Fahdurin KLADNIČANIN: Bošnjaci nikada nisu težili destabizaciji zajednice u kojoj žive. Taj proces uvijek je kreiran od strane zvaničnog Beograda, sa ciljem da se prikrivaju pravi i stvarni problemi koji muče sve građanke i građane Sandžaka, od ekonomskih, infrastrukturnih do ostvarivanja nekih osnovnih ljudskih prava, koja su čak zagarantovana i međunarodnim konvencijama i dokumentima. Ali, stanje za krivicu u Sandžaku snosimo i mi sami. Kumovali smo i podržavali podjele, neprikosnovene lidere, stajali u zaštitu kada je u krizi bila zvijezda i polumjesec, potpisivali deklaracije i težili da ispravimo sve ’krive Drine’. Sa druge, pak, strane u vladi hiperaktivnog premijera Cvetkovića, dva su ministra iz redova Bošnjaka, nekoliko državnih sekretara, pomoćnika, savjetnika. Nikada do sada nije bilo više Bošnjaka u republičkim institucijama u Beogradu nego u ovom trenutku. Njihova obaveza je bila da pomognu u smirivanju situacije, poboljšaju sliku na terenu, utiču na kvalitet života, povećaju stopu zaposlenosti, stvore ambijent za investiciono ulaganje i doprinesu normalizaciji odnosa.

Krajnje je vrijeme da poslije dvadeset godina Bošnjaci u Sandžaku pokažu političku zrelost. Period tranzicije ostavio je duboki rez u društveno političkom životu Sandžaka. Godine iza nas svjedoče o političkoj brutalnosti, političkoj licemjernosti, nemoralu, nerazumijevanju, iživljavanju, trgovini i marifetlucima svojevrsnim pazarskom mentalitetu. Sandžački političari su lutali, izbezumljeni, bez jasne predstave o vremenu i mjestu njihove političke rabote. Bila su to vremena autonomija, sandžačkih ministara, policije, vojske, memoranduma, ideja i ideala, koje su pod plaštom buđenja uspavanih medvjeda i nacionalne svijesti, poslužile za svakodnevno obilaženje sandžačke dijaspore i svečano otvaranje sandžačkih konzulata, tamo negdje, u lijepoj Evropi. No, taj vakat je odavno prošao. Ali, kolo sreće se okreće! Šta god mi prigovorili, kada čujem, kako je bilo uzbudljvo pripadati korpusu nacionalnog buđenja i žaliti sa Homeinijem koji negdje sa Bosfora kontroliše podgrijanu situaciju na Bliskom Sandžaku, pomislim da su svi bili mahniti (ludi). Kada je došlo do Daytonskog sporazuma, smirivanja situacije na razbuktalom Balkanu, kažu da je Sloba obećao da će smiriti situaciju u Sandžaku. Homeini se vraća, neviđeni doček, stotine ljudi, ruže i kadife, hožgelduju pjesme pevaju, ministri u ostavci, vjerni članovi kabineta, rekotri, prorektori, profesori, društveni radnici i aktivisti, zaštitnici nacionalnog identiteta, uspavane ljepotice i crvenkape. Sretni i zadovoljni. E, da: nasmijani!

Sandžak je u posljednje dvije decenije bio pod specijalnim protektoratom beogradskog režima. Taj odnos konstantno je proizvodio tenzije, po bilo kojem pitanju, od političkih, ekonomskih, vjerskih. U prvim godinama demokratske konsolidacije u Srbijii, Bošnjaci u Sandžaku su pokazali još jednom političku nezrelost. Sukobljavanje između dva bošnjačka lidera Sulejmana Ugljanina i Rasima Ljajića, obojica doktori, ostaviće dalekosežne posljedice na pravac kretanja političkih odnosa u vremenu koje je prethodilo. Iako je prije dvije godine došlo do faktičkog „pomirenja“ nekadašnjih sandžačkih političkih prvaka, sadašnjih ministara u Vladi Srbije, efekti njihove politike ostaće dugo ukorijenjeni među sandžačkim Bošnjacima. Ono što je nedostaljo, bilo je neophodnost iskrenog dijaloga, a ne protokolarno pozivanja na isti. Da li je samo nedostatak dijaloga, ili sa druge strane, politički despotizam, apsolutizam i oligarhija primitvnog političkog djelovanja određenih faktora, pitanje je. Ali, ipak mislim da je ovo drugo. Nedostatak političkog pluralizma, a posebno građanski orijentisanih pokreta, nametnuo se kao drugi problem, kao neophodnost u vakumiranoj sandžačkoj političkoj sceni. U jednom trenutku intelektualci, aktivisti civilnog sektora, mladi, studenti, postali su žrtva polititčkog potkusurivanja i javnih poruka „teranja u mišije rupe“ koje su bile usmjerene sa ciljem zaplašivanja i stvaranja atmosfere straha. To je bilo vrijeme raspirivanja mržnje među sopstvenim građanima, poremećenost koja je išla do granica političkog ludila, gdje su ljudski životi postali najjeftinija roba, kojom se nažalost trgovalo. Medijska

Sukobljavanje između dva bošnjačka lidera Sulejmana Ugljanina i Rasima Ljajića, obojica doktori, ostaviće dalekosežne posljedice na pravac kretanja političkih odnosa u vremenu koje je prethodilo. Iako je prije dvije godine došlo do faktičkog „pomirenja“ nekadašnjih sandžačkih političkih prvaka, sadašnjih ministara u Vladi Srbije, efekti njihove politike ostaće dugo ukorijenjeni među sandžačkim Bošnjacima. Ono što je nedostaljo, bilo je neophodnost iskrenog dijaloga, a ne protokolarno pozivanja na isti. Da li je samo nedostatak dijaloga, ili sa druge strane, politički despotizam, apsolutizam i oligarhija primitvnog političkog djelovanja određenih faktora, pitanje je.

mašinerija usmjerena na plasiranju neistina, dezinformacija, omalovažavanja pojedinaca, samo je doprinosila destabilizaciji prilika. U demokratskim zajednicama, demokratskim putem se osvaja vlast, legitimnim i legalnim sredstvima. Krajnje je vrijeme, da sada, u ovom trenutku, pokažemo političku zrelost, izbjegnemo tvrdu i neprimerenu retoriku, naučimo da komuniciramo i vodimo dijalog. Jer, za dijalog je potrebno dvoje. Pored političkog, religija koja ima važnu ulogu za Bošnjake u Sandžaku, uključujući i njenu komunikativnu dimenziju, treba da podrži i sadrži spremnost za dijalog.

Bošnjaci nikada nisu težili destabizaciji zajednice u kojoj žive. Taj proces uvijek je kreiran od strane zvaničnog Beograda, sa ciljem da se prikrivaju pravi i stvarni problemi koji muče sve građanke i građane Sandžaka, od ekonomskih, infrastrukturnih do ostvarivanja nekih osnovnih ljudskih prava, koja su čak zagarantovana i međunarodnim konvencijama i dokumentima. Ali, krivicu za stanje u Sandžaku snosimo i mi sami. Kumovali smo i podržavali podjele, neprikosnovene lidere, stajali u zaštitu kada je u krizi bila zvijezda i polumjesec, potpisivali deklaracije i težili da ispravimo sve ’krive Drine’. Sa druge, pak, strane u vladi hiperaktivnog premijera Cvetkovića, dva su ministra iz redova Bošnjaka, nekoliko državnih sekretara, pomoćnika, savjetnika. Nikada do sada nije bilo više Bošnjaka u republičkim institucijama u Beogradu nego u ovom trenutku. Njihova obaveza je bila da pomognu u smirivanju situacije, poboljšaju sliku na terenu, utiču na kvalitet života, povećaju stopu zaposlenosti, stvore ambijent za investiciono ulaganje i doprinesu normalizaciji odnosa. Mi smo po nekom šablonu „ja znam najbolje“ krenuli u svojevrsno pluralističko oplođivanje političke scene, rađanjem novih političkih partija, što je dobro za demokratiju, ali kakve koristi će imati Bošnjaci? Vidjećemo na prvim sljedećim izborima. Svakih dvadeset godina počinje nacionalno buđenje; Sandžaku su potrebne demoratsko liberalne građanske inicijative koje treba da mobilišu sve ljudske resurse za pokretanje Sandžaka iz apatije i beznađa.