Enes RATKUŠIĆ: Prebirajući po sjećanjima najednom mi se ispred očiju ukazao onaj lik dobro uhranjene i zaobljene face sa sarajevskog procesa iz 83, koji je toliko aplaudirao nakon izricanja višegodišnjih presuda rahmetli Aliji Izetbegoviću i drugima, uvjeren da bi već sutra za takav trud i pohabane dlanove mogao dobiti kakvo socijalističko odlikovanje za odanost socijalizmu, bratstvu i jedinstvu, delegatskom sistemu, pokretu nesvrstanosti..., dok je Bakir sa sestrama s nevjericom ispraćao oca. Bilo su to scene za gađenje i vrhunac ljudskog prezira.

Ko god je imao priliku da pogleda dnevnik Federalne televizije, bolje rečeno najavu priloga o „verbalnom deliktu“ Mehmeda Bajraktarevića, direktora Muzičke škole Ilidža i poznatog dirigenta, po ko zna koji put je mogao prisustvovati sahrani jednog od najstarijih novinarskih obrazaca, koji obavezuje novinara da gledaocu, na osnovu ponuđenih činjenica, prepusti zaključivanje. Ali, kako to obično biva voditeljica se, u duhu „novih propisa“, potrudila da Bajraktarevićeve opservacije odnosno uvrede na račun ministra kantona Sarajevo Emira Suljagića, kojeg je nazvao „ateističkim đubretom“, odmah okvalificira kao vid najgoreg primitivizma, podsjećajući gledaoce na njegov neprimjeren jezik. A to što je u istoj toj najavi, zbog Bajraktarevićeve neprimjerene retorike, voditeljica Bajraktarevića nazvala kabadahijom, pozivajući gledaoce na “roditeljsku pažnju”, u FTV-u se očito ne smatra uvredom?!

Bjanko bi bio spreman potpisati svaku voditeljicinu riječ, kada bi na isti način bila spremna da kabadahilukom tretira izrečene kvalifikacije, primjera radi, na račun reisu-l-uleme Mustafe Cerića, kao licemjera, šefa mafije, vrača, Visokog predstavnika Allaha u BiH, vjerskog poglavice, velikog inkvizitora itd., da ne nabrajamo. Objektivno rečeno, u čemu je razlika? Ali, kako se navedene uvrede na račun reisu-l-uleme u tim krugovima doživljavaju kao vrhunac novinarskog nadahnuća i posebne inspiracije, onda je svaki komentar o novinarskoj objektivnosti i identičnom tretmanu naprosto izlišan.

Šta reći, osim više nego dirljiv primjer vođenja računa o umornim gledaocima. Jer, zbog čega bi pored nje i čitavog tima umnih i „dobro obavještenih ljudi“, koji kreiraju emisiju, gledaoci zamarali moždane vijuge u procesu izvođenja zaključaka. No, kako je to na FTV-u postala uobičajena praksa, i ništa se drugo nije moglo ni očekivati, posebnu pažnju nisam pridavao tom dijelu voditeljicine najave. Ali, kad je u istoj najavi naglasila da su snimak dobili od „savjesnih građana“, sav sam pretrnuo, i sve moje misli razasule su se po osamdesetim godinama, vrijeme kad je moja bivša domovina imala toliko „savjesnih građana“ da se ulicom od njih nije moglo proći.

Sijaset primjera o tim „savjesnim građanima“ sam se prisjetio. Ne samo iz tog, nego i iz drugih vremena. Jer zazor spram takvih tipova se u jednom tradicionalnom ambijentu, razvijao od malih nogu. Taj tradicionalni odgoj motivirao je svaku zdravu osobu da prema „tužibabama“, ulizicama i šmekerima (čitaj ljudima koji su umislili da su agenti) gaji samo prezir i gađenje.

Zbog toga sam se, valjda, prvo prisjetio mog prijatelja Ese Memića iz Blagaja, koji mi nedavno ispriča kako sa nekim vršnjakom ne govori više od četrdeset godina. Od šestog razreda Osnovne škole! Kaže Eso: „ošmeko me da nemam zadaću iz engleskog, iako učiteljica za zadaću nije pitala. Ali, eto on, kao „savjestan učenik“ me ošmeko, ja dobio keca, a on, čim se završila nastava, takav degenek, da se jedva odvukao kući. E odtad ti ja s njim ne pričam niti imam kakvog posla, i od svih mogućih ljudskih sorti najviše prezirem šmekere“.

Od šmekera je, pričali su mi stariji Stočani, najviše zazirao Džemo Buzaljko zvani „Zmaj“. Po povratku sa Golog otoka, u Džeminom društvu se nije smjelo pričati tiho, nego se imalo galamiti kako bi svi u kafani Doma kulture, gdje je obično sjedio, jasno i razgovjetno mogli čuti o čemu se za njegovim stolom govori. Da neko od „savjesnih građana“ ne bi kojim slučajem čuo ono što se nije

Za Bajraktarevića ćemo lahko. Posla mu zasigurno neće faliti. S druge strane, mentalni sklop ga baš i ne odaje kao čovjeka, koji bi bio opterećen direktorskom foteljom. No, to je sve manje bitno, ako gdje smo to mi i kuda idemo ako će ga sa funkcije smjenjivati ministar, dok će ulogu predlagača preuzeti mediji. To će biti najbolji pokazatelj da imamo vlast, ali vlast sa nedemokratskim ambicijama. Jer, da je drugačije, Školski odbor i roditelji bi za provođenje takvih inicijativa bili daleko meritorniji. Njih, međutim, niko ne spominje. No, kao što već rekoh za Mehmeda ćemo lahko. Ali šta ćemo sa „savjesnim građanima“, jer ne treba zaboraviti da „savjesni građanin“ uživa u svojoj misiji, i sve mu je potaman dok ga ne razotkriju. A čim se to dogodi, on postaje usamljenik, kakvog ni Danijel Defo nije mogao zamisliti. Svi od njega bježe, a kad nisu u stanju, prave se da ne bježe. E taj “savjesni građanin“, sa Ilidže, koliko mogu da čujem, bio bi najsretniji da se razvoj nauke u domenu komunikacija zaustavio na običnom telefonu.

govorilo. Ta golootočka tortura je u njemu razvila takav oprez da se to nije dalo opisati. Do te mjere se Džemo držao pravila da bi svako ko bi ga prekršio, ili mu se kojim slučajem omaklo, da koju prozbori potiho, istog trenutka dobio preko zuba, da bi mu se sve nebeske zvijezde ukazale. Džemo je, rahmet mu duši, na taj način jasno obznanjivao da prava i slobode, u koje se društvo zaklinjalo, suštinski ne postoje.

Prebirajući po sjećanjima najednom mi se ispred očiju ukazao onaj lik dobro uhranjene i zaobljene face sa sarajevskog procesa iz 83, koji je toliko aplaudirao nakon izricanja višegodišnjih presuda rahmetli Aliji Izetbegoviću i drugima, uvjeren da bi već sutra za takav trud i pohabane dlanove mogao dobiti kakvo socijalističko odlikovanje za odanost socijalizmu, bratstvu i jedinstvu, delegatskom sistemu, pokretu nesvrstanosti..., dok je Bakir sa sestrama s nevjericom ispraćao oca. Bilo su to scene za gađenje i vrhunac ljudskog prezira.

Dakako, sjetio sam se i jednog od naboljih opisa takvih osoba, koje je u više nego sjajnoj analizi pod naslovom „Podanici i heretici“, upravo Alija Izetbegović, čitaocima ponudio na stranicama knjige „Islam između Istoka i Zapada“. “Postoji jedna vrsta ljudi koji se dive jakoj vlasti, vole biti pod stegom, obožavaju red, onaj vanjski, kakav vlada u vojsci, “gdje se zna ko naređuje a ko sluša”. Njihov je ukus na strani novoizgrađenih dijelova grada, gdje su sve kuće jednake, u pravim redovima i sa jednakim fasadama. Oni vole pleh-muziku, uniformu, spektakle, parade i druge laži koje “uljepšavaju” život i čine ga lakšim. Naročito vole da je “sve po zakonu”. To su ljudi sa podaničkim mentalitetom”.

I sad, gledajući jedan takav prilog, na Javnom servisu, koji smo zakonski obavezni plaćati, prisiljeni smo da uz „zaštitu zakona“ gledamo i slušamo produkte klasičnog krivičnog djela. Jer šta je neovlašteno snimanje drugo do krivično djelo. Uz to se na iste adrese, nas gledalaca, još i proslijedi obrazloženje da je riječ o proizvodu „savjesnih građana“. Šta reći osim da smo u jednoj više nego apsurdnoj situaciji, u kojoj se nad sferom privatnosti, s jedne strane razvija čitav instrumentarij formalne, dok se s druge strane diverzantski ruše svi mogući mehanizmi suštinske zaštite. Šta u jednoj takvoj situaciji očekivati osim da se u svim institucijama ponovo instalira Komitet za ONO i DZS (Komitet za Općenarodnu odbranu i društvenu samozaštitu, op.aut. radi mlađih čitalaca), uz koji idu i „čuvene“ Informacije o političko-bezbjedonosnoj situaciji u zemlji, sa posebnim osvrtom na spregu djelovanja unutrašnjeg i spoljnjeg neprijatelja.

Novinari bi, dakako, u takvom ambijentu povratili „izgubljeni“ status „društveno-političkih radnika, kakav su imali u vrijeme socijalizma. Za one koji su sanjali o slobodi govora bi takav čin bio vrhunac profesionalne tragedije. Ali bi zato za dobar broj njih to bilo najbolje rješenje, da se više ne moraju lažno predstavljati javnosti. Da serbez mogu slijediti maksimu da su tu radi vlasti i u njenoj službi, i da na najbolji način javnosti prenose zaključke Komiteta, Obavještajnih službi itd., i hvale se korespodencijom sa „izvorima koji žele ostati anonimni“.

Za Bajraktarevića ćemo lahko. Posla mu zasigurno neće faliti. S druge strane, mentalni sklop ga baš i ne odaje kao čovjeka, koji bi bio opterećen direktorskom foteljom. No, to je sve manje bitno, ako gdje smo to mi i kuda idemo ako će ga sa funkcije smjenjivati ministar, dok će ulogu predlagača preuzeti mediji. To će biti najbolji pokazatelj da imamo vlast, ali vlast sa nedemokratskim ambicijama. Jer, da je drugačije, Školski odbor i roditelji bi za provođenje takvih inicijativa bili daleko meritorniji. Njih, međutim, niko ne spominje.

No, kao što već rekoh za Mehmeda ćemo lahko. Ali šta ćemo sa „savjesnim građanima“, jer ne treba zaboraviti da „savjesni građanin“ uživa u svojoj misiji, i sve mu je potaman dok ga ne razotkriju. A čim se to dogodi, on postaje usamljenik, kakvog ni Danijel Defo nije mogao zamisliti. Svi od njega bježe, a kad nisu u stanju, prave se da ne bježe. E taj “savjesni građanin“, sa Ilidže, koliko mogu da čujem, bio bi najsretniji da se razvoj nauke u domenu komunikacija zaustavio na običnom telefonu.