Debilski lik negatora genocida i rasiste: Emil Vlajki

Ovog jutra (6. decembra) sam dobio odgovor od potpredsjednika entiteta Republike Srpske (RS), gospodina Enesa Suljkanovića, na pismo koje sam uputio u njegov kabinet 28. novembra 2010. godine. U pismu sam zahtjevao da gospodin Suljkanović oštro osudi negiranje genocida u Srebrenici od strane kontroverznog potpredsjednika RS iz reda 'hrvatskog' naroda, dotičnog gospodina Emila Vlajkija. Pođimo otpočetka.

Ko je Emil Vlajki?
Emil Vlajki je sin oca Luje i majke Marije (poznate i kao Aškenazi Belina, rodom iz Bugarske). Marija je bila Jevrejka koja se pokatoličila “prije ili u toku II svjetskog rata,” a kasnije se razvela od njegovog oca.[1] Ona je navodno 1948. godine otišla u Izrael, a Lujo je poginuo u drugom svjetskom ratu.[2] Za sada nije poznato ko je odhranio Emila, iako se on u prošlosti izjašnjavao kao Jugosloven, Jevrej, Hrvat, pa čak kao i Srbin – što je zapravo njegova prava opredjeljenost koju je dokazao svojim ponašanjem, primjerice odbranom “srpstva” po internetu i pisanjem amaterskih knjiga koje nemaju nikakve akademske podloge (npr. 'Demonizacije Srba'). U članku “Nova četnička država” Vlajki piše:
“Isto tako, muslimanske vlasti insistiraju formalno na multikulturalizmu. Bez obzira na to koliko je jedno i drugo (ne)točno, nisu ludi da sebe stigmatiziraju. Ali Srbi, jok; mi smo četnici i točka.”

Vlajki je inače poznatiji po negiranju srebreničkog genocida i anti-semitiskim izjavama:
“Vlajki, koji je i autor knjige 'Demonizacija Srba', rekao je da su Jevreji krivi za jedan dio srpske patnje o čemu ima i dokaze iz zapadnih izvora.” [3]

Žene i Djeca
Emil Vlajki tvrdi da nije bilo genocida u Srebrenici “jer je 30 000 žena, djece, bolesnih i staraca pušteno kućama.” Naravno, ovo je još jedna u nizu provokativnih laži.[4]
U srebreničkom genocidu, sistematski je pobijeno oko 8.100 bošnjačkih dječaka, muškaraca i staraca, dok je oko 30.000 žena protjerano iz enklave.[5] Nijedan bošnjački civil nije pušten svojoj kući. Mnoge žene i djevojčice su bile brutalno silovane, a bilo je slučajeva gdje su bebe i djeca klani noževima na očigled njihovih roditelja. Žrtve genocida su zakopavane u masovne grobnice, da bi kasnije bile vađene iz tih istih grobnica i premještavane u sekundarne grobnice kako bi im se zatro svaki trag.

Prema žalbenoj presudi Radislavu Krstiću, razlog zašto VRS [Vojska Republike Srpske] nije poubijala sve žene i mlađu djecu je sljedeći,[6]
“Odluka da se ne ubiju žene i djeca može se objasniti osjetljivosti Srba o javnom mnijenju. Za razliku od ubijanja zarobljenih muškaraca, takva operacija se teško mogla sakriti ili prikriti kao vojna, te je stoga donosila veću opasnost od međunarodne osude… Pažnja međunarodne javnosti usredotočena na Srebrenicu, kao i prisustvo snaga UN na tom području, spriječila je članove Glavnog štaba VRS-a – koji su smislili genocidni plan – da ga provedu na najdirektniji i najefikasniji način moguće. Ograničeni okolnostima, oni su primijenili metod koji im je omogućio da provedu genocidni plan uz najmanji mogući rizik od odmazde.”

Klanje Žena i Djece u Srebreničkom Genocidu
General Ratko Mladić je, prema svjedočenju Nedžide Sadiković, eksplicitno dao instrukcije svojim vojnicima da siluju bošnjačke žene koje im se sviđaju, a dječacima i muškarcima je poručio da mogu očekivati "krv do koljena."[7] General Mladić je poznat kao čovjek od 'svoje riječi.' U prilog njegovog obećanja idu i potresna svjedočanstva prikupljena od nizozemske advokatske firme 'Van Diepen Van Der Kroef, pa ne bi bilo zgorega da se Emil Vlajki upozna sa teškom istinom koja je zadesila žene i djecu tijekom genocida u Srebrenici:'[8]

Prema svjedočenju Munire Šubasić,
"Srbi su u određenom trenutku počeli izvoditi djevojčice i mlađe žene iz grupe izbjeglica. One su silovane. Silovanja su često vršena pred očima drugih, a ponekad čak i pred očima djece, koja su bila primorana posmatrati silovanja svojih majki... Došla je žena sa malom bebom, starom nekoliko mjeseci. Četnik je rekao majci da dijete mora prestati plakati. Pošto se beba nije ušutila, on je oteo dijete i prerezao mu grlo. Tada se nasmijao. Nizozemski vojnik je sve to posmatrao. On nije reagovao. Vidjela sam još strašnijih stvari. Na primjer, sa nama je bila djevojčica oko 9-godina starosti. U određenom trenutku neki četnici su preporučivali bratu djevojčice da je siluje. On nije to htio učiniti. I ja isto tako mislim da on to nije ni mogao učiniti jer je još uvijek bio samo dijete. Potom su tog dječaka ubili. Osobno sam sve to vidjela svojim očima. Sve se to dešavalo u neposrednoj blizini baze. Na isti način sam vidjela i druge ljude koji su bili ubijeni. Neki od njih su imali prerezana grla. Drugi su imali odsječene glave."

Kada Hotić je bila očevidac sličnih zločina:
“Gledala sam kako je srpski vojnik, presvučen u uniformu holandskih mirovnih snaga, zaklao 10-godišnjeg dječaka. To se dogodilo pred mojim očima. Majka je sjedila na zemlji, a njezin mladi sin je sjedio pokraj nje. Dječak je glavu držao na krilu svoje majke. Tog dječaka su zaklali. Njegovu glavu su odsjekli. Tijelo je ostalo nepomično u krilu majke. Srpski vojnik je glavu djeteta nabio na nož i pokazivao je svima... Nalazila se ograda sa lijeve strane ceste prema Potočarima. Čula sam kako mlada žena vrišti vrlo blizu mene, četiri ili pet metara od mene. Zatim sam čula vrisku druge ženu: 'Ostavite je na miru, njoj je samo devet godina.' Vrištanje je iznenada prestalo. Bila sam toliko u šoku da sam se jedva mogla kretati... Kasnije sam čula da je 9-godišnja djevojčica bila silovana."

Ramiza Gurdić je gledala kako su srpski vojnici u Potočarima zaklali trudnu bošnjačku ženu,
"Izboli su je nožem po stomakku, rasporili i iz stomaka izvadili dvoje djece koje su onda na smrt pretukli. Vidjela sam ovo svojim očima."

Praveći se da spava, Zarfa Turković je gledala polu-zatvorenih očiju kako četvorica srpskih vojnika siluju 28-godišnju bošnjačku djevojku u Potočarima, [9]

"Ljudi su šutjeli, niko se nije micao. Ona se derala i vrištala i molila je da prestanu. Oni su joj stavili krpe na usta. Poslije toga smo mogli čuti samo tihe jecaje koji su dolazili iz njezinih zatvorenih usana. Kad su završili, ostavili su je tamo... Ja sam se pretvarala da spavam, nisam se usuđivala suprostaviti. Bojala sam se da će mene i moju djecu ubiti."

Kadir Habibović je bio jedan od muškaraca koji se uspio sakriti u autobus pun žena i djece. Srbi su ga ga kasnije uhvatili pretresom autobusa i odveli na strijeljanje, sa kojeg je uspio pobjeći. Tijekom zatočeništva, Kadir je slušao kako se Srbi međusobno žale da nemaju dobar odabir bošnjačkih žena za silovanje. On je vidio jedno vozilo puno muslimanskih žena, koje su Srbi izveli iz kolone i odveli u nepoznatom pravcu.

Zločinci i žrtve u istu korpu
Još od početka rata, Srbi su palili bošnjačka sela oko Srebrenice i činili zločine nad bošnjačkim stanovništvom. Srpski masakri bošnjačkih žena, djece i staraca oko Srebrenice započeti su u aprilu 1992. godine. U prva tri mjeseca rata – tj. od aprila do juna 1992. – Srbi su uništili 296 bošnjačkih sela u Srebrenici i okolnim opštinama.[10] U ovaj broj nisu uračunati zaseoci, iako se jedno selo sastoji od više zaseoka. Znači broj spaljenih muslimanskih naselja oko Srebrenice - u prva tri mjeseca rata – je daleko veći.

Već naredne godine (1993) UN je srpske zločine oko Srebrenice karakterizirao kao “spori proces genocida”, da bi u julu 1995 ti zločini kulminirali u genocid nad bošnjačkim narodom ove istočno-bosanske enklave.

Međutim, teško je izgovoriti tu strašnu riječ – Genocid. Da može, Emil Vlajki bi zločince i žrtve stavio u istu korpu. Po njegovoj logici, Bošnjaci su trebali sjediti u Srebrenici, gladovati, tolerisati konstantne napade iz zloglasnih srpskih sela, ali ni po koju cijenu uzvraćati na te napade, kako ne bi slučajno naudili 'miroljubivim' Srbima. Međutim ta karta izjednačavanja žrtava i okorjelih srpskih zločinaca oko Srebrenice nije dobro prolazila na međunarodnim sudskim sporovima, što je poznato i iz slučaja Nasera Orića koji je oslobođen od fabrikovanih srpskih optužbi.
Srpska strana je komandanta odbrane Srebrenice, Nasera Orića, optuživala za navodno paljenje preko pedeset srpskih sela (većina tih sela su zaseoci koji pripadaju jednom selu, a sela su brojana po pojedinačnim zaseocima kako bi se napuhao što veći broj). U procesu protiv Orića se ispostavilo da je ipak samo nekoliko srpskih sela bilo zahvaćeno ratnim dejstvima: Ratkovići, Ježestica, Fakovići, Bjelovac i Kravica (ne ubrajajući zaseoke). Sva ova sela su bila do zuba naoružane četničke utvrde iz kojih su Srbi napadali i palili obližnja bošnjačka sela i zaseoke, ali i sam grad Srebrenicu. Srbi su primjera radi spalili jedno od najvećih bošnjačkih sela u istočnoj Bosni – Skelane – a potom su to selo ubrojali u listu spaljenih 'srpskih' sela.

Tužilaštvo Haškog tribunala nikada nije teretilo Nasera Orića ni za jedan masakr nad Srbima oko Srebrenice, jer tih masakra nije bilo. Milivoje Ivanišević, inače čovjek koji je sastavio popis navodnih preko 3,000 srpskih žrtava oko Srebrenice, poznatijij je javnosti kao teški srbijanski ultranacionalista čija vjerodostojnost je osporavana čak i od strane Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ). Ured tužilaštva u Hagu je javno obznanio da brojka od preko 3,000 navodnih srpskih žrtava “nije blizu stvarnosti.”[11] Ured sekretarijata i vijeća MKSJ-a javno je sveo Milivoja Ivaniševića na negiratelja genocida, dodatno smanjujući njegovu vjerodostojnost.[12]

Istina, prema dobro utvrđenim podacima Istraživačko dokumentacionionog centra u Sarajevu, u sukobima jedinica Armije Republike Bosne i Hercegovine i Vojske Republike Srpske na frontu Srebrenica-Bratunac poginulo je 119 srpskih civila u toku tri godine rata. Kolateralni srpski civilni gubici u okršajima između dvije zaraćene strane se legalno ne mogu kvalificirati kao “masakri.” Naser Orić nije zarobio tih 119 srpskih civila, nije im svezao ruke, nije ih sistematski pobio na jednom mjestu. U međuvremenu, Srbi su poubijali na hiljade bošnjačkih civila oko Srebrenice, počevši od prvog dana rata.

Istina, na hiljade Srba iz podrinja i istočne Bosne su ginuli – ne kao bespomoćne žrtve, nego kao zloglasni četnici -- vršeći zločine na ratištima oko Sarajeva, Majevice, Ozrena, Bihaća, i drugih dijelova Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Oni se vode kao srpski gubici po mjestu rođenja (Zvornik, Foča, Višegrad, itd), a ne po mjestu pogibije. Prema riječima Haškog tužilaštva, ovi srpski gubici ni u kom slučaju ne spadaju u kategoriju 'žrtava':[13]
"Mi smo uvijek pažljivi kako koristimo riječ 'žrtva.' U krivičnim istragama, vojni i policijski gubici sa ratišta ne mogu biti tretirani 'žrtvama' u istom kontekstu kao ljudi koji su stradali u ratnim zločinima, kao što su sistematska pogubljenja.”

Odgovor potprepredsjednika RS
Slijedi odgovor potpredsjednika entiteta Republike Srpske gospodina Enesa Suljkanovića na moje pismo datirano 28. novembra:

SLUŽBA REPUBLIKE SRPSKE
BIRO ZA ODNOSE S JAVNOŠĆU
Banja Luka, 06.12.2010.
Reakcija potpredsjednika RS Enesa Suljkanovića na izjavu potpredsjednika Emila Vlajkija
„U vezi izjave potpredsjednika Republike Srpske iz reda hrvatskog naroda Emila Vlajkija koju je proteklih dana dao za medije, a kojom negira genocid u Srebrenici želim samo reći da je stav SDP-a u vez i s tim odavno poznat javnosti i jasan.
Također želim spomenuti i Izvještaj Vlade Republike Srpske o Srebrenici koji je usvojen još 2004. Godine i da je time istina poznata svima, da postoje akti koji to potvrđuju a da se ne moramo samo voditi presudom Haškog tribunala.
Gospodinu Vlajkiju bi sve te činjenice trebale biti poznate i trebalo bi da radi prema Aktima koje je usvojila Institucija u kojoj obnaša svoju dužnost potpredsjednika.
Ne želim se svakodnevno baviti ovakvim izjavama i komentarisati ih već želim da naš rad počiva na komunikaciji i međusobnoj toleranciji.“

Fusnote:
[1] MOST, Bilten Udruženja useljenika iz bivše Jugoslavije u Izraelu, Decembar 2009, Godina 57, strana 11. http://www.cendo.hr/upload/dok-8589422886652030316.pdf
[2] Intervju, Emil Vlajki, http://www.youtube.com/watch?v=6JVygOdpz30, spominje da mu je otac poginuo u 2-gom svjetskom ratu u 8 minuti i 29 sekundi.
[3] Nezavisne, “Emil Vlajki: U Srebrenici nije bilo genocida”, 28. novembra 2010, http://www.nezavisne.com/novosti/bih/Emil-Vlajki-U-Srebrenici-nije-bilo-genocida-72806.html

[4] Nezavisne, Ibid.
[5] ICMP, "DNA Results of the International Commission on Missing Persons Reveal the Identity of 6,481 Srebrenica Victims", 9 July 2010. http://www.ic-mp.org/press-releases/dna-results-reveal-6481-srebrenica-victims/
[6] Radisalv Krstić, Presude Žalbenog vijeća Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), 19 April 2004. http://www.icty.org/x/cases/krstic/acjug/en/krs-aj040419e.pdf

[7] Eugene Register-Guard, "Serb Leader Ordered Feast of Blood", 8 August 1995.
[8] (PRIJEVOD) Writ of summons, Van Diepen Van der Kroef Advocaten, 2 June 2007. http://www.vandiepen.com/en/srebrenica/detail/79-1)-writ-of-summons-(4-june-2007).html
[9] The Independent via Associated Press (AP), "Refugees tell of women singled out for rape," by Snjezana Vukic, 18 July 1995.
[10] Bosnian Institute, UK, “Prelude to the Srebrenica Genocide: mass murder and ethnic cleansing of Bosniaks in the Srebrenica region during the first three months of the Bosnian war (April – June 1992)” by Daniel Toljaga, 18 November 1992. http://www.bosnia.org.uk
[11] ICTY Weekly Press Briefing (Office of the Prosecutor), 6 July 2005, http://www.icty.org/sid/3639/en
[12] ICTY Weekly Press Briefing (Registry and Chambers), 14 March 2007, http://www.icty.org/sid/9762/en
[13] ICTY Weekly Press Briefing (Office of the Prosecutor), 6 July 2005, http://www.icty.org/sid/3639/en