Enes RATKUŠIĆ: Da između petokrake i kokarde nije pravljena neka posebna razlika, najbolje svjedoči činjenica da su se kokarde 90-tih na već postojeće „titovke“ ekspresno vratile, čim se za to, nakon dolaska Slobodana Miloševića na čelo partije u Srbiji, ukazala prva prilika. Cjelokupna komandna struktura bivše JNA, čast izuzecima, preko noći se pretvorila u četničku armadu, i to je činjenica za koju postoji mnoštvo neoborivih dokaza. Ono što je zabrinjavajuće u tom smislu jeste iznenađenje i zgražavanje javnosti nad takvim činom, što je, opet, samo posljedica nedovoljnih znanja o suštinama transformacija takve vrste. Naime, kokarde nisu vratili samo oni koji su priželjkivali kokardu, nego i oni koji su vlastitu privrženost petokraci pokazivali u jednom podužem kontinuitetu.

Politički haos sa kojim se danas suočavamo, ma koliko to na prvi pogled izgledalo neutemeljenim, daleko više je posljedica naših ideoloških i civilizacijskih nesporazuma, bolje rečeno ubjeđenja zasnovanih na različitim viđenjima povijesno-političkih zbivanja u prošlosti, koja su bitno uticala na društvene tokove, nego li sebičnih interesa pojedinaca i nacionalnih lobija, kako se to danas javnosti nastoji pojasniti. Toj činjenici se danas, nažalost, posvećuje jako malo pažnje. Bolje rečeno ta činjenica se marginalizira ili apriori odbacuje odnosno tretira kao nesporazum koji bitnije ne utiče na trenutna ili buduća zbivanja, što nije tačno.

Opasan demagoški obrazac
Priča da će sve naše političke nesporazume izgladiti ekonomija jeste najopasniji demagoški obrazac, koji je redovno korišten, pogotovo u periodima nacionalno obojenih društvenih kriza, kako bi se isprepadanoj javnosti servirale lažne nade u bolje sutra, s jednim jedinim ciljem – da je učini nespremnom za krizne situacije. Ta priča, kako će ekonomija riješiti sve probleme, intenzivno se vrtila devedesetih, a dogodio se rat, koji su mnogi, u dobroj mjeri zahvaljujući širenju takve demagogije, dočekali nespremni. Logično, jer ta demagoška oblanda i jeste spravljena u retortama onih koji su pripremali topove i tenkove. Stvarni cilj priče o svemoći ekonomije iscrpljivao se u otupljivanju otpora agresiji, koja se pripremala, a koja je svoj najdrastičniji izraz našla u Abdićevom insistiranju da se u prioritet rasprave na predsjedništvu RBiH stave ekonomska pitanja, u momentu kada se zgrada ove institucije iz temelja tresla od granata ispaljivanih sa srpskih položaja oko Sarajeva. Sreća da njegov prijedlog niko nije nalazio za shodno podržati.
Održavanje navedenih razlika odnosno odsustvo znanstveno-teorijske dosljednosti u tretiranju prošlosti, jeste temeljna platforma na kojoj se u pravilu kalemi politička ideologija i praksa, zbog čega tom problemu treba posvetiti puno više pažnje. Čak i banalni primjeri dokazuju koliko je taj problem uistinu kompleksan i koliko u njemu treba sagledavati uzroke brojnih problema, među kojima su političke nesuglasice oko ministarskih i agencijskih pozicija puno manji problem nego što se to javnosti nastoji predstaviti. Drugim riječima, te nesuglasice su samo produkt navedenih ideoloških odnosno ideološko-konceptualnih nesporazuma, a ne hir interesa, kako se u pravilu predočava.

Zaluđeni glupim pričama o svemoći ekonomije, građani odnosno javnost snebiva se zbog izjava Milorada Dodika o „prirodnom raspadu“ Bosne i Hercegovine, njenoj neodrživosti itd., koje on već godinama vrti. Njihovo čuđenje je, međutim, ništa drugo nego posljedica priglupih uvjerenja da Dodik na taj način hoće samo ostvariti bolju poziciju u vlasti. Upravo suprotno, osvajanje bolje pozicije u vlasti za Dodika je sporedni posao, dok je njegov primarni cilj rušenje države BiH. I što je najgore, on to otvoreno radi, dok se javnost, posebno bošnjačka i dalje tješi, da on na taj način hoće samo osigurati bolju poziciju za sebe i SNSD.

Ta ista javnost, kao obanđijana, kao da ne primjećuje da „nesuglasice“ idu toliko „daleko“ da se zastupnici političkih stranaka spore i oko zakona koji bi podrazumijevao zabranu i krivično sankcioniranje za veličanje genocida. Tu nema ekonomije niti sebičnijih interesa, ali su razlike nepremostive. Odgovor javnosti se i u ovom slučaju manifestira kroz čuđenje i snebivanje, iako tu nema baš nikakvih razloga za takvu reakciju. Naravno, jer kako se uopće mogu dogovoriti ljudi, u okolnostima izuzetno živih ideologija, koja jedne motivira da snažno afirmiraju tezu očetnicima, kao perjanicama antifašizma, druge da ustaše doživljavaju kao domoljube za primjer, dok treći drže da su partizani bili jedini borci za slobodu, jednakost i pravdu, bili lišeni svakog mogućeg grijeha i poroka... Jasno je da ne mogu, i neće moći sve dok se hiostorijske pozicije i uloga njihovih miljenika ne osvjetle na objektivan i društvenoj nauci primjeren način.

Historija kao diktat
Malo je, međutim, izgleda da bi se to moglo dogoditi, jer „pravovjernost“ se u našoj političkoj praksi mjeri aršinima nepopustljivosti i apriorizmom u monopolu na istinu. Ta nepopustljivost, međutim, nije produkt našeg vremena, kako se obično misli, nego je nažalost fenomen koji je u kontinuitetu prisutan, bez realnih izgleda za promjenu. Pisanju historije, na našu nesreću, nije prethodila bilo kakva rasprava, razuman dijalog, nego su njene temeljne postavke bile stvar najobičnijih direktiva od strane onih koji su nakon ratova i revolucija uzurpirali moć, prenoseći je na sve oblasti društvenog života, pa čak i na samu nauku. Najviše zbog toga smo osuđeni na ponavljanja gradiva iz historije, koja su uvijek bila više nego bolna, jer su ta ponavljanja umjesto tinte redovno išla uz krv.

Zločinci ratni i poratni Abdić, Milošević i Karadžić Nasljednik i predsjednik genocidne

Najbolja prilika da se takvih stereotipa definitivno riješimo ukazala se po završetku Drugog svjetskog rata. No, ta prilika je ne samo propuštena, nego je ostavila prostor za najmonstruoznije manipulacije sa historijom. Objektivno gledajući, komunističko vođstvo je u poslijeratnoj Jugoslaviji napravilo svojevrstan kompromis sa četnicima. Drugim riječima, Srbima je u novoj državi dodijeljena dominirajuća pozicija u vlasti, s obzirom da su četnici „pravovremeno“, pred sam kraj rata, zamijenili kokarde petokrakama. Hrvatima je, opet, od strane novih vlasti, dodijeljen kolektivni status ustaša, i protivnika Jugoslavije, mada je partizanski pokret u Hrvatskoj bio kamokud jači nego u Srbiji, što bi objektivna analiza bez sumnje pokazala. Objektivno govoreći, partizanski pokret u Srbiji, postojao je u tek sporadičnim formama. Te činjenice treba istražiti. Ono što, međutim, nije upitno jeste činjenica da se sve što je za Narodnooslobodilački pokret bilo važno, odigralo u Bosni.

Navedenu činjenicu, dakako, niko nije našao za shodno da osporava, jer bi to bilo isuviše providno i besmisleno. No, razlozi zbog kojih se baš sve u Bosni odigralo, nikada nisu ozbiljnije razmatrani, kao ni činjenica zbog čega su Srbima, zahvaljujući pravovremenom prestrojavanju, podjeljene funkcije u vlasti, posebno u partiji, vojsci i policiji, naravno, uz masovno uživanje boračkih penzija. Niko se, naravno, s druge strane, nije usuđivao pitati zbog čega su Hrvatima, pored „Blajburškog masakra“, uglavnom priređivana etiketiranja i likvidacije, i koliko je sve to imalo veze sa žestokim gubicima četnika na Neretvi, koji su im nanešeni od strane Dalmatinskih partizanskih jedinica, zbog čega je Bošnjacima uskraćeno priznavanje nacionalne posebnosti, zbog čega se o srpskim zločinima imalo samo šutiti...

Najgore od svih su, svakako, prošli Bošnjaci, kao većinsko stanovništvo, na teritoriju, gdje se, što se tiče antifašističke borbe, praktički sve odvijalo. A to što se baš sve, kad je otpor fašizmu u pitanju, događalo u Bosni, ne treba zahvaliti samo konfiguraciji terena odnosno geografiji prostora, kako se to u važećim pseudo-historijskim naklapanjima tumačilo, nego prije svega humanističkom civilizacijskom nasljeđu, koji su stoljećima najsnažnije baštinili Bošnjaci. Niko, međutim, nije smio izustiti toliko očiglednu istinu da je Bosna, kao takva, bila najpovoljniji ambijent za antifašizam. Zato su se u oficijelnoj historiji, tek uzgredno navodili geografski, hidrološki, klimatski i drugi razlozi, koji su stoljećima njegovane duhovne i civilizacijske vrijednosti imali potisnuti u drugi plan.

Upravo zato je u oficijelnoj historiji minimiziran značaj četiri rezolucije (Sarajevska, Mostarska, Banjalučka i Tuzlanska), koje su bošnjački prvaci potpisivali, u cilju zaštite Srba od Pavelićeve NDH, i to u momentima dok su njihovi sunarodnici ginuli od četničkog noža. Za tako nešto, što je u cijeloj tadašnjoj Evropi bilo nezamislivo, uistinu je trebalo puno hrabrosti, ali i ljudskog dostojanstva i nacionalnog ponosa protkanog snagom vjere.

Izloženi četničkom nožu, za Bošnjake je bilo najprirodnije da se uključe u Narodnooslobodilačku borbu odnosno partizanima. Također, je bilo prirodno da tamo gdje ove formacije nisu zalazile, bilo prirodno da formiraju vlastite formacije-Milicije, kao štit od četničkih pokolja. To što su Bošnjaci, kao narod, procentualno, nakon Jevreja, stradali najviše, nije, međutim, uticao na kvalifikaciju njihove uloge u ratu.

Partijski sud po „četničkom receptu“
Dakako, sve naprijed navedeno ne zagovara tezu da Hrvati i Bošnjaci nisu bili i u strojevima ustaških jedinica, da nisu činili zločine. Naravno, da jesu, i tako nešto bi bilo besmisleno osporavati. Ono što je u ovom slučaju sporno jeste činjenica da je Srbima predat monopol protagonista partizanskog pokreta, dok je njihove četničke grijehe preuzeo tek neznatan broj sudionika ovih formacija. I to ne samo neposredno po završetku rata. Postratno ponašanje vlasti u liku „svemoćne partije“, nastavilo je sa identičnom praksom. Brojne činjenice zorna su svjedočanstva takve nedosljednosti u tretiranja aktera otpora, kao i zločina. U tom smislu, navest ćemo samo nekoliko ilustrativnih primjera.

Politički ucjenjen ili ne: Jospip Broz Fotka pred odlazak u pakao: Četnik Draža Mihailović Andrija Hebrang

Nove vlasti su praktički preuzele logiku o nekakvoj posebnosti odnosa Srbina prema uniformi, koja se u svojoj najekstremnijoj formi manifestirala u poznatoj sintagmi „Nema garde bez kokarde ni vojnika ko četnika“, praktički prepuštajući jednom narodu stubove vlasti, vojsku i policiju. Uz takvu logiku krenule su i detekcije i odstrijeli svih koji se partijsko-vojnoj oligarhiji nisu dopadali. Josip Broz je, politički ucjenjen ili ne, Andriju Hebranga, vođu Narodnooslobodilačke borbe u Hrvatskoj, dao likvidirati na isti način kao i Dražu Mihailovića. Za grob se ne zna ni jednom ni drugom, mada je Hebrangovu kapu tokom cijelog rata krasila petokraka, dok je Mihailović kokardu zadržao sve do čina hapšenja 1946. godine. Takav obračun sa jednim od prvih saradnika jasno govori da su za disidente Hrvate, za razliku od Srba, važili bitno drugačiji aršini komunističke pravde. Krajnje sumnjivo disidenstvo Hebranga riješeno je svirepim ubistvom, dok je, primjera radi, za pokušaj prevrata u zemlji Aleksandar Ranković, kažnjen povlaštenom penzijom, vilom i jahtom u Dubrovniku.

Nikoli Kalabiću, komandantu Kraljeve gorske garde, čije su falange poklale na desetine hiljada bošnjačkih civila u Istočnoj Bosni je, kao nagradu za sudjelovanje u hvatanju Draže Mihailovića, čak podarena sloboda. Nove vlasti su se očito vodile logikom da on nije ni počinio neke posebne zločine, pošto je uglavnom ubijao Bošnjake, a to i nije neki grijeh, jer oni su ionako bili samo „ustaše“ ili „turci“, i ništa više. To što je UDBA Kalabića likvidirala nakon višemjesečnog uživanja slobode, jedan od prvih Dražinih saradnika imao je zahvaliti samo svojoj ludoj glavi! Kabadahija, kakav je bio, nije umio držati jezik za zubima, nego se u kafanskim performansima glasno hvalio ko se sve iz tadašnjih najviših partijskih organa u vrijeme rata nalazio pod njegovom komandom, zbog čega su ga se ovi morali riješiti.

Ovakvih primjera moglo bi se nabrajati u nedogled, ne samo na razinama obračuna koji su se događali u vrhu. Na terenu je bilo puno gore. Pođemo li od jedne Čavkarice, jame u Istočnoj Hercegovini, u kojoj je smrt našlo na stotine Bošnjaka, čovjek ne može skontati ko ih je poubijao. Dokazano je da su četnici, ali kako je to moguće, ako praktično niti jedna srpska kuća na tim prostorima nije bila lišena boračke penzije. Listom bili partizani, a Ćatoviće u jamu bacali četnici?! Kako objasniti? Postoji samo jedno objašnjenje, a to je da zločini nad Bošnjacima, jednostavno nisu bili tretirani kao zločini. Svjedočenje jedine preživjele iz Čavkarice, Hadžere Ćatović, koja se o zločinu usudila progovoriti tek nakon što je i laiku postalo jasno da režimu slijedi urušavanje, otkrivajući javnosti podosta uglednih društveno-političkih radnika i visokih oficira JNA, koji su na tom stratištu okrvarili ruke.

Što se odnosa prema Bošnjacima tiče, srpska percepcija nije podrazumijevala bilo kakve promjene koje su se „logički“ trebale dogoditi sa promjenom znakovlja odnosno zamjenom petokrake kokardom. Navedena promjena bila je klasični fizički čin, lišen bilo kakvih drugih implikacija. Upravo zato je najveći broj Bošnjaka u partizanskim redovima nosio srpska imena, jer Bošnjak je iz te perspektive doživljavan samo kao Turčin, a svaki rat, pa i Narodnooslobodilački, kao srpski ustanak, o čemu svjedoče čak i sačuvani dokumenti.

Dokument, koji je u svojoj zaostavštini sačuvao nekadašnji mostarski gradonačelnik Husein Ćišić, grozničavo tražeći motive zbog kojih je njegov sin Mithat, koji se odmah priključio partizanima, u blizini Bileće, likvidiran s leđa, od strane „saborca“, s petokrakom na čelu i kokardom na srcu, je posebno indikativan. Da ne bi bilo zabune, ne radi se o četničkoj korespodenciji. Riječ je o prijepisu pisma Operativnog štaba NOP Odreda za Hercegovinu, od 18. Aprila 1942. godine, povodom napada na Borač, u kome potpisani partizanski komandant Petar Ilić poziva komandanta za ishranu, druga Dušana Aleksića da proslave pobjedu nad „turcima“?! Podsjećajući ga na probleme u dostavljanju hrane „ovdje u Turskoj“ (Kako Ilić tretira područje Bosne op.a.), u ovom pismu stoji: „Juče sam posmatrao kako gori Borač. Zamisli, sedam sela u Duboj Vali i na padinama – bukte; „turci“ se uzmuvali ko ajvani, vuku prćiju, a ne znaju kuda. Nikad nisam bio tako veseo u životu“, piše Ilić i poziva Aleksića da ponese gusle, kako bi to sve opjevali, uz pozdrav sa slobodarskim sloganom: „Smrt fašizmu – Sloboda narodu“.

Ko je sve bio na Vukovaru?!
Da između petokrake i kokarde nije pravljena neka posebna razlika, najbolje svjedoči činjenica da su se kokarde 90-tih na već postojeće „titovke“ ekspresno vratile, čim se za to, nakon dolaska Slobodana Miloševića na čelo partije u Srbiji, ukazala prva prilika. Cjelokupna komandna struktura bivše JNA, čast izuzecima, preko noći se pretvorila u četničku armadu, i to je činjenica za koju postoji mnoštvo neoborivih dokaza. Ono što je zabrinjavajuće u tom smislu jeste iznenađenje i zgražavanje javnosti nad takvim činom, što je, opet, samo posljedica nedovoljnih znanja o suštinama transformacija takve vrste. Naime, kokarde nisu vratili samo oni koji su priželjkivali kokardu, nego i oni koji su vlastitu privrženost petokraci pokazivali u jednom podužem kontinuitetu.

Petar Radević, sudionik slavnih bitaka i ofanziva, se tako sa još četrdeset pripadnika Prve proleterske brigade, novembra 1991. godine, našao u svojstvu moralne podrške četnicima u Vukovaru. Tu epizodu starih proletera u gradu koji je simbol najvećih stradanja u Hrvatskoj, opisao jedan od najplodnijih autora o historiji opartizanskog pokreta, Mensur Seferović u knjizi „Iskušenja“, za koju je, zgražavajući se nad tim činom, predgovor napisao Bogdan Bogdanović.

„Neočekivano“, piše Seferović, na strani 159. navedenog djela „ stigao je na to bojište Petar Radević sa četrdeset i nekoliko starješina Prve proleterske brigade, mahom penzionisani generali i pukovnici, islužene diplomate, koje je na vukovarsko ratište poveo krajem 1991. godine Petrov prijatelj general-pukovnik u penziji Dušan Pekić, Srbin iz Hrvatske, koji je na sahrani Josipa Broza Tita išao odmah iza lafeta i u rukama nosio tri Titova ordena narodnog heroja, a četvrti (svoj) na ogrlici oko vrata. Svojim patriotskim pričama o srpskom junaštvu kroz vijekove nekadašnji osvjedočeni antifašisti i borci za bratstvo i jedinstvo podizali su moral mobilisanih i neborbenih vojnika, kojima su pristizali „dobrovoljci“ četničkog vojvode Vojislava Šešelja i jurišnici Željka Ražnjatovića Arkana“.

Četnici u „Discovery fazonu“
Komunisti su u kontinuitetu osiguravali i druge vidove promocije Srba, kao naroda najodanijeg uzvišenim ciljevima komunizma. Kinematografija je u tom smislu primjer par exelans. Partizani su u ovoj umjetničkoj vrsti uglavnom Srbi. Ali kako je ta socijalistička ikebana trebala simbolizirati sve narode i narodnosti cijele zemlje, u igranim filmovima znao bi zalutati i po koji Hrvat i Bošnjak, sa petokrakama. Ustaše su prikazivane kao najgori monstrumi, što, dakako, nije sporno, jer šta bi drugo mogli biti do monstrumi. No, problem je što su četnici istovremeno puno rjeđe prikazivani u tom svjetlu. U tim ostvarenjima oni su u pravilu prikazivani kao kakvi avanturisti, sa gotovo simpatičnim scenskim nastupima, poput onog uz horsku muzičku pozadinu pjesme „Sprem'te se sprem'te četnici“, za koju je u filmu „Bitka na Neretvi“, imao nadahnuto da uradi Stipica Kalođera, kako bi njihova pojava na konjima za gledalačke mase bila što reprezentativnija i teatralnija. U osmišljavanju pojave četnika na filmskom platnu, naši slavni režiseri su gotovo preteče današnjih Discovery-avantura.

Film „Posljednji čin“ je najilustrativniji u pogledu tog discovery-fazona u gotovo mitskoj artikulaciji četnika i njihove uloge u ratu. Film je više nego očito napravljen na paradigmi Kosovskog mita. Gledalac se naprosto sažali nad činom Dražinog hapšenja. Draža je u filmu simbolizirao Cara Lazara, Nikola Kalabić je preuzeo ulogu izdajnika Vuka Brankovića, dok su pripadnici UDBE bili poput turskih askera. Naravoučenije: Da nije bilo Kalabića, koji ga je izdao, Draža bi pobijedio, kao što bi i Lazar izvojevao pobjedu nad turskom vojskom na Kosovu, da se Vuk Branković nije povukao.

Potkraj ere socijalizma, činilo se je takva vrsta „presude“ o mjestu i ulozi pojedinih vojnih formacija iz Drugog Svijetskog rata bila samo privremena odgoda „velike rasprave“, koja je jednom morala doći na tapet. Za raspravu, međutim, nije bilo vremena, jer je njeno gotovo polustoljetno odgađanje potencijalne sudionike učinilo toliko nestrpljivim da su se, bez velikih razmišljanja, odmah latili oružja, svako uvjeren da će sebi priskribiti ulogu novog pisca historije.

Između vlastitog opreza
i međunarodnih garancija
No kako niko nije pobijedio, nego je, budimo iskreni, svako u ovom ratu poražen, akteri političke zbilje još uvijek nisu načisto bi li otvorili raspravu, ili bi se ponovo latili oružja, da to riješe na uobičajeni način. Sa srpske strane jednostavno ne postoji bilo kakva otvorenost za dijalog takve vrste. To što za raspravu ne pokazuju neku posebnu zainteresiranost, i što na razini političke komunikacije pokazuju isključivo prijetnje, najbolje potvrđuje da njihova intima više priželjkuje oružje nego li teorijsku argumentaciju. Logično, jer oni dobro znaju da bi sučeljavanje relevantnih činjenica bitno izmijenili dosadašnja shvatanja glavnih tokova povijesti na ex-yugoslovenskim prostorima. Za njih bi takvo sučeljavanje rezultiralo gubitkom privilegiranog statusa u oficijelnoj historiji.

Objektivna analiza bi svakom stavila do znanja da u Jasenovcu nije stradalo 700 hiljada Srba, niti da je on srpsko stratište, nego da su u njemu smrt našli i brojni Hrvati, Bošnjaci, Jevreji itd., da je Srbe u Kninu poubijala armada vojvode Momčila Đujića a ne ustaški bojovnici, da su bande sa kokardama, pa i petokrakama, desetkovali Bošnjake u Podrinju, Nevesinju, Ljubinju itd.

Uvažavajući sve naprijed rečeno, jasno je da je potreba za revizijom historije puno urgentnija nego što se misli. Šta više, razumni bi u taj poduhvat morali krenuti što prije, kako bi preduhitrili snage koji pod dijalogom podrazumjevaju samo pucnjavu i klanja. Treba odlučno krenuti u reviziju dosadašnjih, historijskoj nauci neprimjereno uvriježenih „znanja“. Takav poduhvat, dakako, ne smije biti obeshrabren nesuvislim garancijama da će ekonomija riješiti sve naše probleme i nesuglasice. Takve garancije ne treba uzimati zaozbiljno, jednako kao i one koji garancije nalaze u riješenosti međunarodne zajednice da ne dozvoli raspad jedne suverene države. Koliko god je, dakle, opasno imati kontinuiranje prijetnje integritetu zemlje, još opasnije ih je posušivati „rješenošću Evrope i Amerike“ da tako nešto neće dozvoliti. Nije loše imati međunarodnu podršku, ali se na nju osloniti, pogibeljnije je više nego što se obično misli. Takve vrste garancija su toliko puta iznevjerene, da je uvjerenje u njihovu snagu više nego apsurdno.

Jako je nezgodno u navedenom kontekstu generalizirati naprijed izrečene kvalifikacije, koje, u kontekstu političke vladavine i ponašanja, pored ideologija zadiru i u nacionalne planove. Ipak, Bosanske patriote vlastitu poziciju mogu osnažiti jedino ukoliko su istinski spoznali da je Dodikov kabadahiluk samo vanjska manifestacija nataloženog uvjerenja po kome Srbima prirodno pripada vlast, koju ne treba dijeliti sa drugima. Hrvatski problem, s druge strane, po sličnom receptu, usložnjava svako dogovaranje. Isfrustrirani marginalizacijom odnosno neadekvatnim tretmanom u prošlosti, Hrvatska strana, se prestrojava na principima „srpskog recepta“, umišljajući se kolovođama evropskog puta, s jednim jedinim ciljem – prigrabiti više nego što joj objektivno pripada. To što je hrvatska platforma građena prema srpskom uzoru nije nikakvo čudo. Šta se drugo moglo dogoditi u okolnostima u kojima je za hrvatsko nacionalno buđenje bio zadužen tandem Tuđman – Boban. Prvi, kao bivši partizan i general JNA, drugi kao revnosni pripadnik UDBE.

Bez obzira na hiljadugodišnji kontinuitet trajanja, u ovakvim povijesno-političkim okolnostima, uvjerenje da je zbog toliko puta iznevjerenih američkih i evropskih garancija raspad BiH nemoguć, više je od naivne utjehe. Razumni patrioti moraju osigurati snažnije garancije za njen opstanak. Objektivno sagledavanje prošlosti uklonit će brojne predrasude, koje se veoma često pojavljuju kao prepreka jasnijem i odlučnijem nastupu spram svakog nasrtaja na suverenitet jedne od najstarijih država na balkanskim prostorima. Slaba uvjerenja rađaju neodlučnost i kolebljivost, a to je više nego opasan back graund, koji ne ulijeva sigurnost ni u čistim a kamo li prljavim političkim utakmicama.