Naslovna | Arhiva | Pretraga | Redakcija | O Bosnjaci.Net | Kontakt | Bosniaks.Net | ||||
|
Kolumne
ŠTRPCI – GDJE JE MOJ SIN?
Sandžak. Parče zemlje na ovom prolaznom dunjaluku. Bošnjaci. Ponosni moji dobri Bošnjani. Vjekovima istrajavamo, živimo, proživljavamo, na vjetrometini Balkana, u hladnom Sandžaku. Ponosni svojom vjerom u Boga jedinoga, Samilosnog, Svezanjućeg, svojim imenom i merhametlukom. O Bošnjani, vrijeme je svjedok, da su nailazile mutne vode, a sve je izgleda ovdje mutno, noći bez sna, šaputali, tiho govorili, nečujno, jer smo znali, da će nas pojesti mrak. A kada se spusti noć, zavlada šutnja, duša o čivluk obješena, zatvoriš oči i vidiš slike bradatih ljudi, krvoločnih mučitelja, tlačitelja, nevjernika, izgrdnika, progonitelja, ubica, prokletnika, bez srca, bez duše, pačarve ljudske, koji strah siju, u poljima smrti, željni osvete, bez razloga. Jeza te hvata, sna nema, preko usana izgovaraš šehadet, uzdaš se u Boga Jedinoga, tražiš spas i nadu. Okruženi tenkovima ćutali smo, pognutih glava, a ipak ponosni, jer smo Bošnjaci, odabrani, Bošnjani, kojima je Sandžak
Voz je stao. Kažu da je bilo naređeno. Stao. A gdje je, gdje je moj sin? Otišli su u onom pravcu. Kažu da je ih je vojska odvela. Bila je prozivka: Esad, Iljaz, Fehim, Šećo, Rifat, Senad, hej, daj još njihovih, pa onda: Ismet, Halil, Adem, Muhedin, Safet, Džafer, Rasim, Fikret, Fevzija, Nijazim, Zvezdan, Jusuf. Bio je i neki Hrvat, tako rekoše, čini mi se Toma. Drhtali su. Gledali zbunjeno. Pognuto. Ponizno. Uplašeno, ipak su insani. Vojnici su se smijali, ispijali iz čuturice poduže gutljaje rakije, i trljali dlanove. Otišli su u onom pravcu… Noć bez svjedoka. Krv. Bajoneti. Puške. Oni i dželati. Čuje se kuknjava, dozivanje. Majko! Majko… pomozi mi, Majko moja. U trenucima smrti. Bajoneta preko vrata. Dozivali su majku. Nestali su bez traga. Drina je krvarila. Ostali su bez mezara. Svakih trideset godina borili smo se za opstanak na ovim prostorima. |