Zaštićeni svjedok KDZ-051 na suđenju Radovanu Karadžiću opisao boli roditelja kojemu su srpske snage u Rogatici 1992. godine silovale kćerku od sedam i po godina i trinaestogodišnjeg sina. Svjedok, koji je i sam bio žrtva silovanja, kaže da ga dan danas proganja pomisao da su ta zlodjela počinili ljudi koje poznaje, njegovi bivši prijatelji i komšije.

"Silovali su i mene, ali to sam nekako progutao, ali kada su djeca u pitanju teško", rekao je zaštićeni svjedok KDZ-051 na suđenju Radovanu Karadžiću odgovarajući na pitanje tužioca kakve je posljedice na njega i njegovu porodicu ostavilo ono što je preživio u zatočeništvu srpskih snaga u Rogatici 1992. godine. "Moja kćerka od sedam i po godina je silovana nekoliko puta, moj sin koji je imao 13 godina je silovan mjesecima, i to najviše boli", rekao je svjedok i dodao da se do dan danas nije uspio osloboditi misli da su ta zlodjela počinili ljudi koje poznaje, njegovi bivši prijatelji i komšije.

Govoreći o golgoti kroz koju je prošao svjedok je naveo da je Rogatica do rata bila mali gradić pun života, razumijevanja i miješanih brakova u kome su se slavili muslimanski, katolički i pravoslavni praznici i u kojem se moglo lijepo živjeti. Takav život je, kaže, "krvavo prekinut" u maju 1992. od strane srpske vojske i četnika Rajka Kušića koji su prvo tri mjeseca bjesomučno granatirali Rogaticu sa okolnih uzvišenja, a potom ušli u grad i "očistili ga" ne birajući sredstva i ne vodeći računa da li su u pitanju djeca, bespomoćni ili bolesni.

Ono kroz šta su svjedok i članovi njegove porodice prošli tokom troipomjesečnog zatočeništva u zgradi lokalne srednje škole i još desetak mjeseci na jednoj drugoj lokaciji u Rogatici, ostavili su duboki trag na njegovu psihu. "Teško sam obolio, liječim se već 16 godina i pokušavam bar dio od toga zaboraviti ali ne uspijevam nikako. Još nikad nisam svoju suprugu upitao da li je i ona silovana, nemam snage za to", rekao je svjedok i nakon toga zaplakao. Time je njegovo glavno ispitivanje zaključeno, a sudije su odredile pauzu kako bi se svjedok pribrao za unakrsno ispitivanje od strane Karadžića.

Karadžić je u svom dijelu ispitivanja nastojao da dokaže da snage pod Kušićevom komadnom nisu "bezrazložno" granatirale Rogaticu, već zato što su rogatički Muslimani "pružali otpor". On je ukazivao na Kušićeve borbene izvještaje prema kojima su stanovnici iz okolnih sela dolazili u varoš da se sklone, te su smješteni u zgradu srednje škole radi njihove zaštite. Po svjedoku, ti navodi ne odgovaraju istini i onom što je on vidio i doživio, naglašavajući da civili nisu dolazili nego su "privođeni" i odvođeni u školu kao zarobljenici.

Karadžićevu sugestiju da je određene paragrafe njegove pisane izjave sastavilo tužilaštvo svjedok je nazvao "uvredljivom". Naglašavajući da mu nikad niko nije govorio šta da priča svjedok je, između ostalog, rekao Karadžiću da ga ne mrzi i da je u Hag došao da ispriča svoje boli. Na Karadžićevo pitanje da li je zločine koji su počinjeni nad njim i članovima njegove porodice prijavio srpskim vlastima u Rogatici svjedok je odgovorio da nije bilo potrebe jer su za njih svi znali, uključujući i rukovodstvo policije i komande srpskih i četničkih snaga. Mnogi od njih su, kaže svjedok, i sami učestvovali u tim zločinima i, na žalost, okaljali svoj obraz.