Vijesti
ISPOVIJEST SESTRE SENADA ĐEČEVIĆA BATKA IZ BARA, KOJI JE PRIJE 18 GODINA OTET U ŠTRPCIMA
|
|
Autor: Dan
Objavljeno: 27. February 2011. 09:02:39
Majka umrla od tuge za sinom
Ovih dana navršava se 18 godina od kad je iz voza broj 671 na željezničkoj stanci Štrpci oteto 19 osoba. Među otetim putnicima bio je i sedamnaestogodišnji dječak iz Bara Senad Đečević Batko.
Prema riječima Batkove sestre Dženete Andrijašević, detalji otmice nisu poznati ni do danas iako je prošlo 18 godina, a tijela otetih, a među njima i posmrtni ostaci njenog brata, takođe nikada nisu pronađena.
- Senad je počeo da radi i zaposlio se kod jednog ribara u Baru. Poslom je krenuo za Srbiju, da završi nešto za tog ribara, i u povratku se desila otmica koja nas je strahovito pogodila. Sve ove godine tražili smo istinu o ovom zločinu, nastojeći da saznamo ko stoji iza svega. Teško je povjerovati da za to može biti odgovorna i osuđena samo jedna osoba. Tada sam i ja bila mlada, imala sam samo 18 godina, i u to vrijeme, koliko se sjećam, moj ujak Đurica i majka Đorđina činili su sve što je moguće kako bi došli do istine - priča Andrijaševićeva.
Otmica sina svakako je najviše pogodila majku, prisjeća se Dženeta.
- Njena rana smrt, u 53. godini života, bila je posljedica svih tih dešavanja. Trudila se uporno da dođe do tijela svog sina kako bi ga bar pristojno sahranila, ali je, eto, u toj želji umrla. Majku je Senadov nestanak potpuno uništio. Umrla je mlada, sa ranom što ne zna ni gdje je njegov grob. Zajedno sa ujakom, obijala je sve moguće pragove da dođe do istine i sve do smrti se nadala da će naći njegov grob i njegovo tijelo vratiti u Bar. Išla je sa ujakom u početku na suđenja, ali se o svemu i danas vrlo malo zna, gotovo isto kao i prvih dana. Prema nekim mojim sjećanjima, 1996. godine dobili smo jedno obavještenje od tadašnjeg predsjednika Crne Gore Momira Bulatovića i kompletnog državnog vrha da su mrtvi svi oni koji su oteti iz voza. Od tada nijesmo dobili nikakva bliža i konkretnija saznanja - navodi Andrijaševićeva.
Ona kaže da je ranije išla u Podgoricu na skupove koje je rodbina nestalih održavala ispred državnih institucija, ali je, kako kaže, kasnije uvidjela da su sva ta suđenja samo farse o kojima se obično pričalo pred izbore ili na godišnjicu događaja.
- Kao mlada slušala sam da je najviši državni vrh znao za sva događanja, ali da se ništa nije uradilo povodom pronalaženja tijela, već su ostavljena ko zna gdje. Osuđen je samo Nebojša Ranisavljević pred sudom u Bijelom Polju. Nas i danas muči pitanje ko želi da se ne dođe do prave istine o ovom zločinu i zašto - ističe Andrijaševićeva.
Senadov otac Bigo Đečević je bio Podgoričanin, a majka Đorđina je rodom iz Bara. Otac je umro prije njegove otmice, pa se majka sa dvoje djece, pokojnim Senadom i Dženetom, preselila u Bar, gdje se nastanila u naselju Ahmetov brijeg. Senad je tada imao samo šest godina i u Baru je završio OŠ "Jugoslavija", nakon čega je upisao srednju Poljoprivrednu školu. (D.S.)
Ovih dana navršava se 18 godina od kad je iz voza broj 671 na željezničkoj stanci Štrpci oteto 19 osoba. Među otetim putnicima bio je i sedamnaestogodišnji dječak iz Bara Senad Đečević Batko.
Prema riječima Batkove sestre Dženete Andrijašević, detalji otmice nisu poznati ni do danas iako je prošlo 18 godina, a tijela otetih, a među njima i posmrtni ostaci njenog brata, takođe nikada nisu pronađena.
- Senad je počeo da radi i zaposlio se kod jednog ribara u Baru. Poslom je krenuo za Srbiju, da završi nešto za tog ribara, i u povratku se desila otmica koja nas je strahovito pogodila. Sve ove godine tražili smo istinu o ovom zločinu, nastojeći da saznamo ko stoji iza svega. Teško je povjerovati da za to može biti odgovorna i osuđena samo jedna osoba. Tada sam i ja bila mlada, imala sam samo 18 godina, i u to vrijeme, koliko se sjećam, moj ujak Đurica i majka Đorđina činili su sve što je moguće kako bi došli do istine - priča Andrijaševićeva.
Otmica sina svakako je najviše pogodila majku, prisjeća se Dženeta.
- Njena rana smrt, u 53. godini života, bila je posljedica svih tih dešavanja. Trudila se uporno da dođe do tijela svog sina kako bi ga bar pristojno sahranila, ali je, eto, u toj želji umrla. Majku je Senadov nestanak potpuno uništio. Umrla je mlada, sa ranom što ne zna ni gdje je njegov grob. Zajedno sa ujakom, obijala je sve moguće pragove da dođe do istine i sve do smrti se nadala da će naći njegov grob i njegovo tijelo vratiti u Bar. Išla je sa ujakom u početku na suđenja, ali se o svemu i danas vrlo malo zna, gotovo isto kao i prvih dana. Prema nekim mojim sjećanjima, 1996. godine dobili smo jedno obavještenje od tadašnjeg predsjednika Crne Gore Momira Bulatovića i kompletnog državnog vrha da su mrtvi svi oni koji su oteti iz voza. Od tada nijesmo dobili nikakva bliža i konkretnija saznanja - navodi Andrijaševićeva.
Ona kaže da je ranije išla u Podgoricu na skupove koje je rodbina nestalih održavala ispred državnih institucija, ali je, kako kaže, kasnije uvidjela da su sva ta suđenja samo farse o kojima se obično pričalo pred izbore ili na godišnjicu događaja.
- Kao mlada slušala sam da je najviši državni vrh znao za sva događanja, ali da se ništa nije uradilo povodom pronalaženja tijela, već su ostavljena ko zna gdje. Osuđen je samo Nebojša Ranisavljević pred sudom u Bijelom Polju. Nas i danas muči pitanje ko želi da se ne dođe do prave istine o ovom zločinu i zašto - ističe Andrijaševićeva.
Senadov otac Bigo Đečević je bio Podgoričanin, a majka Đorđina je rodom iz Bara. Otac je umro prije njegove otmice, pa se majka sa dvoje djece, pokojnim Senadom i Dženetom, preselila u Bar, gdje se nastanila u naselju Ahmetov brijeg. Senad je tada imao samo šest godina i u Baru je završio OŠ "Jugoslavija", nakon čega je upisao srednju Poljoprivrednu školu. (D.S.)
