Glavni problem, koji nažalost malo ko problematizira, jeste Dodikov odnos prema BiH odnosno negiranje njenog državno-pravnog kontinuiteta. I dok se njegovi oponenti batrgaju oko njegovog animoziteta spram Sarajeva, problematiziranja broja žrtava u Srebrenici, gotovo niko se, što je zastrašujuće, ne obazire na njegovo kontinuirano osporavanje bosanske državnosti.

Enes RATKUŠIĆ: Nevjerovatno je s kojim uspjehom Dodik, uz pomoć medija, vješto skreće pažnju javnosti od glavnog problema. Uostalom, zbog čega bi njegov animozitet prema Sarajevu bio neki problem?! Poznajem značajan broj Bošnjaka, posebno iz Hercegovine, koji ne skrivaju vlastiti animozitet prema Sarajevu. Klasična frustracija provincijalca prema metropoli. Istina taj oblik frustracije zna metastazirati i u fašizam, što je Radomir Konstatinović sjajno objasnio u glasovitom djelu „Filozofija palanke“.

Duel Čedomir Jovanović – Milorad Dodik, izazvao je nezapamćen publicitet i veliki broj reagiranja u javnosti, mada se suštinski gledano nije događalo ništa posebno, što već nismo imali priliku da vidimo ili čujemo, što bi se moglo tretirati neobičnim, ekskluzivnim. Recipijenti medijskih sadržaja i poruka bi zbog jednog takvog odnosa uistinu morali preispitati vlastito stanje. Svi se, doista, s pravom se trebamo upitati, kako je zanimanje za već viđeno iznova, uopće moguće probuditi na jedan takav način. Jest da je ponavljanje majka nauke, ali što je previše, previše je. Sučeljavanje u režiji „TANJUG-a“ suštinski je za posljedicu imao isključivo utvrđivanje toliko puta rečenog, ali i širokopojasnu prezentaciju političkih pozicija, liberalno-demokratskih s jedne i nacionalističko-demagoških s druge.

Ko odvlači pažnju?
Istina, ovoga puta, Dodik nije imao pogodan teren za razmahivanje, jer je njegov protivnik bio na visini demokratskog zadatka. Ipak, veliko je pitanje u čijem interesu i radi čije afirmacije se organiziraju susreti ovakve vrste. Zbog pretjeranosti u detaljisanjima o Dodikovom jeziku, pokretima, gestigulacijama, mimici itd., svoja reagiranja bi trebali preispitati analitičari različitih profila. Bojati se da navedene analize suštinski zamagljuju i odvlače pažnju sa glavnih problema vezanih za politiku Milorada Dodika.

Temeljno pitanje nije, dakle, kako je moguće da se političkom javnom mnijenju godinama servira meni sa kojeg se mogu počastiti samo jednim jelom. Istina, ovoga puta bila su dva, ali, pitanje je šta je u ovom slučaju bio suštinski cilj, prezentacija demokratske alternative ili ponovna aktuelizacija, utvrđivanje jedne agresivne ideologije koja Srbiju već dvije decenije drži u mraku iz kojeg se ne nazire svjetlost. Pravo pitanje je zato, kako je moguće da se jedan klasični demagog godinama nalazi u žiži zanimanja javnosti, da ima tako vjernu publiku, da iznova impresionira, uveseljava ili razdražuje, sasvim svejedno?

Odgovor na spomenuta pitanja, nažalost, ne treba tražiti u niskim standardima opće pismenosti, političke ili obrazovne kulture, odsustvu racionalnog razumijevanja društvene zbilje itd., kako se prečesto lakonski pojašnjava.

Odgovore na naprijed navedena pitanja jednostavno treba tražiti u činjenici što se „likovi“ poput Čedomira Jovanovića u ovakvim prilikama doimaju kakvim vanzemaljcima ili u najmanju ruku anahronim pojavama, čiji se pogledi naprosto ne uklapaju u ambijent u kome caruje hajdučija i političko razbojništvo najgore vrste. Cijeli region se, na nesreću, doima jednom velikom pustinjom u kojoj političari sličnih pogleda figuriraju poput fatamorgane. Što je najgore, izgledi za će se stanje u tom smislu u dogledno vrijeme promijeniti više su nego slabi.

Duel Dodik - Jovanović (Karikatura: Šukrija Meholjić)

Treba biti objektivan, ma kako to zvučalo pesimistički. Ne samo zbog činjenice što je Jovanović jedan klasičan nesporazum, pojava koja gotovo da nema dodirnih tačaka sa političkim ambijentom, u kome djeluje, nego, prije svega, zbog činjenice da je broj sljedbenika ideologije Milorada Dodika enormno velik. Naravno, ne samo u Srbiji, nego i u BiH. Ovakve konstatacije, naravno, više je nego pogrešno razumijevati i analizirati u kontekstu priča o njegovom animozitetu spram Sarajeva, ignoriranju srebreničkog genocida itd., na koje se lijepe neuki i naivni pojedinci i asocijacije, lišeni temeljnih znanja o prirodi politike. koje Dodik potencira, „vješto“ skrećući pažnju javnosti od glavnog problema.

Sarajevo i Srebrenica kao maske?!
Nevjerovatno je s kojim uspjehom Dodik, uz pomoć medija, vješto skreće pažnju javnosti od glavnog problema. Uostalom, zbog čega bi njegov animozitet prema Sarajevu bio neki problem?! Poznajem značajan broj Bošnjaka, posebno iz Hercegovine, koji ne skrivaju vlastiti animozitet prema Sarajevu. Klasična frustracija provincijalca prema metropoli. Istina taj oblik frustracije zna metastazirati i u fašizam, što je Radomir Konstatinović sjajno objasnio u glasovitom djelu „Filozofija palanke“.

Ni Dodikov odnos spram srebreničkom genocidu nije problematičan koliko se želi naglasiti, s obzirom da je taj zločin isuviše evidentan da bi bilo ko takvim negiranjima mogao pridavati važnost. Ima ih koji negiraju i holokaust, ali ta činjenica ne može bitno uticati na uvjerenje u njegov realitet, koji dijeli većina. Drugim riječima, Milorad Dodik nije ekvivalent po kome se mjeri srebreničkog genocida niti njegov stav o tom pitanju može devalvirati njegovo značenje. Evropa je rekla da se u Srebrenici dogodio genocid i to je fakat koji nekakva prolazna kreatura ne može niti je u stanju osporiti, zbog čega na takve kvalifikacije ne treba pjeniti niti dizati galamu.

No, da ne duljimo, glavni problem, koji nažalost malo ko problematizira, jeste Dodikov odnos prema BiH odnosno negiranje njenog državno-pravnog kontinuiteta. I dok se njegovi oponenti batrgaju oko njegovog animoziteta spram Sarajeva, problematiziranja broja žrtava u Srebrenici, gotovo niko se, što je zastrašujuće, ne obazire na njegovo kontinuirano osporavanje bosanske državnosti. Na platformi negiranja bosanskohercegovačke državnosti Dodik gradi cjelokupnu logiku vlastitog političkog trajanja, a ne na animozitetu spram Sarajeva ili negiranju srebreničkog genocida. On vrlo dobro zna da takva politička platforma privlači i održava ne samo srpski separatizam u BiH, nego i Hrvatski i svaki drugi, ali i naivna uvjerenja „trećih“, koji u obećanjima evropskih i američkih zvaničnika sagledavaju ključne garancije opstanka bosanske cjelovitosti, i da je, na koncu, takva strategija najefikasnija za održavanje ideologije podjele BiH.

U takvim okolnostima, država BiH, čini se nikoga ne zanima. Nedovoljno zanima čak i političke predstavnike naroda koji nema rezervne domovine. Da ih zanima, zasigurno bi im se puno više žurilo da formiraju državnu vlast. No, i njih je entitetska (Federalna op.a.) zanimala daleko više. S druge strane, baš niko, bez obzira za kakve se ideje deklarativno zalaže, nema ambicija da pokrene istinski demokratski dijalog, koji bi na najefikasniji način dokinuo rušilačke ambicije. Snage koje su se javnosti legitimirale kao demokratska alternativa to naprosto nisu u stanju.

Između Dedinja i Ravne Gore
Cjelokupan socijaldemokratski pokret u BiH, kao i regiji je nažalost naprosto izblamiran, ne samo od strane Dodika?! Socijaldemokratska alternativa isuviše koketira sa prošlošću, idealizirajući je i u segmentima gdje je ona najužasnija. Umjesto da u iskustvima evropske socijaldemokratije artikulira vlastito političko djelovanje, naša „socijaldemokratska alternativa usiljeno ustrajava na tumaranju u mraku prošlosti, opsjednita iluzijama da će tamo pronaći matrice demokratskog mišljenja i djelovanja. Jedni ih traže na Dedinju ili Kremlju, drugi na Ravnoj Gori, a ni na jednom ni na drugom mjestu ih nema, niti se na takvim traženjima može profilirati demokratska politička pozicija.

I na kraju, Dodiku odnosno ideologiji podjele odgovara još jedan bitan faktor, a on se očituje u skoro potpunom odsustvu kritičkog mišljenja. Neshvatljivo je da upornost osporavanja državno-pravnog kontinuiteta BiH uopće ne nailazi na reagiranja ljudi od nauke, intelektualaca, historičara prije svega. Javni dijalog je naprosto hendikepiran u tom pogledu. I dok mediji lagano preuzimaju ulogu glavnih tumača svih relevantnih društvenih pitanja i problema, intelektualci se ponašaju po onoj Balaševićevoj „kupiš ih za špricer i kaurmu“. I što je najgore, iz akademskih krugova veoma često taj odklon spram političkih zbivanja smatraju vrlinom, što je vrhunac moralne nedosljednosti i demagogije. To distanciranje daleko primjerenije je nazvati izdajom poslanja naučnog mišljenja, ali i građanske obaveze da se snagom argumenata suprostave nasilju, bez obzira na njegov karakter.