petrović, dr Predrag Vranički, dr Andrija Krešić, dr Bogdan Šešić, dr Milan Kangrga, dr Vjekoslav Mikecin, dr Miloje Petrović, Zagorka Radulović i drugi. Od evropskih filozofa, koji su se posebno istakli kao kritičari staljnizma su: Herbert Markuze, Ernest Bloh, Đerđ Lukač, Karel Kosik, Lešek Kolakovski, Anri Lefevr, Rože Garodi, Žan Pol Sartr, Gremši i drugi.
Sa raspadom bivše Jugoslavije (1991) i njenog anahranog nacional-komunističkog režima, staljinski fenomen, kao totalitarističko jednoumlje fizičkog i psihičkog porobljavanja čovjeka i društva, nije propao, bolje reći nije otišao u zaborav. Na te najmračnije godine civilizacije (uz Hitlerov nacizam) Staljinova dominacija nakon smrti Lenjina (1924), pa sve do njegove (Staljinove) smrti 1953. godine i još preciznije do XX kongresa Sveruske boljševičke KP 1956. godine (kada se N. Hruščov oglasio svojim tajnim kritičkim referatom) podsjeća i kritički opominje dr Rasim Muminović svojim opsežnim istraživanjem “Filozofija ideologije”, u kojem je “staljinizam” jedno od ključnih poglavlja tumačenja i šireg elaboriranja destruktivnih ideologija, koje, nažalost, žive i u našem vremenu.
Za razliku od spomenutih kritika staljinizma filozof Muminović, ide dalje u svojim stručnim i komparativnom analizama. U tom kontekstu, autor fenomen staljinizma sagledava u konstelaciji svijeta s jasnim ciljem da se definira međunarodna uloga Rusije, koja mijenja režime i nazive, a ne i reakcionarnu politiku prema određenim narodima i državama. Jasno, staljinizam je bio i ostao izričito kao fenomen pravoslavnog socijalizma, jer se kao takav, u cjelosti oslanjao na ortodoksnom katehezisu. Zato Muminović takvu destruktivnu ideologiju staljinističkog fenomena, a pravom upoređuje se srpskim despotizmom u bivšoj Jugoslaviji kao i sa fenomenu “istrijebljenje poturica” (1711). Sve te ideologije su se na najgrubljiji način sublimirale u praktičističkoj političkoj i ratnoj ideologiji Aleksandra Rankovića i Slobodana Miloševića, a koja je izražena na projektu “Velike Srbije”, gdje je najveće i najkrvavije konsekvence podnijela država Bosna i Hercegovina i njen većinski narod Bošnjaci, samo zato što pripadaju muslimanskom povjesnom krugu.
Autor je ponaprije analizirao fašističku ideologiju inspiriranu rimskim imperijalizmom, koja nije bila dovoljno znanstveno-funkcionalna, a onda izložio analizi nacizam koji je pošao od vrha značajnog dostignuća u antropologiji i sociologiji pa je mogao ugraditi i koncepte filozofi o koje su naročito moćno razvili Osvald Spengler (“Propast Zapada”) i Fridrih Niče, svojim cjelokupnom filozofijom. Ovaj posljednji isticanjem IMBREMENSA (nadčovjeka) bio je recipiran kao preteća nacionalističke - rasističke teorije o ljudskoj vrsti, koja je u biti nacizma.
I konačno, treća destruktivna reprezentativna ideologija je staljinizam, koji je građen na pogrešnoj recepciji Marxove misli i ogromnog prostranstva ruskog svijeta, koji je mogao biti obuhvaćen samo pod uvjetom da se stvori totalitarni sistem i iznađu odgovarajuće snage koje bi ga održavale, što je Staljin ostvario. Pa smo tako umjesto socijalizma dobili PREMIJERU PAKLA na planeti Zemlji.
Kao anex tim destruktivnim oblicima ljudske aktivnosti javljaju se dva oblika, a to su: 1) Velikosrbizam i 2) Velikokroatizam. Subideologije su zato što nemaju ni približne pretpostavke za ideološko utemeljenje, a pretendiraju prvenestveno na posljednje istine. One se utemeljuju na suludnoj i apsurdnoj grabežnosti svih nosilaca koji time ispoljavaju najprimitivniji egocentrični grabežni poriv i iskazuju iskonsku poremećenost svojih nosilaca. Dakle, fenomen poremećenosti, koju autor objašnjava pervertiranom sviješću, a koja posebno, kada je u pitanju velikosrbizam kritički analizira prateći njegovu genezu, čak, kroz sedam vijekova. On pritom dolazi do otkrića svojevrsnih deformiteta te, inače, totalno deformirane mitomanske svijesti i u tom smislu ističe tribolno ruralnu, mitsko-manijekalnu, guslarsko-imanigiranu, tifusarsko-dogmatsku i pervertiranu formu svijesti, koja se reprezentativno etablira u ideološkoj svijesti velikosrbizma. Autor na taj način dovodi destruktivnu staljinsku ideologiju se destruktivnim ideologijama danas.
Muminovića studija o staljinizmu relevantnom argumentacijom i činjenicima dokazuje kako je ova destruktivna ideologija na najvulgarniji način kompromitirala humanističke ideje socijalizma. U svoj toj svirepoj igri krvi i tla najviše posljedica, pored intelektualaca doživjele su obmanute mase, zbog čega je stradalo više od deset miliona nedužnih ljudi (po raznim kazamatima i koncentracionim logorima) kao i brojna materijalna dobra. Na osnovu gnusnih laži Staljinova klika je na najbrutalniji način likvidirala brojne intelektualce, pisce i mislioce. Mnogi su se dali u bjekstvo i našli azil, poput Solženjicina i drugih, u inozemstvu. Autor slikovito pokazuje stanje i imenuje ga “zemaljskim paklom” i manipuliranjem masama, kao dominacijom nad čovjekom. U takvoj konstalaciji ponižavanja, staljinizam je čovjeka sveo na puko sredstvo revolucije. Otuda, prema Muminoviću s pravom E. Bloh, imenuje odnosno određuje staljinizam, kao promijenjeni vozni red revolucije!
Autor upućuje na Marxovo mišljenje revolucije, kao i na radikalne dogmatske promjene koje su demostrirali Lenjin i posebno Staljin. On brojnim filozofskom argumentacijom izvodi dokaze nastanka i održavanja staljinističke destrukcije.
Pored instruktivnog predgovora i uvoda profesor R. Muminović, ne samo filozofski, već i politikološko-sociologijski baca kritičko svjetlo na staljinski totalitarizam, ukazujući pritom na brojne ekonomske i socijalne posljedice. Dalje, on analizira probleme revolucije i vlasti, zatim Staljinovu paranoidnu psihu, partijsko rukovodstvo, razne procese i nesnalaženja, stradalništvo seljaka, vojsku i rat, odnos intelektualaca prema marksizmu te apsurde satrapskog sistema i druge teme.
Jasno, konfrotaciju fašizma, nacizma i staljinizma, autor poima, kao njihovo jedinstvo dato u jednoj riječi “totalitarizam”. Naravno, iz svega ovoga se mogu obrazlagati sve tedencije, kao i predočavanje pred širom javnosti nepoznato o jednoj totalnoj diktaturi i despotiji vlasti.
Stoga je autor, (prof. dr R. Muminović), u svojim istraživanjima i meditiranjima na koncu XX stoljeća, još jednom, skrenuo pažnju na staljinistički totalitarni fenomen, na jednu svojevrsnu monstruoznu ideologiju, koja je gušila i suzbija osnovna svojstva ljudima prava čovjeka i naroda.
Zacijelo, radi se o jednoj vrlo teškoj temi, međutim, nezaobilaznoj ako želimo stvariti društvo slobodnih ljudi. Da ne idemo daleko, bez obzira što će netko reći “Staljinizam je mrtav”! S druge strane, bez obzira na promjene koje su se dogodile, kao i agresiju koju je Bosna i Hercegovina i njeni nedužni građani doživjeli u periodu 1992-1995, kao i na sva zbivanja i našem okruženju uvjeravaju nas da je totalitarizam ukorinjen u svijesti ljudi, da je, kao takav, postao uobičajeni način ponašanja, pokazivanja moći i dominacije. O tome svjedoče postojanja raznih društava iz kojih je odsutna tolerancija, nepoštivanje drukčijeg mišljenja, jedino demonstriranje sile i straha. Sama agresija i ratno stanje potenciraju politiku totalitarizma, pa smo stoga uvijek u opasnosti od prisustva staljinizma, kao kriterija i kao načina vladanja. O tome najilustrativnije govore primjeri postkomunističkih režima zemalja bivše Jugoslavije, zemalja bivšeg SSSR-a i drugih evropskih država. To je, kako autor kaže “... spoj autoritarnog nacionalizma, mitskog iracionalizma, militantnog antikomunizma i antisemitizma. U staljinizmu je, međutim, kardinalni sukob humanističke vizije budućnosti ljudskog roda i uvjeta koji nameće genije zla - putem monopolističke partije i diktatorskih formi terora. Kao takav, staljinizam On ostvaruje teror pomoću partijskog državnog aparata i njihove izrazite birokracije gušenjem političkih sloboda, osamostaljivanjem tajne policije, što je bilo moguće u uvjetima nerazvijenog proleterijata, niskog obrazovanja i kulturnog stupnja naroda, tradicije političkog apsolutizma, kapitalističkog okruženja, nasrtaje na sistem iznutra i spolja, monolitnosti i militarizacije partije koja širi kult ličnosti i njegovu harizmatičku slavu.”
Bez sumnje, ovom studijom, filozof R. Muminović je konstruktivno na djelu pokazao svoju široku informiranost i upućenost u tokove moderne filozofske i političke misli. Njegova humanistička kritika staljinističkog fenomena, koja je ujedno i kritika iracionalizma i nacizma na svim meridijanima gdje niču, predstavlja dragocjen prilog kritičkog rasvjetljivanja totalitarističkih društava. Ujedno, Muminićeva kritika staljinizma na koncizam i filozofski način prikazuje apsurdnost i drugih ideologija, poput fašizma i nacizma. Zato je ova knjiga veoma dragocjena, ne samo za studente, već prvenstveno za mlade političare i novinare. Njihovo upoznavanje sa sadržajem ove studije pomoći će istinskom prakticiranju, posebno u pospješivanju demokracije kao istinskom stanju humanih odnosa među ljudima i, prije svega, otklanjanju onih negativnih naboja koji su smetnja demokratskom i kulturnom upravljanju i ljudskom življenju.
Najzad, Muminovićeva knjiga “Staljinizam ili apsurdi jednoumlja”, se može promatrati s jedne široke ponorame ideja koje su bile zastupljene i reprezentativnim destruktivnim ideologijama XIX i XX stoljeća - pri čemu je, najprije, došlo do izražaja problema divljosti u ljudskoj prirodi, što je autor odvelo u razmišljanje barbarstva prisutnog mentaliteta. Pošto je završio sa prirodom, koja je ostala svakako, autor se okrenuo da traži analogne oblike i sadržaje i misaonim tokovima dva ranija stoljeća i došao do krize znanosti, koja je pratila tehnologiju, a ovoga uvukla čovječanstvo u krvave ratove koji su predstavili planetu kao pozornicu budućeg ljudskog stradalništva.
Polazeći od tih realnih faktora preobrazne nauke u tehniku, autor se odlučio da proanilizira one reprezentativne destruktivne ideologije, koja su čovječanstvo uvukla u dva krvava svjetska rata. Zato ovaj izdavački poduhvat treba pozdraviti jer u cjelosti predstavlja dragocjen doprinos razvoju filozofijske kritike staljinizma na bosanskim prostorima i šire. Zacijelo, ova studija omogućava kako studentima, tako i drugim čitateljima da prepoznaju staljinske negativne tendencije koje se i danas u društvu balkanskih naroda na različite načine ispoljavaju.

Značajna studija o Sandžaku
Prva cjelovita studijska monografija o povijesnoj ličnosti Sandžaka, h. Muradu ef. Šećeragiću (1890-1980), poznatom vijećniku ZAVNO Sandžaka, naibureisu, čije djelovanje je bilo izraženo kao sudbonosna kopča između ne samo Sandžaka i Bosne i Hercegovine, već i kao imperativ su-života među narodima jugoslovenske zajednice (što je u posljednjoj deceniji i pol postala utopija), napisao je sandžački i bez sumnje europski filozof dr Rasim Muminović (1935), čiji naslov glasi “Hadži Murad i Sandžak”, koja se u Sarajevu pojavilo sredinom 2005. godine, u izdanju “Blicdruka” (urednica mr. Fatima Pelesić), a po preporuci prof. dr Enesa Pelidije i dr Raifa Hajdarpašića.
Svojim konceptom, otvorenošću, studioznošću, veoma uspjelim obrisima tumačenjima određenih fenomena iz povijesti Sandžaka, u ovoj studijskoj monografiji, dr Rasim Muminović, se razlikuje od svih dosadašnjih studija i publikacija o Sandžaku. Naime, ova obimna studija rezultat je temeljnih proučavanja ličnosti i djela hadži Murada ef. Šećeragića, najiburesa, čije prvo izdanje je pripremio davne 1967. godine, dakle, prije skoro četiri decenije. Tako je to u našoj bošnjačkoj stvarnosti, da djela naših značajnih pisaca, filozofa i znanstvenika, moraju na objavljivanje čekati čak i po nekoliko, ne mjeseci i godina, već decenija, što govori o našem duhovnom paradoksu i nerazumijevanju političkih moćnika za finansiranje i objavljivanje djela ove vrste. Pravi primjer je pjesništvo i epovi Avda Međedovića, za čije vrijednosti su morali Amerikanci da nam ukažu, da je naš pjesnik veći, čak od grčkog Homera, da bi mu naši kulturni i politički stratezi, mogli u to povjerovati, a koji nažalost odlučuju, bez relevantnih referenci, o budućnosti kulture.
Koliko je bio opsežan znanstveno-istraživački i fenomenološko-ontološki proces promišljanja profesora Muminovića, svjedoči veoma kompleksan sadržaj ovog djela, čiji pregled u najsažetijem smislu prezentiramo javnosti i to u povodu sedam decenija života i pedesete oboljetnice autorovog filozofskog i stvaralačkog rada.
Pregled sadržaja Muminovićevog djela o “Hadži Murad i Sandžak”: - Predgovor, Geografski obrisi, Povijesna aporema Sandžaka, Povijesne promjene i smjene (Tradicija, Retrospektiva, Osmanska imperija, Agresivna refleksija, Refleksi dogmatike, Oslobodilački procesi, Uzaludna dovijana, Optika velikih sila, Sandžačka pruga, Historijska smjena, Prvo osobođenje, Međuratnost), Hadži-Murad ef. Šećeragić i revolucionarna aktivnost prijelomna iskušenja (Ozavičavanje, Društvena aktivnost, Ratna neizvjesnost, Neočekivana vlast, Prijelomne teškoće, Agrar i rivalstvo, Zavičajna skušenja, Iza zavjese, Destruktivna svijest, rizrični humanizam, Protesti), Staze revolucije (Ratne iskušenja, Narodna vlast, Preko planina, Agitacija, Žaoka rata, Rizici i ohrabrenja, Rizično putovanje, Susret s Titom, U Bary-u, Ponovni susret), Putevi i strnaputice socijalizma (Revolucionarnost i tradicija, Revoucija i rat, Elementi distruktivnosti, Stoljetna stradanja Bošnjaka, “Mase” ili revolucionarne snage), Nastavljanje i zaustavljanje, Reformatorsko misionarstvo, Novi status Sandžaka, Reformatorska obnova, Hodočasno misionarstvo, Povijesni anahronizam, Međe dostojanstva), Transvedencija utješnih iluzija ((transcendentalnost, Povijesna obaveznost, Ljudska pobuna, Teškoće demokratizma – jednakost, pravde i sloboda), Bibliografija, na kraju date su ulomci iz receznija prof. dr Enesa Pelidija i dr Raifa Hajdarpašića.
Zanimljivo je spomenuti, zapažanje recezenata o ovom Muminovićevom djelu, što upućuje na smisao istraživačkog postupka.
“... Kako dobar poznavalac prošlosti Sandžaka, prof. dr. Rasim Muminović u poglavlju “Geografski obrisi” donosi brojne podatke vezane za njegovu prošlost. Pored poznatih činjenica, čitalac se suseće i sa malim brojem podataka koje su i do sada nedovoljno, ili neke i nikako bile poznate za ovu teritoriju. Posebno su interesantni geografski podaci. Mišljenja sam da su ovo najljepše stranice i najtačnije konstatacije geografskog opisa Sandžaka sa brojnim podacima. Ujedno ovo je preplivanje najsuptilnijeg naučno-književnog kazivanja i filozofskog osmišljavanja.
U drugom dijelu “Povijesna aporema Sandžaka” autor piše o: Tradiciji, Retrospektivi, Oslobodilačkim procesima i Historijskoj smjeni. Na stranicama ovog dijela rada, autor upoznaje čitatelja o stanju i prilikama kroz koje su Sandžak i Bošnjaci prolazili, posebno na prijelazu iz XIX i XX stoljeće. Znalački mudro sa velikom akribijom piše o tradiciji i retrospektivi dajući presjek onoga što je utjecalo na brojne događaje nastale kako unutrašnjim prilikama, tako i vanjskim događajima. Posebnu pažnju za ovo vrijeme posvećuje školskim prilikama, teškoćama sa kojima se Bošnjaci susreću, balkanskim i Prvom svjetskom ratu. To je vrijeme kada Bošnjake Sandžaka mnogi koriste za svoje lične ili političke interese, a oni sami od toga nemaju skoro nikakvu korist. To isto se nastavlja i u prvoj deceniji nove države Kraljevine SHS (1918-1929). Ovo je vrijeme brojnih poteškoća, ekcesa, a i genocida kojeg preživljavaju.
Nakon uvoda i neophodnih informacija čitatelju tek postoje jasnije zbog čega prof. Muminović ovaj rukopis ne počinje sa hadži Murad ef. Šećeragišem. Da je to uradio mnoge pojave, događaja i historijske činjenice ne bi se mogli shvatiti u kontekstu o kome piše... Hronološki i tematski prati muftijino školovanje, studije i boravak u Istanbulu, posao kadije u Turhalu, te zasluge koje je imao boraveći u ovom mjestu. Takođe vrlo interesantno donosi podatke vezane za Šećeragićev povratak u rodno Prijepolje i trud kojeg pokazuje u spašavanju mladića da ne idu na front u Prvom svjetskom ratu.
Na taj način, autor je olahkšavao čitatelju da pažljivije prati i bolje shvati mjesto i ulogu hadži Murade ef. Šećeragića. To se naročito odnosi na ona mjesta u kojima je muftija boravio: Kuršumlija, Niš, Tetovo, Veles, Štip, Novi Pazar i Skoplje. U tom periodu muftija je pokazao veliku aktivnost i trud da popravi stanje u kome se nalazilo muslimansko stanovništvo. Kako autor navodi “malo je ljudi koji su znali i htjeli praviti mostove prijateljstva i suradnje među narodima onako kako je to činio Šećeragić koji je nesebično učestvovao u stvaranju osnova za sreću budućih pokoljenja.”
Vrlo interesantne su i stranice u kojima se daje više podataka o pojedinim akterima događanja. Među njima su profesor Sreten Vukosavljević, muftija Murad ef. Šećeragić i dr. ...
“Staze revolucije” (...) o muftijinim ratnim dešavanjima, stradanjima, Sandžaku i ZAVNOS-u, boravku u Bariyu, susretima sa Josipom Brozom Ttiom, Dubrovniku i boravku u Albaniji.
U narednom poglavlju “Putevi i stranputice socijalizma” piše o revolucionarnosti i tradiciji, stradanju Bošnjaka, novom položaju Sandžaka, Šećeragiću dolasku u Sarajevo i imenovanju za naibu reisa, aktivnosti u skidanju zara i feredže, autoritetu kojeg uživa na prostorima gdje djeluje, odlasku na hadž, boravku u Egiptu, Saudijskoj Arabiji i Republici Turskoj, te zaslugama za pokretanje Glasnika IVZ. Poslije penzionisanja 1955. hadži Murad ef. se ne miri sa penzionirskim danima. On je stalno u pokretu i posebno poklanja pažnju prevodilačkom radu sa turskog na bosanski jezik. U takvoj aktivnosti ostaje do smrti 1979. godine.
Imajući u vidu sve najprije napisano autor za ličnost muftije Murad ef. Šećeragića piše: “Djelo Murad ef. Šećeragića prezentira čovjeka akcije, dostojanstva i tolerancije, graditelja bratstva i jedinstva, neimara mnogih uspješno realiziranih akcija, predanog vjernika i humanističKog revolucionara, misionara administrativnog ustrojstva IVZ, zagovornika svjetovnog i vjerskog obrazovanja, jednog od utemeljitelja publicističke djelatnosti kod Bošnjaka iza rata koji prati zbivanja vjerskog života u nas...” napisao je između ostalog recezent prof. dr. Enes Pelidija.
Zatim, drugi recezent je naglasio “... Rukopis je, očito, rezultet drugotrajnog istraživanja rhivske građe, kako historijske, tako i filozofske literature i književnosti pisane jasnoćom za sve uzraste.
Kroz čitavo XVII, XVIII, XIX i XX stoljeća, dr. Muminović, analizira sve promjene historijsko-hronološkim redom i daje pojašnjanje o svim događajima pa i o Novopazarskoj konvenciji iz 1879. godine, kao Kongresnoj odluci i Sandžaku ... Autor se nije zadrža samo na tom vremenkom razdoblju, već objašnjava historijske događaje sve do naših dana.
U II poglavlju “Hadži Murad ef. Šećeragić i revoluinanrna aktivnost”, dr Muminović daje jedan širok pregled rada Murada Šećeragića, od rođenja pa sve do kraja njegovog života. To je bio rijedak aktivista kojeg je Sandžak iznjedrio. Njegova beskompromsnost u borbi za istinom i njegova dosljednost bila je životna putanja na kojoj je gradio mostove među ljudima i narodima... O njemu, Sreten Vukosavljeviću, Muradu ef. Šećeragiću, prof. Muminović u svom radu kaže: “Koordinirali su aktivnosti na svim nivoima sreza: snabdijevane vojske hranom, odjećom i obućom, formiranje radnih brigada za obavljanje raznih poslova.”
Autor na jednom mjestu kaže: “Veličina naše revolucije nije toliko, ili nije uopće, u onome što je ostvarila koliko u onome što je povijesno pokrenula, a ona je temeljito uzdrmala, ne razorila, stare patrijarhalne odnose, suželila subjektivnu naivnost i svijest sa besmislom bratoubilačke borbe i ponudila joj za alternativu bratstvo i jedinstvo.”
Najveći broj pitanja identifikovan je u izvorima, a manji dio izveden kao zaključak u ovom radu. U svemu tome problem Sandaka je posmatran uznutra, kroz analizu primarnih histoirjkih izvora, bez naknadnih posrednika i tumača koji se pojavljuju u izvorima, akoje je autor odabrao kao valjanu i činjeničnu građu” – istakao je dr. Raif Hajdarpašić.
Ovim djelom Muminović se pokazao kao izvrstan znanstvenik, koji filozofski prezentira povijesnu i edukativno-religijsku građu u kontekstu vremena kojem pripada. On je zadivljujuće brižno čuvao i razvijajo ideje Murada ef. Šećeragića, kao svjetovnog i duhovnog lidera Bošnjaka Sandžaka nakon Burdžovićeve bezočne četničko-partizanske likvidacije (1942) i ukorporirao ih u kulturnu povijest Sandžaka. Jasno, on nije gubio nadu, već je misao h. Murad ef. “pakovao za budućnost” bošnjačkih generacija, kao paradigmu jednog vremena. Imamo dojam da je ovo djelo filozof Muminović pisao sa velikom nadom i zadovoljstvom. Ovim djelom, on u čitatelju stvara sliku o grandioznoj ličnosti kakv je bio Murad efendija. Autor je prvenstveno obratio pažnju na H. Muradv način mišljenja, kao i navesti ključne poruke o njegovog rada. Pratio je njgov duhovni i stvaralčki put, tj. genezu – razvoj. Ukazivao je na njegove opsesije i pitanja koja je uzgred rješavao uključujući se kao visoki vjerski službenik u Narodnooslobodilačkom pokretu (1941-45), kao i njegov doprinos Islamskoj zajednici od oslobođenja do njegovog preseljenja na ahiret 1980. godine.
Na kraju, ovo Muminovićevo djelo rasvjetljava nepoznate stranice novije sandžačke historije. Na taj način, svojom originalnošću i znanstveno-filozofskom preciznošću, Muminovićevo djelo o h. Muradu ef. Šećeragiću, predstavlja kulturni događaj ne samo u Sandžaku, već i u Bosni i Hercegovini.

Umjesto zaključnog razmatranja
Kada bi država BiH, ulagala više sredstava za prijevođenje djela svojih znamenitih filozofa i pisaca, njena afirmacija, bez sumnje, bi bila daleko veća. Zacijelo, filozofska djela ne samo Muminovića, Muhića, Filipovića, koje smo posebno istraživali, već i opusi Šarčevića, Prohića, Karića, Tanovića i drugih idu rame uz rame sa vodećim europskim misliocima.
Interesantno, kada je izvršena agresija na Bosnu i Hercegovinu 1992. godine, filozof Muminović je bio u svom stanu na Grbavici u Sarajevu. Kada je jednom izašao iz stana on se nije mogao više vratiti. Stan je bio prepun knjiga i dokumenata, gdje je Muminović pisao svoja djela. Snage nasilja koje su zauzele taj dio naselja, u stan su smjestili jednu staricu (Srpskinju), koja nam je nakon rata rekla: “Da su srpski specijalci, ono što je vidjela, iz Muminovićeve biblioteke odnijeli pakete knjiga u kojem je bila monografija o Ognjenu Prici...” To nam je i potvrdio profesor Mumimović. Na taj način, ovo Muminovićevo djelo je ujedno i spasilo njegov legat knjiga.
Djela Rasima Muminovića, bez obzira na razuđenost i raznovrsnot njegovog opusa, su djela izuzetno visoke filozofske kulture. U njima se promišlja povijesno vrijeme, kao izraz povijesne zakonitosti jednog progresa i subjektivnog faktora, koji bitno otvara front ljudskosti i potiskuje zarobljeni um. Bez sumnje, Muminović je izgradio svojevrsni filozofski sistem ideja, koji se temelji na njemačkom načinu mišljenja. Za Muminovića je ideologija pervertirana svijest koja stvara destrukciju od ljudskog života.
Filozofija ethosa jeste u stvari znanje o nama samima. U pitanju je put koji se privzilazi egoizam. To je proces kojim se čovjek predaje stvarima kao najbolji dokaz njegova nepouzdanja prema mišljenju, tj. prevladavanje prirodnosti kao izraz vjerovanja u pravdu i slobodu. Jasno, pravo i pravda su ključni elementi Muminovićeve filozofije slobode i etike.
Ethos, bez sumnje je domen čovjeka, a moral je pitanje, bez obzira koliko se o njemu raspravljalo ipak fragmentarno istražen problem. Zato, Muminović u duhu Kanta izgrađuje etičke principe za ljudsko djelovanje i ljudsko zakonodavstvo koje vodi dobru, potiskujući tamu i zlo.
Moralna sloboda je pitanje izgrađenosti volje moralne ličnosti koja prevladava bedeme i zidove negativnosti i vodi ljudskoj haromoniji. U tom pravcu, Muminovićeva etika je etika dužnosti i sklonosti, ethosa i etosa. To je pitanje strasti i otelotvorenja naklonosti prirode i osjećanja odmjerenosti čovjeka za svoju etičku težinu u medijumu ethosa koji oblikuje moralno-etičku dužnost u praktičnom životu ljudi.
Sazrijevanje je put i ključni proces stvaranja čovjeka sabiranjem “ja” i “mi”, kao stanja dijaloga i približavanja k osmišljavanju različitih svjetova koji sazrijevaju u umjetnosti, filozofiji i uopšte ljudskom društvu.
Muminovićeva kritička misao, etika i filozofija otvaraju iskonska pitanja čovjeka posebno kod pitanja ljepote i ljubavi. To osjećanje svijeta stvara individualnu težnju, koja vodi beskonačnosti ljudskog uma, kao njegove ljučne mogućnosti.
Svakako treba istaći da je Muminović nenametljiv mislilac, koji živi povučeno i nikad nije tražio za svoj rad priznanje i nagrade. Međutim, on je svojim djelom ostvario dubok trag u bošnjačkoj i europskoj filozofiji kulturi, što mu predstavlja i najveće strukovno priznanje. Kao takav, filozof Muminović je zaslužio i objavljivanje izabranih djela, kao i međunarodni simpoziji o recepciji njegovih originalnih ideja.
Imajući u vidu, relevantne vrijednosti Mumonovićevog djela, i probleme koje ono otvara, slobodni smo reći, da je njegov opus ne pripada samo vrhu bošnjačke i balkanske filozofije, već i vrhu moderne europske filozofske misli.

(Ulomak iz znanstveno-istraživačkog projekta: „Bošnjačka filozofija XX stoljeća“. Humanističke nauke Internacionalni univerzitet u Travniku ZBORNIK UNIVERZITETA)

Prof. dr Šefket KRCIĆ ASPECTS OF MUMINOVIC'S CRITICAL PSIHOLOPHY SUMMARY Author in this study examines several aspects of Muminovic critical philosophy. It is an analysis of the oeuvre of one of the most complex, with Muhic and Filipovic, Bosniak and Balkan thinkers of the twentieth century. The focus of the research process, the writer has specifically focused attention on Muminovic epistemological and critical constructive dialectical method in philosophy. Then, considering his ethical viewpoint as a human being, which is essentially one in this context, it is Muminovic, as an existential thinker, whose works reflects dialectic thinking, particularly linked reception Blohovih principle of hope with the current critique of totalitarianism, which subject his life acts of "Captured Mind". Precisely, Muminovic criticism of totalitarian regimes, enables modern readers to identify recurrences of neo-Stalinism and neo-fascism in the world today. It is this dimension Muminovic critical philosophical discourse, it provides such a high place, not only in Bosnian, but also in European philosophical thought, and we can say that this is one of the last great European philosophers (who was born in Sandzak, and its recognition is achieved as a professor of philosophy and ethics at the University of Sarajevo). A key aspect Muminovic critical philosophy are reflected through the introduction of the concept of philosophical thinking, ethical understanding of the phenomenon, the critique of ideology (specifically Stalinist), and the philosophy of Praxis and others. Because the world Muminovic philosophy, attracted the attention of many researchers, because by its nature is not only critical, but conceptually original, making out his special awards, the eighties with century, as from colleagues in Belgrade, Zagreb and philosophical circles. In this way, the author tries to answer the philosophical system dr. Rasim Muminovic and predtsvai it a wider range of colleagues and other readers. KEY WORDS: philosophy, mind, ethics, axiology, culture, phenomenology, idealism, ideology, totalitarianism, Stalinism, the modern bourgeois world, criticism, ethos, human being. (Fragment from the scientific research project: "Bosnain philosophy XX century)