Političar, pravnik, drug, iskreni prijatelj su osobine koje krase ovog sandžačkog intelektualca, nešeg Ramiza Crnišanina. Ono šte se može reći za njega jeste da je političar od rane mladosti, svoj politički angažman Crnišanin je otpočeo kao omladinsku rukovodilac u općini Novi Pazar, jedno vrijeme je bio i predsjednik općine, sekretar općinskog komiteta Saveza komunista Srbije, Republički i Savjezni poslanik a penzuju je dočekao kao zamjenik Saveznog javnog pravobranioca, dugo godina posle penzionisanja Crnišanin se bavio advokaturom. Pored ovog političkog angažmana Ramiz Crnišanin je izdao pet knjiga: Tijesna Čaršija, Priče iz Tijesne čaršije, Rasprave, Ličnosti i događaji, Sandžak između Srbije i Crne Gore, sve ove knjige su svjedočenje jednog prošlog vremena u kojem je Ramiz aktivno sudjelovao. Kada smo prije četiri godine razgovaralo o Sandžaku, o društvenim problemima, Bošnjacima i njihovim pravima, vrijeme je bilo drugačije, usvajao se novi Ustav Republike Srbije, a Sandžak je tonuo u politički razdor Sulejmana Ugljanina i Rasima Ljajića. Danas su obojica ministri u Vladi Srbije, dok Sandžak potresaju manje više stari-novi problemi. Ramiz je objavio još dve nove knjige, priprema i treću, a kako kaže upisao bi i kurs engleskog jezika. Pred kraj sada već prošle godine, razgovarao sam sa njim o našem stanju u ovom trenutku, za naše čitatelje prenosim taj razgovor.

Ramiz Crnišanin

Bošnjaci.Net: Jedan ste od bošnjačkih intelektualaca koji je od početka devedesetih godina uključen u društveno politički život Sandžaka. Devedesete godine su za Bošnjake bile godine zla, one su donijele krupne političke promjene na Balkanu, naravno to je sve imalo refleksiju na Sandžak. Prošlo je dvadeset godina od tada, kako gledate na te događaje iz današnje perspektive?
Crnišanin: Ja sam sticajem prilika i historijskih događaja, u društveno politički život Sandžaka uključen davno prije devedesetih godina. Kao što vam je poznato, svoj politički sngažman počeo sam neposredno poslije oslobođenja Novog Pazara, tj. od kraja novembra 1944. godine. Počeo sam kao privremeni učitelj i terenski radnik, bio omladinski rukovodilac u Novom Pazaru, zatim predsjednik tada Gradskog narodnog odbora, zatim sekretar Gradskog komiteta KP, poslanik Republičke i Savezne skupštine, član Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije, a penzionisan sa sa mjesta zamjenika Saveznog javnog pravobranioca. U Beogradu sam završio Pravni fakultet i magisterij na Fakultetu političkih nauka.Objavio sam desetine članaka u stručnim i naučnim časopisima kao i učestvovao na brojnim naučnim skupovima i simpozijumima. Poslije devedesetih godina objavo sam osam knjiga. Budući na raznin dužnostima nikada nisam prekidao svoje veze sa Sandžakom. Nastojao sam da, u granicama svojih mogućnosti, kao intelektualac i građanin, pomognem da se razna društvena pitanja i problemi riješe na najbolji mogući način po interese svih građana, bez obzira na njihovi nacionalnu, vjersku ili drugu pripadnost. Polazio sam od stava da je intelektualac dužan da učestvuje u javnoj djelatnosi i da se bori za istinu, bez obzira na rizike koji iz takve djelatnosti proizilaze.

Još uvijek nije izvršena uspješna tranzicija i demokratska konsolidacija tih država
Bošnjaci.Net: A onda su došle godine zla...
Crnišanin: Tačno je to da su devedesete godne bile godine zla za Bošnjake, ali ne samo za njih, već i za pripadnike drugih naroda na Balkanu, i ne samo na njemu. Tih godina deslile su se velike, historijske, epohalne promjene u svijetu u kod nas. Nestala je jedna od super sila SSSR, srušio se jedan društveno politički sistem koji je ustanovljen poslije Prvog svjetskog rata, poznatom Oktobarskom revolucijom u Rusiji, a u ostalim istočnoevropskim zemljama i kod nas poslije Drugog svjetskog rata. Došlo je do ponovnog ujedinjenja Njemačke. Odnos snaga u svijetu i Evropi se se bitno promijenio. Umjesto dvije super sile ostala je samo jedna. Jeste da se sve više naziru Kina, Indija i Brazil kao narastajuće svjetske sile, ali primat u dalje ostaje na SAD. Na Balkanu je nestala Jugoslavija, umjesto nje nastalo je sedam malih državica koje se još uvijek nisu konsolidovale, odnosno još uvijek nije izvršena uspješna tranzicija i demokratska konsolidacija tih država. U njima još nisu prevladala svjetska i evropska pravila i norme ponašanja. Ratovi vođeni u: Hrvatskoj, BiH, na Kosovu, zločini počinjeni u tim ratovima naročito zločini protiv bošnjačkog stanovništva koji su se dešavali na pragu trećeg milenijuma, su bili grozni i nezamislivi za jedno civilizovano društvo. Propaganda i medijska aktivnost bila je usmjerena na razvjanje animoziteta i mržnje prema pripadnicima drugih naroda. Sve je kiptelo od govora mržnje. Nažalost i poslije toliko vremena od završetka rata govoru mržnje nije se stalo na kraj. Široki krugovi naroda su kontaminirani govorom mržnje i ne mogu da se suoče sa istnom i sa zločinima koje su u njihovo ime vršil drugi. Još se uvijek traže uzroci raznih teškoća u pripadnicima drugih naroda. Naravno da je to sve uticalo i na ostvarivanje ljudskih prava i položaja manjina u pojedinim novnastalim državama: Bošnjaka, Albanaca, Mađara, Hrvata i drugih u Srbiji. Srba u Hrvatskoj, na Kosovu i drugim. Evropa je donijela Okvirnu konvenciju o pravima nacionalnih manjina kao i druga dokumanta, ali se ona ne primjenjuje uvijek dosljedno pa nastupaju otuda razni nesporazumi. S obzirom na jasno izražen kurs vladajućih struktura u svim balkanskim zemljama ka integraciji sa Evropom, odnosno uključivanju u Evropsku zajednicu, nadajmo se da će se ta prava dosljednije ostvarivati. Jer bez toga nijedna od pomenutih država nema šanse da bude primljena u EZ.

Ratovi vođeni u: Hrvatskoj, BiH, na Kosovu, zločini počinjeni u tim ratovima naročito zločini protiv bošnjačkog stanovništva koji su se dešavali na pragu trećeg milenijuma, su bili grozni i nezamislivi za jedno civilizovano društvo. Propaganda i medijska aktivnost bila je usmjerena na razvjanje animoziteta i mržnje prema pripadnicima drugih naroda. Sve je kiptelo od govora mržnje. Nažalost i poslije toliko vremena od završetka rata govoru mržnje nije se stalo na kraj. Široki krugovi naroda su kontaminirani govorom mržnje i ne mogu da se suoče sa istnom i sa zločinima koje su u njihovo ime vršil drugi. Još se uvijek traže uzroci raznih teškoća u pripadnicima drugih naroda. Nije bilo u redu da se formira, a pogotovu da se registruje druga zajednica iz druge države. Poređenje sa Srpskom pravoslavnom crkvom ili sa katoličkom je neumjesno, jer su te crkve drugačije organizovane. Osim toga ni u jednoj od država gdje postoji eparhija SPC ne postoji druga njena eparhija sa istovjetnom dogmom i liturgijom. U Crnoj Gori postoji Crnogorska pravoslavna crkva pored eparhije SPC, ali to je crkva crnogorska a ne srpska. Zajednice vjernika Islama treba da budu, kako to vjera nalaže, decentralizovane i demoktratske, da u njima glavnu riječ imaju vjernici. Prema tome predstavnici Zajednica vjernika Islama, koje postoje u Srbiji treba da učine napor da dođe do dogovora, a ne da se bave politkom i osnivanjem poltičkih stranaka. Sandžački intelektualni krug je u tom smislu izdao prije neki dan saopćenje za javnost u kojem je pozvao vjerske predstavnike da u demokratskom dijalogu iznađu rješenja i ujedine Zajednicu. Bošnjaci koji žive na teritoriji Srbije, kao i svi oni koji žive u drugim državama, van teritorije BiH, dio su nacionalnog korpusa Bošnjaka koji žive u BiH i koji su njihova matična nacija. U BiH je gro kulturno-historijskog i drugog nasljeđa, koje određuje njihov nacionalni identitet. Stoga imaju pravo, kako po međunarodnim konvencijama, tako i po Ustavu Srbije da održavaju redovne kontakte: kulturne, političke, eonomske i druge sa svojom nacionalnom maticom.

Režimu nije bilo stalo do stvarnog rješenja statusa Sandžaka i položaja Bošnjaka
Bošnjaci.Net: Činjenica je da je odabrani broj Bošnjaka imao hrabrosti da digne glas u odbrani ljudskih prava u to vrijeme. Možda je ovo idealan trenutak da se podsjetimo tih osoba.
Crnišanin: Bošnjaci su se masovno odazvali na poziv za osnivanje svoje političke stranke, Stranke demokratske akcije, i to u vrijeme kada su naoružani rezervisti prolazili kroz Novi Pazar, a avioni u brišućem letu nadlijetali grad, kada su topovi sa obližnjih brda bili upereni ka gradu. Lideri stranke, bez obzira šta mi o njima sada mislili, u to doba pokazivali su hrabrost.
Na sjednici Skupštine Srbije na kojoj se raspravljalo o referendumu u Sandžaku, poslanik Mahmut Memić je, bez obzira što sam nije bio za referendum, istakao da ne treba kazati i govoriti da naod nije za referendum, da nije jedino SDA nacionalna stranka već da takvih ima na cijelom području Jugoslavije. Memić je među uzroke naveo da su se poslanici SDA, generalni sekretar i predsjednik stranke u više navrata pismenin podnescima obraćali i tražili da ih primi predsjednik Republike, zatim tražili prijem kod predsjednika Skupštine Srbije, predsjednika Vlade, kod federalnih organa vlasti, sa ciljem da se predstavnici toga naroda saslušaju i da iznesu probleme na pravom mjestu. Nikada, od dana osnivanja stranke pa do danas niko nije odgovorio na te podneske, zaključak je bio: da su sve naše podneske bacali u korpu za otpatke. Ja to odgovorno tvrdim. Ako neko može suprotno da dokaže neka dokaže.
Na istoj sjednici poslanik Rizah Gruda je izjavio: "Želim da Sandžak bude oaza mira za sve građane koji u njemu žive. Sandžak neće otvarati južni front, već želi da na miran način i demokratski način rješava svoje zahtjeve i probleme. Svi ratovi su besmisleni i ja vjerujem u riječ - da putem riječi pregovaramo, a ne kroz puščane cijevi. Ovo je Božja zemlja i za svakoga ima mjesta"
Alija Mahmutović, također tadašnji poslanik je rekao: "Nama je dobro poznato da ste vi podržali referendun kninskih Srba i da je bilo biračkih mjesta u najprometnijim mjestima u Beogradu, kao i drugim gradovima širom Srbije. Vi podržavate pravo Srba za autonomijom u Slavoniji, Baranji, Sremu, Istočnoj Hercegovini, čak i na Romaniji, koji nikada nisu imali autonomiju, a želite da osporite autonomiju Sandžaka koji je kroz vjekovnu historiju bio autonomija, čak i više od toga. Mi tražimo da se narod izjasni na osnovu svoje slobodne volje i tajno na referendumu. Mi nismo pozvali narod na oružje, niti smo tražili pomoć JNA, kao što to ćini Knin i drugi dijelovi gdje žive Srbi u Hrvatskoj. Mi smo protiv rata, protiv oružja i treba da znate da na referendun izlazimo sa olovkom u ruci. Pitam se da li u ovoj sali ima ljudi koji će spriječiti da se na miran način izrazi volja naroda" (Isto 29/5 LJI/ST). Tom prilikom je još dodao: "Budite sigurni da rušenje Jugoslavije najteže pada nama Muslimanima, jer mi nemamo rezervne domovine. Stavite se u naš položaj"
U tom smislu govorili su i čelnici SDA: Sulejman Ugljanin, Rasim Ljajić, Harun Hadžić i drugi. Sve to nije pomoglo, jer režimu nije bilo stalo do stvarnog rješenja statusa Sandžaka i položaja Bošnjaka, pa je organizovao montirane procease u Novom Pazaru i Bijelom Polju, protiv pedesetak Muslimana, optužujući ih da su htjeli da otcijepe dio teritorije SRJ i stvore samostalnu državu Sandžak. U tim procesima nisu poštovana elementarna prava optuženih već su bili izloženim torturi i mučenju, a stanovništvo bošnjačke nacionalnosti zastrašivanju i svakodnevnom šikaniranju.
U odbranu optuženih i aktivnosti protiv širenja laži i mržnje prema Bošnjacima ustao je znatan broj bošnjačkih intelektalaca. Tu su bili: Husein Hodžić, Šefko Alomerović, Ramiz Crnišanin, Safet Bandžović, Izudinn Šušević, Avdo Turkmanović, Safet Lekpek, Ibrahim Alibegović i drugi okupljeni u Sandžačkom intelektualnom krugu. Podršku Bošnjacima u borbi za svoja prava, pružali su i mnoge Srpkinje i Srbi kao: Nataša Kandić, Sonja Biserko, Biljana…, Latinka Perović, Danica Drašković, Vuk Drašković, Dragan Todorović, Srđa Popović, Nebojša Popov, akademici Vojislav Stanovčić i Aleksandar Fira, zatim Goran Bašić i drugi.

Ostvarivanje ljudskih i manjinskih prava je proces
Bošnjaci.Net: Kako tumačite zahtjeve muftije Zukorlića o internacionlizaciji bošnjačkog pitanja?
Crnišanin: Gore sam govorio o Okvirnoj konfenciji o pravima i zaštiti nacionalnih manjina kao drugim dokumentima koje su donijele Ujedinjene nacije i Evropska unija kao i njihovi organi. Tim dokumentima je pitanje zaštite nacionalnih manina internacionalizovano. Ta dokumenta su pravno obavezujuća akta i o njihovom sprovođenju države potpisnice su dužne redovno podnositi izvještaje odgovarajućim organima te zajednice. Manjine i njihovi predstavnici kojima su neka prava uskraćena ili se krše mogu se obratiti za to predviđenim organima: Evropskom sudu za ljudska prava, Vijeću Evrope i drugim. Ako se zahtjev muftije Zukorlića glada sa tog aspekta onda u njenu nema ničega neprihvatljivog, sem što se njime lupa na otvoena vrata.
Ostvarivanje ljudskih i manjinskih prava je proces. To nije jednokratni čin, koji se nečijom prostom naredbom može zauvijek riješiti. Zemlje koje se smatraju kolijevkom demokratije kao što su: Engleska, SAD, Francuska i druge također imaju problema sa manjinama i uopće sa ostvarivanjem ljudskih prava. O tome svakodnevno čitamo u štampi, gledamo na televiziji ili pratimo na raznim sajtovima interneta. Bitno je da postoji jasan kurs vladajućih struktura da se na putu ostvarivanja manjinskuh i ljuskih prava primjenjuju svjetska mjerila i standardi, da se na manjine gleda, ne kao na remetilački faktor već kao na svoje građane, koji doprinose napretku i prosperitetu države. Također je od velikog značaja i djelatnost organa i predstavnika manjina u tom pravcu. Manjine, pored gajenja svojih osobenosti, moraju nastojati da se integrišu u društveno politički, ekonomski i uopće u zakonodavstvo i sistem države u kojoj žive. Ukoliko želimo preživjeti promjene i one nastupajuće, moramo razvijati novi način razmišljanja koji se kreće od zajedničkih stvari i povezanosti izmjeđu naroda, kulturan i religija, gdje se različitosti uvažavaju. Treba da shvatimo da će mjesta biti samo za one koji su uvjereni da svi mi zavišimo jedni od drugih, što iziskuje potrebu zajedničkog dejstva. Samo tako možemo poboljšavati svoj položaj i doprinositi većem stepenu ostvarivanja ljudskih, manjinskih prava i sloboda. To je put i ishodište potraga za pravom slobodom.

Bošnjački politički ili vjerski predstavnici u BiH ne bi trebali se opredjeljuju za opcije koje postoje kod nas u Sandžaku
Bošnjaci.Net: Činjenica je da se u poljednje vrijeme konstantno posjećuje Sarajevo, i to tri adrese: Bakir Izetbegović, Reisu-l-ulema dr. Mustafa Cerić i Udruženje građana BiH porijeklom iz Sandžaka. U ovom kontekstu koliko je za Bošnjake u Sandžaku važna podrška Bosne i Hercegovine?
Crnišanin: Bošnjaci koji žive na teritoriji Srbije, kao i svi oni koji žive u drugim državama, van teritorije BiH, dio su nacionalnog korpusa Bošnjaka koji žive u BiH i koji su njihova matična nacija. U BiH je gro kulturno-historijskog i drugog nasljeđa, koje određuje njihov nacionalni identitet. Stoga imaju pravo, kako po međunarodnim konvencijama, tako i po Ustavu Srbije da održavaju redovne kontakte: kulturne, političke, eonomske i druge sa svojom nacionalnom maticom. Naravno da ti kontakti moraju biti u duhu jačanja i unaprjeđivanja ne samo odnosa matice i dijaspore nego i odnosa između dvije suverene države, u ovom slučaju Bosne i Hercegovine i Republike Srbije. S toga se treba čuvati poteza koji bi išli na štetu tih odnosa. Naravno da je podrška BiH značajna u oblasti kulture, informisanja, rješavanja oko upotrebe jezika i pomoći u izdavanju udžbenika i drugo. Bošnjaci u BiH imaju kapaciteta u raznim strukama pa mogu znatno pomoći u razvijanju i afirmaciji višeg i visokog školstva u Sandžaku i na drugim poljima.
I u BiH je bošnjački korpus razjedinjen. Ne bi trebalo da mi Sandžaklije ulazimo u njihove stvari i da u tom pogledu navijamo za različite opcije, kao što ne bi trebali ni njihovi politički ili vjerski predstavnici se opredjeljuju za opcije koje postoje kod nas. Mislim da je najmanje potrebno da se u te podjele upliću predstavnici Zajednica vjenika Islama. Ovdje upotrebljavam termin koji je usvojima Islamska deklaracija o ljudskim pravima, a to je: Zajednica vjenika Islama, a ne Islamska (vjerska) zajednica. Kao što se zna Islam je ukinuo: sveštenstvo, poslanstvo (zadnji poslanik je bio Muhammed s.a.v.s. i poslije njega nema i ne može biti više poslanika) i nasljeđivanje vlasti. Poslanik s.a.v.s.. se uzdržao da postavlja nasljednika: "Narod sam, rekao je on, treba da bira vladara mlade islamske države". "Vladar može biti izabran samo uz pristanak naroda" (Kalif Omer). U Islamu ne postoje svećenici, zbog toga islamska država ne može biti klerikalna. Zato treba razlikovati udruženja Ilmije od Zajednice vjernika Islama u kojoj treba da imaju glavnu riječ vjernici i njihovi, slobodnom voljom izabrani, predstavnici, a ne ulema.
Mislim da je veoma korisno da se redovno održavaju kontakti i saradnja sa Udruženjem Sandžaklija BiH, jer među njima ima znatan broj kardova velikog naučnog i kulturno-umjetničkog kapaciteta i neopterećenih nikakvin podjelama, te mogu znatno doprinijeti unapređenju položaja Bošnjaka u Sandžaku.

Ministarstvo vjera je pogriješilo što je registrovalo Islamsku zajednicu u Srbiji
Bošnjaci.Net: Da li se možemo složiti sa pričom zvaničnika Islamske zajednice u Srbiji, koja se usmjerava na aktivno propagiranje svojih stavova o ugroženosti prava Bošnjaka u Srbiji?
Crnišanin: Mislim da nije u domenu prava vjerskih zajednica da govore o ostvarivanju ljudskih i manjinskih prava u državi, izuzev kada su ta prava stvarno ugrožena i kada se radi o politici koja predstavlja pokušaj asimilacije i negiranja postjanja neke nacionalne, etničke ili vjerske zajednice. Vjerske zajednice su dužne da se staraju o ostvarivanju prava na slobodno ispovjedanje vjere, slobodno funkcionisanje vjerskih ustanova, podizanje vjerskih objekarta, škola, dobrotvornih društava, nastava vjeronauke i poštivanje drugih vjerskih obreda i postupaka. Ako pogledamo kako stvari u Srbiji stoje po tom pitanju može se slobodno konstatovati da se tu uglavnom poštuju norme međunarodne zajednice kao i ustavom zagarantovana prava Zajednice vjenika Islama.
U Sandžaku je podignuto na desetine džamija i drugih objekata, čak i bez građevinske dozvole usred grada. Nastava vjeronauke se redivno odvija, a što se vjerske zajednice u pogledu nastavnika spore za to nije kriva država. Radi nekoliko medresa, otvoren je i funkcioniše Fakultet za islamske studije. Osnovan je Univerzitet koji ima odjeljenja u Nišu, Beogradu i drugim mjestima. Mogli ba da konstatujemo da ta zajednica krši prava vjernika. Ona je zatvorila džamiju "Altun alem" već tri godine, pod izgovorom njene rekonstrukcje, a ustvari se radi o tome da mam te džamije pripada drugoj zajednici.
Ministarstvo vjera je pogriješilo što je registrovalo Islamsku zajednicu u Srbiji, jer je postojala Islamska zajedica Srbije i ne mogu u istoj državi postojati dvije zadnice ili organizacije sa istom dogmom i načinom molitve. "Zajednica vjernika Islama“, kaže se u Medinskoj povelji, „je pod Allahovom zaštitom, koja je jedinstvena i cjelovita i ne da se cijepati."

Nije bilo u redu da se formira, a pogotovu da se registruje druga zajednica iz druge države. Poređenje sa Srpskom pravoslavnom crkvom ili sa katoličkom je neumjesno, jer su te crkve drugačije organizovane. Osim toga ni u jednoj od država gdje postoji eparhija SPC ne postoji druga njena eparhija sa istovjetnom dogmom i liturgijom. U Crnoj Gori postoji Crnogorska pravoslavna crkva pored eparhije SPC, ali to je crkva crnogorska a ne srpska. Zajednice vjernika Islama treba da budu, kako to vjera nalaže, decentralizovane i demoktratske, da u njima glavnu riječ imaju vjernici. Prema tome predstavnici Zajednica vjernika Islama, koje postoje u Srbiji treba da učine napor da dođe do dogovora, a ne da se bave politkom i osnivanjem poltičkih stranaka. Sandžački intelektualni krug je u tom smislu izdao prije neki dan saopćenje za javnost u kojem je pozvao vjerske predstavnike da u demokratskom dijalogu iznađu rješenja i ujedine Zajednicu.

Ako se radi o ostvarivanju ljudskih prava u Srbiji, gore sam naveo da je to proces, da dok je ljudi i država biće i kršenja njihovih prava. Za to postoje mnogobrojne nevladine organizacije kao i ustanove Obdusmena, odnosno zaštitnika građana, koje se sa manje ili više uspjeha na tome angažuju. Činjenica je na primjer: da Bošnjaci nisu adekvatno zastupljeni u nekim državnim institucjama: u pravosuđu, policiji, republičkim ustanovama, javnim preduzećima i drugim. Također se neadekvatno primjenjuje Zakon o vraćanju imovine zajednicama vjernika. U tom pogledu je privilegovana SPC. Vakufska imovina se prodaje umjesto da se vrati. Stoga su predstavnici zajednice pribjegli samovlašću. Naviknuti da se samo na taj način mogu izboriti za povraćaj imovine, oni su samovlašće pretvorili u praksu. Nažalost, pravosuđe, policija i izvršni organi ne vrše svoje dužnosti. Ipak sve te pojave, koje nisu karakteristika samo Sandžaka, već ih ima u cijeloj Srbiji,

Inicijatori autonomije su bili uglavnom Srbi i Crnogorci
Bošnjaci.Net: Na osnivanju Bošnjačke demokratske zajednice muftija Zukorlić je rekao "Prava možete ostvariti oružjem i politički, ja vam predlažem ovo drugo" – kako komentarišete ovu izjavu?
Crnišanin: Nije tačno da se ljudska prava Bošnjaka mogu ostvariti oružjem. To valjda zna i posljednje bošnjačko dijete. Ludska prava se mogu ostvarivati jedino kroz institucije sistema, ustavom i zakonima utvrđenih postupaka. Ukoliko su zakoni i institucije manjkavi treba se boriti za otklanjanje tih manjkavosti. U tom smislu zalaganje bilo kojeg građanina pa i prestavnika zajednica vjernika nije ništa što bi bilo koga trebalo da zabrinjava.

Bošnjaci.Net: Ponovo se aktuelizira priča o autonomiji Sandžaka od strane nekih političkih partija, Bošnjačkog nacionalnog vijeća čiji je predsjednik dr. Mevludin Dudić, pa i same Islamske zajednice. Da li je u trenutnom ambijentu društveno političkih odnosa u Srbiji, na Balkanu uopće, realna priča o autonomiji?
Crnišanin: Autonomija Sandžaka je postojala nešto više od godine dana, tj. od 20. novembra 1943. godine do 29. marta 1945. godine, kada je ukinuta. Historijska je činjenica i nepobitna istina da je ukidanje autonomije Sandžaka bio pogrešan potez i čin i da je za posljedicu imao višestruko zaostajanje Sandžaka i njegovog stanovništva, bez razlike na nacionalnu, vjersku ili drugu pripadnost. Tokom čitavog postojanja SFRJ i SR Srbije, Sandžak je bio najnerazvijenije područje u cijeloj zemlji, sa najnižim dohotkom po glavi stanovnika, najnižim zaradama, najnerazvijenijim školstvom, zdravstvom i drugim društvenim službama. Na mnogim sastancima su pripadnici srpskog i crnogorkog naroda postavljali pitanje obnove autonomije. Uostalom, inicijatori autonomije su bili uglavnom Srbi i Crnogorci. Još za vrijeme Kraljevinne Jugoslavije, Sreten Vuksavljević je pokrenuo list „Sandžak“ u kojem se zalagao za veću brigu države za njegov razvoj. Na sjednici Predsjedništva AVNOJ-a on je istakao "da ni srpsko ni muslimansko stanovništvo Sandžaka ne želi da se Sandžak dijeli, ako već mora da se ukine njegova autonomija." Kao što se zna njegov glas se nije slušao.

Mobilisana su sredstva informisanja i neki "naučni krigovi "dokazuju" kako Sandžak ne postoji, da je to „Raška oblast“
Bošnjaci.Net: Vi ste podnijeli "Prijedlog teza za riješavanje statusa Bošnjaka u SRJ", gdje ste iznijeli tri prijedloga za rješavanje problema. Šta se desilo sa vašim prijedlogom?
Crnišanin: O autonomiji Sandžaka se bošnjačko stanovnišvo izjasnilo na referendumu oktobra 1991. godine, ali pošto taj referendum nije bio raspisan od strane nadležnih državnih organa i pošto na njemu, sem neznatnog broja, nisu učestvovali Srbi i Crnogorci, to se predlaže da Skupštine Srbije i Crne Gore raspišu referendum u oba dijela Sandžaka na kojem bi se stanovništvo izjasnilo da li je ili nije za autonomiju Sandžaka? Pitanje bi glasilo: Da li ste za autonomiju stanovništva Sandžaka, bez obzira na njegovu nacionalnu pripadnost i to u općinama: Novi Pazar. Sjenica, Tutin, Prijepolje, Priboj i Nova Varoš iz Republike Srbije i u općinama: Rožaje, Berane, Plav, Bijelo Polje i Pljevlja iz Crne Gore. Autonomija Sandžaka ne dira u republičke granice. Druga varijanta je predviđala da se u obje republike osnuju autonomni okruzi.
1.U Srbiji - Okrug Novopazarski u čiji sastav bi ušle općine koje su inače Srbiji bile do 1948. godine u njegovom sastavu, Novi Pazar, Sjenica, Prijepolje, Priboj, Tutin i Nova Varoš.
2. U Crnoj Gori - Okrug Beranski od općina: Rožaje, Berane, Plav, Bijelo Polje i Pljevlja.
Treća varijanta je predviđala Personalnu autonomiju, po uzoru na koncepciju Demokratske zajednice Mađara, a koja predstavlja kompromis između dva zahtjeva:
a) pava nacionalnih manjina na samopredjeljenje do otcepljenja, i
b) očuvnja suverenosti države i nepromjenljivosti granica.
Nažalost, tadašnje BNVS nije te prijedloge ni pogledalo već se upustilo u drugačiju politiku. Osim toga te godine je Miloševićev režim jakim policijskim snagama rasturio legalno izabranu Skupštinu općine Novi Pazar i zaveo ničim opravdanu prinudnu upravu.

Bošnjaci.Net: Ali, poslije devedesetih godina ponovo u žiži interesovanja priča o autonomiji Sandžaka. Kakvu korist imamo od autonomije?
Crnišanin: Aktueliziranje pitanja autonomije nije nikakav grijeh ili težnja za razbijanjem države. Demokratske snage skoro svuda u Evropi vide u autonomiji uslov za dalji preobražaj zemlje, za jačanje položaja i uloge građana, za pravedniju raspodjelu nacionalnog dohotka i slabljenje uticaja ekonomskih monopola i centralističkih ultradesničarskih pokreta. Naravno da u uslovima nacionalno i vjeski mješovitih teritorija za ustanovljenje autonomije potrebno je da se za to izjasni većina pripadnika cjelokupnog stanovništva na teritoriji koja zahtijeva autonomiju. Što se tiče raspoloženja srpskog i crnogorskog stanovništva u Sandžaku, koje čini polovinu ukupnog stanovništva, prema mojim saznanjima, to raspoloženje nije u korist autonomije. U periodu od 20 godina svi režimi su svojom propagadom učinili da to raspoloženje bude takvo. Raznim administrativnim podjelama i izbornim geometrijama su sve činili da se razbije Sandžak i njegovo biračko tijelo. U tom cilju mobilisana su sredstva informisanja i neki "naučni krigovi "dokazuju" kako Sandžak ne postoji, da je to „Raška oblast“, da je Sandžak turska riječ koja podsjeća na ropstvo itd. Najpoznatijim Srbima i Crnogorcima iz Sandžaka nije ta riječ smetala. Napritiv oni su se ponosili što su Sandžaklije. Akademik Srten Vukosavljević je bio predsjednik Autonomije, a prota Jevtasije Karamatijević njen potpredsjednik, i ne samo oni već čitava plejada naučnih i javnih radnika kao što su: Milivoje Žugić, prota Miloš Popović, Milan Bandić, Jakša Bogdanović, Velibor Ljujić, Velimir Jakić, Miloje Dobrašinović, Mišo Pavićević, Mirko Ćuković i drugi su bili zdušni zagovornici opstojanja i napretka Sandžaka. Propaganda nacionalističke provinijencije je razvijala stalno a to čini i danas da se stvori animozitet prema Sandžaku. I ako je Raška oblast postojala samo nepunih dest godina od 1922. godine, kada je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca bila administrativno podijeljena na oblasti do 1929. godine kada je Kralj Aleksandar ukinuo parlamntarni sistem i Kraljevinu podijelio na devet banovina. Sjedište te oblasti bilo je u Čačku. Postojala je Raška kao država koja je obuhvatala daleko šire područje, a ne Raška oblast. Tu u crkvi Svetog Petra i Pavla krunisao se Stefan Nemanja 1182. godine za Velikog župana Raške i Zete. To je historijska činjenica i niko od Bošnjaka to ne negira. Ali je siptmatično da država mjestu u kojem je osnovana prva srpska država ne dozvoljava ni da bude sjedište jednog okruga.
Stanje je stvoreno takvo kako je i to je fakat i to je za sada tako, što ne znači da se to raspoloženje ne može promijeniti ukoliko srpsko i crnogorsko stanovništvo shvati da bi od autonomije imalo više koristi neko od stanja kakvo je sada. Zato, umjesto apstraktnih zahtijeva i parola o autonomji, treba usmjeriti energiju i napore da se razvija privredna, kulturna prosvjetna i svekolika društvena sradnja općina sa teritorije cijelog Sandžaka. U tom cilju nevladine organizacije, razna kulturna u dobrotvorna društva i udruženja treba da odigraju značajnu ulogu. Granice u tom pogledu ne mogu biti smetnja, pogotovu kad sutra obje države budu članice Evropske unije.

Bošnjaci.Net: Pošto ste dobar poznavalac prilika u Sandžaku, možete li mi pojasniti o kakvom obliku autonomije govori muftija Zukorlić?
Crnišanin: To bi trebalo da pitate Muftiju Zukorlića. On je samo napomenuo da se radi o prekograničnoj autonomiji. Na njemu je da razjasni kakva je to autonomija. No za svaku vrstu autonomije potrebna je saglasnost građana, odnosno pripadnika zajednice koja je traži.

Kakva bi to opasnost prijetila Srbiji i Srbima od Bošnjaka kada su sve poluge društvene moći u rukama većinskog naroda?
Bošnjaci.Net: "Sandžak novo Kosovo" poruka je koju ovih dana često citiraju mediji iz Beograda, da li je na djelu paralelni institucionalni sistem u Sandžaku?
Crnišanin: Nažalost, većina medija u Srbiji stanje u Sandžaku uvjek senzacionalistički interpretira ili sa konotacijom da je to još jedna neuralgična tačka od koje prijeti opasnost po Srbe i Srbiju. Kakva bi to opasnost prijetila Srbiji i Srbima od Bošnjaka kada su sve poluge društvene moći u rukama većinskog naroda? Da li je zabranjeno tražiti autonomiju. Kada to zahtijeva Zukorlić onda se traži njegovo hapšenje, a kada Toma Nikolić, Aleksandar Vučić i drugi javno izjavljuju da se nikada neće odreći granica Velike Srbije: Karlovac - Virovitiva-Karlobag, onda se to toleriše.
Što se drugog pitanja tiče ono nema osnova. Ne postoje legalni i na zakonu zasnovani organi u Sandžaku koji bi bili dupli odnosno paralelni.

Član kolegija Bošnjaci.Net u razgovoru sa Crnišaninom

Bošnjaci.Net: Da li je među Bošnjacima došlo "vrijeme podjela" ili "vrijeme promjena"?
Crnišanin: Vrijeme nikome ne dolazi, ono neumitno teče, ireverzibilno je, odnosno nepovratno. Ono ne radi ni za koga, neutralno je i samo oni koji se uklapaju u njegove tokove i promjene koje ono nosi i koji svojim radom doprinose da se vrijeme racionalno koristi mogu računati na uspjeh i dobrobiti koje nosi vrijeme. Ono što nam je potrebno jeste energija koja je pokretala narode kroz historiju, energija koja dolazi iz jasne spoznaje svrhe i cilja kojem težimo. Bošnjačko društvo, odnosno bošnjački korpus se mora podvrgnuti kritičkom preispitivanju, uvažavajući dostignuća naučnog i tehničkog razvitka čovječanstva i praktična dostignuća najnaprednijih zemalja svijeta. S toga se treba klonuti raznih praznovjerica i prevaziđenih stvari. Ne zamlaćivati se diskusijama oko toga da li je grjeh ležati potrbuške ili raspravama oko Homeinijeve fetve o braku sa ženskom djecom ispod devet godina. Zato se pred poltičkim i vjerskim predstavnicima Bošnjaka postavlja kao imperatuv da svaku svoju akciju dobro procjene i sagledaju njene eventualne posljedice. Danas za to postoje bolji uslovi nego bilo kada prije. Postoje instituti i druge naučne ustanove za ispitivanje izvora prirodnih resursa, društvenih kretanja i rasoloženja građana pa ih trema koristiti u procesu donošenja odluka.

Konstitutivan je onaj narod bez čije se volje ne može konstituisati država
Bošnjaci.Net: Prije četiri godine kada sam razgovarao sa Vama rekli ste da za stanje u kojem se nalaze Bošnjaci i Sandžak, krivicu snosimo mi sami. Po vama je problem u Bošnjacima?
Crnišanin: Ja ne vjerujem u teoriju zavjere, po kojoj su za sve što nas ili nekoga snađe da je to od nekoga planirano i zavereno. U Kur’anu postoji ajet koji kaže: "Allah neće pomoći nijednom narodu dok se on sam ne promijeni". Prema tome svaki je narod kovač svoje sreće. Od njegovih pregnuća ili njegve indolencije, odnosno lijenosti zavisi i njegova sudbina. U odgovorima datim gore o tome sam također govorio.

Bošnjaci.Net: Jedan moj prijatelj, profesor sociologije na Univerzitetu u Tirani, htio je da čuje jedno vaše milj[enje, a to je: "Da li su Bošjaci narod?"
Crnišanin: A šta bi drugo bili? Samo ovdje treba napomjenuti da izrazi narod i nacija nisu istovjetne sardržine. Etnos, odnosno narod je zasnovan na krvnom srodstvu, a nacija nije. pojam narod ima dva značenja. U jednom se razumije kao populus - svi građani u drugom kao zajednica zasnovana na porijeklu i zajedničkim tradicijama, jeziku vjeri, običajima i drugo. Nacija ne predpostavlja zajedničko porijeklo, jezik druge tradicije. Švajcarska nacija se trajno održava, bez obzira što se upotrebljavaju tri najznačajnija jezika: francuski, njemački i italijanski i još dosta lokalnih dijalekata.
Priče oko toga da su Bošnjaci autohton narod, pa prema tome i konstitutivan, pa neće da bude nacionalna manjina, su smiješne i pokazuju nerazumijvanje osnovnih socioloških kategorija. Konstitutivan je onaj narod bez čije se volje ne može konstituisati država.

U domenu individualnih ljudskih prava i sloboda dosta napredovalo
Bošnjaci.Net: Da li su Bošnjaci u takvom položaju?
Crnišanin: Opća je konstatacija u naučnim i političim krugovima da se do danas u domenu individualnih ljudskih prava i sloboda dosta napredovalo, ali koliko god da se postiglo na tom polju, po pitanju zaštite prava i interesa nacionalnih manjina se zaostaje i ta pitanja nisu dobila prave i konačne odgovore. Osim toga pojam nacionalne manjine nije definisan na jednak način te postoje različite definicije. Dosta je rašireno mišljenje da je izraz "nacionalna manjina" preuzak i da može biti uzrok nesporazuma pa i sukoba. Zato je bolje koristiti izraze kao što su: manjina, etnička zajednica, manjinski narod isl. Međutim, uglavnom je usvojen termin nacionalna manjina i u tom smislu su donijete konvencije i druga međunarodna akta kojim se pruža zaštita nacionalnim manjinama bez obzitra šta ko pod njima podrazumijeva. Naravno da se tu radi o istom sadržaju. Većinska nacija u jednoj državi se zove nacija ili narod, a pripadnici tog naroda koji žive u drugoj državi su nacionalna manjina. Tako su Srbi postali nacionalna manjina u Hrvatskoj, Makedoniji, Crnoj Gori i Sloveniji. Isto tako i Hrvati ili pripadnici drugih naroda u Srbiji ili drrugim državama bivše SFRJ. Time što su postali nacionalna majina nisu prestali biti narod.

Bošnjaci.Net: Napisali ste nekoliko knjiga, vaša posljednja je o Jonuzu Hamzagiću, da li možemo očekivati nešto novo u skorije vrijeme?
Crnišanin: Moja posljednja knjiga je "Čaršijske priče anegdote" izdata prije nekoliko mjeseci. U štampi se nalazi nova knjiga koja će biti gotova sredinom januara sljedeće godine. U toku naredne godine imam u pripremi još nekoliko knjiga.